Hinduizam vs. budizam

Hram majmuna

Na terasi omladinskog hostela u kojem sam odsela, uveče upoznajem Ana-Mariju, mladu Austrijanku koja je ovde došla na treking. Razmenjujemo iskustva o znamenitostima nepalske prestonice koje smo posetile. U dolini Katmandua nalazi se čak sedam različitih mesta koje je Unesko uvrstio u svetsku kulturnu baštinu. Na Uneskovoj listi, svih sedam objedinjeni su u jednu celinu – pod nazivom Dolina Katmandua — što lokalci koriste kao argument za turiste koji su neodlučni šta da posete.
– Sve! – reći će svaki vodič, zaposleni u hostelu, trgovac što ceo dan presedi na stepenicama svoje radnje mameći turiste da uđu.
Cene ulaznica za većinu tih mesta nimalo nisu simbolične – koštaju deset američkih dolara ili više. Ni Katmandu nije jeftin grad, barem ne za turiste, pa budžet putnici, poput Ana-Marije i mene, ipak moraju da naprave neki izbor. Zbog toga nam je ovaj susret ne samo prijatan — jer veče lepše prođe u društvu sa nekim — nego i koristan zbog priče o mestima koje smo već obišle.
Pošto je upola mlađa od mene, Austrijka mi daje prvenstvo, pa joj pričam o Darbar skveru i svemu što sam o tom mestu saznala od mog vodiča. Dajem joj i uputstvo kako da zaobiđe kapije i ne plati ulaznicu od sedam i po dolara, što sam ja kasno otkrila. Iako sam puna priča i podataka iz prošlosti tamošnjih hramova, o Kumari palati i živoj boginji Kali, čini se da Ana-Mariju mnogo više zanima moja današnja poseta Hramu majmuna.

Potvrđujem joj da može da ode tamo i peške, jer je od Tamela, glavne turističke ulice u gradu u kojoj se nalazi i naš hostel, udaljen tri-četiri kilometara. Ulice Katmandua sigurno nisu dobar izbor za šetnju, jer su prebučne i toliko prašnjave da sam ovde počela da kašljem. No ako nemaš bicikl i ne želiš da ga iznajmiš, niti da platiš vožnju u neudobnoj rikši ili taksiju koji po džombastim uskim putevima vozi kao na reli-trkama, ostaje ti samo da pešačiš. Ana-Marija kaže da to voli a ima i masku koju ovde mnogi nose preko nosa i usta kako ne bi direktno udisali prašinu i smog.
– Kakvo je mesto? Da li je vredno truda? – pita me.
Da bih nešto preporučila, moram da budem sigurna da mi se zaista dopada i da je na mene ostavilo snažan utisak. Zato mi ovo Austrijankino pitanje dobro dođe da proverim šta zaista mislim o onome što sam videla. Pisanje je takođe dobar način za takvo preispitivanje, ali uvek je bolje kada možemo da nešto kažemo naglas. (I kada me pitaju da li sam usamljena na ovom putovanju, uvek odgovaram odrično, uz ogradu da su jedini trenuci kada mi neko nedostaje upravo oni u kojima poželim da podelim svoj utisak sa nekim.)
Razmišljam neko vreme pre nego što joj odgovorim. Neću da joj opisujem uspinjanje uz 365 stepenika koji su sve uži kako uspon postaje strmiji i što se više bližiš vrhu brda. Ni desetine, ako ne i stotine, prosjaka koji vise po njima, sede ili stoje naslonjeni uz ogradu po sredini stepeništa, koja bi trebalo da odvaja stranu kojom se penje i onu kojom se silazi, što niko ne poštuje. Zbog toga, kao i zbog majmuna koji istrčavaju iz parka s obe strane, trčakaraju po stepenicama, zastaju kod turista koji ih hrane, a neretko i obaraju robu sa tezgi prodavaca suvenira, pića, poslastica, koje su poređane na odmorištima — zbog svega toga, penjanje je pomalo opasno. Treba biti oprezan i zbog drugih turista koji ne vode računa da li se neko nalazi iza njih kada naglo zastanu kako bi nešto fotografisali ili zauzeli pozu da ih njihovi saputnici fotografišu. Potonje sam već odavno primetila u azijskim zemljama, kao i činjenicu da zapadnjaci vode računa o tome da ne prođu ispred vas baš u trenutku kada klikćete fotoaparatom, da se osvrnu kako ne bi ugrozili bilo koga zbog svog naglog menjanja pravca ili brzine kretanja, da ne galame kako ne bi smetali drugima. Azijati, a posebno Kinezi, nimalo ne mare ni za koga i ni za šta. Zato treba biti veoma oprezan kada se uspinje do Hrama majmuna.

