Kad je kralj gej, a monasi školuju intelektualce

22-24. mart 2013.

*

U stvari je dobro što sam u Pnom Pen morala da dođem autobusom. Da sam stigla biciklom, nikad ne bih prisustvovala dočeku koji turistima priređuju tuk-tuk vozači.

Minibus u kojem sam bila još se nije ni zaustavio, a dvadesetak muškaraca potrčalo je za njim. Iako sam već nekoliko meseci u ovom delu sveta, među Azijatima, nisam potpuno prihvatila njihove običaje. Još uvek me zbunjuju razlike u odnosu na belog čoveka i njegovo ponašanje. A u ovakvim slučajevima, kada je nešto neočekivano, što do tada nisam doživela, te razlike me i onespokojavaju. Tako, u jednom kratkom trenutku, mahinalno pomislih: „Neće valjda da nas napadnu?“ Jer prizor poveće grupe tamnoputih muškaraca koji jure za minibusom i onda ga opkoljavaju, gotovo blokirajući izlaz putnicima, mogao je da bude i uvertira za napad. Primetih takođe da je tu moju kratku sumnju pospešila činjenica da je reč o tamnoputim – i siromašnim – ljudima. I sa žaljenjem zaključih kako nisam potpuno oslobođena od rasnih predubeđenja.

Uprkos tome što su videli da sa autobusa skidam bicikl i na njega tovarim moj prtljag, saleteše me ponudama da me povezu. Prvo pomislih da im ukažem na očiglednost da imam prevoz a onda se setih kako sam više puta videla privezane bicikle i manje motore za kabinu tuk-tuka. U Aziji je sve moguće, sve se može improvizovati i uraditi, samo ako se plati.

Ma koliko u prvi mah bili napadni, kambodžanski tuk-tuk vozači nisu nedokazani na način koji je svojstven njihovim kolegama u nekim drugim delovima sveta. Ako im kažete „ne“, neće dalje insistirati. A ako ih upitate za adresu koju tražite, potrudiće se da vam – na svom obično oskudnom engleskom i uz pomoć gestova koji se najčešće razlikuju od zapadnjačkih – objasne kako da tamo stignete.

*

Moja prva lokacija bila je biciklistički servis. Dok sam bila u Kratiju, našla sam jedan preko interneta i poslala im mejl. Odgovorili su da mogu to da urade i da sam dobrodošla. Označila sam gde su na mapi i sad je samo trebalo stići do tamo.

Sudeći po karti, ulice kambodžanske prestonice građene su precizno i skoro sve se seku pod pravim uglom. Manje su jednosmerne, a veće, dvosmerne, ujedno su i granice kvartova. Zahvaljujući tome, haos dvoipomilionskog grada, u kome se, kao i u svim azijskim gradovima, sve dešava na zakrčenim ulicama, postaje podnošljiviji. Uprkos tuk-tukovima, motorima i džipovima, uprkos tezgama, kolicima za hranu i piće koji zauzimaju širinu kolovozne trake, te ljudima koji sede kraj svoje robe, zaludno stoje ili prolaze – zastoji traju kratko i nisu toliko česti kako bi čovek očekivao.

Na opasno rasklimanom točku osećam se nesigurnom u saobraćaju, pa radije guram bicikl. Srećom, servis nije daleko od stanice.

Pogled na bicikle i opremu unutra uverava me da sam na dobrom mestu. I verovatno skupom. U Kambodži, kao uostalom i u Laosu i Vijetnamu, prilično siguran pokazatelj cena je to što neko ima veb sajt. Ako se hostel ili uslužna radnja reklamiraju preko interneta, to znači da su i njihove cene više od prosečnih. Zato je jedno od pravila da se sve traži na licu mesta, ali ja sam želela da budem sigurna.

I zato sada potvrdno klimam glavom kada me zaposleni u radnji uverava kako je ovo jedina biciklistička radnja u Pnom Penu. Sa lažnim osmehom prihvatam i cenu od petnaest evra za servis bicikla, koji podrazumeva i zamenu polomljenih žica i centriranje točka, iako znam da je paprena. Za te novce u svakom uličnom servisu bi mi rasklopili i ponovo sklopili ceo bicikl, uglancavši ga kao da je nov. Ali ovaj servis se nalazi u sklopu jedine registrovane firme koja organizuje biciklističke vožnje po Pnom Penu i Kambodži. Turistima nude brendirane bicikle, poput Džajanta i Kennondela, koji, naravno, imaju i vrhunsku opremu. A to bi trebalo da znači da su im i serviseri makar dobri, ako ne i odlični.

Uzdajući se u tu logiku, s puno poverenja im ostavljam moj bicikl. Trebalo bi da sutra bude gotov.

*

Sa fasada azijskih zgrada i sa trotoara ispred njih znatiželjnog prolaznika ili onog koji nešto traži zaskaču reklame, mini-bilbordi, panoi, posteri – gore nego oni iskačući prozori na veb-sajtovima sumnjivog sadržaja. Zbog toga je veoma teško razaznati određeni natpis, a pogled ometa i neverovatna količina strujnih kablova koji se protežu između bandera. Liče na džinovske strujne snopove kakve je oko zapadnjaka naviklo da vidi samo u filmovima, u scenama kada se kamera spusti u podzemlje ogromnih postrojenja.

