Preko planine do Ajutaje

21-26. juli 2013.
Koliko mi nedostaju brda vidim tek kad skrenem na regionalni put za planinu Kao Jai. Puna četiri meseca gledala sam oko sebe ravničarske i mahom ogoljene pejzaže Kambodže, a ona retka brda, pa još obrasla džunglom koju nisu posekli ili spalili, ostala su mi nedostižna zbog straha od neeksplodiranih mina. Otuda je moja balkanska, brđanska duša toliko ushićena kao da krećem u kakvu ekspediciju na Himalajima. Zamišljala sam skoro prazan put kojim prolaze samo lokalci na traktorima, zaprežnim kolima i starim motorima, a od znakova civilizacije — tradicionalne drvene kuće na visokim stubovima, koje su podignute na komadima zemlje otrgnutim od džungle. Kad ono…
Dobar asfaltni put ima samo dve trake, ali prometniji je od onog magistralnog sa po tri trake u svakom smeru. Kola samo zuje pa iako su vozači zaista oprezni, sve vreme se pribojavam da će me neko vozilo očešati, jer put je prilično uzak. Duž obe strane druma su kuće – u evropskom ili pak modernom etno-stilu, sa velikim baštama, visokim ogradama i kapijama sa kamerama ili unifromisanim čuvarima. Mnoge od tih kuća su hosteli, odmarališta, privatni pansioni, dok očito najviše ima vikendica. Uprkos velikoj gužvi na putu i tome što je nedelja, većina je zaključana.

Kod jedne prodavnice srećem Evropljanina, Islanđanina oženjenog Tajlanđankom, koji je ovde došao na odmor. Od njega saznajem da je danas neki budistički praznik – u čast Budinih usana ili tako nečega, kaže s lakim podsmehom — i da je to razlog gužvi. Setim se da sam dan-dva ranije, u nekom gradu, naletela na ‘procesiju’ – pedesetak devojaka u tradicionalnim nošnjama plesalo je idući prema hramu. Devojke na čelu kolone imale su na glavama krune i bile su posebno ukrašene kao kraljice. Na začelju je bio omanji kamion, prekriven jarkim roze tkaninama i vencima od žutog cveća, a na njemu su se nalazili ogromni, jaki zvučnici, iz kojih je treštala tradicionalna muzika. Celu procesiju pratile su stotine građana koji su se priključivali koloni kako bi prošla pored njihovih kuća. Dok sam pokušavala da snimim video sa plesom Tajlanđanki, mnogi su istrčavali iz kolone i tražili da se fotografišu sa mnom.

Ne, toga neće biti ovde – tvrdi Islanđanin kada mu ispričam za procesiju. Samo posebna molitva u hramu. I upravo je tamo krenuo ‘da vidi šta se dešava’. Ne razumem samo čemu ona njegova ironija prema ‘Budinim usnama ili tako nečemu’, jer ne vidim neku veliku razliku u odnosu na praznovanja u čast koječega u vezi sa hrišćanskim svecima.

Uprkos kolonama vozila, urbanizovanim naseljima skoro duž celog puta i tome što su drveće i džungla potisnuti na sam rub mog vidika, ovde mi se dopada. Ima nečeg veselog u tom krivudanju druma oko brda koja se nadovezuju jedno na drugo i goredoliranju sa blagim usponima i spustovima – kao da smo moj bicikl i ja jedna ogromna četkica (pomalo neobičnog oblika, doduše) kojom neko iscrtava jedan od onih dečijih akvarela sa zatalasanim zelenim planinama i obaveznim osmehnutim Suncem u gornjem uglu slike. A možda ta radost dolazi tek onako, od čista srca, bez posebnog razloga – jer razlog je zapravo sve to zajedno što gledam, doživljavam, osećam. Izgleda da sam ponovo prodisala.

Nisam očekivala, ali relativno lako pronalazim mesto za kamp. Na možda dvesta metara od glavnog puta otkrila sam veliku nadstrešnicu, zapravo krov buduće kuće. Za ovih nekoliko dana otkad sam na Tajlandu, primetila sam da se ovde kuće i hramovi podižu od krova, a ne od temelja. I to mi je sasvim razumljivo, s obzirom na količine padavina u tropima tokom godine. Ispod ovog koji će mi poslužiti kao zaštita za noćas nalazi se i razapeta mreža za spavanje, takozvani hamok, tako da veći deo večeri provodim ljuljajući se u njemu. Ipak, ne bih mogla da prespavam u tome, kao što čine mnogi Indokinjani posebno tokom letnjih meseci, kada temperature dostižu i do četrdeset stepeni a vlažnost vazduha se ne spušta ispod sedamdeset procenata ni tokom noći. Postoje dve vrste hamoka – sa mrežicom odozgo protiv komaraca i insekata, koja se zatvori te se unutra spava kao u visećem šatoru, i bez nje; prve sam prozvala noćnima, budući da su pravljeni za spavanje, a druge dnevnima, jer se u njima leškari, odmara, drema tokom (većeg dela) dana.

