Južno, još južnije

28. februar-17. mart 2013.

*

Od Vientiana na jug Laosa, putem niz Mekong, sve je ravno. Februar je na izmaku, a sa njim i zima, pa seljaci pale polja i rastinje pored puta. Njive su prekrivene gareži, ostaci visokog žbunja, palmi i drveća koji nisu izgoreli izgledaju kao jadno pramenje kose nad oćelavelim površinama. Sve deluje prilično tužno, pogotovu kada se prisetim slika severnog Laosa – i nepreglednih planinskih predela obraslih u džungle.

Već su počele velike vrućine i između podneva i tri sata veoma mi je teško da vozim. Problem je što se približavam Ekvatoru pa dan traje tek malo duže od dvanaest sati. Sviće oko šest a već u pola sedam popodne potpuni je mrak. Ako hoću da pauziram kako bih se sklonila sa nepodnošljivih vrućina usred dana, za aktivnu vožnju ostaje mi svega pet-šest sati. A žuri mi se. Jeste da imam sve vreme ovoga sveta za moju turu, ali volela bih da što pre stignem u Kambodžu i nađem mesto gde ću napraviti dužu pauzu radi odmora, a najviše radi pisanja knjige. Želim da se što pre uvučem u neku rashlađenu prostoriju i da mi pravi tuš bude dostupan koliko god puta mi treba tokom dana.

Zato počinjem da navijam alarm na mobilnom na četiri i trideset i na drumu sam najkasnije u šest. Ali i tako rano vazduh je natopljen vlagom i ponekad imam osećaj da ću se ugušiti jer nemam daha.

Od podneva pa sve do večeri teško je videti ijednog lokalca na nogama. Svi spavaju, dremaju, odmaraju u ležaljkama ili na podovima svojih kuća i radnji bez zidova. Česta je slika parkiranih motorcikala ispred nadstrešnica na poljima, gde je vozač prilegao da odspava.

Noću je, čini mi se, još i gore – kada spustim šator na vrelu zemlju, kao da sam legla na uključenu ringlu. Sve isijava a ja se okrećem i vrtim kao na ražnju. Popijem i po dve litre vode do ujutru i obavezno se probudim mokra kao ispod tuša.

Primećujem da se ovde svi kupaju najmanje dva puta dnevno. Često se u natpisima o ugošćavanju stranaca može pročitati napomena došljacima da povedu računa o ličnoj higijeni. Izgleda da je beli čovek ovde poznat po ne tako ugodnim mirisima.

Zapažam takođe da se Laošani uopšte ne znoje, šta god da rade. Tako mogu da na trideset stepeni, ujutru, nose džempere i tanke vunene kape, dok se mi, Indoevropljani, kupamo u znoju tela svog.

Ljudi ovde veoma mnogo vode računa i o čistoći u kućama, pa je česta slika žena, muškaraca kao i dece koji metu sobe i peru podove mokrom krpom, više puta dnevno.

Zanimljiv je paradoks između te brige o svom telu i svom domu nasuprot potpunom izostanku svesti o zagađivanju okruženja. Čisti Laošani izaći će iz čistih kuća i izručiti sve smeće doslovno pred svoja vrata. I onda će ga preskakati danima, deca će se igrati u dubretu a vetar i životinje će ga razvlačiti okolo, a tek ponekad će ga sakupiti i spaliti. Pravo je čudo da ovde i dalje ne haraju smrtonosne epidemije.

*

U žurbi zbog nepodnošljivih vrućina dnevno prelazim i po sto pedeset kilometara. Nigde se ne zaustavljam, ni sa kim ne započinjem priču u strahu da će me pozvati da stanem i ostanem, već samo grabim dalje. Na momente, sama sebi ličim na one bicikliste opsednute ciljem, brzinom, brojkama, koji prepedalaju svet za pola godine, saznavši o njemu isto koliko bi otkrili i da su sve vreme sedeli na trenažeru.