Ali postoji nepogrešiv način da se u svemu tome lako, još iz daljine, razazna gde se nalazi hostel: Ako ispred neke zgrade dežuraju tuk-tuk vozači i vozači motora, to je znak da je u njoj smešten hostel. Obično je reč o nekom skupljem smeštaju ili pak o popularnom, a to znači – jeftinom.

Uočavam jedan takav na nepunih sto metara od biciklističkog servisa.

Veliko, novo zdanje na tri sprata, u kome se nude isključivo kreveti u zajedničkim sobama. Pristajem na cenu od šest dolara za četvorokrevetnu sobu bez prozora, ali sa klima uređajem koji se uključuje u osam uveče i ostaje uključen do osam ujutru. Ionako planiram da se u Pnom Penu zadržim kratko.

Sigurno bih mogla da pronađem i jeftiniji smeštaj, ali ovde mi odgovara jer ne moram da uzimam tuk-tuk da bih prenela moje bisage u hostel.

A i blizu je reke, udaljen svega jedan blok od nje.

*

U Pnom Penu se svi orijentišu u odnosu na reku Tonle Sap. Grad leži na njenoj desnoj obali a centar se nalazi u ravni ušća Tonle Sapa u Mekong.

Prve večeri po dolasku, izlazim da se prošetam duž nje. Šetalište je lepo osvetljeno, popločano i prilično široko, ima dosta ostrva sa zelenim površinama, a u sklopu njih su igrališta za decu ili sprave za rekreaciju. Na pojedinim tačkama koncentrisani su prodavci brze hrane i osvežavajućih napitaka.

Nalećem na prizor koji nisam videla još od Kine: desetine ljudi koji vežbaju uz muziku. Ovde je reč o rekreaciji kroz ples. Učesnici su šaroliki i po godinama i po narodnosti – ima i mladih i veoma starih, Kmera, Kineza, belaca, a razaznajem i nekoliko Japanaca. Verovatno bih u razgovoru sa njima otkrila da ih ima iz svih delova sveta. Instruktor je Azijat, a nosi majicu na kojoj je ispisan naziv neke plesne škole. Primećujem da istu takvu ima još nekoliko žena u grupi. Fokusiram objektiv mog fotoaparata da to snimim, a one se smeju dok mi poziraju.

Uskoro počinje ples pa se izmaknem u stranu. Pokušavam da napravim video zapis, ali nemam dovoljno mesta na kartici a drugu nisam ponela. Ni fotografije mi ne uspevaju najbolje, jer je sumrak. Na kraju odustajem. Do mene su stale dve belkinje, pa započnem s njima neobavezni razgovor. Ispostavi se da su sinoć učestvovale u plesu – došle su i samo se pridružile. Nisu se bile setile da pitaju da li treba nešto da plate, pa su se večeras vratile da provere. Odstojim tu sa njima još neko vreme a onda krenem dalje, niz obalu.

Duž reke vodi ulica Sisovat, koja ima četiri trake i jedna je od glavnih saobraćajnica u Pnom Penu. Teško je, gotovo nemoguće preći na drugu stranu izvan pešačkog prelaza – a njih ima malo i prilično su udaljeni jedan od drugog. Gotovo na svakom uglu dežuraju tuk-tuk vozači i vozači motora. Kako primete belca, tako mu dobace: „Hello! Taxi?“ To je obično i sve što znaju od engleskog.

Duž Sisovata se nalaze skupi hoteli, apartmani s pogledom na reku, kafei i restorani u zapadnjačkom ili pak u etno stilu Kmera i drugih azijskih naroda. Krovne terase su najpoželjnija mesta za noćni izlazak jer su sve redom pretvorene u kafiće, restorane, diskoteke sa pogledom na reku. Sve je bogato osvetljeno, uglancano i mahom novo, i da ne znam gde sam, ni po čemu ne bih zaključila da sam u Aziji – ova slika mogla bi da pripada bilo kom delu sveta.

*

Sutradan odlazim u obilazak Kraljevske palate. Dok čekam da se kapije otvore, primećujem da se kompleks nalazi tačno u ravni ušća Tonle Sapa u Mekong. Pogled preko zidina je otvoren, a kako je zdanje udaljeno od reke možda dvesta-trista metara, verujem da se sa prozora na spratovima pruža odličan pogled. Čak i odavde, sa zemlje, ako se malo propnem na prste, mogu da vidim špic poluostrva Čruvoj Čangvar (Chruoy Changvar). Desno u odnosu na ulaz u Kraljevsku palatu, a jugoistočno gledano prema stranama sveta, nalazi se treća reka – Basak.

Negde sam pročitala da je upravo zbog toliko reka koje se ovde ukrštaju jedno od starih imena Pnom Pena bilo „Grad sa četiri lica“ . Reč je o oblicima njihovih ušća. Gledajući mapu, ušće Tonle Slapa u Mekong me podseća na veliko latinično slovo „V“, dok se Basak račva u dva manja toka, oko malog ostrva koje se nalazi na samom ušću u Mekong – što na karti izgleda upravo kao račve, ili opet kao latinično „V“, samo znatno manje od prethodnog.

