Najzad Tajland

15-20. juli 2013.
Okolo-naokolo
Oko Tajlanda sam kružila mesecima, još od januara, otkako sam se sa laoške strane spustila niz Mekong, te prirodne granice ove dve zemlje koju sam potom pratila. Tokom četvoromesečnog boravka u Kambodži, u jednom navaratu prešla sam u Tajland autobusom i stigla do Bangkoka, gde sma ostala tri dana, da bih se potom vratila avionom u Pnom Pen. Pred kraj mog boravka u Kambodži, desetak dana provela sam vozeći severnom granicom ove zemlje, opet s pogledom na Tajland. Sve to vreme imala sam osećaj kao da odlažem susret sa nesumnjivo najpopularnijom zemljom ovog dela sveta kod Zapadnjaka, što je – ta popularnost – sigurno doprinelo mom nesvesnom odugovlačenju da se i sama tamo uputim. Jer, ne volim popularna turistička odredišta, ne volim zemlje u kojima je uticaj belog čoveka jači od autentičnog nasleđa, ne volim da se osećam kao da sam u Evropi dok sam zapravo u Aziji.
Barem sam mislila da ne volim.
Azijska Švajcarska
Na Tajland sam se doslovno skotrljala s graničnog prelaza Čok Sa Ngam, koji se nalazi na nešto više od petsto metara nadmorske visine. Kako je Kambodža mahom ravničarska zemlja a i deo Tajlanda u koji sam se uputila pretežno se nalazi u ravni mora, uživala sam u pogledu na neku reku i omanje jezero koji su se prostrli preda mnom. Nedostaju mi planine i onaj osećaj pobedničke radosti kada se nakon silnih napora ispenjem na vrh, gde me sačeka nagrada – pogled koji oduzima dah, a potom i vratolomni spust. To je jedan od razloga zašto sam razmišljala i o ideji da preskočim Tajland i pravo iz Kambodže letim za Nepal. Srećom, od toga sam odustala.
Deo Tajlanda u koji sam ušla ni po čemu nije turistički zanimljiv a i ekonomski se smatra prilično nerazvijenim. Tako su mi rekli svi koji su već upoznali ovu zemlju, a tako piše i na internet forumima i vodičima.
Ali ja vidim nešto sasvim drugačije.
Najpre mi upada u oči količina zelenila. Nigde u okolnim zemljama – Laosu, Kambodži, Vijetnamu – nema toliko rastinja. Stanovnici pomenutih zemalja ili spaljuju i krče svoje džungle ili ih seku raščičavajući tlo za gradnju puteva i ugostiteljskih objekata. Posebno je to slučaj u Kambodži, gde predeli oko puteva izgledaju tužno ogoljeni ili spaljeni.
Ovde je sasvim drugačije. Džungla je ostala džungla tamo negde daleko od puta. Od neke granice koja se odavde, s asfalta ne vidi najjasnije, proređena je planski, tako da su ostale palme, plodonosno drveće i žbunje. Na zemljištu koje je raskrčeno zasađeni su drvoredi pa su čitavi pojasevi pod šumama.
Tamo gde prestaju šume, prostiru se njive. Čitavi hektari su obrađeni pa imam utisak kao da sam negde usred ‘bogate’ Evrope. Kakva razlika u odnosu na Kambodžu i Laos, gde je tek poneko parčence zemljišta kultivisano.
U ovom delu sveta vlada mišljenje da su Laošani i Kambodžani lenji narodi, dok su Tajlanđani vredni. Smatrala sam to generalizacijom i predrasudom, pogotovu što sam se naslušala besmislenih objašnjenja tog stava. Jedno, čini mi se najapsurdnije od svih, kaže da su Laošani lenji jer jedu lepljivi pirinač. Tumančenje je, naravno, poteklo od Tajlanđana.
Međutim, već od prvog pogleda, a nakon meseci provedenih u susednim zemljama, nedvosmisleno je jasno da su ovi ljudi ovde veoma radeni.
O tome govori i izgled njihovih okućnica: oko svih su uređene bašte sa mnogo cveća i ukrasnog rastinja. Ako je kuća izgrađena od tvrdog materijala, što znači i da je porodica solidnijeg materijalnog stanja, do nje će od glavnog, asfaltnog puta obavezno voditi betonska staza. U susednim zemljama nije bio redak slučaj da se čak i do višespratnica u gradovima stiže zemljanim putićima s kojih se u suvoj sezoni diže zagušujuća prašina dok se tokom monsuna pretvaraju u kaljuge.
