24 sata Golgote

Nakon Vlore, počinje najlepši deo albanske obale i i nastavlja se sve tamo do Sarande i granice s Grčkom. Dok je na severu drum udaljen kilometrima od mora, ono je sada skoro sve vreme s naše desne strane. I kada se penjemo strmim uzbrdicama od deset stepeni (a bezmalo su sve takve) i kada se spuštamo, pogled nam ostaje na talasima koji su ovih dana začuđujuće mirni.
Veče nas je stiglo kod Orikuma, nedaleko od arheološkog nalazišta koje nismo posetili. Peščane plaže široke i po dvadesetak metara na ulazu u grad, a u njemu stotine novih  i nikad useljenih višespratnica namenjenih za smeštaj turista. Pitamo se kome se i kako isplati da zida apartmane koji će zvrjati prazni, jer je jasno da je većina ovih zgrada završena pre par godina. Ne mogu a da ne pomislim na stereotip (ili fakat) o poreklu najvećeg dela albanskog novca — od trgovine oružjem i drogom — i investiranju u nekretnine kao efikasnom načinu da se prljavi novac brzo opere.
Pričam o tome s Brajanom dok tražimo pogodno mesto za kamp. Vozimo prema poluostrvu Karaburn, ali stižemo samo do kapije na početku ostrva i velike table s upozorenjem da je smrtnicima prilaz zabranjen, jer je unutra smeštena vojna baza.
“Merdita”, javljamo se ljubazno tipu u unifromi koji nas pogleda nezainteresovano-podsmešljivo i uzvrati klimanjem glave.
Vraćamo se natrag, do betonskog platoa na steni, gde se s puno stila smestio sada zatvoreni kafe-bar. U zaklonu zgade, pod nadstrešnicom od trske podižemo šatore. Ali iznenada, prolomi se takva provala oblaka, da smo jedva stigli da učvrstimo užad i utrčimo unutra. I do tada jak vetar, sada je stao da šiba strahovitom jačinom, podižući stranu šatora koju sam opteretila samo prednjim, lakšim bisagama. Gurao ih je na mene, pa sam upirala i rukama i nogama da mi ne polomi konstrukciju krova nad glavom. A kiša je šibala kroz onu trsku kao i da je nema, pa je za manje od pola sata moj šator bio pun vode. Probijala je sa svih strana jer su popustile spoljašnje veze koje su platno držale zategnutim poput kišobrana, te se ono sada slepilo s unutrašnjim slojem i voda je nahrupila. Na podu se stvorila bara koja se brzo primicala mojoj podlozi za spavanje.
Nikada ranije nisam bila napolju po ovakvom nevremenu, a nekmoli pokušavala da spavam u šatoru. Osetih strah. Zasula sam Barajana pitanjima šta da radimo, da li se on boji, da li je nekada doživeo sličnu nepogodu na kampovanju, šta nam je činiti…
“Možemo samo da ćekamo da prođe ili da se spakujemo i pobegnemo negde drugde, ali mislim da još uvek nije toliko loše”, odgovorio je.
Nisam htela ni da zamišljam koliko bi to trebalo da bude loše pa da se nesrećni kamper pokupi usred oluje i mokar do gole kože, sa morkim stvarima, krene da traži drugo prenoćište pod otvorenim nebom. Dakle, ostajemo ovde.
Kad god mi se učini da nemam izbora, ja iznenadim sebe jer odreagujem krajnje pribrano i preduzimljivo. Tako sam sada unela spoljazadnje bisage i njima opteretila šator. Potom sam u bisagama pronašla zaturenu Vileda krpu koju sam, po davnašnjem savetu jednog iskusnog kampera, ponela baš za ovakve slučajeve, ne očekujući zbilja da će mi se ikada desiti da je i upotrebim u svrhu skupljanja i izbacivanja vode s poda šatora. No, sada se spremna bacam na posao. Osećam se kao kakav galijot na brodu koji tone, dok pokušavam da spasim što se spsati ne može, ali ipak ne odstajem. Ne znam kako Brajanu uspeva da ostane mrtav-ladan, i da leži i čita u svom šatoru. Ja moram nešto da preduzmem, makar bilo sasvim uzalud.