Zanimljivo, ali ni sinoć a ni danas nisam videla da postoji rečni saobraćaj na Tonle Sapu. Zato Mekongom prolazi mnogo teretnjaka. Pnom Pen je velika luka, koja je povezana sa vijetnamskim Ho Ši Minom nizvodno, a uzvodno sa laoškim Vientianom, pa dalje, kroz Tajland i Burmu sve do kineske pokrajine Junan, i u oba pravca odvija se živa rečna trgovina. Nije ni čudo što Mekong nazivaju žilom-kucavicom Jugoistočne Azije. I samo njegovo ime na kmerskom (kao i na tai jeziku) znači „Majka reka“.

*

Kraljevska palata u Pnom Penu je rezidencijalno mesto kambodžanske kraljevske porodice. Otvorena je za posete kada niko iz porodice ne boravi u njoj, a to je preko većeg dela godine. Naime, kambodžanski kralj, šezdesetogodišnji Norodom Sihanom, nije oženjen i nema dece ni iz vanbračnih veza – dok sam ima četrnaestoro polubraće i polusestara. Najveći deo svog života proveo je u inostranstvu – školovao se u Pragu a živeo u Parizu, gde je podučavao balet. Zahvaljujući tome, govori tečno francuski i češki, a po potonjem je poznat i kao jedini kralj u svetu.

Iako se o tome nigde ne govori javno ni otvoreno, svi znaju da je Norodom Sihanom homoseksualac. Zanimljivo je i to što je on izabrani kralj, jer je Kambodža jedina izborna monarhija u svetu. Izabran je pre devet godina, kao najstariji sin sada već pokojnog kralja, koji je 2004. abdicirao. Već u to vreme, znalo se za prinčevo seksualno opredeljenje. Njegov otac je javno izjavio kako se njegov sin odnosi prema ženama kao prema sestrama. Pa ipak je upravo on izabran, ponajviše zbog zasluga na promociji Kambodže u svetu i u Unesku, gde je i zvanični predstavnik Kambodže.

Slučajno se desilo da sam to saznala baš u vreme kada sam čitala neke srpske blogove i komentare o LGBT populaciji u mojoj domovini. U mnogima su komentatori pisali kako u Srbiji ne smeju da budu na snazi zakoni i praksa kao u nerazvijenim zemljama i primitivnim sredinama, misleći pri tom na uskraćena prava toj populaciji. U svemu napisanom, smetalo mi je jedino to proizvoljno poređenje sa „nerazvijenim i primitivnim“, pa sam u nekoliko navrata kretala da i sama napišem komentar takvih komentara.

Naime, u nerazvijenoj i primitivnoj (neobrazovanoj, siromašnoj, zaostaloj) državi Kambodži, kralj je gej i to svi znaju pa su ga ipak izabrali za kralja. U toj nerazvijenoj i primitivnoj zemlji postoji veoma liberalan stav prema LGBT ljudima – nikome ne smetaju niti iko ima išta protiv njih. Jedino „ali“ je to što se seksualnost – bila hetero ili homo ili trans – kao ni intimnost nigde ne pokazuje javno, niti se o toj temi priča, što je već kulturološko pitanje i stvar ovdašnje tradicije.

Sve sam to htela da napišem, ustajući u odbranu „nerazvijenih i primitivnih“, a protiv olakog njihovog poistovećivanja sa ostrašćenim, uskogrudim i homofobičnim ljudima. Borci za ljudska prava trebalo bi da povedu malo više računa prilikom takvih poređenja.

*

Kraljevska palata se otvara u devet, a pred ulazom je već nekoliko stotina posetilaca. Ulaznica nije skupa – šest dolara, a u tu cenu uračunato je i slobodno fotografisanje i snimanje kamerom. Kambodžani drže do poštovanja svojih svetinja – a kraljevska palata kao i kraljevska porodica su među najvećim svetinjama posle budističkih hramova i monaha – pa postoji strogi pravilnik o oblačenju i ponašanju u takvim zdanjima. Obavezne su duge pantalone ili suknje za žene, majice sa rukavima i sandale sa zatvorenim prstima (mada se od ovog pravila odstupa).

Zdanje je ogromno i impresivno već na prvi pogled. Široke leje, uređene zelene površine, građevine u prepoznatljivom stilu – sa krovovima u više nivoa sa čijih sastavaka se izvijaju pozlaćene glave zmajeva, sa stepenastim stupama, visokim tornjevima i bogatim muralima.

Palata nije mnogo stara – datira iz druge polovine devetnaestog veka, iz vremena kada se kraljevska porodica preselila u Pnom Pen iz Oudonga. Sastoji se iz mnogo građevina ali za turiste je otvoreno nekoliko.

Krećem od prve, nazavane Paviljon Mesečeve svetlosti. To je otvoreno zdanje, zamišljeno kao pozornica za sakrlane plesove. U novijoj istoriji, terasa koja ga okružuje sa svih strana korišćena je kao platforma s koje je kraljevska porodica posmatrala vojne parade dok su prolazile glavnim pnompenskim bulevarom. S dela balkona na pročelju ove zgrade, kralj se obraća narodu a tu se organizuju i kraljevski banketi.

