Špaliri praznih kuća i lajavih pasa

15. mart


Jutro smo proveli lenjo, ushićeni zbog petnaest dana uživanja koji su pred nama. Dok smo ispijali kafu i prepakivali stvari, na obalu su pristizali ribari sa svojim mrežama i kofama. Poželeli bismo im dobro jutro, nasmejani i srećni, a oni su nam uzvraćali ozbiljno i žurno se bacali na posao.
Kada smo se najzad spakovali i krenuli, uveliko je bilo prošlo podne. Odlučili smo da će nam odredište biti Sirakuza, a da ćemo se iz nje vratiti vozom ili autobusom u Palermo, koji ćemo tako obići na kraju putovanja.
Za početak, skrenuli smo na put koji se odvaja od autostrade i vodi prilično strmo uzbrdo. S obe strane nastavlja se špalir velikih, bogatih i sa spoljne strane zaključanih kuća, nalik onima koje smo videli noćas. Ali nigde ni žive duše, samo psi koji nas dočekuju pa prate horskim lavežom. Ko ih hrani ako su kuće zatvorene? Nije bliska zdravoj pameti pretpostavka da ovde ipak žive ljudi, ali da su sada na poslu, jer tad verovatno ne bi zaključavali kapije ogromnim lancima sa katancima. No takođe je uvrnuto da ostave svoje pse-čuvare ako ne dolaze ovde mesecima, kao što izgleda. Možda ih neki lokalac redovno obilazi i hrani?
A kad je reč o hrani, i mi imamo problem: krenuli smo potpuno nepripremljeni u današnje pedalanje – bez doručka i ikakvih zaliha – a zatvorene kuće i planina pred nama ne deluju gostoprimljivo. Ne dopada mi se pomisao o avanturi na prazan stomak, pa opominjem Brajana da nam je prvi zadatak naći prodavnicu. Kad gle, već iza sledećeg prevoja očekuje nas pumpa i iznad nje kombi sa brzom hranom. Kupujemo benzin za naš gorionik, a onda pokušavamo da se sporazumemo sa brkatim prodavcem sendviča. Brajan priča španski, pa Brka uspeva da prepozna poneku reč. Daje nam da probamo juneći jezik i kačkavalj, zasipajući nas pitanjima odakle smo, kuda idemo, koliko ostajemo, čime smo došli na ostrvo… Informacija da je Brajan iz „Stati Uniti“ izaziva njegovo oduševljenje – sličnu reakciju gledaću narednih dana svaki put prilikom upoznavanja.
Nešto kasnije, dok sedimo za stolom iza kombija i jedemo sendviče, Brajan me razuverava da je to odraz ljubavi ljudi prema Americi.
– Svi znaju za U.S. i kad čuju da sam ja odatle, oni se raduju tom prepoznavanju. Amerika je simbol veličine. Kad ja odem, mogu da pričaju kako su upoznali jednog Amerikanca. Mnogi ljudi nemaju priliku da putuju i to je njihov jedini dodir sa drugim državama. A ovde imaju kontakt sa najvećom državom na svetu.
Objašnjenje ima smisla, a pošto je on obišao bezmalo pola sveta, trebalo bi verovati njegovoj proceni. Pa ipak, osećam nešto kao ujed ljubomore – bilo bi lepo doživeti da se u stranoj zemlji neko ozari kada čuje da dolazim iz Srbije.
Put nas vodi kroz Vilu Graiziju di Karini, koja izgleda kao tipičan sicilijanski gradić sa turističkih fotografija: uske i strme ulice koje često vode do slepog zida neke kuće, konopci razapeti između terasa sa kojih landara veš, napuštene stare vile koje se lagano urušavaju, kipovi svetaca u cveću. Zastajemo da se snabdemo namirnicama, pa produžavamo uzbrdo prema zamku Karini koji se nadvio nad gradom.
U podnožju stepenica sedi nekoliko devojčica, između trinaest i petnaest godina otprilike. Sve su izrazito crnpuraste, veoma niske i punašne, i prilično glasne. Nešto dobacuju za nama, a mi razaznajemo samo ono: „Ćao!“, pa odgovaramo istim pozdravom. Ali sledi gromki smeh i bujica nerazumljivih reči. Nakratko ih gubimo iz vida jer zamičemo iza zidina, u unutrašnjost zamka.
Ime Karini je zapravo modifikacija imena Ikar(ini), koje mu je, prema legendi, dao mitski Dedal koji ga je podigao u znak sećanja na svog sina. Ali dvorac se neslavno proslavio sredinom 16. veka, kada je postao pozornica surovog krvoprolića zbog nedozvoljene ljubavi. Žrtve su bili Lora, baronica od Karinija, i njen rođak Vinčenco, koji su se voleli protivno feudalnim pravilima. Kada ih je njen otac zatekao u postelji, toliko je pobesneo da je potegao mač i oboje ih ubio. O tom događaju peva i ep Baronica od Karinija, ali u nešto manje krvavoj verziji, po kojoj ljubavnik ostaje živ i beži u Madrid, gde se zamonaši.
Sve ovo uspevamo da rekonstruišemo iz priče vodiča koji ne govori nijedan jezik osim italijanskog. U stvari, on i nije vodič, samo prodaje ulaznice za posetu zamku, publikacije o Kariniju – isključivo na italijanskom – i suvenire. A pošto mi nismo od onih turista koji se rado odvajaju od šest evra da bi se sa zidina divili panorami grada, posedeli smo malo kod vodiča koji to nije, koliko da se odmorimo i prelistamo knjižice i brošure. Okoristili smo se još i česmom i toaletom, a onda napustili utvrđenje u prilično pogibeljnom spustu niz sklisku kaldrmu. Ponovo smo čuli gromki smeh i uzvike onih devojčica, no sada im nismo odgovarali.
Nedaleko odatle otkrili smo mali park s ništa manje veličanstvenim pogledom na grad nego sa kastela i tu se smestili za piknik. Dok sam ja pravila sendviče, Brajan je prvi put isprobao naš rešo kuvajući nam kafu. Svaki čas očekivala sam da neko iskoči pred nas i počne da viče tražeći da ugasimo plamen. Ispred nas je prolazilo mnogo ljudi, saobraćaj je takođe bio veoma živ, a u zgradama iza naših leđa očito su se nalazile neke firme. Ali, začudo, niko nije obraćao pažnju.
Iako nam se nije išlo odatle, morali smo da krenemo. Zapedalali smo uzbrdo prema Montelepreu. Sa obe strane puta ponovo su počele da se nižu ogromne, bogataške kuće sa visokim ogradama, sigurnosnim kamerama i katancima na kapijama, a nije izostao ni špalir pasa koji su lajali za nama. Ako uz malo napora volje zanemarimo mrak koji je sve brže padao, umor koji smo nosili još od prošle noći, veliku vlagu zbog blizine obale, onda nema sumnje da smo uživali u našoj večerašnjoj vožnji, jer što smo se više penjali i što je bilo mračnije, to je grad ispod nas izgledao lepše zbog treperavih šarenih svetala. Ali kad smo najzad našli pogodno mesto i razapeli šator, platili smo danak lošoj kondiciji – stigli smo samo da jedno drugom poželimo laku noć. Džaba mesečina i pučina u daljini, kao i priča o romantičnim ljubavnicima.
Iako .
.

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x