Utisku Evrope u Aziji doprinose i odlični drumovi. Iako sam izabrala jedan koji je na mojoj mapi označen kao mali regionalni, asfalt je besprekoran. A ono što me kao putnika na drumu najviše oduševljava je kultura vozača. Iako ću kasnije mnogo puta čuti pritužbe samih Tajlanđana o ‘ludačkom saobraćaju’ u njihovoj sopstvenoj zemlji, moj utisak ostaće nepromenjen – Tajlanđani su, u odnosu na okolne zemlje, visokosvesni i savesni vozači: sirene skoro da uopšte i ne koriste, što je blagosloveni odmor za moje napaćane uši, zaobilaze me u širokom luku ako se nađemo u istoj traci, usporavaju na odvajanjima ulevo (jer ovde se vozi levom stranom) dok ne vide kuda nameravam i niko me ne pretiče dok bezbedno ne pređem u ‘moju’ traku.
Kad je o zvukovima reč, neopisivo prija i to što skoro niko ne viče za mnom ono preglasno i prenapadno: „Hello!“ od kog već gotovo strepim. U Vijetnamu, južnom Laosu i posvuda u Kambodži iznenađivalo me je, zaskakalo, presretalo iza svakog grma, iza ograda, sa motora i iz kola, iz kuća… Znam da je reč o srdačnosti, ali za nekoga ko je mesecima, svakog dana, po ceo dan na drumu, srdačni povik dvesta do petsto puta dnevno postaje naporan, pa čak i frustrirajući.
Ovde ga retko čujem. Ljudi su veoma tihi i diskretni. Dosta vozača pozdravi me sasvim kratkim zvukom sirene ili beščujnim izbacivanjem palca dok me zaobilaze; deca ne kmeče razmaženo da ih primetim i ne skaču kada me ugledaju, već se samo zagledaju u mene sa širokim osmesima na licima ili mi bezglasno mašu; odrasli mi najčešće samo dobace šrioki srdačni osmeh ne nalazeći za shodno da poviču bilo šta za mnom ako ih ne primetim i ne uzvratim im. Kakvo olakšanje.
Uz sve te razlike primećujem i da su male seoske prodavnice neuporedivo bolje opremljene nego u susednim zemljama. Kako je sredina jula pa mi je na pameti najpre kako se rashladiti, prvo što opažam je da u svakoj prodavnici postoji veliki frižider koji radi – Tajland je, uz Vijetnam, jedina zemlja u okruženju koja proizvodi sopstvenu struju, pa iako nije jeftina, nije ni papreno skupa kao u Laosu i Kambodži koji je uvoze ili odavde ili iz Vijetnama.
Tako već u prvih nekoliko sati pedalanja po najnezanimljivijem i prilično nerazvijenom delu Tajlanda, stičem utisak da sam ušla u azijsku Švajcarsku. Uticaj, sad već vekovni, belog čoveka sasvim je očigledan a čini mi se i da je prevashodno pozitivan – da je ova zemlja postala idealni miks istoka i zapada.
Ljudi
Veoma prijatno otkriće predstavljaju benzinske pumpe. Reč je mahom o pravim odmorištima, sa svim pratećim objektima: prodavnicama prehrambene robe (najčešće iz najpoznatijeg lanca „7-11“), prodavnicama odeće, kafeima sa besplatnom bežičnom konekcijom, restoranima i štandovima brze hrane i, za mene najbitnije, ogromnim i besprekorno čistim toaletima u kojima obično postoji kabina sa tušem; čak i kada je nema, veoma je lako okupati se u nekom – bilo onom specijalizovanom za invalide, a koji postoji na svakoj stanici, bilo u onim ‘azijskog’ tipa, koji nemaju vodokotlić već malu kadu iz koje se plastičnom posudom zahvata voda i sipa u ve-ce šolju.
Niko me ne gleda čudno niti sa posebnom zantiželjom kada iz mojih bisaga izvadim čistu odeću za preobuku, peškir i sapun, te sazuvši cipele koje ostavim pored bicikla, krenem da se okupam. Vrlo brzo, shvatiću da su Tajlanđani izuzetmo tolerantni ljudi, da se ne čude skoro ni nad čijim ponašanjem već sve prihvataju kao ‘normalno’ – jer normalno je samim tim što postoji — te da poštuju svačiju privatnost, uključujući i nečiji ‘lični prostor’, što je u ostalim zemljama Azije nepostojeći pojam. Vrhunac njihove znatiželje ne ide dalje od pogleda koji zadržavaju na meni nekoliko sekundi, a kada im uzvratim, obavezno mi se osmehnu šrioko, srdačno, s odobravanjem.
