U međuvremenu

1797970_10202105616976735_1874394456_nIstrajnost
Ranije nikada ne bih izdržala da sedim pet meseci u dobrovoljnoj izolaciji i svakodnevno pišem, po tri-četiri sata a nekada i po ceo dan. Osim jake volje, za tako nešto treba imati i veliko strpljenje. I dok mi prvo nikada nije bilo problem, istrajnost mi je vazda nedostajala. Započinjala sam ne samo romane, nego sam pravila i razne velike životne korake – poput građenja karijere, ozbiljne veze… – ali bih od svega veoma brzo odustala. Ili bih videla da nešto mogu i odmah gubila zanimanje, ili bi me nešto novo odvuklo na drugu stranu. Pa, kako sam onda ovo uspela?
Jednostavno – putovanje mi je pomoglo.
Do trenutka kada sam se u oktobru zaustavila u Pokhari i rešila da odatle neću otići bez završenog rukopisa, ne znam koliko sam puta prebrodila svoju slabost vozeći uz neku uzbrdicu naizged bez kraja, gurajući stazom kojom se i koze sapliću, kisnući i smrzavajući se u šatoru, ostajući na putu i kada sam bila bolesna, uplašena, bez para. Hiljadu puta ponovljeno: „Možeš ti to“ i „Samo polako, na kraju se uvek stigne, sve prođe i cilj se ukaže samo ako ne odustaneš“ – te toliko jednostavne i očigledne istine postale su deo mog svakodnevnog preživljavanja na ovom putovanju, koje je uistinu vezano za neprestane napore tela i čeličenje duha.
Roman koji sam napisala govori o prvih šest meseci moje ture, onih prvih pola godine dok sam imala saputnika i – kako sam verovala – svog princa iz bajke koja mi se dešavala. Iako je od događaja o kojima sam pisala prošlo između dve i dve i po godine, čitanje ličnog dnevnika i prisećanje svega ponekad je bilo toliko teško, da sam se gušila od bola i osećaja zarobljenosti u prošlosti koju sam iznova morala da proživljavam. Jer, bez toga, bez ponovo prizvanih emocija koje je trebalo preneti na papir, nema dobre priče. Nekada sam danima plakala i bila kao opsednuta povampirenim emocijama – ljubavlju, tugom, besom, razneženošću. Bolelo je vraški, kako bole sve neprežaljene ljubavi kada se, dan za danom, ponovo proživljavaju u sećanju. Ali, samo je tako moglo.
I da nije bilo one istrajnosti, one strpljivosti kojoj sam se u međuvremenu naučila, koja je postala sastavni deo mog života, nikada to ne bih izdržala. Digla bih ruke, potisnula sve u zaborav gde mu je i mesto i, bez knjige koju sam toliko želela da napišem nastavila bih dalje. A upravo taj roman, jedan od mnogih koji će – sad sam u to sigurna – uslediti, bio je najveći razlog da se i upustim u ceo poduhvat pedaliranja oko sveta. Krenula sam u njega da bih naterala svoju kreativnost da se oslobodi i sebe da od nje počnem i da živim. Koliko me je sve to zajedno stajalo, samo ja znam.

Strpljivost
Praznina koja je nastupila nakon što sam stavila poslednju tačku bila je očekivana. Iza sebe imam objavljene već dve knjige, pripovest i zbirku priča, i taj osećaj mi je bio već poznat, pa i očekivan. A i ono što je usledilo nakon ponovnog iščitavanja i redigovanja rukopisa – potraga za izdavačem.
Prvu njigu objavila sam sa dvadeset pet, kada sam pobedila na najuglednijem književnom konkursu za neobjavljeni rukopis – onom Matice srpske, nazavnom Prva knjiga. Pet tada najeminentnijih književnih kritičara odlučili su da moja priča bude objavljena u toj 1994. godini, kao predstavnik proznog žanra na anonimnom konkursu. Osim što je to značilo potvrdu da sam talentovana, tada mlada spisateljica, nije mi donelo bog zna šta. Objavljivanje je kasnilo godinu dana, a sem jedne zvanične promocije u prostorijama Matice srpske u Novom Sadu, knjiga nije imala svoj ‘dalji život’, kako se to obično kaže. Krivica je, svakako, bila i do mene, jer zapravo nakon objavljivanja počinje ono najvažnije – borba da se dođe do čitalaca i kritika.