Sledeće zdanje, a zapravo prvo u koje ulazim, zove se Srebrna pagoda. Izuvanje se podrazumeva kao i to da unutra nije dozvoljeno fotografisanje. Pokušavam da upamtim što više toga: zlatnog Budu optočenog dragim kamenjem, ali i njegovu malu figuru, koja datira iz sedamnaestog veka. Napravljena je od bakra i ukrašenog kristalima, a u narodu je poznata kao Smaragdni Buda iz Kambodže. Tu je i jedan Buda koji je napravljen u gotovo prirodnoj veličini i koji je ukrašen sa skoro hiljadu dijamanata.

Zadržavam se unutra dosta dugo, dok većina posetilaca samo prođe, osmotri i izađe. Zapanjena sam količinom blaga koje se nalazi u paviljonu, pogovotvu jer imam na umu poražavajuće siromaštvo današnjih Kmera. Nagledala sam se raskošnih kraljevskih i religijskih obejekata i to nije ništa novo, ali čini mi se da taj kontrast nigde nije toliko uočljiv kao u Aziji. Ako bi neko sudio samo po hramovima i kraljevskim palatama, rekao bi da se nalazi u najbogatijem delu sveta gde se sve preliva.

Nakon Srebrne pagode, mogla bih i da prekinem obilazak – već imam dovoljno utisaka koje bih da polako slažem u sebi. Da li zbog toga, ili zato što je to zaista nejimpresivniji deo Kraljevske palate, tek, sve što potom obilazim ne čini mi se ni upola tako snažnim ni zanimljivim.

Izuzetak je ogromno dvorište sa baštom. Travnjaci, razno drveće u velikim saksijama, lotosovi cvetovi u barama u mermernim vaznama. Igram se pokušavajući da istim snimkom obuhvatim i cvet nikao usred bare, i Srebrnu palatu, stupu i Prestonu halu.

Nešto kasnije, pažljivo proučavam stare fotografije u hodniku jednog od pratećih zdanja. Na jednoj prepoznam – Tita! Počivši jugoslovenski predsednik i počivši kambodžanski kralj, na požuteloj, crno-beloj fotografiji. Nisam iznenađena – koliko se sećam, Kambodža je bila članica nesvrstanih a diktator Pol Pot je pedesetih učestvovao na jugoslovenskim radnim akcijama i hvalio se time do kraja svoje krvave vladavine. Ipak, drago mi je zbog ovog otkrića kao što mi je pre nekoliko dana, kada sam tražila gde ću odsesti u Pnom Penu, bilo milo što sam na internet mapi otkrila da u kambodžanskoj prestonici još uvek postoji Bulevar Maršala Tita i Jugoslavije – u smeru ka zapadu je prvi naziv, a u kontra smeru je drugi (pa sam se čak i zapitala da li je ta simbolika bila slučajna).

*

Nakon Kraljevske palate, put me vodi u najveći budistički hram u Pnom Penu – Onalaom. Datira iz prve polovine petnaestog veka i slovi za centar budističke duhovnosti u kambodžanskoj prestonici. U jednom od njegovih zdanja dočekuje me mladi momah. Ima lep osmeh a nešto u njegovom izrazu podseća me na Budin lik – možda spokoj kojim zrači ili oblik obrijane lobanje. Štagod, kada bih slikala ili vajala Budu, radila bih ga upravo po njemu.

Kao i u Laosu, i u Kambodži svi muškarci jednu godinu svog života provode u budističkom hramu. U ovom zdanju trenutno ima oko hiljadu monaha i ljudi kojima hram pruža utočište. Reč je o siromašnima koji nemaju gde da žive i koji ovde stanuju besplatno. Zauzvrat pomažu u svakodnevnim poslovima, održavajući četrdeset četiri zgrade iz koliko se sastoji ovaj objekat.

Jedan od gostiju je i mladić širokog, blistavog osmeha, kog srećem slučajno, lunjajući po hramu. On je student kmerske književnosti a nakon mojih unakrsnih pitanja, sramežljivo mi priznaje da piše poeziju i da bi želeo da postane pisac. Njegovo znanje engleskog je vrlo slabo, ali mi s ponosom pokazuje udžbenik jezika i lekcije do kojih je stigao. I kaže mi da mašta o tome da postane učitelj.

Sličan san sanja i onaj monah kog ponovo srećem. Kako govori engleski veoma dobro, pričamo o nesrećnoj, prošlovekovnoj kmerskoj istoriji. Od sredine sedamdesetih i dolaska Crvenih Kmera na vlast, intelektualna elita bila je proganjana i proterana na selo, da se bavi poljoprivredom i fizičkim poslovima. Jedna od monstruoznih ideja Pola Pota bila je „borba protiv praznoverja“. U praksi, to je značilo i anatemisanje tradicionalne kmerske literature, koja se tematski i motivima najviše oslanjala na budizam. Tako su savremeni pisci bili prognani i onemogućeni da pišu, dok je klasična književnost bila zabranjena.

Ni nakon svrgavanja diktatora nije nastupilo bolje vreme. Uticaj Sovjeta i Vijetnamaca koji su pomogli u revoluciji protiv Pola Pota, bio je veoma jak i samo su režimski pisci i intelektualci bili priznati. Tek od osamdesetih i uspostavaljnja Ujedinjene Kampučije, situacija se promenila i pisci su ponovo mogli da slobodno objavljuju.

