Čaj, čaj, čaj – i oko njega


Čaj je reč koju sam najčešće čula u Turskoj tokom tri meseca koliko sam ovde vozila. I s njim, evo, završavam, kampujući poslednje noći na jednoj plantaži ove biljke.
Bilo je teško naći parče zemlje na koje ću postaviti šator. S moje leve strane je more, a obala je zapravo gomila ogromnog kamenja na kojem je nemoguće spavati; s moje desne strane su strma brda na kojima je svaki centimetar iskoriščen za gajenje čaja, a ono malo ravnih površina zauzimaju kuće ili mini-vrtovi sa zasadima povrća i voća.

Ovaj deo crnomorske obale, između Trabzona i gruzijske granice, snabdeva celu Tursku svim onim različitim vrstama čaja koji se u ovoj zemlji svakoga dana ispija u galonima. Klima koja vlada na ovom delu obale idealana je za njegov uzgoj zbog gotovo svakodnevnih obilnih padavina, velike vlažnosti i visokih temperatura vazduha, podučava me Nuri, moj domaćin u RIzi.
Hm, stekla sam drugačiji utisak vozeći desetak dana ovuda. Svega dva-tri puta pokisnula sam do gole kože.
To je čista sreća, tvrdi on, a sećam se da je isto rekao i Adnan, moj domaćin u Trabzonu.
Nuri čak ima i teoriju koja karakter crnomorskih Turaka dovodi u vezu sa meteroološkim prilikama na obali. Teorija kaže da su ovdašnji ljudi prilično nervozni i mrzovoljni zbog čestih promena vremena. Nuri pak više pažnje pridaje njihovom uzgoju čaja kao faktoru koji određuje ne samo njihov način života nego i njihove osobine. Po njemu, čaj je kriv za to što su ovdašnji ljudi uglavnom nezainteresovani za razvoj turizma. I za to što je more neiskorišćeno, što ne postoji kultura uživanja na plaži, sportova na vodi… Budući da je u Rizu došao iz Izmira a zbog posla, Nuri zna šta priča. Lako mu je da poredi dve obale, dva mora, dva načina života i mentalitete tamošnjih i ovdašnjih žitelja.

Kao najupečatljiviju osobinu ovih ovde Turaka, koje nazivaju Lazima i na njihov račun zbijaju šale kao mi na račun Bosanaca, Nuri ističe sirovost. “Mi na zapadnoj obali, učimo da budemo ljubazni s ljudima uvek i u svakoj prilici, dok ovde niko ne haje za manire”, žali se Nuri. “Što na um, to na drum — takvi su Lazi.”
Nisam malo bolje upoznala skoro nijednog autentičnog Lazija, jer ni on ni Adnan nisu odavde, ali razlika u odnosu na ostale Tureke zaista je primetna. Nigde u Truskoj nisu me gledali tako kao ovde — kao da sam neko čudo ili kao da umesto kacige na glavi imam perušku. Vikali su za mnom, često iz sveg glasa pa bih se uplašila da se nešto desilo i stala, samo da bi me pozdravili i nisu shvatali zašto odmahujem glavom u neverici kada bih shvatila da je ta dreka bila redi jednog “Hello!” U više navrata umalo se nisam posvađala sa slučajnim prolaznicima koji nisu ni pokušali da sakriju ogormno iznenađenje i preneglašenu ljubopitljivost kada bi me ugledali. Tako je jednom stujartu autobusa, koji je stajao zbog pauze i jeo sendvič okrenut ka drumu, ispao zalogaj iz usta a umalo i sendvič iz ruku kada sam prošla pored njega. Pred jednom radnjom, opet, neki tip je toliko zinuo i kao hipnotisan krenuo da mi se približava zagledajući čas mene, čas bisage i bicikl, što bi bilo beskrajno smešno da nije bio već peti-šesti tog dana, pa sam već na ivici trpećivosti upitala da li prvi put u životu vidi bicikl, ili turistu, ili  ženu? Šta od toga ga toliko zbunjuje? Naravno, ništa nije razumeo a i nije hajao, nego je nastavio da pilji sve dok nisam otišla. A u net kafiću od dečurlije koja su mi doslovno sedela za vratom i gledala u moj monitor kao u najzanimljiviju igricu na svetu nisam uspela ni mejl da pošaljem. Nije vredelo što sam im objasnila da boksovi u net kafićima, a u jednom sam se nalazila, postoje da bi ljudi imali privatnost — kao vrapci načičkali su se vireći preko zida boksa. Sreća što nisam ni sa kim bila na Skajpu, jer bismo imali pravu žurku.
Toliko o ljudima koji više mare za uzgoj čaja nego za turizam.
A kada je o čaju reč, valja objasniti i kako se on u Turskoj priprema, služi i pije.
Za kuvanje se koriste dupli čajnici: donji je veći a gornji skoro upola manji i on naleže na prvi umesto poklopca. Moderna verzija tradicio-nalnog duplog čajnika je ketler kao donji deo a na njemu manji čajnik. U prvom se kuva voda, u drugom jak čaj. Ali nije dovoljno da voda u obe posude samo provri, već treba da ključa deset-petnaest minuta najmanje. A i nakon toga čajnici se ostvaljaju na toplom ako je to moguće, da voda u njima neprestano vri. Jer čaj se pije non-stop.
Služi se u malim staklenim čašama, specifičnog oblika. Ritual nalaže da se one prvo isperu vrelom vodom iz velikog čajnika, kako bi se ubile potencijalne bakterije i virusi. Tek tada dolazi trenutak kada se čaj sipa. U rukama veštog poslužitelja naći će se istovremeno oba čajnika iz kojih će točiti tekućine naizmenično, bez prekida dok ne napuni čašu. Ali uvek će prvo sipati iz manjeg čajnika – gde je čaj, a onda dodati vodu. Ukoliko ne tražite drugačije, većina će sipati do pola čaše crne tekućine a od pola vrelu vodu. Slede vam još dve-tri kockice šećera na tacnici, kašičica na njoj — i čaj je spreman.
Treba ga piti vrelog, jer što je vreliji, to je bolji i ukusniji. Čaše i jesu tako male da bi se čaj stalno ispijao. I čim popijete jednu, odmah će vam doliti još i tako sve vreme, dokle ga ima u čajnicima ili dok ne kažete da vem je dosta.
U mom slučaju, drugo se retko kada dešavalo, jer navikla sam se na čaj i zavolela ga, kao i način na koji se ovde pije. I već mi smeta kada ga kuvam na gorioniku i ispijam iz moje plastične šolje u šatoru. Nije to to. I znam da ću jednom, kada se budem vratila kući, sigurno kupiti sebi dupli turski čajnik i čaše iz kojih se najbolje pije.
Subscribe
Notify of
guest
5 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Bojan
Bojan
11 years ago