Kada zastanem negde na pola sata da proverim svoj imejl, uvek pogledam i vremesnku prognozu. Temperatura se ne spušta ispod 35 C preko dana i 30 C noću, a zbog vlažnosti od preko 60% osećaj je da je 10 do 15 stepeni toplije.

Koža mi se osipa sitnim crvenim plikovima od znoja i sparine i strašno mi je i da se pogledam uveče, kada se ‘kupam’ pod improvizovanim tušem. Iako postavljam samo unutrašnji sloj šatora, koji je zapravo razapeta mrežica sa čvrstim podom, čini mi se da ću se ugušiti unutra. Ali ne smem da otvorim vrata niti da spavam napolju jer insekti i gmizavci jedva čekaju da se uvuku gde je još toplije.

Voda u mom bidonu postaje vrela nakon deset minuta, pa kupujem dva mala termosa. Ali na ovoj vrućini potrebni su mi galoni tečnosti. U sveščici u koju beležim sve izdatke, najčešća stavka je: „voda“, „pivo“, „sok“. Dnevno mi treba i po sedam-osam evra samo za hladne napitke. Iako se nalivam sa pet-šest litara tokom vožnje, često imam osećaj da ću pasti sa bicikla zbog vrtoglavice ili bola u grudima.

Moram da smanjim brzinu kojom vozim jer ako počnem da osećam i najmanji napor, srce krene da mi preskače, a daha nema. Dobro je samo što sve vreme imam čeoni vetar, koji dolazi s mora. Koliko god da me dodatno nervira zbog toga što me usporava, da njega nema, ne znam kako bih disala. Kada sam u nekoliko navrata vozila u istom smeru u kojem duva, mislila sam da ću doživeti toplotni udar.

Moja vožnja postala je borba da preživim dok ne stignem na privremeni cilj. Toliko je teško da više ne reagujem ni na dečake i muškarce koji po svaku cenu žele da me prestignu na svojim krševima od bicikala. Ranije sam se uvek trkala sa takvima, a sada i ne pomišljam da napravim napor i sustignem ih kada me preteknu.

U pojedinim trenucima obuzima me pravi očaj. Pitam se kako ću izdržati i kad se budem dokopala Kambodže i našla mesto gde ću duže ostati. Moj budžet neće mi dozvoliti da plaćam za sobu sa klimom, a ideja da ću se rashladiti uz pomoć ventilatora jednako je iluzorna kao i pomisao da ću žeđ ugasiti vrelom vodom.

Pomišljam da promenim planove ali gde god da krenem na sever, moram da letim avionom. A to je i skupo i komplikovano zbog bicikla i težine mojih bisaga. Prekrajam planove, prešpartavam azijskim kontinentom na mojoj mapi i na kraju se uvek vratim na prvobitni plan – idem u Kambodžu, na obalu. Valjda ću preživeti.

*

Na ulasku u jedno poveće selo primetim skupinu od možda pedeset ljudi. Sa njima je nekoliko budističkih monaha i čini se kao da se pripremaju za kolektivnu molitvu. Ne mogu a da ne zastanem, bez obzira na žurbu.

U dvorištu je postavljena nadstrešnica ispod koje su spojena tri-četiri stola. Na njima se nalazi nekoliko velikih mesinganih pehara, u koje se obično stavlja milostinaj za monahe. No ovi su prazni. Dublje u dvorištu, u otvorenom parteru kuće, više desetina ljudi kleči i očekuje da počne ono zbog čega su tu došli. Iako se čini da već duže tako sede, svi su spokojni, sa osmesima na licima.

Spustim bicikl na zemlju, spremim fotoaparat i krenem prema grupi od četiri-pet muškaraca koji sede blizu puta. Preko jednog ramena, svi imaju prebačene molitvene ešarpe. Mimikom ih pitam za dozvolu da napravim nekoliko footgrafija, i oni mi odobre.