Drugu knjigu objavila sam gotovo slučajno. Radeći u svetu novca i kapitala, pisala sam za sebe, više kao odbranu od svega što je činilo moju radnu, prilično sipraznu svakodnevicu. I kada sam skupila desetak priča, pokazala sam rukopis uredniku Narodne knjige, piscu i kritičaru kog veoma cenim. Vrlo brzo, sreli smo se na kafi, i urednik mi je rekao: „Dobro je. Možemo ovo da štampamo“. Tek tako. Bila je 2005. i kao i deset godina ranije, nisam mrdnula ni prstom da pomognem daljem životu moje knjige. Otuda se nisam ni pitala zašto je prošla gotovo nezapaženo.
Za razliku od prethodna dva puta, sada, ove 2014, jako mi je stalo da to objavim što pre. Zato sam pozvala prijatelje, ljude koji me prate, da mi pomognu. Tražila sam kontakte urednika koji bi prekoredno pročitali moj rukopis. Samo to – pročitali ga u dogledno vreme, pa ako nađu da je dobar, onda ga i štampali. Nisam tražila protekciju za objavljivanje nečeg što možda nije dobro.
U međuvremenu, napravila sam svoju publiku a verujem da će pomoći i sve veća zainteresovanost medija za sve što radim. Prvi put, ono što se zove ‘život knjige’ po njenom objavljivanju gotvo da mi je garantovano.
Ali ispostavilo se da je čekanje neminovno. Kao i da su vrata nekih izdavača poput Lagune za mene zatvorena i nepristupačna poput Kafkinog zamka. Zaveli su me lepo u arhivu i rekli da će mi odgovoriti za šest meseci. Šest meseci po preporuci? Koliko se čeka kada je autor nema?
Tu je i Samizdat, kao verovatno najlogičniji izbor, budući da me preko Bloga B92 ipak prati najveći broj čitalaca, a i više puta ih pominjem u samom romanu. Na moje prijateno iznenađenje, sam Veran Matić otpisao mi je na upit i obećao da će u relativno kratkom roku neko od urednika pročitati rukopis.
Naposletku, rukopis je otišao i u Deretu, a po preporuci jednog uticajnog prijatelja sa Fajsbuka. I odande su vrlo ljubazno odgovorili zamolivši me da budem strpljiva.
I ja sam strpljiva. Čekam. Dok bih ranije živela kao u groznici iščekujući da stigne nečiji odgovor, sada sam mirna. Znam da će jednom doći i to – odgovor, pa objavljena knjiga. Kao što dođe vrh nakon dugog uspona, kao što sunce grane nakon pljuska, kao što se uvek stigne do cilja samo ako se ne odustane.

DSCF3854U gostima kod Zoltana
A dok čekam, planiram dalje putovanje i najzad se malo odmaram.
Od ranije sam namerila da iz Nepala letim u Peking, kako bih izvadila novi pasoš. U starom nemam više praznih stranica, a jedina naša ambasada u Aziji koja je opremljena aparatom za biometrijske aplikacije, nalazi se u kineskoj prestonici. Radi toga, čim sam završila sa pisanjem, došla sam u Katmandu da bih podnela zahtev za kinesku vizu.
Smestila sam se kod Zoltana, do kog sam došla po preporuci jednog drugog Fejsbuk prijatelja. S njim sam se srela još kada sam u septembru prvi put bila u nepalskoj prestonici, ali se datumi njegovog odmora koji je proveo u Srbiji i mog boravka u Katmanduu nisu poklopili, tako da smo se videli samo na kratko. No sasvim dovoljno da prisustvujem mini-jugoslovenskoj sedeljci u kući gde Zoltan živi.
Dok je on u Nepalu nešto duže od godinu dana, radeći za NGO koja se bavi invaliditetom, dotle je njegov prijatelj Milun već šest godina u Katmanduu i ovdašnjeg života i ljudi mu je preko glave. Na ivici je snaga a tome najviše doprinosti to što mu je porodica u Srbiji. U trenutku našeg susreta, ja sam još uvek bila oduševljena Nepalom i Nepalcima, a Milun mi je na sve što bih primetila, jednako ponavljao: „Polako samo, videćeš“.
Tokom prethodnih godina putovanja, srećući se sa našim ekspatima, već sam primetila da mnogi imaju puno ozbiljnih zamerki na zemlju u kojoj žive i njen narod. A čini mi se da je to i normalno. Nakon početnog oduševljenja, neminovno dolazi razočarenje a tek potom može da usledi ili prihvatanje ili odbijanje. Oni zavise od mnogo čega, ali čini mi se da je opredeljujuća nečija želja da se saživi sa drugim narodom, kao i podudaranje temperamenta.