Reč je o budističkoj stupi koja se nalazi na vrhu jednog brda i koja je mesto hodočašća mnogih Nepalaca. Stanovnici Katmandua, budističke veroispovesti, posećuju je i po nekoliko puta nedeljno, pa su gužve stalne.
Slika sa stepenica ne menja se ni na platou gde se nalazi ogromna budistička stupa. U njenom središtu je stub koji se završava špicom na vrhu, sa oslikanim Budinim očima na svakoj strani — po par zlatnih, mi bismo rekli ‘svevidećih’, očiju gleda na po jednu stranu sveta. Taj motiv je i jedan od najčešćih na suvenirima. Temelj stupe je kružnog oblika i obično je ogromnog prečnika – po nekoliko desetina metara. Donji deo stupe je u obliku polulopte i ona je uvek bela, dok je stub sa Budinim očima zlatan. Zastavice u raznim bojama, na kojima su ispisane molitve, vijore se sa kanapa što su razapeti od zlatnog stuba do nekih metalnih šipki oko stupe. A po obodu polulopte, celim obimom, postavljeni su valjci koji proizvode specifičan metalni zvuk. Budisti se kreću ukrug oko stupe, obično je obilazeći tri puta, i sve vreme rukom pokreću valjke. „Prizivaju Boga da obrati pažnju i da ih čuje“, obajsnio mi je vodič Bikas, prilikom obilaska Darbar skvera. Istu namenu imaju i zvona u koja ponekad neko udari, te bubnjevi.

Za većinu turista koji se uspenju do Hrama majmuna verovatno je najjači utisak panorama doline Katmandua koja je sa svih strana okružena zelenim brdima. Grad se zaista pruža kao na dlanu a kako gotovo i da nema visokih zgrada, slika deluje pomalo anahrono, kao da se posmatra neki grad s kraja devetnaestog veka, kada su tek počele da se grade prve višespratnice, od tri-četiri sprata. Uz sve te zastavice, zvuke bubnjeva iz pozadine, mirisa i dima štapića koje vernici pale po celom platou, mešavine raznih jezika osećala sam se pomalo omamljeno, kao da sam zaista izmeštena iz vremena a i prostora.
Pričam sada o tome Ana-Mariji, zaključujući da taj pogled vredi truda i dvesta pedeset rupija (oko dva i po dolara), koliko plaćaju samo belci. (Iz nekog razloga, a rekla bih da je na delu prikriveni rasizam, ovo je jedno od mnogih mesta u Aziji gde beli turisti plaćaju punu cenu, dok Azijati ulaze besplatno ili plaćaju upola; ne mogu ni da zamislim kako bi to izgledalo da u Evropi, za posetu bilo kojoj znamenitosti, ulaznice kupuju samo Azijati i crnci, dok beli ljudi prolaze besplatno.)
No ono što je na mene ostavilo najjači utisak jeste kratka poseta hramu tamošnjih tibetskih budista i prisustvovanje njihovoj molitvi.
Nikada ranije nisam čula budističko pojanje (chant). To je ono kada grupa monaha ritmički izgovara ili peva reči, što najviše liči na melodično recitovanje. Ono nikada ne preraste u pravo pevanje, iako ponekad postaje muzički veoma složeno jer se izgovara u nekoliko glasova, prateći različite ritmove, pa se melodije prepliću ili slivaju u jednu, iz koje se opet izdvaja nekoliko uporednih.