U međuvremenu, monasi stanu ukrug oko jednog izdvojenog stola sa posudama punim hrane i počnu sa molitvom. Prisutni su se sasvim utišali. Svi su sastavili šake u molitveni položaj, pa i ja činim isto odloživši fotoaparat. Žene u prvom redu u kući osmehuju mi se sa odobravanjem, a jedna mi pokaže da skinem kapu. Ups, sasvim sam zaboravila da je imam na glavi.

Kroz nekoliko minuta, monasi odlaze na sprat kuće. Zauzimaju mesta na ogromnoj terasi, posedavši na jastuke na podu oko niskih stolova. Tek sad zapravo počinje prava molitva, koja se dole čuje preko razglasa. Dok se ljudi u kući mole, muškarci koji su ostali u dvorištu počinju da pune darovima one pehare.

Pomislim da bih mogla i ja da priložim neku milostinju, te odem do bisaga i izvadim kifle koje sam nakupovala za dva dana unapred, pošto se u Laosu hleb može naći samo u gradovima. Malo se dvoumim, jer bez njih mi obrok nije potpun i ne osećam se sitom, ali nemam ništa drugo od hrane što bih mogla da ostavim. Buda će valjda umeti da ceni moje odricanje, pomislim napola u šali.

Ako ništa drugo, pobiram simpatije prisutnih. Nekoliko žena iz prednjih redova prekida molitvu i prilazi mi. U mojim rukama odjedanput se nađe gomila hrane a neko mi dodaje i jedan pehar da sve to spustim u njega. Kako još nije trenutak za deljenje milostinje, pridružujem se ženama u molitvi.

Dok pokušavam da zauzmem koliko-toliko udoban položaj na beonu, do mene seda momak koji pomalo govori engleski. Reč po reč, i uspevam da saznam da prisustvujem dvogodišnjem pomenu za čoveka u čijoj kući se nalazimo. To je običaj u Laosu – pomen za mrtve pravi se nakon 24 meseca, i to je jedini datum koji se obeležava. Zanimalo bi me da saznam zašto baš na dve godine, ali mladić ne razume moje pitanje pa odustajem.

Po završetku molitve, stajem u jedan od dva dugačka reda koja su se formirala ispred stolova. Muškarci su napred a žene pozadi. Kolone se kreću pored stolova i svako iz svog pehara ili sa svog poslužavnika spušta milostinju u monaške posude. Potom prisutni sedaju da doručkuju a monasi silaze i skupljaju darove u svoje platnene torbe.

Jedna žena poziva me da i ja ostanem na doručku, što prihvatam. Dok čekam, pričam sa onim momkom za kog se ispostavlja da je učitelj u seoskoj školi. Premda ga ne razumem najbolje, uspevam da shvatim objašnjenje jednog običaja koji me je odavno zanimao. Reč je o zalogajima lepljivog pirinča u obliku malih piramida, koji se poređaju duž kapije, na stubove, duž ograde – bilo gde izvan kuće ili hrama. Moja pretpostavka da je to milostinja za siromašne bila je pogrešna, što sam i sumnjala budući da za mesec dana otkako sam u Laosu nisam videla da se neko time poslužio. Kroz dobroćudni smeh, momak mi je sad objasnio da je reč o verovanju po kome se kroz te zalogaje simbolično izbacuje iz kuće i od ukućana svaka bolest i tegoba.

A kada je o reč o običajima, dve žene do kojih sam sela poželele su da mi obavezno daju amajlije za srećno putovanje. Kada sam klimnula potvrdno glavom, obe su otrčale u kuću i brzo se vratile, svaka noseći u ruci po parče belog kanapa. Izgovarajući u sebi molitve, vezale su mi obe amajlije oko zgloba, prešle dlanovima preko njih – i poslale me dalje u svet. Da bi amajlija ‘proradila’, treba samo da kod prvog hrama zastanem, sklopim ruke kao za molitvu i lako se naklonim tri puta.