Na prvoj pumpi zaustavila sam se najviše zbog ‘kupanja’, a onda sam ušla u prodavnicu i upitala za internet. Devojke su mi dale šifru ne tražeći od mene da prethodno nešto kupim, a kako je trebalo da napunim i bateriju notbuka, namestile su mi stolicu i stočić unutar radnje, gde se nalazi strujni priključak.
Kada sma završila surfovanje, poželela sam da im se ne neki način odužim i ostavim barem malo novca u njihovoj prodavnici. No, kod sebe sam imala samo dolare. Upitah ih da mi zamene novčanicu od deset.
– Ne! Ne! Ne! – odlučno stade da maše rukama jedna od njih.
Pokazah joj moj novčanik u kome su bili samo dolari.
– Surin – reče ime grada koji se nalazi na otprilike pedeset kilometara odatle.
– Znam, ali ja bih sad da kupim nešto, neki slatkiš, a sutra ću stići u Surin i zameniti novac. Zar ne možete da mi promenite ni deset dolara?
Devojka odmahuje glavom, a rukom mi pokazuje na svoj motor. Shvatam da mi nudi da me poveze do tog Surina. Ali ne, to nema nikakvog smisla da idem tamo pa da se vraćam nazad po bicikl. Imam dovoljno hrane za danas i realno mi novac nije potreban do sutra.
Zato zahvaljujem i izlazim napolje. Krećem opet ka toaletu, ovog puta da bih oprala prljave stvari koje sam danas nosila.
No, devojka istrčava za mnom i pruža mi svoj mobilni pokazujući mi mimikom da se javim.
– Da?
– Ovde prevodilački centar. Madam, devojka čiji telefon koristite kaže da bi želel da vas njenim motorom odveze u prvi grad da promenite novac.
– Oh, hvala, ali zaista nema potrebe. Ja ionako idem u tom pravcu i stići u tamo sutra ujutru.
– Ali, madam, ona kaže da nemate bahte. Da li imate novca kod sebe?
– Ne, imam samo dolare.
– Ne možete biti bez novca na Tajlandu.Molim vas, dajte mi ponovo devojku da pričam s njom.
Ustupam telefon Tajlan-đanki no ona mi ga vraća posle nekoliko trenutaka tokom kojih je nešto objašnjavala prevodilici s druge strane.
– Halo, madam, ako vam ne odgovara da idete motorom, može da vas poveze vlasnikovim džipom i da vas onda vrati nazad. Da li vam to odgovara?
U neverici sam. Tokom ona tri kratka dana u Bangkoku, u nekoliko navrata mi se desilo da su ljudi ostavljali sve što su radili samo da bi meni pokazali pravac ili me odvezli do glavnog puta i mesta koje sam tražila ili su pozivali nekoga bilo telefonom bilo uživo ko govori engleski kako bi mogao da me razume i da mi onda svi zajedno pomognu. I evo, to se opet dešava.
– Hvala vam najlepše, ali zaista ne treba. Imam sve do sutra kada ću i sama stići u Surin. Zahvalite devojci u moje ime. I hvala i vama na pomoći.
– U redu, madam. Vi odlučujete.
Prepuštam telefon devojci, a kada završi razgovor, sklapam ruke na način kako ti istočnjaci rade, u znak zahvalnosti. Devojka mi uzvraća istovremeno se i lako naklonivši, te se vraća unutra sa – ne mogu a da ne primetim – pomalo razočaranim izrazom lica.
Neverovatno! Došla sam u zemlju u kojoj je ljudima krivo kada ne prihvatiš njihovu pomoć!
A već koliko sutradan, doživljavam još upečatljivije iskustvo koje ne mogu da uporedim ni sa čim sličim što mi se desilo tokom dosadašnjeg putovanja.
Padalo je veče i nebo se oblačilo, pa sam samo gledala gde da nađem mesto za kamp. Vozila sam autoputem, a uz njih je obično veoma teško naći neko isključenje koje bi putnika poput mene odvelo do kakvog skrovitog i ne tako bučnog mesta, pogodnog za prenoćište pod otvorenim nebom. Svuda duž puta nizale su se njive, pirinčane plantaže ili šume, i uglavnom je svuda bilo blatnjavo i mokro.
No pre ili kasnije, uvek se pojavi neko mesto, pa tako i sada. Već na samom izmaku dana, ugledah zemljište od možda dvadeset ari koje je dopola preorano. U dnu dela koji je još uvek ledina nalazilo se neko šipražje, do kojeg odšetah da proverim da li bih se mogla sakriti iza njega, jer bih tako bila sasvim neprimetna s puta.
