Dok dobuje kiša…

Kiša je počela juče popodne i ne prestaje celo veče. Podigli smo šator na plantaži pomorandži u delti Neretve i otišli da spavamo. Kad smo se probudili, još je (valjda) bio isti dan, ali kiša je i dalje padala. Opet spavamo i opet, kada se probudimo, kiša pada. Možda je počeo novi Potop a mi to ne znamo? Brajan me podseća da su za danas i sutra meteroolozi i najavili obimne padavine. Radimo jedino pametno što nam je preostalo — spavamo.
Ujutru kiša i dalje pada nesmanjenom jačinom.
Odlazim da pokupim pomorandže sa zemlje, koje na ovoj plamntaži očito niko ne bere. Cedimo đus za doručak, pa kuvamo kafu i spremamo sendviče. Onda se malo izležavamo. Pa čitamo: Brajan roman Kormaka Makartija “Krvavi meridijan”, za koji se menjao sa irskim cikloputnicima pre par nedelja, kada smo ih sreli kod Smedereva, a ja “Tetka Juliju i piskaralo”, Ljosin roman koji mi je kupio i baščarsijskoj metresi, na mini sjamu knjiga. Nakon par poglavlja, odlažemo knjige i zavlačimo se pod vreće, kao pod pokrivače.
Kasnije spremamo večeru: rižu sa sardinom i kukuruzom šećercom. Zatim odlazim po još pomorandži, koje pripremimo na poslužavnik da se njima sladimo dok igramo jamb. Pobeđujem s tesnom razlikom od 13 poena. Nakon igre, ubijamo vreme malo čitajući, malo pričajući, malo se izležavajući, pa onda sve iznova, u krug, dok kiša neumorno dobuje po našem šatoru.

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x