*

Projurila sam kroz Savanakhet, zadržavši se samo na noćenju, a u Pakseu se nisam čak ni zaustavila. Planirala sam da se dokopam krajnjeg juga Laosa i Četiri hiljade ostrva – kako se naziva skupina ostrva i sprudova u Mekongu, na samoj laoško-kambodžanskoj granici. Tamo ću se odmoriti nekoliko dana pre nego što konačno napustim ovu zemlju u kojoj sam se osećala najsrećnije tokom cele dosadašnje ture.

Retko kada sam naziv neke oblasti može da me toliko privuče da stvorim predubeđenje kako tamo mora biti nešto sasvim posebno, drugačije od svega što sam do tada videla. To mi se zapravo do sada nije nijednom desilo – sve do naziva Četiri hiljade ostrva. U najmanju ruku, očekivala sam da je reč o mestu koje bi se moglo opisati kao zemaljski Raj. Iako nisam htela da gledam fotografije na Internetu, komentari drugih putnika po forumima dodatno su me utvrđivali u tom uverenju.

Moj plan je bio da posetim tri najveća ostrva, koja i jesu turistički najatraktivnija. Pošto sam dolazila sa severa, najbliže mi je bilo najveće od njih – Don Kong. Sa njega bih prešla da na Don Det – najmanje od ova tri, a sa ovoga na Don Kon – srednje po veličini, odakle bih se vratila na obalu.

Čamdžije su ovde razvile odličan biznis. Ako hoćeš na ostrvo, moraš da platiš koliko traže. Mogu da se bunim koliko hoću zbog cene od pet evra za mene i tri za bicikl – ne postoji drugi način da tamo stignem. Ipak, uspevam da se iscenkam za dva manje.

Ukrcavam se na skelu i pripremam fotoaparat. Plovimo možda šest-sedam minuta, ali gledano sa ove strane, sa kopna, ostrvo Don Kong ne deluje posebno zanimljivo za fotografisanje. Na samoj obali nalazi se nekoliko objekata, verovatno hostela, koji su građeni u evropskom stilu, pa me ostavljaju ravnodušnom. Pitam se da li možda dolazim uzalud, jer ovde neću videti ništa novo što već nisam videla u drugim delovima Laosa.

Po iskrcavanju, izguram bicikl na put i nasumice krenem na severnu stranu. U potrazi sam za mestom gde bih ručala, a pomišljam i da već sada, iako je tek podne, nađem gde ću noćas kampovati. Ne znam kolike su cene smeštaja, ali pretpostavljam da sigurno nisu niže nego na kopnu, gde soba prosečno košta šest-sedam evra.

Skrenem sa asfaltnog puta na zemljani, koji vodi prema obali. Nađem se uz sam Mekong, s pogledom na desetine zelenih ostrva i sprudova. Imam osećaj odvojenosti, odsečenosti od poznatog mi sveta i izmeštenosti u jedan koji je nestvarno lep. Levo i desno od mene su zemljane staze koje vode kroz debelu hladovinu od bambusovih stabala i krošnja palami. Drvene kuće na stubovima, golišava bosonoga deca, osmehnuti Laošani koji mi na svom pevajućem jeziku žele dobar dan – slike koje već znam od ranije, ali koje su ovde nekako zgusnute, kao esencija samog Laosa. U ovoj zemlji, vreme svugde sporo protiče, ali na Don Kongu je stalo pre nekoliko hiljada godina i od tada odbija da krene napred. Ovo ostrvo neće da ima ništa sa civilizacijskim tekovinama, sa brzinom i komfornim životom.

Zavlačim se dalje od staze kojom povremeno prođe neki lokalac ili turista na biciklu i postavljam šator. Šteta što je Mekong toliko prljav, pa neću moći da se okupam u njemu – što bi bio kompletan doživljaj.