Hamok je veoma zgodan i zbog toga što je lagan i može se postaviti svugde gde postoje dva stuba, drveta, čvrsta oslonca. No, treba se navići na spavanje u polusedećem položaju. U ovim zemljama, u tome se spava od rođenja – u njima majke ljuljaju i uspavljuju bebe kao u kolevkama, a kad ove odrastu, i dalje najslađe spavaju u tome. U Laosu, Vijetnamu i Kambodži mnogo puta sam viđala kako čitave porodice spavaju u hamocima, u otvorenim prizemljima svojih kuća koje počivaju na visokim stubovima. Mreže su vezane za njih i cela porodica se blaženo ljuljuška. Kafići, pogotovu oni na plažama, imaju nadstrešnice sa visokim podovima – na kojima se obeduje sedeći u pozi lotosovog cveta – i po četiri mreže razapete između stubova.

Pošto se ne osećam najudobnije u hamoku, prelazim u moj šator na počinak. Ali ne mogu da zaspim. Iako je ovo parče zemlje preko celog dana u hladovini, odozdo isijava toplota. Obilno se znojim i neprestano nalivam vodom. No mnogo veći problem predstaljaju mi kučići. Čujem njihov lavež u blizini i živa nisam u strahu da me ne nanjuše i ne okruže.
Psi na Tajlandu su najgori na svetu – gori su od rumunskih, grčkih pa i turskih, koji su poznati po svojoj agresivnosti. Za dve godine na drumu nikada nisam doživela toliko napada iz čista mira. I to čak i od onih sasvim malih, smešnih psića. Kako me ugledaju na točkovima (ili osete?), tako se ustreme i jurnu na mene. Kao da su dresirani da kidišu na sve što se kotrlja i okreće. Najgore od svega je što ne pomaže ni kad stanem. Nastavljaju da laju, primičući mi se, a često pokušavaju i da ugrizu mene ili točak. Nema razlike između lutalica i dvorišnih pasa – čak bih rekla da je s potonjima gore, jer njihovi vlasnici uopšte ne nalaze za shodno da pokušaju da ih zadrže ili smire i dozovu nazad, već samo stoje, gledaju i – kao i uvek za sve – smeju se. Moram da viknem da preduzmu nešto da bi reagovali. Da li ne shvataju koliko su psi opasni kad tako kidišu ili veruju da zapravo neće ugristi onog na kog nasrću?
Jutros sam za sat vremena ibrojala više od deset četvoronožaca koji su kidisali na mene iz dvorišta kuća uz put. I kao kroz maglu, setila sam se da su me drugi putnici upozoravali na to ali da im nisam verovala. Teško je poverovati da u zemlji gde su ljudi toliko ljubazni i pitomi najbolji čovekovi prijatelji imaju tako agresivnu prirodu. Nešto se tu ne slaže.
Kako god, nakon samo jednog dana pedalanja sporednim putem odlučila sam da se što pre vratim na onaj glavni, veliki, pošto duž njega nema toliko kuća a to znači ni kučića. A ako cikloputnik nešto voli, onda su to mali sporedni putevi bez mnogo vozila, koji uglavnom vode i kroz najlepše predele. Ali ovoliki nasrtaji ne daju se podneti.
Planina na kojoj sam očito je poznata ne samo po svojim vikend-naseljima i brojnim fensi hostelima, već i po zatvorenom mini-gradu za ekstremno bogate. Nisam znala o čemu je reč kad sam u Toskanskoj dolini, kako je romantično nazvan deo kroz koji sam sutradan vozila, na jednoj padini ugledala desetine zgrada nalik na srednjovekovne evropske građevine unutar gradskih zidina. Delovalo je kao da u njima niko ne živi – prozori i balkoni zatvoreni, zavese navučene, nikakav znak života na isečcima ulica koje sam mogla da sagledam s mesta gde sam stajala. Između puta i zidina je jezerce, a sam prilaz do naselja je u lejama cveća i drvoredu, dok je pred kapijom velika fotnana. Vozači zaustavljaju kola, izlaze napolje sa svojim saputnicima i fotografišu se sa ovim zidinama i zgradama u pozadini. Ljubazni čuvari na oba ulaza (otkrivam da su dva), ne govore engleski, ali sasvim jasno mi stavljaju do znanja da unutra ne mogu.