Bila sam došla do vrata prostorije u kojoj su budisti u purpurnim togama sedeli u dva reda, licem okrenuti jedni prema drugima. Na klupicama ispred sobe držali su otorene molitvene knjige, a kraj svakoga se nalazio i neki instrument – cimbalo, udaraljke, bubnjevi, trube.
– Dum! Dum! Dum!
Dubok i potmuo, ritmičan zvuk koji me je naterao da stanem kao ukopana. Prožela me je blaga jeza. Taj zvuk kao da je dolazio iz podzemlja ili iz nekih velikih dubina. Ali za njim, počelo je pojanje nalik tihom melodičnom šapatu. Svako od možda petnaest monaha koliko ih je bilo izgovarao je svoju molitvu, usredsređen samo na nju, i povremeno bi reči propratio zvukom svog instrumenta ili pucketanjem prstima. Toliko muških glasova koji šapuću svaki za sebe, a svi zajedno ipak daju milozvučnu melodiju, toliko prijatnu i hipnotišuću da sam neplanirano izula cipele, ušla u prostoriju i prošavši iza leđa monaha, sela do jedne belkinje koja je takođe opčinjeno sedela, slušala i posmatrala. Bilo je nečeg tako smirujućeg i opuštajućeg u tom pojanju. „Kako mi ovo treba!“, pomislila sam. I osetila sam da bih tako mogla satima sedeti i slušati tibetsku molitvu.
– Fenomenalno! – klikće Ana-Marija, a ja odlazim po moj fotoaparat i puštam joj video klip koji sam tamo snimila.
Pašupati

Austrijka mi uzvraća pričom o svojoj poseti nejvećem hinduističkom svetištu na Nepalu – hramu Pašupati. Za razliku od moje, njena storija je veoma uznemirujuća. Hram je posvećen samom bogu Šivi, trećem u svetom trojstvu hinduističkih bogova.
Zahvaljujući mom vodiču Bikasu, shvatila sam da ne treba ni da pokušavam da razumem veoma komplikovani panteon hinduizma, već da je dovoljno da znam tri glavna boga: Bramu, Višnu i Šivu. Dok je prvi vrhovni bog, stvoritelj svega, drugi je njegovo otelotvorenje na Zemlji, koje se javlja u različitim obličjima – avatarima, u trenucima kada svetu preti neka velika opasnost i uništenje. Jedan od najvažnijih Višninih avatara bio je Buda. Treće božanstvo – Šiva, predstavlja uništavanje i novo rađanje i obnavljanje, a on je zadužen i za buđenje kosmičke snage u ljudima, koja se zove kundalini.
U njegovom ovdašnjem hramu, odvijaju se kremacije na otvorenom.
– Svuda su lomače, i možeš da gledaš kako tela gore – priča mi Ana-Marija. Veoma je uzbuđena, sudeći po grimasi blagog užasa na njenom licu.
Osmehnem se sa razumevanjem, no onda pomenem da je spaljivanje hinduistički obred i kako verujem da nije baš prijatno za gledati, ali da ipak ne shvatam zašto je toliko potresena.
– Spaljivanje se odvija na reci – objašnjava mi – i pepeo bacaju u nju, a onda dečaci skaču u vodu i rone tražeći novčiće, zalato, neku dragocenost od pokojnika koja nije izgorela.