*

Sutradan iznajmljujem sobu u hostelu za svega pet evra. Ostavljam stvari i rasterećenim biciklom krećem da izvozim krug oko ostrva. Mapa koju sam nabavila na recepciji pokazuje da je ruta oko Don Konga duga četrdeset šest kilometara. Na dva mesta moguće je preseći posred kopna i tako skratiti rutu, ili je pak produžiti ukoliko se točkovima ispiše osmica. Pošto je jutro i imam vremena, odlučujem se za potonje.

Put nažalost ne vodi uz reku, ali pri pogledu nadesno, vidi se kraj kopna i to doprinosi da stalno imam onaj isti osećaj odsečenosti od ostalog sveta. Sve je ravno i svugde su njive.

Na ostrvu postoji nekoliko sela, koja se gotovo ravnomerno nižu na svaka tri-četiri kilometra. Nekad su sastavljena od deset-petnaest kuća, a nekad od svega dve-tri. Kao i svuda u Laosu, i na Don Kongu ima mnogo dece. Istračavaju na drum da mi kažu „Sabajdi“ ili me dozivaju sa terasa svojih visokih sojenica. S čuđenjem primećujem da mi mnoga od njih traže olovku. Ako prođem pored njih ili se zaustavim nakratko da ih fotografišem, ispruže ruke i zagraje: „Pen! Pen!“

Pitam se šta im to znači.

Na drugoj strani ostrva, tačno nasuprot mesta gde sam odsela, nalazi se donkongovski market. Ova reč – market — u Laosu (a uveriću se da je isto i u drugim zemljama jugositočne Azije), označava pijacu na otvorenom, na kojoj se prodaje sve i svašta.

Naumila sam da kupim novi lepak za krpljenje unutrašnje gume, a ako uspem da nađem odgovarajuće dimenzije, i samu gumu. Poslednja dva dana, po četiri-pet puta pucala mi je prednja guma. Ali nije se bušila spolja, nego su se od velikih vrućina i usijanog asflata zakrpe na na njoj odlepljivale čim bih je napumpala malo više. Na one tropske vrućine, to je bio šlag na tortu – koliko neću puta dnevno. A kao za inat, usput niej bilo nijednog većeg mesta, gde bi postojao market.

Sada ovde kupujem gumu „Made in Thailand“ za koju se ispostavlja da je teška kilogram i neodgovarajućeg ventila. Pokušavam da nađem kineski proizvod, ali nema šanse. Ovo je prvo mesto tokom moje dosadašnje ture – a možda i na svetu – gde nemaju kineske gume za bicikle.

Pošto na marketu postoji i vulkanizer, domislim se kako da rešim problem. Uz mnogo mahanja rukama a potom i crtanja, uspem da objasnim dvojici momaka da želim da skinu sve zakrpe sa moje gume i da preko rupa zalepe komade druge gume i pritisnu ih presom. To je jedini način da se zakrpe ne odlepe na 60-70 C koliko sigurno ima usijani asfalt.

Nakon krpljenja, setim se da potražim olovke za decu s ostrva. Htela sam da kupim one obične, plastične, koje se prodaju budzašto, i da im to sutradan razdelim. Ali nigde ih nisam našla. Bilo je samo onih fensi, što koštaju više od evra komad. Kakvo apsurdno uskraćivanje ovdašnjoj deci!

*

Na Don Kongu bih mogla ostati mesecima – u to sam bila sasvim sigurna. Ali za moj budžet, Laos je bio preskup da bih ovde napravila dužu pauzu. A sve topliji dani terali su me dalje.

Nakon tri dana, sedam u čamac i sa desetak drugih turista dva časa plovim do Don Deta. Prolazimo pored nekoliko većih ostrva koja su takođe nastanjena. Uz obalu se nižu drvene sojenice, a gde god ih ima dovoljno za selo, u blizini se nalazi i budistički hram sa prepoznatljivim krovom a često i pagoda. Nekada samo nazirem šta se nalazi iza plaminih listova i drveća, pa mi deluje kao da se uživo igram pogađanja „skrivenih“ objekata.