Mesta je bilo taman dovoljno za moj šator, a iza šipražja počinjalo je pirinčano polje, pa je otuda bila isključena mogućnost da neko prolazi ledinom u tom pravcu. A kako mrak samo što nije pao a kiša je već počela, teško da će vlasnik ove njive doći da završi započeto oranje.
Tako se smestih iza grmlja. Pripremih večeru i zavukoh se u svoju kućicu.
Kad, u neko doba, začujem brundanje traktorskog motora. Nemoguće! Napolju pljušti, neće valjda sad da ore?
Izađem da pogledam. Virim kroz granje. I jasno vidim – čovek na traktoru ore. Još uvek nije stigao u deo placa s kojeg može da me vidi, ali ako nastavi da radi, ubrzo eto njega meni pred ‘vratima’.
Tek mi je druga noć kampovanja na Tajlandu i nemam nikakvu ideju o tome kako ovde gledaju na nas nomade. Prethodne noći niko me nije primetio, no sad mi predstoji susret i to sa vlasnikom zemljišta na kojem sam se smestila.
Kad po zvuku motora ocenim da je već blizu i da me je posigurno primetio, izlazim ponovo napolje. Traktorista vozi u mom smeru, pa ga gestovima pitam da li je u redu da ostanem tu gde sam. Pokazujem obema rukama na šator i da ću tu da spavam.
Kad, čovek skače s traktora i kreće žurno prema meni.
– Help? – čujem kako mi dobacuje gazeći po blatu.
– O! Ne, ne treba mi pomoć! Sve je okej! Samo bih da spavam ovde!
Shvativši da sam u redu, vraća se na traktor i nastavlja da ore.
Pre nego što zaspim, razmišljam o tome kako mu je prva pomisao bila da mi treba pomoć i kako je sve ostavio da bi mi je ponudio. Nameće mi se poređenje sa Turcima i njihovom neverovatnom gostoljubivošću. Sasvim je drugačija od ove tajlanđanske, ali i tamo je prva pomisao ljudi kada vide putnika – da ga pozovu na čaj, a potom i obed, i da ga ugoste. Dve kulture, dve religije, na dva kraja jednog kontinenta, a obe naglašeno velikodušne, ljudske, plemenite. Volim što sam ovde.
Doduše, ne znam kako ću ujutru da se izvućem preko preoranog, blatnjavog zemljišta do asfalta, ali misliću o tome sutra…
A sutradan, kad onako bunovna izađem iz šatora, prvo što primetim je uska staza nepreorane zemlje koja vodi od šipražja do asfaltnog puta – bez ikakve sumnje, svesno ostavljena za mene.
‘Pusto kmersko’
U dvanaestom stoleću Kmersko kraljevstvo zahvatalo je veliki deo današnjeg Tajlanda, a kraljevi Angkora podizali su svoje hramove i na toj teritoriji. U pokrajini Buriram kroz koju vozim nalazi se jedan od njih – Pharom Rung, što u doslovnom prevodu znači ‘kameni zamak’. Podignut je na vrhu nekadašnjeg vulkana, na četristo metara iznad nivoa mora, i posvećen je Šivi. Hram je građen od desetog do trinaestog veka, ali ono što me najviše fascinira i pre nego što ga posetim je podatak da je njegova restauracija trajala čak sedamnaest godina! Neminovno mi se nameće poređenje sa našim odnosom prema ‘tuđoj’ kulturnoj baštini u Srbiji – ovo što su Tajlanđani radili isto je kao kada bismo mi tokom sedamnaest godina pažljivo rekonstruisali neki turski spomenik. I na sve to, predložili ga Unesku za njegovu listu svetske kulturne baštine – gde se Pharom Rung nalazi na razmatranju od 2005. Nema šta – što više saznajem o Tajlanđanima, sve više im se divim.
Put do vrha očekivano je strm. U svega šest osam kilometara izdiže se iz nivoa mora na onih četiristo metara. Kao i obično, u nekom trenutku pomislim da odustanem a onda, kao i uvek, odustanem od odustajanja. Kad sam mogla sve što sam izgurala do sada, moći ću i ovo.
Kakva razlika u odnosu na kambodžanske hramove Angkor Vat kompleksa! S glavnog puta postoje dva ulaza u hram – drugi koji vodi do vrha hrama i prvi, do njegovog podnožja. Spuštam se do potonjeg, da bih obišla sve redom.
