Intezivne boje, česme i lekcije u Korleoneu

17. mart
Ako nas nešto na ovom ostrvu ostavlja bez daha, onda je to nestvarno zelenilo. Ne samo što sve cveta i buja usred marta nego su i boje tako intezivne kao da se neko poigrao u Fotošopu pojačavši zasićenost do maksimuma. Tajna je zapravo u svakodnevnim padavinama – premda su se nama zalomile i svakonoćne – i dugim sunčanim intervalima.
Osim sveopšteg zelenila, raduju nas i česme kraj puteva – obične, kamene česme, često sa vodom koja nije dobra za piće, što na njima uvek uredno piše. Na onim pak drugima neretko su uklesane kletve protiv onih koji opogane čistu vodu ili uprljaju mali bazen kroz koji ona otiče. Jer sve do jedne, ove česme imaju bazenčiće. Nismo bili sigurni čemu zapravo služe: da se napoji stoka, da se zahvate pune kofe, da se uskoči unutra i okupa, da se u njima opere veš… a možda za sve to? Kako je još bilo veoma hladno da bismo se brčkali, mi smo ih koristili za održavanje lične, i higijene naše odeće.
Doteravši se tako na jednoj od njih, zapedalali smo ka Korleoneu, mestu koje je izrodilo nekoliko čuvenih bosova mafije i nekoliko ništa manje čuvenih, ali imaginarnih kumova, zamišljenih u bujnoj mašti Marija Puza.

Ne znam šta sam zapravo očekivala da ću videti. Ne znam ni šta je pisac Loneli Planetovog vodiča po Siciliji imao na umu kada je Korleoneu prilepio epitet dosadnog i depresivnog mesta, ali moj prvi utisak bio je razočaranje. Ono me je obuzelo kako su pred nama počeli da se ukazuju obrisi grada koji se, za razliku od drugih kopnenih mesta na ostrvu, nije smestio navrh brda, nego negde na pola puta do njega. Iz daljine su najupadljivije bile nove zgrade, višespratnice sasvim nalik na srpske novogradnje, i to u identičnim trendi bojama, poput kajsije. I pre nego što smo ušli u grad, požalih se Brajanu da mi se Korleone uopšte ne dopada.
Stigli smo nešto malo pre početka sieste, pa smo imali taman toliko vremena da utrčimo u jednu prodavnicu i kupimo neophodne namirnice. Da smo okasnili samo pet minuta, morali bismo da čekamo puna tri sata. „Obavezni popodnevni dremež“ ovde se toliko striktno poštuje, da bismo pre mogli umreti od gladi ulici, nego što bi nam se neka vrata otvorila između jedan i četiri. (Nova stavka na listi uvrnutih stvari na Siciliji.)
Krenusmo u potragu za parkom ili sličnim zgodnim mestom za piknik, češući se bisagama o zidove kuća i automobile parkirane ispred njih. Za razliku od mog prvog utiska, stari deo grada odisao je prepoznatljivim šmekom: zbijene kamene kuće, uglačani skliski pločnici, trake neba između uskih krovova, sunce koje nikad ne dopire do tla… nedostajali su samo oldtajmeri iz kojih izlaze elegnatni kumovi sa šeširima – i skrivenim mašinkama – pa da sve bude kao u Kopolinim filmovima. Pogotovu kada su nakon sieste muškarci počeli da se okupljaju na centralnom gradskom trgu. Većinom su bili stari i zaista su izgledali kao da dolaze iz tih vremena, u svojim demode odelima, važno usporenih pokreta, toliko oprezni i tihi kad razgovaraju.

Iako tokom našeg ručka u parku između dve strme ulice nismo opazili živu dušu čak ni iza prozora, nema sumnje da su nas sve vreme pratile njihove budne oči. I nema sumnje da baš i nisu blagonaklono gledale na  naše baškarenje usred grada i sieste.
Kada je sve opet oživelo, uputismo se ka turističkom birou koji se nalazio na trgu, u velikom gradskom parku čija kapija se zaključavala. Brajan upita jednog čoveka kada se otvara, pokazujući na natpis sa istaknutim radnim vremenom.
– Kadgod – odgovori starac, smejući se.
Njegovi pajtosi nađoše da je to veoma duhovito, pa i oni stadoše da se smeju uglas.
Nisam mogla da se oduprem utisku da nas na taj način kažnjavaju za našu preveliku slobodu da u centru grada posedamo na zemlju, zapalimo gorionik, skuvamo ručak i gostimo se tri sata. Sigurna sam i da je potom usledila posebna kazna za mene, kojom me je patrijarhalna sredina opominjala da ubuduće povedem više računa o javnim obzirima.
Starac je odglumio da ima ključ od kapije koji hoće da mi da, jer želi da nam učini kako ne bismo čekali. Zaista je delovao ubedljivo, pa sam pošla za njim, a Brajan za nama. Naravno, namagarčio me je jer ključ nije bio od te brave, niti je stari mogao da ga ima. Likovao je cerekajući se, a ostali su prihvatili smeh radosno galameći. Mogla sam da zadavim Brajana videvši da im se i on pridružio, ali mi je tiho objasnio:
– Pusti ih. Oni, izgleda, misle da je to zabavno.

I bio je u pravu. Otrpela sam moje sledovanje pokorno pa smo smerno seli na jednu klupu, otvorili naše notbuk računare i pokušali da uhvatimo vajrles signal iz turističkog biroa. Ali bez uspeha. Nakon još pola sata odustali smo od daljeg čekanja i razgrnuli smo mapu da vidimo na koju ćemo dalje stranu.
Isti onaj starac tada nam je sam prišao i svojski se potrudio da nam objasni kako da najbrže izađemo iz grada, gde treba da skrenemo, koliko uzbrdica i nizbrdica nas potom očekuje do jezera Lago di Prizi gde smo nameravali da tog dana kampujemo. Ništa ga nismo pitali, ali on je parlao, mahao rukama, galamio i pozivao okupljene da mu pomognu u objašnjavanju, kao da je sad bilo pitanje časti da nam da prave informacije. Možda zato da bi nam što pre video leđa? Mogla sam se opkladiti u to da su mu po našem odlasku ljudi čestitali na pravom stavu prema neobzirnim strancima.
.


.
.

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x