Pokušavam da doznam šta je to tamo i zašto je prolaz zabranjen. Kreljevska rezidencija? Ne, preveliko je, zašto bi kraljevska porodica imala čitav jedan kvart u tri-četiri nivoa na padini nekog brda – za namenu odmora na svežem planinskom vazduhu ogromna palata je neuporedivo funkcionalnija. Ni među brojnim ‘posetiocima’ ne uspevam da nađem nikoga ko govori engleski, tako da ostajem bez odgovora.
Kasnije na internetu nalazim da se u sklopu Eyrle Toscana naselja, kako mu je ime,  nalazi šezdeset rezidencijalnih zgrada, građenih od najkvalitetnijih i najskupljih materijala, sa ogromnim baštama koje zauzimaju najmanje polovinu kvadrature svake zgrade zasebno, sa tržnim centrima i svom neophodnom infrastrukturom za lagodan život. Dve trećine zgrada je već prodato a useljenje i otvaranje je planirano za predstojeću zimu.
Azijski bogataši, nasuprot azijske sirotinje — kontrasti kakvi nigde drugde u svetu ne postoje. No znam da još ništa nisam videla. Tek me očekuju Indija, Singapur, Kuala Lumpur…
Pošto ne želim da dam deset evra za ulaznicu za nacionalni park Kao Jai, okrećem moj bicikl u pravcu Ajutaje, nekadašnje prestonice Sijamskog kraljevstva. Stari naziv Tajlanđana bio je Sijamci, a u ovaj deo jugoistočne Azije doselili su se iz južne Kine, iz provincije Junan, tokom razvijenog srednjeg veka. Ime „sijam“ (syam) doslovno znači „braon ljudi“ i u starim kineskim zapisima bio je upotrebljavan u pogrdnom značenju. Sve do trinaestog veka Sijamci su se nalazili u sklopu ogromnog Kmerskog kraljevstva, a kada su se osamostalili, prvu prestonicu nezavisnog Kraljevstva Sijama osnovali su u Sukhotaiju, duboko u kopnenom delu zemlje. Tamo ću dopedalati za dve nedelje otprilike a sada sam nadomak Ajutaje, gde su se kraljevi preslili u četrnaestom veku i tu stolovali sve do sredine devetnaestog, mada je veći deo grada bio uništen još vek ranije, u napadima burmanske vojske. Naziv grada potekao je iz epa Ramajana, u kome se kao rodno mesto kralja Rame navodi Ajodhja (Ayodhya).
Veče pre nego što se dokotrljam u grad, dok čekam povečerje u dva hotela između kojih sam razapela šator – iz jednog trešti tradicionalna muzika a iz drugog živa rok svirka sa odličnim ženskim vokalom – čitam o još jednom fascinantnom gradu hramova. Sudeći po informacijama u mom vodiču Usamljena Planeta, Ajutaja je tajlandska verzija Angkor Vata. Znatno manja i mlađa, ali i dalje vredna divljenja.
Najimpresivniji mi je podatak da je u sedamnaestom veku Ajutaja bila najveći grad na svetu po broju stanovnika – u njemu je živelo milion ljudi! Vek ranije slovila je za najrazvijeniji grad u istočnoj Aziji, uključujući i Kinu! U to vreme posebno je cvetala medicina, pa je period ajutajske kraljevine poznat kao ‘zlatna era tajlandske medicine’.
Nakon svega što sam pročitala, jedva sam dočekala jutro i ulazak u grad. Prvo kupujem mapu i kada je otvorim – ostanem u neverici. Ako postoji dobro graditeljsko rešenje za neku prestonicu, onda je to upravo ovo po kojem je izgrađena Ajutaja. Središnji deo grada, gde se i nalaze skoro svi hramovi, okružen je trima rekama od kojih jedna, najveća — Čao Praja — pravi zavoj skoro pod pravim uglom, tako da se grad doslovno nalazi na ostrvu. Danas do njega vodi nekoliko mostova, a tu je i prevoz čamcima, dok je u stara vremena korišćen samo ovaj drugi.