Don Det je među turistima poznat kao – novi – bekpekerski raj. Iz Van Vienga, grada na pola puta između Vientiana i Luang Prabanga, mladi putnici željni pre svega dobre zabave i nezaboravnog provoda, pre dve godine počeli su da se preseljavaju na Don Det. Do ove masovne ‘migracije’ došlo je nakon što su 2011. laoške vlasti zabranile tubing – ekstremni vid rekreacije u vodi, kada se plivač nalazi u unutrašnjoj kamionskoj gumi koju vuče gliser ili čamac, ili se u njoj se spušta niz brzake planinskih reka. Razlog za zabranu bila je pogibija čak dvadeset dvoje mladih bekpekera na reci Nam Song kod Van Vienga, tokom samo tog leta. Ostavši bez injekcije adrenalina, bekpekeri su spontano (ili demonstrativno?) počeli da prelaze na Don Det, gde tubing nije zabranjen, mada je moguć samo u vidu plutanja u gumi.

Sve to nije baš mnogo obećavalo.

Kao ni prvi pogled na ostrvo, kada je čamac pristao. Kafić, kafić, kafić – i u svakom gomila vrlo mladih stranaca. Bilo je skoro podne kad smo stigli, a ova omladina je očigledno tek nedavno poustajala. Izbauljavši iz bungalova i soba napola otvorenih kapaka, dotapkali bi u filp-flopericama do najbliže stolice i srušili se u nju kao da nemaju snage da stoje i sekund duže na nogama. Naručili bi velike šolje kafe i dok bi čekali da dođu k svesti, uključili bi svoje aj-pode, tač-skrine i notbukove i uronili glave u monitore. Gotovo da se nisu razlikovali jedni od drugih, osim po tetovažama. Tatui preko celih ruku, ramena, nogu – za momke, i ramena, vratova i donjeg dela leđa – za devojke, apsolutni su modni hit među stranim bekpekerima u zemljama Jugoistočne Azije. Prosto se iznenadim kad sretnem nekog dvadesetogodišnjaka bez ilustracija i stripova na svom telu.

*

Don Det je sasvim malo ostrvo, sa jednim jedinim asaltnim putem u dužini od sedam kilometara. Zapadnom obalom uz reku vodi zemljana staza, a s obe strane su bungalovi i zemunice uglavnom za izdavanje, mada ima i domova lokalnih stanovnika. Na moje veliko iznenađenje, čim se kilometar-dva odmakne od špica ostrva, gde su grupisani bekpekerski hosteli i restorani, Don Det počinje da opravdava epitet najopuštenijeg mesta na planeti. Šarm ovog ostrva sasvim je drugačiji od Don Konga. Ovde je nekako veselije i romantičnije, prvenstveno zbog toga što se sve nalazi uza sam Mekong. Nema otvorenog pogleda preko reke u daljinu prema kopnu, već je odmah tu, na deset metara razdaljine, drugo ostrvo, a i tamo su neke kuće. Ono je još manje od Don Deta, ali oba zajedno, tako blizu jedno drugome, deluju pomalo nestvarno, pa imam osećaj kao da sam se našla u oživljenoj ilustraciji neke bajke koja se dešava u egzotičnoj zemlji, preko sedam gora i sedam mora – gde sam stigla na svoja dva točka.

Plan mi je bio da se provozam ostrvom i pređem na Don Kon, sa kojim je Don Det povezan mostom. Tamo sam nameravala da se zadržim dan ili dva, da napravim turu do drugog kraja ostrva gde se mogu posmatrati slatkovodni delfini, a onda da se vratim na kopno i vozim do granice.