– Jedan od najvažnijih zadataka danas je obrazovanje – kaže mi monah. – Moramo da stvorimo novu intelektualnu elitu, kao u stara vremena.

Da nisam u Aziji, ne bih verovala u to što čujem. Nigde drugde ne bi bilo moguće da monah izjavi kako svojim delovanjem želi da doprinese školovanju nove intelektualne klase. Ali nigde drugde religija nije pre svega pogled na svet i život, pa tek onda odnos prema Bogu.

*

Nakon ovog obilaska, krenem ka hotelu, ali najpre svratim u servis da podignem moj bicikl. Trebalo bi da je završen još pre nekoliko časova.

Veoma neprijatno sam iznenađena kada shvatim da nisu još ni počeli da rade na njemu. Serviser mi se izvinjava ali ja insistiram da mi pozove vlasnika. Ovaj dolazi i na odličnom engleskom mi objašnjava da će sve biti gotovo do kasnih poslepodnevnih sati.

Ljuti me taj neprofesionalizam, ali nemam izbora. Izlazim iz radnje i krenem da kupim nešto za jelo.

Dok je tradicionalna hrana u ovom delu sveta veoma lagana i zasnovana na pirinčanim proizvodima – pirinču, nudlama, rolnicama – sa mnogo povrća, na ulicama gradova najviše se nudi meso. Sprema se na roštilju i jede skoro ugljenisano koliko je prepečeno, a obavezno je preliveno veoma slatkim sosevima. Ljudi koji sebi mogu da ga priušte jedu ga za doručak, za užinu, za ručak, za drugu užinu, za večeru. Ribu skoro niko od lokalaca ne jede – ulični prodavci je spremaju samo zbog turista. Uz slatko meso, Indokinjani prosto obožavaju slatkiše i preslatke napitke, poput bambusovog soka, koji ima otužan ukus. Tako imućniji Kambodžani (a kasnije ću se uveriti da je to još izraženije kod Tajlanđana) polako podležu posledicama nezdravog načina života. Treba da prođe još nekoliko decenija dok ne stignu do tačke do koje je i zapadni svet stigao prošavši kroz isti takav proces, samo pedeset godina ranije, kada je shvatio značaj zdrave ishrane.

Pitam se zašto mora tako, dok u jednom uličnom restoranu jedem azijsku verziju mantoa – hlepčića kuvanih na pari koji su ispunjeni povrćem ili mesom i jajima. To mi je omiljena hrana u ovom delu sveta, a uz pivo, imam osećaj prave gozbe. Neko vreme odsedim s pogledom na ulicu i gužvu, a onda se vratim u hostel, da surfujem.

*

Sedim okrenuta ka ulici, za trećim stolom od nje. Za prvim stolom ispred mene nema nikoga mada su na obema stolicama stvari kao da je zauzet, dok se za onim do ulice smestilo njih troje. Meni okrenuti leđima su dvoje mladih Japanaca, par, koje sam videla kad su pristigli, a pre nepunih četvrt sata naspram njih je seo visok i krupan beli muškarac u četrdesetim. Dok ovo dvoje ne dižu glave sa svojih tač-peda, on se izvalio na dvosed i čita knjigu koju je pozajmio iz hostelske biblioteke na polici do ulaznih vrata.

Ispred oboje Japanaca nalazi se po flaša kupovne vode, skoro sa podjednakim nivoom tečnosti u njima. Pošto su iz nekog razloga ustajali i naizmenično odlazili u hostel i vraćali se, pri tom menjajući mesto na svojim stolicama i prenoseći boce čas levo, čas desno, u jednom trenutku više nisu znali koja je čija. Počeli su da se prisećaju gde je ko sedeo i kako su se premeštali, a onda su približili boce jednu uz drugu i uporedili nivo vode u njima. No i dalje nisu bili sigurni.

U neverici, pratila sam šta rade. Nije mi bilo jasno da li je reč o količini vode ili o strahu od bacila, ali u oba slučaja njihova polemika bila je besmislena. Pod pretpostavkom da imaju odvojene novčanike, nekoliko kubnih milimetara više tekućine u nečijoj flaši neće oštetiti konto onog drugog, pogotovu ne u Kambodži gde litar i po vode košta manje od pola dolara. Ako se pak boje bacila i nekih infekcija, kako se onda ljube jer sasvim je jasno da su ljubavni par?

I muškarac koji je sedeo preko puta njih, prestao je sa čitanjem i u čudu je posmatrao šta rade. A kada su prislonili one flaše jednu uz drugu, obratio im se dovoljno glano da sam i ja mogla da čujem:

– Let’s try this: Eci-peci-pec-ti-si-mali-zec…

Samo što nisam pala sa stolice. Usred Kambodže, u jeftinom omladinskom hostelu, neko recituje srpsku dečiju brojalicu!

Bez razmišljanja ustanem i krenem ka njemu. I dalje ne razmišljajući, upitah ga:

– Exuse me, where are you from?

Na to, muškarac poče da se smeje i na srpskom me upita:

– A odakle si ti? Slovenija? Hrvatska?

– Srbija – odgovorim najzad na maternjem. – A ti?