Prati me sreća kad je reč o smeštaju na Tajlandu, pa odmah iza mosta ugledam znak za omladinski hostel. Mreža tih hostela razgranata je po celom svetu. Da bi se našli u njoj, a to odmah  znači i preporuku u najčitanijem svetskom turističkom vodiču – Usamljenoj Planeti, koja opet znači dupliranu, tripliranu, kvadriranu… posetu – ugostiteljski objekti moraju da ispune veoma stroge kriterijume. Među uslovima su i ti da budu čisti i održavani, da imaju WiFi konekciju, zajendičke sobe kao i privatne, tople tuševe (što je u jugoistočnoj Aziji redak slučaj osim u vrlo skupim hotelima), perionice i tome slično. Cene su prilagođene budžet putnicima i najbolji su pokazatelj prosečnih cena smeštaja u nekoj zemlji. Pre dolaska na Tajland, pogledala sam na internetu šta mogu da očekujem – i zaključila da ova zemlja ima najskuplje cene u okruženju (ako se izuzme Burma) – ispod deset dolara ne može se dobiti ni sobičak od šet metara kvadratnih, ili krevet u zajedničkoj sobi sa šesnaest ležajeva. Sa setom se pitam gde su one ogromne, skoro luksuzne sobe u Kambodži za koje treba platiti svega tri-četiri dolara. Jeftinije je čak i u Vijetnamu, gde su, tradicionalno, sobe skuplje nego u ostalim delovima ovog velikog poluostrva – Indokine.
No, u gradu ne mogu da kampujem (ili mogu teško), tako da odlazim u hostel. Ispostavlja se da nema slobodnih kreveta, ali mi menadžer odobrava da po ceni od pet dolara postavim šator ispod nadsteršnice u dvorištu. Sjajno! Više i ne tražim. I dalje mi je najudobnije da spavam na mojoj podlozi, a moj šator mi je sigurnija zaštita od komaraca od bilo koje nep-mreže nad krevetom. Imaću internet, tuš i moći ću da ostavim sve stvari dok budme obilazila znamenitosti Ajutaje.
I kad se obilno okoristim tim dostignućiam civilizacije – poput kupatila i interneta – krećem da zadovoljim svoje turističke porive.
Biti turista nije nimalo lak posao. Nad glavom uvek stoji ono pitanje: „Šta posetiti?“, koje se poput Demoklovog mača sve vreme njiše spremno da nas dokrajči, da nas raspoluti naočigled javnosti s kojom delimo fotografije i putopise, ako se ispostavi da smo – samo to ne! – propustili i prevideli nešto što je ‘must see’. Kog smo đavola onda dolazili na to mesto?
No kako sam ja pre svega putnik i avanturista, a tek na drugom ili trećem mestu turista, to dajem sebi slobodu da po ličnom nahođenju biram ono što mi se čini vrednim pažnje. Mada, ponekad i ja pokleknem pod nevidljivim pritiskom pomenute ‘publike’, pa mi se tako dešava da najpre papreno platim ulazicu za grupu od pet ili šest najbitnijih hramova i stupa. Ulazim u prvi, obiđem ga, napravim desetine fotografija i onda otkrijem da se kroz jednu od bočnih kapija može ući potpuno besplatno i nesmetano, jer nema čuvara ni služenika koji prodaju ulacnice. Vraćam se nazad do onog pulta i izmišljam priču o tome kako sma primila hitan poziv i kako neću moći da ostanem u Ajutaji i obiđem svih šest hramova za koje sam platila. Dve zaposlene najpre neće ni da čuju, ali ja sam uporna. Objašnjavam, molim, a da bih bila sigurna kako su me razumele, pokazujem im i gestovima – vadim iz torbe moj mobilni (koji nema čak ni SIM karticu), imitiram primanje poziva, čuđenje i uznemirenost zbog razgovora, te im pod noseve podmećem onu ulaznicu i prekrštam ruke što u Aziji znači odricanje u najširem smislu. Žene na kraju shvataju da neću odustati, te odlučuju da mi vrate novac za ceo set ulaznica samo da me se ratosiljaju. No, pošteno im platim za hram koji sam posetila — nisam naivni turista koji sve plaća, ali nisam ni prevarant.
Ajd sad u obilazak ostalih hramova.
U Ajutaji ima zaista mnogo toga što je vredno videti. Pa iako je moj generalni utisak da je kmerski uticaj toliko jak da mi se čini kako sam zapravo opet u kompleksu Angkora, neki hramovi svejedno izgledaju veličanstveno. Izdvajam tri a, sasvim slučajno, jedan čine stupe, drugi je poput mini-kopije Angkora dok je treći potpuno različit od svega što sam do sada videla u ovom delu sveta.
