Tuš nasušni daj nam iako nismo venčani!

19. mart

Obala je bila očekivano bezvodna, dok na kopnu nismo mogli predvideti da li će neka regija obilovati vodom i česmama kraj puteva, ili će se pred svim kućama nalaziti ogromni betonski bazeni za sakupljanje kišnice. Na ulazu u očito sušni nacionalni park na planini Kamarata otkrili smo jedan rezervoar koji je bio pristupačan, izvan ograđenog zemljišta i zaključanih kapija, pa smo postavili kamp pored njega.
Sreća, sreća, rados’!, klicalo je sve u meni zbog sasvim izglednog kupanja uprkos temperaturi koja je uveče, kada smo stigli, iznosila svega tri stepena Celzijusa, a ujutru je porasla jedva do petog podeoka. Ali imali smo gorionik i dovoljno posuda da zagrejemo vodu; prostrvši kineske džambo-torbe na beton kao podmetače, razapeli smo samo spoljni sloj šatora i tako dobili improvizovanu saunu. Ah!, Uh!, Oh!…, svi uzdasi su nedovoljni da dočaraju koliko nam je prijalo improvizovano kupanje nakon – hm, bolje je da ne brojim dane bez dovoljno vode.
Napokon uljuđeni, krenusmo da pronađemo crkvu na koju nas je upućivao drveni putokaz. No opet otkrismo napuštene zgrade, s tom razlikom što su ove sasvim ličile na sakralne građevine. Ali nigde nismo videli crkvu. Nastavili smo do vrha brda i kraja puta, odakle se dalje moglo samo pešice, stepenicama nizbrdo, ali od crkve ni traga. Samo statua svetice po imenu Rosalija, pred koju je nekoliko ljudi došlo da bi joj se poklonilo i položilo cveće.
Uz pomoć rečnika, Brajanovog znanja španskog, mog prisećanja latinskog i mnogo domišljanja, uspeli smo da sa table rastumačimo tekst (naravno, isključivo na italijnskom) o svetoj Rosaliji. Poreklom je bila plemkinja koja je živela početkom 12. veka. Legenda kaže da je imala dvanaest ili četrnaest godina kada je pobegla sa dvora da se ne bi udala za princa kog su joj roditelji namenili. Stigla je čak dovde i sakrila se u pećinu zaklonjenu gustom šumom, do koje su je dovela dva anđela. Godinama je živela u njoj kao pustinjakinja, dok se nije ponovo vratila u Palermo, da bi se nastanila u drugoj pećini, u kojoj je i umrla. Početkom 16. veka, kada je u Palermu zavladala kuga, sveta Rosalija se javila jednom lovcu u snu i pokazala mu gde počiva. Naredila mu je da njene ostatke pronese u povorci kroz grad i, čim je ovaj to učinio, kuga je jenjala. Od tada svake godine na taj dan procesija sa njenim moštima prolazi kroz Palermo.
Rosalijina pećina bila je zaključana, kao i crkva-koliba, kao i turistički biro. Ima li ovde išta što je otvoreno? Još gore, ima li ovde uopšte ljudi? Vozili smo petnaestak kilometara kroz nacionalni park diveći se kako je sređen, počev od sistema za navodnavanje zelenih površina, preko obeleženih pešačkih staza, uređenih mesta za razne vidove rekreacije, do klupa i stolova za odmor na vidikovcima, sa posebno ograđenim prostorima za piknik. Ali nije bilo žive duše. Kako je moguće da u nedelju, oko podneva, po prohladnom ali sunčanom danu ovde nema ama baš nikoga? Tek poneko vozilo koje koristi ovaj put jer nema gužve.
U San Đovani Geminiju, u koji smo potom ušli, ulice su bile zakrčene vozilima, što nas nije začudilo s obzirom na konfiguraciju terena ovog grada. Prostire se na toliko strmoj padini Kamarate, da je onaj ko ovde živi bez automobila prinuđen na svakodnevno veoma ozbiljno planinarenje. Nas su, srećom, očekivali spustovi, ali stotine i stotine metara napetog stiskanja kočnica nimalo nisu bili za uživanje. Nismo imali načina da izmerimo, ali Brajan je tvrdio da su od ovoga možda strmiji samo planinski prevoji na Himalajima, poput Darjelinga ili Gangtoka. Kada smo uveče proverili na internetu, ispostavilo se da smo s kraja na kraj San Đovanija prešli osam i po kilometara, a da je razlika u nadmorskoj visini iznosila čak osamsto metara! Dobro je što naša tura nije krenula iz suprotnog smera.