Nakon dva sata otprilike, kiša posustaje. Ostaje samo vetar, no čini se da je sada još jači nego pre, a sasvim izvesno više ne bira s koje strane nas udara. Raspoređujem bisage u uglove šatora, tako da ga drže priljubljenim za tlo, ali ovom vetru nije nikakv problem da ih mune jednim zaletom, izgurujući ih na mene. E pa nećeš! Upirem nogama, upirem rukama, a kako je šator potaman (eufemizam za kratak) za moju visinu, to svaki udar vetra završava naleganjem prednjeg ili zadnjeg zida na moju glavu ili noge.
No, barem se šator suši, pa ću spavati koliko-toliko na suvom. Kroz buku od talasa čujem Brjanaovo hrkanje i nedodoljivo želim da mu se pridružim jer mi se oči sklapaju od umora. Međutim, san mi je iskidan i svaki čas se budim, jedva sastavivši par sati do jutra.
A ujutru iznenađenje da ništa nismo izgubili od stvari i da nam ništa nije polomljeno. Smjemo se i grlimo od sreće, čestitajući jedno drugom što smo preživeli onakvu nepogodu. Osušimo se tek koliko da možemo da se spakujemo, pa put pod točkove, u pravcu planine M. i Ćikes i najvišeg prevoja koji ćemo imati u Albaniji — Logaraja, visine 1 055 metara. Iz ravni mora, pedalamo kilometar i više uzbrdo, u dvadesetak kilometara.
Tačno je da smo skoro (nakon Rumunije) zaboravili kako izgledaju usponi od deset i više procenata, činjenica je da sada imamo po nekoliko kilograma više tereta nego dok smo vozili po Karpatima, sigurno smo nakon prošle noći prilično neispavani i umorni, a pri tom danas nismo doručovali burek (što inače praktikujemo svakog dana otkako smo prešli granicu sa Srbijom i krenuli na jug), ali je takođe fakat da albanski graditelji puteva nisu nimalo hajali kako da olakšaju vozačima uspon praveći serpentine, nego su birali najkraći, a to nepogrešivo zanči i najstrmiji put da se izađe na neki vrh. Na početku svakog uspona postavljen je znak sa upozorenjem da sledi 10% nagiba, što u većini slčajeva ne odgovara istini — najmanje je još upola toliko. Od muke se šalimo da je 10% omiljeni šiptarski procenat, da imaju zakon o saobraćaju kojim je propisano da uzbrdica ne sme biti strmija, pa su zato lažirali podatak na znakovima. Jer vozila sam na Transfagarašanu i Transalpini, vozila sam na usponima od 14 % i 17 %, i sigurna sam da je ovde nagib veći od deset procenata. Osećam to i u nogama, na dvema kratkim  deonicama koje streme nebu pod oblake, strmo uvis, te silazim s bicikla i guram ga. Poslednji put to činim neposredno pre samog vrha. Iz kola koja mi dolaze u susret sviraju mi u znak podrške i pokazuju palac čestitajući mi kroz smeh. Brajan je već odmakao, sve vreme istrajno pedalajući. Čeka me na vrhu, kod jednog zatvorenog restorana.
“Žestoko, zar ne?” kaže.
I te kako, prava kampersko-biciklističku Golgota u poslednja dvadeset četiri sata.

Subscribe
Notify of
guest
3 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Anonymous
Anonymous
12 years ago

nije Vlora, nego Valona

bajkoni
bajkoni
12 years ago

Citam tvoje javke kroz Albaniju putevima kojim sam prosao pa kao da vozim sa vama. Ako nastavite obalom “bicu sa vama” sve do Tesalonikija/Soluna, da pomirimo jezicke strasti => do TeSolunikija :):)

Snezana
12 years ago
Reply to  bajkoni

Nažalost, Rašo, ovo je bilo poslednje što smo vozili zajedno. Ja za dva sata idem ferijem na Krf, a Brajan nastavlja obalom, ko zna kuda. verovatno deluje neočekivano, ali meni je bilo najneočekivanije.

3
0
Would love your thoughts, please comment.x