Stoga, nisam bila nimalo zabrinuta kada me je Milun upozoravao da budem oprezna sa Nepalcima.
Za razliku od mene, Azer koji je tek stigao u Nepal bio je gotovo prestrašen. Njegova supruga dobila je posao u gradu na indijskoj granici, dok je on ostao u Katmanduu sa ćerkom srednjoškolkom koja je upisala internacionalnu školu. Dobrim delom, njegov strah vezan je upravo za nju, za to kako će je odgajati i zaštititi u gradu gde na istom ćošku, jedan do drugoga stoje policajac, diler i podvodač, koji su često i dobri prijatelji i pomažu se uzajamno. U gradu gde nakon jedanaest sati niej uputno izlaziti na ulicu. Gde nošenje mini-suknje ili šortsa, sve i kad je nekome tek četrnaest godina – znači otvoren poziv za nasrtljivce. Gde na panoima ispred ambasada visi desetina objava sa fotografijama nestalih, mahom devojaka koje su došle ovde na treking.
Čak ni meni nije bilo prijatno da sve to slušam i knedla mi je bila u grlu kada sam prvi put naustila Katmadnu i krenula put Pokhare, a prethodno Himalaja.
Sada, nakon šest meseci u ovoj zemlji, neuporedivo bolje je poznajem. Početničko oduševljenje je splasnulo ali nije ustupilo mesto onom Milunovom mračnjaštvu. Jeste da su Neplaci naporni u mnogo čemu – bučni su, bez osnovnih manira, nepošteni su i uvek gledaju da belcu naplate duplo pa i više od toga, napadno su radoznali, detinjasto umišljeni da su najbolji i posebni jer jedini u svetu imaju zastavu u obliku dva trougla a ne pravougaonu, jer se u nihovoj zemlji nalaze Himalaji i jer… jer su oni naprosto u svemu „naj“. Ali ipak, ne mislim da su opasni ni da je zemlja nesigurna.
Mada, umorna sam od njih i jedva čekam da odem.
Slučajno ili ne, tek, mini-jugoslovenska žurka se neplanirano ponavlja i sada. Nakon večera u restoranu sa Milunom, dolazimo kod Zoltana, načinjemo vino, a uskoro stiže i domaćinova stara prijateljica – Bergen iz Sarajeva, koja već godinama radi u misiji u Avganistanu. Došla je na desetodnevni odmor, pa je Milun pošteđuje svih onih upozorenja koja je prošlog puta delio meni i Azeru.

IMG_1134Društvo u Pokhari
Uprkos samoizolaciji, moj boravak u Pokhari nije prošao bez društvenih aktivnosti. Dva para biciklista, od kojih je jedan već devet godina na putu (a još uvek su zajedno!) a drugi godinu i po, pravili su mi društvo prvih meseci, budući da su se i oni dugo zadržali, odmarajući se.
Negde oko Nove godine, stigla su tri mlada hrvatska putnika, koja su krenula od Kine na jug, do Indije. Jedan od njih nedavno je pobedio u rijaliti šou ‘master čif’, stekavši zvanje najboljeg kuvara-amatera, a njegovo putovanje zapravo je pokušaj upoznavanja sa kuhinjama istočnih zemalja. Sa svoja dva druga, želeo je da napravi planinarsku turu na Anapurni, pa smo se sreli kako bih im prenela moje iskustvo. A onda smo ponovili susret da bismo zajedno otišli u veliku nabavku namirnica. Pa da bismo proslavili na večeri, i uz jako „Nepal ice“ pivo. Iako upola mlađi od mene, ili možda baš zbog toga, momci su mi prirasli srcu za to kratko vreme i bilo mi je žao kada su otišli. Pomslila sam na to kako se u tuđini brzo i lako prihvataju oni koji dolaze iz tvoje, makar i bivše, zemlje.
Jedno vreme, nekako baš dok sma pisala najteži deo romana, nije bilo nikoga, i to mi je odgovaralo. A onda, kada sam to pregurala i približila se kraju priče, javila mi se Marija. Žena iz Srbije koja je godinama živela i radila u Holandiji i koja se i udala za Holanđanina. Krenuli su na putovanje pre nekoliko meseci, a u trenutku kada su mi se javili, bili su u Vijetnamu i planirali su da nastave u Kambodžu a potom da dođu u Nepal. Bart, njen suprug, prodao je sve u Holandiji i s tim novcem otisnuli su se na putovanje. Planirali su da s eposle Nepala vrate nakratko u Srbiju a potom dolaze opet u Kambodžu, gde će volontirati predajući engleski i još nekoliko predmeta u jednoj intrenacionalnoj školi.