Međutim, Don Kon mi se nimalo nije dopao. Delovao je preozbiljno sa svojim evropskim restoranima i cenama, pa sam samo odjurila na drugu stranu, do špica, odsedela tri sata čekajući da ugledam delfine, a onda sam odustala od daljeg posmatranja vode i vratila se na Don Det. Iznajmila sam bungalov za pet evra, i dva dana se budila sa pogledom na Mekong i preko njega na malo ostrvo. Možda i nisam bila u bajci, ali svakako sam živela u priči neverovatno maštovitog tvorca.

.

.

.

Subscribe
Notify of
guest
18 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Snezana
10 years ago

Vlado, zdravo! Hvala na čitanju, nije lako iščitati sve odjednom 🙂
Tura do Vrdnika je i meni bila prva ozbiljnija tura, prva od dva dana, pošto smo tamo spavali (i banjali se, naravno). Tako da – možda je to tek početak tvog biciklističkog staža 🙂

Snezana
10 years ago

Igore, baš mi je drago što si nabasao na mapu. A ja je okačila da bih izmenila naslovnu fotku na mom profilu, bilo mi bezveze da više stoji jedna na kojoj vozim bicikl i to leđima okrenuta 🙂 Ispostavlja se da je dobro što sam stavila mapu 🙂
Hvala i pozdrav!

Memfiska
Memfiska
10 years ago

Snezana, ovo je stvarno predivan tekst.. dok ga citas osecas se stvarno kao da si tamo! Puno srece ti zelim 🙂 Pozz

Snezana
10 years ago
Reply to  Memfiska

@Memfiska, hvala na čitanju i na komentaru! Uvek me obraduje kad čujem da se neko uživeo u tekst, jer nekad je teško preneti to odavde, budući da sam se već prilično navikla i nemam odnos prema tome kao da je drugačije. A drugačije je veoma mnogo — sasvim drugi kontinent i mentalitet.
Lep pozdrav iz Kepa 🙂

mirjana
mirjana
10 years ago

Key words ovog bloga WI FI SOMETIMES! 😀

Snezana
10 years ago
Reply to  mirjana

, zar nije super? Mene je to oduševilo i zato sam i fotografisala tu tablu 🙂

mirjana
mirjana
10 years ago

😀 Može se “čitati” na razne načine, samo pustiti mašti na volju…u svakom slučaju je super!

Voja
Voja
10 years ago

Evo ,,Lesi se vratio u klub čitalaca/obožavalaca”! Pročitao prethodni i ovaj post. Ona nadrndana šalteruša me iznervirala, a kraj posta ubedačio (mada sam već ranije pročitao tu tužnu vest). “Majstor” iz busa još ispade i dobar lik – em ti vratio pare, em ti nije bacio bicikl u jendek pored puta. Vožnju bajsa po tolikoj vrućini i vlazi ne mogu ni da zamislim, a ti si prelazila i po 150 km dnevno. Svaka čast!! “Izgleda da je beli čovek ovde poznat po ne tako ugodnim mirisima.” – ovo me podsetilo na službovanje u Africi. Crnci su govorili da mi beli… Read more »

Snezana
10 years ago
Reply to  Voja

I ova Lesi se vratila u Kambodžu nakon 5 dana na Tajlandu (zapravo tri jer su dva otpala na put). Sad imam ordinari vizu koju mogu da produžim do godinu dana. Mada, sigurna sam da nema šanse da ostanem na jednom mestu godinu dana. Užas, ušao mi put pod kožu i džaba pisanje i odluka da se smirim dok ne napišem knjigu — samo maštam gde i kuda i čini me nervoznom kad sam na jednom mestu. A to za crnački tj. rano diferencirani znoj (jbt, čuj me samo!) sam čula i ranije. Ali činjenica je da s eovde ljudi… Read more »

Miroslav
Miroslav
10 years ago

Pozdrav Snezana,
Mozda smo ti vec dosadili sa komentarima na tvoje putovanje :), pa ti saljem link ka blogu Koreanca koga smo slucajno sreli na voznji i ugostili u Nisu i njegovo vidnjenje Srbije.
http://eletto02.tistory.com/95
Jes na koreanskom ali sa google translate moze i da se pohvata sta je covek pisao.
Sve najbolje, do sledece price.
Srdacan pozdrav iz Nisa.