Ne znam da li je do njenog prenošenja utiska, ali to što mi je ispričala ne zvuči mi previše strašno. Već sam dovoljno dugo na Istoku da sam se navikla na razne, za nas strane i neshvatljice običaje i načine ponašanja: javne toalete u kojima nema pregrada već svi kolektivno obavljaju nuždu, život bez ikakve privatnosti, uvek pred očima drugih, pljuvanje, puštanje gasova, podrigivanje i bučno iskašljavanje šlajma na svim javnim mestima, uključujući i fensi restorane… pa ne verujem da će mi ronjenje za vrednim ostacima spaljenih leševa, razasutim u prah, podići želudac. Osim što je nehigijenski, ali prljavština i đubre su ionako sastavni deo svakodnevnog života u Aziji.
Tako sam sutradan, kada i sama krećem u posetu Pašupatiju, sasvim mirna. Osećam samo beskrajnu radoznalost, no uprkos njoj, nevoljno plaćam čak deset dolara za ulazak u prostor hrama.
– Zašto je toliko skupo? – pitam čoveka u biletarnici.
– Možete da gledate kremaciju na otvorenom i da vidite još dosta toga u hramu.
Spaljivanje – svi samo o tome pričaju kao da je to nešto toliko posebno. Sećam se da sam u nekom filmu gledala kako to izgleda, samo što su telo spaljivali na izdignutom psotolju pa se nie mnogo toga videlo, a sigurna sam i da sam o tome čitala u nekoj knjizi. Upamtila sam opisa kako se telo na trenutak izdiglo iz vatre i kako je ‘pobegla’ noga mrtvaca, pa su oni što su ga spaljivali morali da je guraju nekim štapom nazad u plamen.
Zato sada prilično samouvereno krećem da ‘vidim-i-to-svojim-očima’. U susret mi nailazi neka spodoba, sva išarana bojama, u jarkoj odeći i sa vencima oko vrata i glave. Nije sadi, sveti čovek, već prosjak. Njih ovde, pored reke Bagmati, gde je ulaz u sveti kompleks, ima u tolikom broju kao da im je ovo zborno mesto. Vidim neke niše u zgradama i hramovima i ljude koji spavaju na iscepanim, vašljivim madracima. Još je veoma rano, pa se nisu svi probudili i krenuli na posao – u prosjačenje.

Krenem prema mostu ali nakon nekoliko koraka stanem. S moje desne strane vidim…
…Uh, moram da dubokom udahnem. Ali umesto vazduha, gutam pepeo i toliko se zacenim od kašlja da u momentu pomsilim kako ću se ugušiti. Cinik u meni odmah to dočeka autoironičnim komentarom: „Taman na pravom mestu – samo da me proslede dole na neku lomaču“.
Jer dole, s moje desne strane, gori nekoliko lomača. Obala reke je popločana i do vode se silazi stepenicama. Iznad reke, na udaljenosti od približno deset metara izgrađena su pravougaona proširenja – mesta za spaljivanje.
Sve izgleda tako prljavo, jadno, ogoljeno, da mi se želudac u sekundi popne do grla. Ipak, ne mogu da odvojim pogled od tog prizora. Kao hipnotiana, prelazim preko mosta na suprotnu obalu, gde se nalaze slična proširenja, ali kružnog oblika. Na njima sede ljudi dok im sveštenici čitaju molitve. Rasprostrli su svoje prostirke i ponjave, poređavši po nima hranu i darove za sveštenike. Nisam platila vodiča, ali Ana-Marija je od svog saznala da su to mahom rođaci pokojnika koji su spaljeni pre godinu dana ili nekoliko godina. Sinoć mi je pričala kako je hinudistički običaj da svake godine na dan kremacije dolaze na to mesto i mole se za njih.
Sedam na stepenik i gledam. Ovi se mole i pri tom svaki čas nešto prezalogaje. Preko puta, muški srodnici novopreminulog posluju oko lomača. Dugim bambusovim štapovima razgorevaju vatru i staraju se da negde ne proviri neko stopalo ili šaka. Potpuno je neprimereno, ali neodoljivo mi se nameće poređenje sa roštiljanjem u nekoj bašti. Jer sve podseća na to. Nedostaje samo pivo i smeh ili muzika u pozadini.
Rođaci preminulog stoje, osim onih koji se ritualno briju do glave, ostavljajući na sredini lobanje tanki čuperak kose. Oni sede ili kleče dok ih sveštenik brije. Potom silaze do reke, peru glavu i umivaju se.
Mislim na Ana-Marijinu zgroženost zbog dečaka koji skaču u vodu. Nisam joj verovala da je utisak toliko šokantan. Još nisam stigla do tog dela u ritualu, a već sam potresena ovim što vidim.