– Hrvatska.

Prvo što pomislih je da su nas Hrvati juče pobedili u fudbalu. Očito su nam asocijacije bile iste, jer mi je odmah rekao:

– Ako nisi ljuta što smo vam dali gol, sedi.

Prihvatila sam i uskoro smo pričali kao stari znanci, nazdravljajući jednim, drugim, pa ko zna kojim pivom.

Vjekoslav, kako mi se predstavio, takođe je putnik dugoprugaš. Na put je krenuo tri meseca pre mene, u aprilu 2011, ali je odmah došao u Jugoistočnu Aziju. Uglavnom je putovao stopirajući i povremeno je volontirao za besplatan smeštaj i hranu. Koliko sam uspela da shvatim, čekao je da u ovom delu sveta proradi berza kako bi krenuo da ulaže novac. U međuvremenu, išao je od grada do grada, od zemlje do zemlje: Kambodža, Tajland, Laos, Vijetnam, Indija, Bangladeš, Malezija…

Nije mi bilo sasvim jasno, ali već sam naučila da najrazličitiji motivi podstiču ljude na putovanja. Ko zna koliko njih zaista razume šta mene nagoni da pedalam oko sveta.

*

U dogovoreno vreme ponovo odlazim u servis. Još sa vrata počinjem da se smeškam jer vidim moj bicikl na postolju, opren i kao nov, dok serviser kleči pored, nanoseći ulje na lanac. Proveravam točak i čini se da je dobro centriran.

Vlasnik se topi od ljubaznosti dok mi naplaćuje. Izlazim i krećem da proverim kako sve radi. Već kod prve krivine, kada pokušam da promenim brzinu, otkrijem da se ručica teško pomera. Moram da snažno pritisnem palcem da bih smanjila stepen prenosa. Pošto sam već doživela da su mi usred vožnje otpale ručice menjača usled sličnog problema i da sam do prvog grada i servisa morala da vozim u jednoj istoj brzini, napravim krug oko bloka i vratim se nazad .

Objasnim šta je posredi, očekujući da će serviser odmah da prione na posao. Ali on je već otišao kući a vlasnik počinje da me uverava kako samo treba da se priviknem da ću sad malo teže prebacivati brzine.

Imam problem sa bezobraznim ljudima i svim vidovima nepoštovanja. Na samu naznaku takvog ponašanja, kao da mi se pamet pomuti, padnu mi „klapne“ i istog momenta spremna sam na raspravu do „poslednjeg daha“.

Ne znam kako drugačije da tumačim ovo što ovaj Kmer pokušava da mi „proda“, nego kao bezobrazluk. Uspevam da zadržim staloženost dok mu postavljam pitanja, verujući da će porađanje ispravnog zaključka uticati da prizna kako imam pravo i da sve vrati kako je i bilo.

– Da li je ovo moj bicikl? – pitam ga.

Klima glavom.

– Ako ga vozim dve godine svaki dan i napravila sam dvadeset tri hiljade kilometara tim točkovima, da li je logično da ga poznajem u dušu?

Opet klimanje glavom.

– Da li je očekivano da posle toliko vremena i kilometara znam šta mi odgovara a šta ne?

Klimanje izostaje. Insistiram da čujem odgovor, pa on najzad procedi jedno „valjda“. Na to moj bes samo što ne eksplodira ali se uzdržim zadnjim snagama.

– Zašto onda pokušavate da me ubedite kako je ono što vama odgovara bolje za mene?!

Ali uzalud. Umesto izvinjenja i spremnosti da popravi ono što su majstori zabrljali, prelazi na novu taktiku: uverava me kako treba malo vremena da se ručice mojih menjača razrade.

– To nisu novi šifteri da bi im trebalo vremena! Problem je što ste skratili sajlu i da biste popravili ovu glupost koju ste napravili, treba sve da zamenite.

Izgleda da ovo dijagnostikovanje problema – koje je naravno tačno – izaziva izvesno poštovanje kod njega. Umesto negiranja, sada mi nudi da zameni sajlu ali će za nju morati da mi naplati pet dolara.

Ne mogu da verujem da je toliko bezobrazan. Još mi kaže da mogu da odem na drugo mesto ako mi to ne odgovara.

Ostajem bez reči. Podižem ruke u znak da odustajem. Ne umem sama da to uradim. A sutra je nedelja i teško da bih našla servis koji radi. Uz to, planirala sam da ujutru napustim Pnom Pen. Sve u svemu, nemam izbora ako ne bih da pomeram odlazak. Samo se molim Bogu da će to završiti kako treba. Ponovni dolazak i natezanje sa njim ne bih podnela.

Sedam na pod pored bicikla, spuštam pet dolara ispred sebe i čekam. Ne progovaram ni reč dok ne završi. Iako se činilo da nije sasvim vičan, a i podešavanje brzina nije najlakši deo u servisiranju bicikla, kada nakon pola sata izađem napolje i zapedalam, sve radi savršeno.