Još pre susreta uživo, u jednom od mejlova, Marija mi je napisala kako i oni pokušavaju da budu izvan sistema, slobodni. To je i glavni razlog zašto su prodali sve u Holandiji.
„Holandija je zemlaj u kojoj se sve nadgleda“, tvrdio mi je Bart kada smo s enazad sreli po njihovom dolasku u Pokharu. „Sve je umreženo, sve ide prkeo kompjutera, ni za šta ne moraš da odlaziš uživo. Imaju tvoje brojeve osiguranja, socijalnog i zdravstevnog, snimaju te kamerama na ulici, u supermarketu, čak i hosting kompanije registruju kada pokušaš da pristupiš svom mejl nalogu izvan zemlje.“
Primetila sam da je to normalno svuda na zapadu, pa i u Srbiji.
„Da, ali to je kontrola. A mi ne želimo d abudemo kontrolisani. Želimo da živimo svoje male živote privatno, bez nekog oka ili uha koji nas posmatraju i prisluškuju“, otprilike mi je odgovorio.
I onda sam se setila članka koji sam nedavno čitala o jednom paru u Hrvatskoj, isto mešovitom (on je Hrvat a ona Holanđanka, čini mi se), koji ne zvanično ne postoji. Nemaju matične brojeve jer nisu prijavljeni u matični ured po rođenju, nemaju nijedan dokument te zvanično nisu živi. A žive u malom zemlajskom raju, baveći se organskom proizvodnjom i ne osećajući da im bilo šta nedostaje od tog sveta u kome smo svi zavedeni pod raznim brojevima. Iz tog članka se sećam da su pominjali kako zajednica sličnih ljudi, zvanično ‘nepostojećih’, broji dosta članova i da su posredstvom interneta u stalnom kontaktu. Scenario za novi Avatar ili nagoveštaj spasa za ljudski rod?
Marija i Bart nisu otišli tako daleko. Barem za sada. Sve što žele je da ne budu kontrolisani i da rade ono što vole. Ovo drugo je, između ostalog, značilo i da odlazimo zajedno na kafu, da se posećujemo u različitim krajevima grada gde smo odseli, da tražimo jeftine restorane za ručak.
U dva navrata, pridružio nam se i Dario, mladi dalmatinski putnik. Njegova priča je među luđima koje sam čula. Radio je kao policajac, uštedeo je malo novca, a onda je naprosto pobegao i autostopom stigao u ovaj deo sveta.
„Policajac koji pobegne da bi stopirao do Indije?!“, nisam mogla da se načudim. „Dobro je, ima nade za ovaj svet.“
Dario je planirao da nakon Nepala poseti Indiju a onda će morati da se vrati u Hrvatsku. Za njim je tamo izdata poternica i uhapsiće ga kada bude prešao granicu. Razlog je taj što je u obavezi da radi za policiju dok ne isplati školarinu koju su mu platili ili je ne refundira.
Na pitanje šta će da radi, Dario sleže ramenima. Platiće im. A u međuvremenu, od svog ‘bekstva’, otkrio je i šta bi zaista voleo u životu: kako je iz Ploča, gde dolazi dosta turista, organizovaće ture na magarcu do obližnjih znamenitosti, koje će mu obezbediti dovoljno novca da šest meseci godišnje može da putuje.

IMG_1137Moji prijatelji
U poslednje vreme, dobijam sve više poziva za intervjue. Jedan od njih, objavljen u Blic Ženi, izazavao je veliku pažnju i osim što je kopiran u Kuriru bez mog znanja – mada je za utehu to što sam jedna od retkih koja je u te novine dospela s pozitivnom pričom – doneo mi je obnovljeno poznanstvo sa bivšom koleginicom. Katja, kako se devojka zove, radila je kao veb-dizajner u časopisu gde sam ja bila zaposlena kao lektor, i obe smo u isto vreme dobile otkaz. Za priču je bitno to da Katja vozi motor i voli putovanja i da se, ne prepoznajući me u intervjuu, ponudila da mi donese iz Beograda ako mi je nešto potrebno jer je uskoro dolazila u Nepal, odakle je zapravo išla u Butan.
Upravo u to vreme ispostavilo se da imam problem na mom biciklu sa prednjom kasetom, koja je nakon 28,000 km bila sva istrošena i sa polomljenim zupcima. Budući da je reč o starom modelu, nisam uspela da nađem ovde odgovarajuću, pa sam zamolila mog prijatelja Dragana da pogleda u Beogradu. On me je odmah uputio na Aleksandra Erskog iz Šapca, čoveka koji mi je poklonio ovaj bicikl za putovanje, pošto nisam imala odgovarajući a ni novca d akupim novi. I, za nekoliko dana, Erski je našao dve prednje, dve zadnje kasete, par lanaca i kojekakve delove koje je hitno poslao u Beograd.
