Srećkovići

20. mart
Jutro je obećavalo vedro nebo i prijatnu temperaturu tokom celog dana, a put kojim smo krenuli prema Ariđentu uživanje u vožnji po savršeno glatkom asfaltu. Ali, na Siciliji se vreme očas promeni, te ubrzo oblaci počeše da nas jure i sve više pritiskaju. Da li nastaviti vožnju po kiši-pljusku-gradu, ili stati i sačekati da se nebo ponovo razvedri – pitanje je sad. Kao što smo se prethodnih dana osvedočili, potonje bi moglo da potraje i do sutradan. No, žurimo li mi nekuda? Da li moramo da pedalamo po nevremenu? Naravno da ne. E pa, kad je tako, hajmo da razapnemo šator između dve velike krošnje tamo pored puta kojim ionako niko živi ne prolazi. A tu je, kao poručena, i česma, pa Brajan može da se obrije, što je sinoć zaboravio da uradi kod naših domaćina.
Postaje prohladno, a mi imamo još oko pola litre vina od sinoć i veliku kesu šećera (njime svakodnevno obilno zaslađujemo kolutove limuna, kojima se dopingujemo tokom prenapornih sicilijanskih uzbrdica). Rezultat je kuvano vino koje pijuckamo u šatoru dok razgledamo fotografije na Brajanovom laptopu. Kiša dobuje po krovu, a neki kučići nedaleko odatle laju iako u blizini nema ljudi. Tek je podne, ali čak i ako budemo morali da ostanemo i noćimo ovde, ne marimo. Imamo sve što nam treba.
Ipak, u neko doba oblaci se razmiču, mi sklapamo šator i pomalo pijani sedamo na bicikle. Smejemo se što od vina, što zbog automobila koji su najedanput pohrlili ovim putem, kao da su svi tempirali vreme prema nama. Moraćemo da pazimo. Najnezgodnija stvar sa ovakvim muljavim vremenom je to što svaki čas stajemo da bismo navukli ili skinuli odeću za kišu.
Novi smeh, i to provala oduševljenog smeha na uzbrdici ispred grada Rakalmuta. Brajan koji je vozio ispred mene, naglo se zaustavio, doslovno pustio bicikl da padne i pojurio u maslinjake pored puta. Zahvativši nešto obema rukama, dojurio je do mene pokazujući mi pune šake grada veličine graška:
– Vidi! Napadao je grad dok smo mi pili kuvano vino!
…Na samo par kilometara dalje, dodadoh u sebi, pa i ja počeh da se smejem. Stajali smo tako i smejali se kao dva ludaka, srećni jer smo izbegli ozbiljnu nepogodu, možda i pravu oluju.
Taj osećaj držao nas je celog dana, čak i kada nas je na dugoj uzbrdici kod Ariđenta uveliko uhvatio mrak. Noć, magistralni put, vozila tutnje, ali mi u sebi čuvamo današnju radost. Ne umanjuje je ni to što na kraju, silom prilika moramo da kampujemo na parkingu s kog se širi vonj amonijaka i koji ćemo sigurno morati da napustimo vrlo rano ujutru, jer je sutra ponedeljak i radni ljudi će hteti da ovde parkiraju svoje automobile možda već od šest-sedam.
.
.
.

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x