Prvi je hram pod nazivom Sri Samphet, a reč je upravo o prvom ajutajskom kompleksu koji sma posetila. Reč je o destinama budističkih stupa sagrađenim sredinom petnaestog stoleća, u sklopu tadašnje kraljevske palate. Videla sma mnoge stupe, ali i dalje ne shvatam zašto su zidane toliko u visinu, čak i preko sto metara, kaošto ne mogu da razumem, premda znam objašnjenje, zašto su stepenice do mesta gde se molilo toliko visoke, da čak ni ja, sa svoji skoro sto osamdeset centimetara visine i prilično dugim nogama, ne mogu da se lako uspenjem njima. Kako li je tek bilo ondašnim Sijamcima, prosečno niskim, sitnim ljudima, koji mora da su poput dece kad prohodaju puzali do ulaza u stupe i statua Bude ili Višnua ili Šive u njima. Pokornosti se uči na svakom koraku, dakako.
Građevina koja me podjednako ostavlja bez daha je Hram Čajivathanaram. Nalazi se izvan gradskog jezgra i ostrva, a već na prvi pogled jasno je da je reč o Angkor Vat hramu u malom iako je sazidan tek u sedamnaestom veku! Koliko je samo jak bio kmerski uticaj kad se četiri-pet stoleća nakon raspada Kraljevine Kmera i dalje gradilo u njihovom prepoznatljivom stilu! Ime hrama, u doslovnom prvodu, znači „hram duge vladavine i slavne ere“. Pošto sam izbegla da platim ulaznicu, fotografišem sa udaljenosti od nekoliko desetina metara, skoro sa reke Čao Praja na čijoj zapadnoj obali se nalazi ovaj kompleks. Nastojim da ne budem jedna od onih blaziranih svetskih putnika, koji je toliko zasićen svega što je video da samo dođe negde, fotografiše se kao dokaz da je tu bio i nakon deset minuta ode, ali budno oko prodavačice ulaznica na blagajni ne dopušta mi da uđem u kompleks. Ili ću platiiti pet dolara, ili… voo drugo ću – slikati s udaljenosti i onda otići. Ma koliko impresivna bilo ovo zdanje, ipak je ono samo mini.kopija Angkora koji sma temeljno obišla.
Poslednji objekat koji obilazim ostavlja na mene nesumnjivo najjači utisak. Reč je o hramu Jai Čai Mongol, iz četrnaestog veka. Nalazi se takođe izvan ostrva, na severoistočnoj strani grada. Samo sa velike daljine moguće je sagledati njegove stupe u punoj visini od šezdeset dva metra. Za njihovu gradnju upotrebljeno je preko dvadeset osam tona cigle! Pošto po svemu odudara od stila ostalih hramova u Autaji, naučnici smatraju da je podignut znatno pre zaltnog vremena prestonice Sijama, u čast sijamske pobede nad Burmancima.
Spolja, hram je opasan zidinama, a s unutrašnje strane duž zidova su statue stotine Buda u različitim položajima. Nijedna statua nema isti izraz lica ni isti položaj ruku i dlanova. Na sve četiri strane, pored same stupe, nalaze se orgomne figure Bude. Na jednom od ulaza grupisane su figure budista u molitvni, koje Buda blagoslovi.
Sa glavnog ulaza posetilac se suočava sa dvema ogromnim kipovima Bude u sedećem položaju.
Visokim, strmim stepenicama penjem se na stupu. Odozgo, pogled puca na ceo grad i džungle oko njega.
Vrtim glavom u neverici. Iako sam već mesecima u ovom delu sveta, nikako ne uspevam da se naviknem na to da su usred prebujne vegetacije koja sve guta, u kojoj žive i do danas neispitane životinjske i biljne vrste, pre više od deset ili petnaest vekova neki narodi imali kraljevstva veća od ijednog evropskog u tom istom vremenu, sa prestonicama od milion ili više stanovnika. A te narode i njihove zemlje mnogi od nas danas nazivaju ‘banana’ državama. Pa ne mogu da se ne upitam o našem (ne)znanju i predrasudama.

