Braća i sestre po ludilu

– Samo se vi zezajte, a kad ja budem okačio fotke i statistiku o tome koliko puta ste stali da nešto uslikate, koliko puta da piškite, a koliko da proćaskate sa usputnim prolaznicima, raskrikanću vas pred celom biciklističkom javnosti, a i šire – ‘zapretio’ nam je Zoran-legionar više puta tokom protekla dva dana.
Ali nismo previše hajali, ni nas dvoje a ni Mališa, koji se savršeno uklopio s nama, posebno s Brajanom s kojim deli sličan smisao za neorganizovanost i nehaj, udružen sa rasipanjem osmeha svuda i svakome bez ikakvog povoda.
A i Legionar se zapravo uklopio, zavoleo nas je od prvog zajedničkog kilometra tamo negde ispred Bariča, samo nije nam to odmah priznao. Tek uveče, kad smo se opraštali u Donjim Crljanima, otkrio nam je da je pelcovan našim ludilom i da će sutra da se vrati po nas kako bismo zajedno pedalali još petnaestak kilometara. Pa je zapucao preko Vlašića, zemljanim putem, po mraku.
A mi ostadosmo da se grejemo uz rakijicu, mezeteći Vladetine kobaje. Došli neki lokalci da nas gledaju i pozvali nas u kladionicu – mesto No1 za izlaske u ovom selu – ali samo je Mališa otišao da ih pohodi. I naravno, vratio se sa još rakije, ovog puta kruškovače.
On bio pijan, a ja pomislila da nas kredu lopovi, jer smo Brajan i ja već uveliko hrkali kada se naš mlađani drugar vratio iz lokalne kladionice, pa se spetljao preko bicikala a i bočisu s rakijom je umalo izgubio. Potom je malo lajao na pun mesec, ali smo ubrzo svi pozaspali.
A napolju steglo, udario minus i bicikli se posmrzavali. Ujutru smo ih zatekli prekrivene injem. Ali ne zadugo, jer nas je čekao put uzbrdo pa smo se otkravili i čak preznojili.
Sa Zokijem, koji je ispunio obećanje i opet nam se pridružio, seli smo na ponovljeni doručak tog dana, ili drugi burek u Osečini. I taman smo lepo prezalogajili i krenuli da dremuckamo u toploj pekari, kada ugledasmo nekog manijaka napolju kako kolima hoće da izgura naše bicikle s parkinga ne bi li se on ugurao na naše mesto.
– Hej, brate, Srbine, da li si normalan! – povikasmo uglas, a Zoran i istrča da mu očita lekciju.
Kad ono, u kolima drugi Zoran, naš drugar biciklista koji u Kamenici ima vikendicu. Nije bio prepoznao naše bicikle i nije hteo da im naudi, samo je (po sopstvenom priznanju) loš u proceni rastojanja. Naravno, i on nam se pridružio u pekari, ali mi smo prethodno ufotkali ‘in flagranti’ njegov zločin prema dvotočkašima. Tc-tc-tc, i to je kolega.
Uskoro došlo je vreme da se oprostimo sa Zoranom jednim i drugim i Mališom. Kod Zokija što razbija bicikle možda ćemo svratiti po odlasku iz Osečine, a sa Legionarom i Mališom, našim saputnicima ova dva dana, dugo smo se opraštali. Prirasli nam za srce, a i mi njima izgleda – braća i sestre po ludilu odmah se prepoznaju.

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Legionar_isposnik
Legionar_isposnik
12 years ago

Lepo opisano Snežo. I jeste mi prirasli za srce svi troje ( ti,Brajan i Mališa) i stvarno mi je žao što smo morali da se rastanemo,nadam se na neko kraće vreme. Svako dobro i Bog neka vas čuva,kao i svetac Božiji Sv. Nikola zaštitinik putnika.

1
0
Would love your thoughts, please comment.x