Ne znam šta me više uznemiruje. Ogoljenost svega? Sama smrt? Izostanak svakog dostojanstva? Pokušavam da analiziram moja osećanja. Sa smrću sam se već srela mnogo neposrednije i šokantnije, kada su mi roditelji umirali. Ne verujem da me susret sa njom toliko pogađa. Čini mi se da je ono što me doslovno ostavlja bez reči, zbog čega mi je ozbiljno muka ali sam istovremeno i kao hipnotisana, to što je sve tako ogoljeno. U hrišćanstvu, smrt je uzdigunuta na pijedestal. Život se odvija u iščekivanju smrti i sopstvenog sudnjeg dana kada će se odlučiti o tome kako ćemo provesti večnost – krčkajući se u paklu ili uživajući u raju. Hrišćani se boje smrti, u najboljem slučaju osećaju neizvesnost u odnosu na ono što ih čeka nakon nje. Da bi se nečega plašili i od nečega se pribojavali, to mora zadržati dostojanstvenost i veo tajanstvenosti. Smrt je u hrišanstvu obavijena neznanjem.
U hinduizmu pak, smrt je samo deo beskrajnog procesa ponovnih rađanja i umiranja. Nema ničeg velikog ni dostojanstvenog u njoj, a nema ni zagrobnog života. Pojednostavljeno, duša će se ponovo roditi, a jedino je važno njeno karmičko zaduženje iz prethodnog života. Ako smo činili dobro, naša sledeća reinkarnacija izdićiće nas na viši karmički nivo, sve dok se potpuno ne oslobodimo mržnje, pohlepe i neznanja. Tako se najgrešniji rađaju ponovo kao životinje, gladni duhovi ili stanovnici pakla, oni koji su živeli dobrim životom vratiće se na zemlju kao muškarci i žene, dok će izuzetno čestiti ljudi biti ponovo rođeni kao bogovi. U hinudizmu, a preko njega i u budizmu, vernici se ne boje smrti – jer ona nije završetak, več deo procesa.

Smrt je samo smrt – govore one lomače. To što se meni, Ana-Mariji, zapadnjacima i hrišćanima ritual spaljivanja na otvorenom čini nedostojanstvenim i što na nas deluje toliko potresno, stvar je razlika između drugačijih kultura i religija. Mogu da pretpostavim da bi mnogim hinudsima naše pokopavanje pokojnika, sa svim onim pratećim ceremonijama, delovalo neobično, možda čak i smešno, a najverovatnije kao bespotrebni teatar.
O svemu tome razmišljam dok sedim skoro pola sata i posmatram tri lomače preko puta reke. Ne znam koliko telu treba da sasvim dogori, ali procenjujem da će prva, koja gori najbliže mostu i koja je očito najranije jutros zapaljena, za otprilike sat vremena da se ugasi. A i ne mogu više da trpim smrad tela koja gore. Tako da ustajem i krećem uzbrdo stepenicama, da obiđem ostale delove u sklopu ovog hrama.
No ništa što vidim – a vidim desetine sadija ispred hrama u kome se nalazi zlatni bik, jedna od pojavnosti Šive, no turistima je zabranjeno da tamo uđu; vidim ritualne vatre koje vernici pale ispred hrama; ljude koji se mole gde se zateknu; čopore majmuna koji jure za onima koji ih hrane; dve porodice koje održavaju ličnu higijenu i peru stvari nešto uzvodnije na Bagmatiju; … – ništa od toga ne ostavlja ni približno jak utisak na mene kao ono dole. Skoro da jedva dočekam da se ponovo vratim, zauzmem mesto s druge strane mosta i ispratim pripremu novog tela za kremiranje. Srećom, u torbi imam kinesku mast, pa je otvaram posudicu i prinosim je nosu. Ovako će biti mnogo podnošljivije izdržati smrad kao iz krematorijuma.
Od Ana-Marije sam saznala da se tela spaljuju istog dana kada se upokoje. Jedino ukoliko je reč o roditeljima dece koja su trenutno izvan zemlje ili o nekoj veoma važnoj ličnosti pa treba vremena da svi zainteresovani dođu na kremaciju, ova se odlaže za dan-dva.