.
Fotografije Kao JaijaAjutaje.
.
.
.

Subscribe
Notify of
guest
13 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Voja
Voja
10 years ago

Dakle, svaki put kad čitam tvoje blogove imam osećaj kao da sam tu, na licu mesta. Baš uživam. Veliki pozdrav

Snezana
10 years ago
Reply to  Voja

To je kompliment, Vojo. Najlepši koji možeš da daš nekom piscu.
Hvala 🙂

Voja
Voja
10 years ago

Kad stigneš do Latinske Amerike videćeš da i tamo puno vremena provode u “hamaca” (ili “chinchora”), rekao bih da se rađaju, žive i umiru u njima. Naravno, u ruralnim krajevima.
Što se kera tiče, još uvek mi nije jasno zašto su toliko opsednute točkovima. Kad sam u automobilu frka mi da ih ne nosim na duši, a kad sam na biciklu… taj osećaj je i tebi više nego dobro poznat.
Završnica bloga za čistu desetku.

Snezana
10 years ago
Reply to  Voja

Za ovu pohvalu na kraju, posebno hvala. A pratio si i na FB. te znaš i zašto 🙂

David
David
10 years ago

Opasno mi se dopao poslednji pasus…

Snezana
10 years ago
Reply to  David

Pre pisanja ovog bloga postavila sam na FB-u jedan status u kojem sam rekla da ću blokirati sve nazovi FB prijatelje, koji budu u komenatarima pokazali ksenofobiju, rasizam, predrasude a kad je reč o drugim kulturama, pgovotu azijskim (jer njih sad upoznajem). Izazvao je dosta polemika. Ljudi jednostavno neće da znaju ništa izvan svog evropo-centrizma i srbo-centrizma. A sve vreme nastojim da pokažem i približim ljudima koji ne putuju toliko da su ljudi svugde isti, da su druge kulture podjednako vredne kao i naša, da svaki narod za sebe podjednako misli da je važan kao što i mi mislimo –… Read more »

Anonymous
Anonymous
10 years ago
Reply to  Snezana

Alal vera na lekciji! Tako i treba da bude!

Snezana
10 years ago
Reply to  Anonymous

Uvek me zapanji koliko ima zatucanih ljudi. Nije mi samo jasno kog đavola onda prate moje putovanje ako su toliko ksenofobični i rasisti. Ili toga nisu svesni? Kako god, takvi mi nisu potrebni među FB prijateljima. A i ne daj bože u stvarnosti.

Marica
10 years ago

Zanimljiv je ovaj kompleks, zaista na slikama izgleda kao Angkor. I neverovatne su mi ove dve slike iznad one na kojoj si ti ispred satora sa pivom, bele nove gradjevine i iste takve (ili slicne) stare. Kao i bele bude. Ne znam zasto ali uzasno me odbija ta belina. Asocira me valjda na turizam, to jest budi sumnju da je samo zarad turizma gradjeno. Jos malo i eto mene u tom delu sveta, ne mogu iscekati. Nakon dve nedelje kod one stare kuce, ova trenutna kuca mi se ucinila nekako nezanimljiva, hladna i ruzna. Izgleda da me hvata groznica pred… Read more »

Snezana
10 years ago
Reply to  Marica

Od svih ovih ovde zemalja, mislim da na Tajlandu najmanje ima tzv. Diznilenda – restauracije nakon koje sve izgleda kao novo novcijato. Najviše sma to viđala u Kini, pa možda zato mislim da ovde nije toliko strašno. Msilim da je ovo bilo belo još i u stara vremena, kad je građeno Sad sam u Čang MAiju psoetila jedan hram, zapravo stupu sa nekoliko desetina mini stupa za koje mislim da su neka vrsta grobnica, i sve je belo, belo, belo. ALi vidim da ispod tog belog probija ona crna od vlage i stara bela, ako me razumeš. Generalno, moj utisak… Read more »

Ksenija
10 years ago

Snezana, pregledala sam danas ceo tvoj sajt, sve video i foto galerije i moram priznati da je sve Bozanstveno. Krenula sam uporedo da te pratim kao i mog sina. neka vam je S a srecom oboma!

Snezana
10 years ago
Reply to  Ksenija

Hvala, Ksenija! Put se stara da sve bude okej! 🙂

Mirjana Kambodža
Mirjana Kambodža
8 years ago

Fotgrafije su predivne, pisanije još bolje a verujem da si ti najbolje…to ti želim od srca 🙂

13
0
Would love your thoughts, please comment.x