Snezana
10 years ago
Reply to  Miroslav

Kakvi dosadili, naprotiv! Kad nema komentara, ja odmah mislim kako niko i ne čita više, jer sam dosadila ludima sa beskrajno dugim putovanjem 🙂
E oa, drugari, hvala vam što ugošćavate cikloputnike. Svakako ću pročitati barem taj deo na Koreančevom blogu.
Hvala i pozdrav!

Vlada Zemun
Vlada Zemun
10 years ago

Snežo kraljice.
Tek od skoro sam saznao za ovaj sajt, ali sam zato imao privilegiju da uživam čitajući sve od početka, ne čekajući danima nove postove. Oduševilo me je kako pišeš, a najviše to što neko naš živi svoj san. Nisam biciklista, ali si me inspirisala da na mom kršu odpedalam do Vrdnika. Pridružujem se armiji obožavalaca sa najboljim željama.

Igor
10 years ago

Upravo sam na FB nabasao na fotku mape sa putanjom tvoga pohoda i odmah se zainteresovao da vidim o cemu se tu radi! Neveoravatno hrabar podvig i predivna avantura! Sve najbolje u daljem putu, a ja se bacam na citanje ovog predobrog bloga i putopisa! Srecno!

Anonymous
Anonymous
10 years ago

Ma kako da nam dosadis sa putovanjem kad tako lijepo opisujes i krajolike i dogadjaje? Stavise, ja uvijek iscekujem sledeci prilog sa nestrpljenjem i radoznaloscu. Uzivela sam sa iscitavajuci ovaj zadnji prilog i podsjetila se kako je ziveti u tropima. Ne moze se bez air condition-a. Divim ti se da si uspela da pedalas po toj vrucini i vlagi.

Vesna
Vesna
10 years ago

Ups, ja zaboravih da se potpisem. Sve najbolje!

Snezana
10 years ago

Vesna, hvala na lepim rečima. Nekad stvarno mislim da niko i ne čita, posebno kad nema komentara, ali onda mi ljudi objasne da u principu ne znaju šta bi pa komentarisali, što i jeste tačno 😀
Bila si u tropima i znaš kako je pakleno. Ali sad je malo bolje, počela je kišna sezona pa je ipak za nijansu svežije. Za par dana krećem dalje, pa ću d avidim kako ću voziti 🙂
Veliki pozdrav!

Jovan
Jovan
7 years ago

Citam blog od pocetka 2013, sve sam iscitao skupa sa knjigama, ali mi je ovaj post omiljeni. I vracam mu se sa vremena na vreme. Od pocetka sa opisom velikih teskoca pa do kraja na rajskoj lokaciji mislim da bi se cela knjiga mogla napisati samo o ove tri nedelje. Mozda sam pristrasan, jer mi je Laos omiljena zemlja, ali ovaj post mi je zaista predivan.

Radmila
Radmila
7 years ago

Дивне приче, Снежана, сатима их ишчитавам, и код сваке се ражалостим што јој је дошао крај 🙂 Данас сам се потпуно “преселила” у југоисточну Азију, тако су пластични и живописни описи и крајева и збивања. Дивно је живети свој сан, испунити своју овоземаљску “мисију”. Твој живот ме подсећа на подвиге раних хришћана, па и понеких ововремених монаха, али, и код Тебе је то примена начела: “према свецу и тропар”, односно: према способностима и подвизи, и дела. За дивљење је и Твоје писање у тако суровим условима. Кад после “сетве” дође време пуне “жњетве” – свашта ћемо ми још читати, то… Read more »

18
0
Would love your thoughts, please comment.x