A dole – ogroman parking, popločane staze zbog kojih drveće što im se našlo na putu nije bilo posečeno kao u Kambodži, već je ostavljeno usred njih i zaštićeno, korpe za smeće na svakom koraku, trava negovana i podšišana kao na terenima za golf, gomila radnika koja skuplja lišće što opada i retke otpatke duž staza (Tajland je i inače neuporedivo čistiji od zemalja u okruženju kad je reč o smeću). Dosta je rano, pa posetilaca skoro i da nema.
Ulaznica košta simbolična tri dolara. Ulaz koji sam odabrala je istočni i počinje nizom stepenika koji vode do rpvog platoa. Sve je od crvenkastog peščanika, a rekonstruisano je tako da imam sasvim uverljiv osećaj autentičnosti.
S moje desne strane nalazi se Paviljnon Belog Slona, objekat koji je namerno samo dopola rekonstruisan. Pretpostavlja se da su se ovde članovi kraljevske porodice presvlačili u ceremonijalnu odeću pre početka rutiala.
Sa platoa silazim niz stepenice na glavnu stazu koja je veoma dugačka i vodi do novih stepenica, mnogo viših od prvih. Nakon nekoliko platoa-terasa, stižem do ulaza u hram. Ispred njega su četiri mala bazena, ispunjena lokvanjima i lotosovim cvetovima. U hinduizmu, lotos označava čistoću i božanske atribute, a raste iz pupka Šive. Označava čistu lepotu koja niče iz blata, a otvaranje njegovih latica simbolizuje rast i napredak duše. Snaga ovog simbola toliko je jaka, da mnoge građevine u svojoj osnovi prate ili lotosov pupoljak ili latice. Tako se zidine Paviljona Belog Slona završavaju simboličnim lotosovim pupoljcima, a u most centralnog platoa pred ulazom u hram urezani su motivi osam latica lotosovog cveta.
Centralna građevina hinduističkih hramova naziva se ‘glavnom kulom’. Ova je izgrađena od roze krečnjaka, u obliku krsta – kako su i najčešće građene. Prolazi se kroz nekoliko hodnika odvojenih visokim kapijama, a u samom centru krsta postavljena je orgomna lingua – falusi simbol Šive. Duž spoljašnjih zidova kule izrezbareni su brojni motivi iz hinudističkih mitova, ili iz Ramajane, Narendraditijinog života, ili života pustinjaka.
Svuda su postavljene table sa kratkim i jasnim objašnjenjima o tome šta je šta, odakle je uzeto, koga ili šta označava… Tako saznajem i jednu priču koja mi je ranije bila nepoznata a koja mi se sada mnogo dopala. Priča govori o Vamanavatari, jednom od Višninih avatara – obličja koja je uzimao svaki put kada bi Postojanju zapretilo uništenje. Ovog puta pretio mu je Asura Bali, demon velikih moći, koji je pokušao – i uspeo – da od vrhovnog boga Indre oduzme tri sveta: zemlju, raj i podzemlje. Višnu je tad uzeo oblik patuljka Vamane i pridružio se sakralnom ritualu Asura Balija, te pomoću čarolija uspeo da od demona dobije obećanje o miru na prostoru koji mogne da obuhvati u tri koraka. Kako mu je demon to obećao, tako se Vamana pretvorio u džina i u tri koraka obuhvatio je sva tri željena sveta, te uspeo da vrati Univerzum bogovima.
Lepa priča.
Po odlasku iz hrama Pharom Rung, naći ću na internetu i ostale priče o Šivinim reinkarnacijama – avatarima: džinovskoj ribi koja je spasla poslednjeg čoveka od potopa, džinovskoj kornjači koja je iz praokeana iznela biljku zahvaljujući kojoj su bogovi postali bemsrtni… i što više budem čitala, sve više ću otkrivati povezanost sa mitovima i legendama drugih starih civilizacija, posebno antičke Grčke, o kojoj, po prirodi stvari najviše i znam. Svesna da ne otkrivam toplu vodu, ipak ću s čuđenjem i ushićenjem zaključiti koliko je sve to isprepleteno i koliko zapravo malo znamo – ili ne znamo nimalo – o svetu kakav je nekad postojao. Ali šta pričam – pa mi skoro ništa ne znamo ni o svetu u kome danas živimo.
.
Fotgrafije su ovde.
.
.
.