Pokojnika donose na nosilima i polažu na kosinu uz samu reku. Već je odeveno u belo i prekriveno oranž pokrivačem. Sada ga rođaci umotavaju u još nekoliko takvih čaršava, vezujući ih kod stopala u čvor. Pre nego što isti takav čvor naprave i iznad glave pokojnika, pospu je laticama i nekim uljima. Pripremljeno telo ponovo se stavlja na nosila i odnosi do nove lomače. Ona je napravljena od drvenih oblica koje su poređane u obliku pravougaonika, a okolo je nabacana trava.
U međuvremenu, ona prva lomača je dogorela. Prelazim ponovo na tu stranu mosta jer me zanima šta će uraditi sa pepelom. Očekujem da ga sakupe u neku posudu i onda sve zajedno bace u reku ili pak prospu. Umesto toga, rođaci uzimaju bambusove motke koje na vrhu imaju prikovanu letvicu u obliku velikog slova T i njome guraju one nedogorele cepanice sa sve pepelom počivšeg u reku. Pljušti i cvrči kada padne u vodu. Momci to rade temeljno, pedalj po pedalj čisteći plato. Na kraju zahvataju vodu u kofu i u nekoliko navrata isperu ceo plato. Sada je spreman za novu lomaču i spaljivanje.
Još kad krenu da guraju ostatke u vodu, dečaci a i mnogi odrasli pohrle u reku. Rone ili pretražuju mulj, ne bi li našli neku dragocenost. Ana-Marija je u jednom imala pravo — jeste šokantno, jer je vrhunac celog rituala. Ogoljenije i manje dostojanstveno ne može da bude.
Budanah

– I kako si prevladala šok? – pita me Austrijka te večeri kada se ponovo nađemo na terasi.
– Huh, teško. Imala sam neodoljivu potrebu da popijem nešto žestoko, ali nisam znala šta ni gde. Prvo sam htela da se vratim u hostel, sednem u restoran i popijem makar pivo, no onda sam odlučila da posetim Budhana, jer je sasvim blizu. I ta stupa delovala je na mene kao melem.
– Jao! Isto kao i na mene! – usklikne Ana-Marija. – I ja sam otišla tamo posle Pašupatija i sasvim sam se smirila.
Smejemo se zbog ovolikih podudarnosti. Putnik koji putuje sam nekad se neminovno pita o svojim utiscima, koliko su objektivni, iako objektivno zapravo ne postoji. Impresije su uvek lične, no neke, posebno one jake kao ove iz Pašupatija, kao da traže da budu potvrđene i od drugih koji su doživeli i videli isti prizor. Treba im potvrda verodostojnosti ali i neke vrste ‘tačnosti’. Potvrda da šok nije naša lična ‘krivica’, jer to bi značilo da se nismo dovoljno otvorili za drugu kulturu i različitosti, već da ipak prevazilazi našu sposobnost blagonaklonog prihvatanja.
– Ne znam mnogo ni o hinduizmu ni o budizmu – počnem sasvim neočekivano jer o tome nisma uopšte razmišljala dok nisam progovorila – ali hinduizam je nekako mnogo mračan i zastaršujući, toliko je nekih čudnih bogova i božijih pojavnosti, rituali su neobičnbi i teško shvatljivi. Dok je budizam nekako blag i vedar i šaren, a Buda je osmehnuti debeljuca, ili žena, ili spokojni mladić koji meditira. Nema čudnih stvari, sve je ljubav i razumevanje i smeh.