Odahnem, pa odem da se spakujem za sutra a onda na još jedno pivo sa Vjekoslavom. Unapred se radujem razmeni doživljaja, utisaka i iskustava zbog kojih su mi susreti sa drugim putnicima, a posebno dugoprugašima, zanimljivi poput čitanja avanturističkih romana. A to zapravo i jesu — nenapisani romani, čija poglavlja se pričaju usmeno, u kafeima hostela, na usputnim stanicama ili raskrsnicama, uoči nečijeg polaska ili u prolazu, tokom kratkog zadržavanja, i skoro uvek uz velike količine lokalnog piva.

.

Fotografije iz Pnom Pena.

.

Subscribe
Notify of
guest
26 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Marica
10 years ago

Palata deluje impresivno, žao mi što nismo imali vremena za Pnom Pen. Ali biće valjda nekad 🙂
Od svega osmeh me i dalje najviše oduševljava, te mi ovaj student-književnik baš ulepša dan 🙂

Snezana
Snezana
10 years ago
Reply to  Marica

Marice, dečko stvarno ima neverovatan osmeh. Kad se nasmejao, ja nisam mogla da verujem. Pomislila sam kako bi mogao da zaradi snimajući eklame za zubne paste 😀
Kraljevska palata u Pnom Penu je manja i neuspelija kopija Kraljevske palate u Bangkoku, što sam otkrila a potom i pročitala o tome, tek nakon posete potonjoj. Tek je ona impresivna i zaista ogromna.

mirjana
mirjana
10 years ago

Šta reći, još jedno divno “putovanje” za nas, sa tvog Puta…:-)
Najupečatljivije misli današnjeg bloga, za mene su:
” Nigde drugde ne bi bilo moguće da monah izjavi kako svojim delovanjem želi da doprinese školovanju nove intelektualne klase. Ali nigde drugde religija nije pre svega pogled na svet i život, pa tek onda odnos prema Bogu.”

Snezana
Snezana
10 years ago
Reply to  mirjana

Mirjana, lep odabir, hvala 🙂
Što sam duže u ovim zemljama, sve sam naklonjenija budizmu. Zaista je mnogo više od religije. I stoji da uči pozitivnom stavu prema životu, bez obzira na bedu. Ovde stvarno imaš utisak da su ljudi srećniji iako nemaju skoro ništa, ali su srećniji, veseliji, pozitivniji… od zapadnjaka. Mnogo mi se to dopada…

Voja
Voja
10 years ago

Uvek se uživim (i uživam) čitajući tvoje putopise. Hvala ti što nesebično deliš svoje utiske i iskustva. Fotke palata su me nekako posebno oduševile. Pozdrav 🙂

Snezana
Snezana
10 years ago
Reply to  Voja

Dragi Vojo, ti si jedan od stalnih čitalaca i ja svaki put očekujem da te vidim kod mene na blogu u gostima, na kafici, i da pročitam tvoj koment, makar pozdrav. Hvala ti veliko na tome. Da ne ponavljam koliko mi znači 🙂

Voja
Voja
10 years ago
Reply to  Voja

He! Promena! Dobio sam novu ikonicu!

snezana
10 years ago
Reply to  Voja

A vidis da je nova i opcija direktnog odgovora na klomentar – jedva sma nasla gde se to ukljucuje 🙂

mara
mara
10 years ago

A evo ti dokaz koliko ja uzivam i koliko se uzivim čitajući tvoje putopise – zagoreo mi je ručak koji spremam za sutra. 🙂 🙂 🙂
Uspela sam da spasim šnicle dok mi je luk ostao na dnu šerpe 🙂 Inače, dobra sam domaćica i to mi se mozda dva do tri puta desilo u mom tridesetogodišnjem “kuvarskom stazu”. Nije mi zao. Improvizovaću ja nešto uz te šnicle sutra kad dođem s posla. Hvala tebi na svim lepim putopisima i fotografijama.
Puno te pozdravljam i zelim ti sve najbolje !

Snezana
Snezana
10 years ago
Reply to  mara

Maro, nasmejala si me! Meni se to inače dešavalo stalno, celog života, pa sam zato i odustala od kuvanja 🙂 Tek sad na turi sam počela da kuvam jer sam koncentrisana samo na to i nema knjiga koje mi odvlače pažnju. Hoću da kažem — žao mi je zbog zagorelog luka, ali mi je drago što ti je bilo toliko zanimljivo da čitaš 🙂
Veliki otpozdrav

Rajko Pavličić
Rajko Pavličić
10 years ago

Čitao u jednom dahu. Sjajno! Volim ovo:
“Odahnem, pa odem da se spakujem za sutra a onda na još jedno pivo sa Vjekoslavom. Unapred se radujem razmeni doživljaja, utisaka i iskustava zbog kojih su mi susreti sa drugim putnicima, a posebno dugoprugašima, zanimljivi poput čitanja avanturističkih romana. A to zapravo i jesu — nenapisani romani, čija poglavlja se pričaju usmeno, u kafeima hostela, na usputnim stanicama ili raskrsnicama, uoči nečijeg polaska ili u prolazu, tokom kratkog zadržavanja, i skoro uvek uz velike količine lokalnog piva.”
Hvala Snežana.

Snezana
Snezana
10 years ago

Hehe, Rajko, ciklo-putnik u tebi nepogrešivo progovara sudeći po ovom izboru 🙂
Jedva čekam da kreneš na tvoju turu. To bi valjda trebalo da bude vrlo skoro?