Subscribe
Notify of
guest
9 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
MadScientist
MadScientist
10 years ago

Ukrao sam 15 minuta sa posla da pročitam tvoj putopis i kao i uvek vredelo je, dan mi nije mogao bolje početi.

Snezana
10 years ago
Reply to  MadScientist

E pa neka si 🙂 Hvala ti veliko na čitnaju i komentaru!

Voja
Voja
10 years ago

Preplavio me osećaj miline i zadovoljstva dok sam čitao ovaj blog. Prosto mi delovalo nestvarno da se toliko razlikuje od ostalih azijskih zemalja kroz koje si prolazila.

Snezana
10 years ago
Reply to  Voja

Dragi Vojo, hvala 🙂 Otpisala sam Peđi u vezi s tim razlikama – uvek je sve stvar poređenja. Da poredim sa, recimo, Singapurom, verovatno bi sve išlo ukorist potonjeg (nisam bila ali biću), ili da poredim sa Australijom i Novim zelandom.

pedja
pedja
10 years ago

sanjam o tome da jednog dana zivim u Svajcarskoj, ali nakon ovog tvog uverljivog putopisa pocinjem da razmisljam i o kako je ti zoves ‘azijskoj svajcarskoj’
hvala ti na vremenu koje izdvojis da i nama priblizis deo tvog bogatog iskustva 🙂
samo napred!!

Snezana
10 years ago
Reply to  pedja

Peđa, to je ipak samo moj utisak i to nastao nakon malo dužeg boravka u susednim zemljama. Pa kad poredim s njima, zaista deluje kao azijska Švajcarska. No činjenica je da je najevropskiji od svih zemalja Indokine i da se ovde zapadnjaci iapk najviše osećaju kao kod kuće, uz veću dozu egzotike.

steva
steva
10 years ago

Gde bas njivu nadje za kamp i to u sezonu za obradu ,pored toliko suma i zabacenih prostora 😀 Malo se salim dobro je da se nekako uvek snadjes u datim situacijama .

Snezana
10 years ago
Reply to  steva

Stevo, da li si nekad bio u tropima u kišnoj sezoni? Nema šuma i zabačenih prostora, samo džungli i pirinčanih polja u vodi do kolena.

Mirjana Kambodža
Mirjana Kambodža
8 years ago

Ja sam većinu komentara ostavila na fotkicama …smao da ti kažem ako ovako nastaviš definitivno ću biti Mirjana tajland 🙂
Ta neočekivana ljubaznost mi je poznata,bila sam i naravno ne doživljava se na isti način u svim delovima Tajlanda. Svakako si to osetila ovo je ipak početak.

9
0
Would love your thoughts, please comment.x