Ana-Marija ponovo usklikne potvrđujući moje reči. – Moj vodič pričao mi je upravo o tome. Kao da slušam njega!
I ja sam sad ushićena. Sve vreme putovanja pokušavam da razumem i prihvatim različitosti. I kada o nečemu imam loš sud ili utisak, to me proganja kao griža savesti. Prekorevam sebe da nisam uložila dovoljno napora i da sam uzalud boravila u toj kulturi. Zato mi sada ova potvrda od jednog hindusa, Ana-Marijinog vodiča, toliko znači. Očito nije jednostavno prihvatiti i pomiriti tolike suprotnosti – hidnuizam i budizam. Možda je upravo zbog njih sve u ovom kutku sveta — podno Himalaja na kojima sedi Šiva odeven u belo i posut pepelom – toliko tajanstveno, zanimljivo i neodoljivo privlačno. Čak i kada je šokantno.
.
.
Fotografije su ovde.
.
.

Subscribe
Notify of
guest
6 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Marica
10 years ago

Puno utisaka posle ovoga, toliko si to detaljno i realistično opisala da sam na momente imala utisak da tom ritualu i sama prisustvujem. Mene na sličan način zgrožavaju hrišćanski posmrtni običaji i rituali. Nadam se da ćeš imati priliku da odeš do Buenos Ajresa. U njemu postoji čuveno groblje Rikoleta i šetnja po njemu je kao šetnja po gradu. Samo što su kuće uže, bogatije, ukrašene statuama, i samo što te kuće nisu kuće nego grobnice. To “naše” veličanje smrti i onoga što po bajci dolazi nakon nje mi je indentično šokantno bilo tamo, kao ovaj tvoj doživljaj ovde. A… Read more »

Snezana
10 years ago
Reply to  Marica

Kako se ja radujem svakom tvom komentaru! A sad ima toliko toga da ne znam na šta pre da ti otpišem. Krećem s kraja, jer tako prelistavam i novine (kad ih prelistavam) a i Politikin Zabavnik sam uvek tako čitala 🙂 Slažem se za FB ali on je deo self-marketinga, pokušavam da povećam broj ljudi koji me prate a, preko toga, i broj onih koji otvaraju blog na B92 jer se tamo vidi broj otvaranja, kako bih možda privukla nekog sponzora ili dobila negde mogućnost da pišem za honorar. Tako da to slobodno preskači, jer FB je ionako kratkog daha,… Read more »

Marica
10 years ago
Reply to  Snezana

Jao, pa ovo na Siciliji još bolje jer su kućice u bojama. :)))

Voja
Voja
10 years ago

Pročitao, uživao, nisam hteo da odem u horizontalu dok ne pročitam. Oduševljen, kao i uvek.

z_ex.yu
z_ex.yu
10 years ago
Reply to  Voja

veruj mi da sam ocekivao kada ce tvoje prvobitno odusevljenje Nepalcima prerasti u odbojnost.. Cini mi se da bih se upravo tako i sam osecao.. Napred Snezo, sve je to Put….

Mix
Mix
10 years ago

Nema ti spasa, Snežo, valja pedalati negde gde turisti ne zalaze.
Možda ti ljudi nekad nisu bili takvi, ali… reka turista, izvaćari svakog dvadesetog, živi džabe…

6
0
Would love your thoughts, please comment.x