Cilj nam je bio da stignemo do gradića Musomelija i zamka Manfredoniko, koji je bio označen na mapi. Ali kakav je to zamak! Izgleda kao da je preslikan iz dečije mašte – strma i sa tri strane nepristupačna stena koja se izdiže nad okolinom i dominira nadaleko, a na samom njenom vrhu posađen zamak-utvrđenje, koje kao da je spušteno s neba i ili docrtano nečijom rukom. Potpuno nestvarno.
Ne čudi što su se od 1374, kada je Manfredoniko podignut, oko njega plele romantične, tragične i misteriozne priče. Jedna od njih, koju su nam dvojica čuvara-vodiča ispričali na italijansko-mimičko-gestovnom jeziku, zapravo je nastavak legende o prevari i ubistvu u Kariniju, koju smo par dana ranije bili čuli u tamošnjem zamku.
Početkom 16. veka Manfredonikom je gospodario otac nesrećne Lore, baronice od Karinija. Kada je saznao da ona ne voli svog muža nego jednog rođaka, doveo ju je ovde i zazidao u kulu u kojoj se ugušila. Prema drugoj verziji, u toj sobi bile su zazidane tri sestre čiji je brat otišao u rat, prethodno se postaravši da im ostavi dovoljno hrane. Rat je, međutim, potrajao i one su umrle od gladi. Koja god verzija da je tačna, mnogi posetioci zamka kunu se da se iz te prostorije čuju čudni šumovi, šuštanje svilenih haljina, ženski uzdasi. Ali zbog visoke cene ulaznica, nismo ušli da to proverimo, što je možda i bolje jer u sobi gde su žene umirale najjača ezoterična iskustva imaju grešnici poput nas, koji nisu venčani. Čuvari su nam to objasnili nakon što su nas otvoreno upitali da li smo u braku.

Nismo znali da li treba da se smejemo ili da se zabrinemo.
Ali isto pitanje postavio nam je naš slučajni domaćin te večeri, po imenu Kaluđero. Tražeći mesto gde bismo mogli da noćimo, naleteli smo na njega i on nam je ponudio da se smestimo u ogromnoj garaži njegove nove, nedovršene kuće. Jedno od prvih pitanja nakon upoznavanja bilo je da li smo venčani. Ako kažemo istinu, hoće li nas pustiti u kuću, makar da se istuširamo?, pomislila sam, a čini mi se i Brajan, jer me je utešiteljski zagrlio pre nego što je negirao. No Kaluđero ničim nije pokazao da mu se odgovor ne dopada, samo nam se pohvalio da je on oženjen i da će nam se njegova bremenita supruga, koja se igrom slučajnosti zove Kaluđera, nešto kasnije pridružiti.
A što se tiče tuša – koristili smo ga, naravno, a onda su nas pozvali i na večeru – pravu italijansku picu koju su naručili u najboljem musomelijskom restoranu. Ako smo posle morali da odgledamo ceo de-ve-de sa njihove svadbe, ako je Brajan morao da ode u „salon“ na „muški razgovor“ sa domaćinom, a ja da pomažem domaćici oko sudova i u kuhinji, ipak su oni bili jedini na ovom ostvru koji su nas pozvali u svoju kuću, ugostili nas i smestili. Hvala svetoj Rosaliji, baronici od Karinija i svim sicilijanskim sveticama i mučenicama.
.

.
.

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x