Vjeko
Vjeko
10 years ago

Odlicno ,
Dokaz kako je svjet SVE MANJI !!

snezana
10 years ago
Reply to  Vjeko

Oces uskoro na Nepal ili Indiju? Ja nameravam 🙂

Gox
Gox
10 years ago

Odlična priča.
Svidja mi se ideja da muškarci moraju provesti godinu dana Naši bi trebali da porazmisle i tu praksu uvedu i kod nas, imamo manastire i crkve. Od kad je ukinuto služenje Vojske mladi nemaju nikakvih obaveza, samo zuje na skuterima a mnogi se i drogiraju … onako … iz dosade.

Snezana
Snezana
10 years ago
Reply to  Gox

To je i u Laosu i, kako čujem, i na Tajlandu. U kambodži mogu da provedu 3 nedelje, 3 meseca ili godinu dana — zavisno od njihovih obaveza. Tako oni zauzeti, “biznismeni”, proveode svega po tri nedelje. Za to vreme, uče osnovw budizma. E sad, ne znam koliko bi to bilo primanjivo u našim uslovima, u hrišćanstvu. Iako sam pravoslavac, hrišćanska vera je dogmatska, dok budizam nije. Budizam uči pre svega načinu život i shvatanju sveta, pa tek onda potencira veru u Budu i njegova obličja. Bojim se da bi u hrišćanskim manastirima to školovanje postalo nalik na srednjovekovne crkvene… Read more »

Nenad
Nenad
10 years ago

I, ne saznadosmo sta bi sa dvoje Japanaca – kako su resili tu vodu… 🙂

Snezana
Snezana
10 years ago
Reply to  Nenad

Namam pojma. Ja se zapričala s Vjekom, a oni otiššli i poneli boce; propustila sam da registrujem ko je uzeo čiju 🙂

Tales
Tales
10 years ago

Daklem, ta neprofesionalnost i potpuni bezobrazluk u business-u nije svojstven samo braći Kinezima. Od toga izgleda pati dosta dalekoistočnih naroda. Šrilankanci nisu takođe imuni. Zapad i istok, dva pojma. A setim se kako sam se u Srbiji ranije nervirao zbog manjeg neprofesionalizma. Pa mi ispadamo zlatni za dalekoistočnjake.

Tales
Tales
10 years ago

Evo javljanja uživo iz Pnom Pena, a vezano za ovo što smo diskutovali. Sve mogu da potvrdim, definitivno dalekoistočni ljudi ne znaju pravi način za razvoj turizma, cilj je što više nekoga opljačkati, zavrnuti, uvaliti mu maglu, a sve sa osmehom na licu, užas. Inače, setih se i tvojih reči iz jednog od blogova da Kmeri kao i Kinezi uopšte ne koriste logiku i ne mogu da povežu ni najosnovnije stvari. Jbg… surovo istinito.

Mirjana Kambodža
Mirjana Kambodža
8 years ago

Auuu, davno je bilo pola deset….ja ipak moram prići šporetu danas, sin se najavio nešto bi da klopne.Uživala sam uživala sam i po sto puta uživala. Bežim dosta je bilo.Divna si po milioniti put a čemu si me sve naučila wauuuuu.

Putoljub
7 years ago

Upravo sam se vratila iz Kambodže. Fascinirana sam ovom zemljom i njenim ljudima. I moram da priznam da su mi u pripremi pred put mnogo pomogli vaši putopisi. Veliki pozdrav!

Jeremy
Jeremy
10 years ago

Evo da se javim i ja i prijavim za jedan primerak knjige koju pišeš (ona što sam kupio na limundu mi je pokvarila mišljenje o Gorderu:(, mada, upozorila si me:)) Elem, sa zakašnjenjem sam počeo da čitam tvoj blog i malo po malo pročitah sve do sada. I iskreno se nadam da napreduješ u svim sferama tvog putešestvija kao u pisanju u kom si sve bolja i bolja! Jeste da kažu da slika govori više od hiljadu reči, i jeste da se ja bavim više fotografijom nego pisanjem, ali nikad slika ne može na mene da prenese atmosferu kao reč.… Read more »

sasha
sasha
10 years ago
Reply to  Jeremy

Uf, Jeremy, tvoje iskustvo o tome šta se može naučiti u manastiru jako odudaraju od poruka koje naše vladike iznose u javnosti. Tu ima svega osim neosuđivanja drugačijih, izbegavanja gneva, gordosti i sl.

Jeremy
Jeremy
10 years ago
Reply to  sasha

Znam, znam, nisam hteo da širim priču. Nažalost ima mnogo džipadžija među sveštenstvom, a evo prošle godine je jedan ubio štićenika centra za odvikavanje od droge u kome su se inače primenjivale srednjevekovne metode. To sve naravno širi lošu sliku, i evo i Snežana misli da bi to ličilo na srednjevekovne crkvene škole. Najgore je što su ti najglasniji, a oni pravi kao pokojni patrijarh Pavle uglavnom ćute, voze se tramvajem i kao što rekoh ne osuđuju druge:) Ali da ne dužim ovde, nije ni vreme ni mesto, samo htedoh da ukažem da ima puno velikih monaha i duhovnika… i… Read more »

26
0
Would love your thoughts, please comment.x