Sigišoara

Umalo se desilo da zaobiđemo Sigišoaru. Nije nam bila baš usput, niko nam nije odgovorio sa neke od internet lista za besplatan smeštaj, a ja nisam mogla da se setim šta je to toliko bitno u tom gradu zbog čega sam ga stavila na moju listu “must to see”. Ipak, na Brajanove obazrive pokušaje odgovaranja od skretanja sa rute (koja je od Fagaraša logično vodila ka Transfagarašanu), tvrdoglavo sam istrajavala u nameri da izvozimo dodatnih stotinak kilometara, samo da bismo je posetili.
Postoje gradovi u koje se putnici bezuslovno zaljubljuju bez obzira na to koliko im se ukusi razlikuju. Njihov šarm dotiče nešto arhetipsko u nama, pa nam se njihove ulice i fasade čine nekako prepoznatljivim, kao zaboravljene slike koje smo nekada, u nekom drugom životu, prelistavali pred našim očima. Srednjovekovne saske kuće koje stilski i po koloritu neodoljivo podsećaju na dečije crteže, krovni prozori nalik na radoznale oči koje vas posmatraju odozgo dok gulite svoje đonove po kaldrmi starog grada, sat-kula navrh brda do kojeg treba ispešačiti dugim, pokrivenim drvenim stepenicama, dominikanska crkva iz 13, škola iz 17. veka… i, da, Drakulina rodna kuća, danas kafe-muzej, gde smo popili pivo.
Sutradan smo Sigišoaru prepešačili uzduž i popreko, neumorno škljocajući fotoaparatima u pokušajima da makar deo njenog šarma zabeležimo za dane kada ćemo živeti od ovakvih uspomena. A malo je nedostajalo da ih propustimo.
.
.
.

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x