Epidaurus

Skoro je neverovatno da smo više do dve nedelje u Grčkoj, a da još nismo posetili ništa opd antičkih spomenika kulture. Objašnjenje se, delom, krije u činjenici da smo, zbog zime, pratili puteve duž obale, a silom prilika zacratana ruta sigurno nije način za upoznavanje sa znamenitostima bilo koje zemlje, pa čak ni Grčke, gde starine počivaju skoro na svakom koraku.
Zato smo se, sasvim namerno, udaljili od mora i uputili najpre ka Mikinosu, potom i Epidaurusu. Obilazak potonjeg očekivali smo se tim većim nestrpljenjem što je nalazište iz doba bronze bilo zatvoreno. I bili smo bolje sreće. Antički tetaar i ostaci Asklepijevog svetilišta čekali su na posetioce kojih je, ovog kišnog i hladnog dana, bilo svega nekoliko: grupa od petorto-šestoro Kineza, bračni par s bebom i nas dvoje.
Najpre smo posetili najčuveniju znamenitost Epidaurusua — pozorište iz 4-3. veka pre naše ere.

Neminovnvno, posetilac usklikne kada vidi nešto ovakvo: pre pet-šest hiljada godina ljudi su izgradili ovaj tetar koji može da primi trinaest do četrnaest hiljada gledalaca. Zahvaljujući umeću i znanju čuvenog arhitekte Polikleta, postignuta je savršena akustika, pa se i u pedeset petom, poslednjem redu, perfektno čuje sve što se izgovori na sceni, makar i šapatom.
Mi smo, naravno, proverili da li je to tačno: Brajan se popeo najpre u trideset četvrti red, iza kojeg se nalazi prolaz, granica između sveta bogatih i siromnašnih kojima je pripadao naredni dvadeset i jedan red. Ja sam ostala dole, poklonila sam se i rekla nešto veoma tiho, tiše nego što inače razgovramo kada vozimo. Ipak, Brajan je čuo svaku moju reč i odgovorio mi. Neverovatno!
Prisećam se gradiva s fakulteta, iz antičke književnosti. Ako dobro pamtim, stari Grci su problem akustike prevazilazili tako što su ugrađivali cevi od bine do svakog reda. Međutim, potraga za njima u Epidaurusu ne daje nikakav rezultat. Ako i grešim u vezi sa zvukom, sasvim sam sigurna da su glumci, koji su bili isključivo muškarci, na sceni hodali na štulama kako bi ih jasno videli i u poslednjem redu, kao i da su na licima imali maske, koje su ocrtavale karakter koji igraju. Sve to pričam Brajanu, a on me iznenađuje informacijom da se u srednjim školama u SAD uči dosta o antičkoj Grčkoj.
Nakon tetara, obilazimo muzej, gde na nas sve vreme vreba čuvar kako slučajno ne bismo koristili blic prilikom fotografisanja. Ne znam ćemu to, kada su ionako sve skulpture kopije originala koji su u Atini. No, poštujemo pravilo.
Sledi obilazak Asklepijevog hrama. Sve čega se sećam o njemu već sam ispirčala Brajanu: da je bio bog medicine, da je preporučivao prirodne metode lečenja zavisno od tipa ličnosti bolesnika, ali nisam imala pojma (ili sam samo zaboravila?) da je imao razvijen kult. Kako god, čitav ovaj kompleks sagrađen je njemu u čast i njemu je posvećen: tereni za trčanje i takmičenja, antička gimnazija, Artemidin Hram, Asklepijev Hram, Biblioteka, Kupatila, Trpezarije, Spavaonice…
To je sada, zapravo, sve samo kamenje, kako bi ironično rekao jedan moj prijatelj. I donekle bi imao pravo. Obilazeći sva mesta nekadašnjeg Aksklepijevog kulta, pitam se zašto skoro ništa nije restauirano, zašto nema maketa, crteža, pa čak i vošanih figura. Kolikom broju ljudi, kolikom broju posetilaca, ovo kamenje može da dočara bilo šta? Možda zanemarljivom postotuku. Moje iskustvo i najdublje uverenje je da ljudi imaju vrlo ograničene imaginativne sposobnosti i da mogu da zamisle prizore i slike samo ako im se plastično dočaraju. Zato od svega viđenog u Epidauru, pamte samo sliku teatra — jedinu celovitu. Kao što ćemo i mi, najverovatnije.
[one_half last=”no”][/one_half]
[one_half last=”yes”][/one_half]

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x