:)))) Evo, jel’ mogu ja? Da, harem i haram imaju veze. Harem je turska reč izvedena iz niza arapskih reči od kojih je jedna ‘haram’ (zabrana, tabu, sveto), druga sličnozvučeća bi bila ‘harim’ (ženske odaje), ali u etimologiju reči ‘harem’ ulaze i ‘ihtiram’, ‘mahrem’, ‘mahrum’, ‘muhterem’, ‘namahrem’. Plašim se da smo mi (zapadnjaci) mnogo više stvari izmislili (i pustili lascivnoj mašti na volju) kad su haremi u pitanju nego Tursci 😉 Zorane, tu su i džezve i fiNdžani (naime, fiLdžan je ovde vrrrrlo seljačka varijanta, Istanbulac nikad ne bi tako izgovorio ;), ali kafa ovde u Turskoj ima sasvim drugi… Read more »

Zoran
Zoran
11 years ago

Ne mogu lepo da verujem! Mi smo napravili kult turske kafe, a oni se svo vreme foliraju i piju zapravo čaj. Pa gde nestadoše sve one silne džezve, fildžani…? Još ako su i ono za hareme izmislili, e onda stvarno!!! Zaista, hteo sam da te pitam, pa sam zaboravio: jesu li reči “Harem” i “Haram” u kakvom srodstvu?

Bojan
Bojan
11 years ago

Nema na čemu 🙂 Kad već pričamo o kafi u Turskoj. Ubedljivo najbolju u životu sam popio u malom živopisnom selu Kozbejli (Kozbeyli), koje se nalazi nekih pedesetak km severnoistočno od Izmira u zaleđu fočanskog poluostrva. Gazda kafane kaže da tajna nije samo u prženju sirove kafe na licu mesta, nego u mlevenju iste u dibeku — kamenoj stupi, staroj nekih par stotina godina. Vrlo rado je pokazuje uz demonstraciju tog fizički napornog rada (alat je poveća gvozdena šipka). Još kaže da ljudi dolaze iz Izmira samo radi findžana kafe. Verujem, jer vredi. Mislim to je kafa koja se pamti.… Read more »

Snezana
11 years ago
Reply to  Bojan

E neka ste se vas dvojica lepo ispricali 🙂 Ja usla samo da vam doturim fildzane i kaficu pa se sklanjam 🙂

Zoran
Zoran
11 years ago

Bojane hvala. Imajući u vidu da ja potičem iz ljute provincije (Mostar) nekadašnje Otomanske imperije, nije neobično što sam zakačio seljački naglasak, ali od mene dosta i toliko. Međutim, ovo sa čajem sam očekivao od recimo Japanaca, ali Turci su me baš zatekli nespremnog.

5
0
Would love your thoughts, please comment.x