Ili sve ili ništa!

I Brajan i ja obožavamo pečurke, pa smo se obradovali kada smo negde na putu između Ciokanesti i Moldovice primetili ženu koja ih prodaje u prtljažniku svog pikapa. Poželeli smo joj dobar dan na rumunskom i rekli odakle smo. Na moje iznenađenje, uopšte nije reagovala na pomen USA, ali se oduševila kada je čula da sam iz Srbije. Požurila je da mi se pohvali kako ima kolegu Hrvata i kako voli da sluša Anu Bekutu i Mileta Kitića. Na mešavini rumunskog, nemačkog i srpsko-hrvatskog rasprela je o njemu sve same hvalospeve, pa sam se zapitala da li je tu posredi mnogo više od prijateljstva. Bilo kako bilo, kada smo se na kraju napokon dotakli onoga zbog čega smo i zastali — kupovine pečuraka — ispostavilo se da nikako ne želi da nam proda 300-400 gr koliko nama treba. U gajbici je imala par kilograma i u obzir je dolazilo ili da kupimo sve, ili ništa. Pokušavala je da nam objasni zašto, ali nismo uspeli da shvatimo. Očekiivali bismo da će manju količinu prodavati skuplje, ali da će radije ostati bez zarade nego da proda deo svoje robe — nije imalo nikakve logike.
Sutradan smo imali skoro identično iskustvo sa Romkinjama od kojih smo pokušali da kupimo istu količinu vrgnji na ulazu u grad Vama. I ne samo što devojka s kojom smo pregovarali nije htela ni da čuje o prodaji tako male količine nego su njene drugarice počele da joj se podsmevaju na sav glas, kao da je naša ponuda o kupovini par stotina grama ponižavajuća za prodavca koji iole drži do sebe i svojih pečurki. Pričali smo desetak minuta sa njima, šalili se, smejali i fotografisali dok napokon nismo umilostivili našu prodavačicu da nam proda svega pola kilograma. Otišli smo zadovoljni, ali i dalje živimo u neznanju u vezi sa logikom ovdašnjih uličnih trgovaca.
.
.

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x