Oko granice

Nikada mi neće biti jasno kako pogranična policija zna da smo negde u pojasu nejne prinadležnosti podigli kamp. Da li im neko dojavi? Ili nas sami vide, što nije posebno teško budući da i ne pokušavamo da se krijemo? U poljsko-ukrajinskoj pograničnoj zoni dva puta su nas presretali i legitimisali tokom samo jednog dana, a onda su uveče došli pred naš šator i ponovili celu proceduru ispitivanja i pregledanja dokumenata. Slično nam se desilo i kad smo prešli mađarsko-srpsku granicu, u Tekiji, gde smo kampovali na plaži.
Zbog toga nas nije previše iznenadilo kada su ovog jutra bosnaski pogranični policajci zaustavili kola kod našeg kampa. Zapravo, očekivali smo ih još sinoć, i umalo da im to sad kažem. Možda su i bili, jer se oko deset neko vozilo dovezlo do rukavca Neretve gde smo kampovali, vozač je turirao par minuta, vozio u rikverc i isprobavao kočnice na malom platou posutom šljunkom, ali kako mi nismo promaljali glave napolje, odlučio je da nas ne ometa.
Zato ovog jutra mladi graničar ima hiljadu pitanja: ko smo, odakle idemo, zašro idemo, kuda smo se uputili, koliko ovde ostajemo, koliko tamo… Da li zbog spisateljske vokacije ili pomalo i zog straha, tek, odgovaram epski opširno i detaljno mu izlažem naš plan (koji se nažalost izjalovio) da iz Ploča ferijem pređemo na Pelješac, sa njega na Korčulu a odatle na Hvar, s kojeg bismo se vratli na obalu, malo severnije od Ploča i onda bismo krenuli na jug. Međutim, ne znamo da li feri saobraća, ni koliko košta. Gledam upitno u carinika, koji sleže ramenima u neznanju, ali mu je jasno da opasni nismo, iako smo očito malo uvrnuti, pa nam poželi mnogo sreće i lep provod, vrati nam pasoše i ode.
Nešto kasnije krećemo i mi za njima, na bosansko-hrvatski granični prelaz Metković. Ovim ovde carinicima oni jutrošnji sigurno su već rekli za nas jer su moj pasoš samo otvorili radi pečatiranja dok u Brajanov nisu udarili čak ni pečat. Ćim smo to shvatili, brže-bolje se vratismo da ih pitamo da nisu zaboracili, ali graničar poče da se smeje.
“Ako mu baš treba, lupićemo”, reče kao da govori sa suludim kolekcionarima pečata s graničnih pelaza.
“Ne treba”, odvratih skoro se izvinjavajući, “samo ne bismo da ima problema pošto ima ulazni a nema izlazni.”
“Ništa se ne brinite”, odvrati graničar autoriativno, te mu poverovasmo.
Biće da za državljane SAD i EU važe pravila kao u šengenskoj zoni ili su možda BiH i Hrvatska već u šengenu, samo smo mi neobavešteni?

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x