U međuvremenu, Dragan je uslišavao drugu moju veliku molbu – da mi iz opštine izvadi Izvod iz knjige rođenih a potom iz očevog rodnog mesta i Državljanstvo. Bez tih papira, ne bih mogla da apliciram za novi pasoš. Birokratija je naporna i kad se petljate s njom zbog sebe, a tek kad to radite za drugoga… Ali, moj prijatelj je uspeo da sve nabavi na vreme i da zajedno sa onim delovima preda Katji pre njenog poletanja za Katmandu.
Nekada mi se čini potpuno neverovatnim šta sve ljudi rade za mene. Ovome dodajem i avionsku kartu za Peking, kupljenu miljama moje onlajn-prijateljice, koju sam stekla putem mog bloga. To je ona prijateljica koja mi je pomogla kada sam pre više od godinu dana u Kini izgubila viza karticu, jedinu koju sam imala kod sebe, tako što mi je istog trenutka poslala novac preko Vestern Uniona. Ne, to sigurno ničim nisam zaslužila.

1417526_10202080856837747_19225675_o(Self)marketing aktivnosti
Najpre sam se našla kao primer u tri zadatka iz matematike, u zbirci za pripremu prijemnog ispita iz tog predmeta. U jednom treba izračunati koliko puta se točak mog bicikla okrene dok napravim razdaljinu od jednog kilometra, a u druga dva treba mi pomoći da pretvorim inče u centimetre i milje u kilometre. U vezi s ovim zadacima raduju me dve stvari: deca će saznati da se biciklom može putovati čak i oko sveta, pa iako će im ta informacija proći tek usput kroz uši, ipak će se s njom sresti prvi put sa svojih 14-15 godina; ja sam pak za to saznala tek u trideset i nekoj. Drugo što me raduje je činjenica da su tradicionalni primeri u kojima su zastupljeni avioni, kola i slična prevozna sredstva zamenjeni ekološkim biciklom. Sve u svemu, svaka čast Jasni Maričić-Marilović, priređivačici zbirke.
Nedugo nakon ovoga, dobila sam ponudu da se nađem u jednom reklamnom TV spotu. Producenti i advertajzing kuća, čija imena za sada ne mogu da navodim, smislili su da prikažu neke stvarne, prave ljude, koji svojim ličnim naporom pomeraju granice ili pomažu drugima. Šta sam mogla da kažem nego – da! Lepo je, podsticajno, zanimljivo a uz to i plaćaju!
Tako sam uz pomoć Marije i Bruna ceo dan snimala scene koje bi režiseri mogli da iskoriste. Majali smo se po Sarangkotu i oko Peva jezera – gde su najlepši pejzaži u Pokhari, ali se, nažalost, ispostavilo da skoro ništa od toga nije dobro. Pejzaži nisu dovoljno lepi, kazali su, između ostalog, reditelji. I nisu. Suprotno uvreženom mišljenju, Nepal je veoma ružna i prljava zemlja, prašnjava i zagađena dozlaboga, i a predeli od kojih zastaje dah nalaze se samo u sklopu Himalaja. A do njih je daleko i previše je naporno. Tako je ta ideja otpala. Dobila sam nove instrukcije, da pokušam sa nekom scenom u Katmanduu u koji sam se uputila uoči leta za Peking.
Nakon trodnevnog bicikliranja od Pokhare, sva prašnjava, umorna i gladna, uspela sam da napravim snimke kojima su režiseri zadovoljni. U tome mi je pomogao jedna nepalski vodič kome sam platila da drži kameru dok sam se ja vozala naokolo po Darbar trgu – simbolu Katmandua. I sada jedva čekam da vidim kako sve to izgleda u reklami.
U međuvremenu, stigli su mi upiti za još tri intervjua. Dok sam ranije, kad ne vozim, pisala blog ili tekstove za Q-sphere koji me je honorisao te sređivala i postavljala fotografije što u moju galeriju, što na društvene mreže radeći tako svesno na samo-promovisanju, te jedva nalazila malo vremena da se zaista odmorim, sada potonjeg više i nemam. Moje putovanje se već odavno pretvorilo u prilično ozbiljan posao koji zahteva moj svakodnevni, skoro celodnevni angažman. To što uživam radeći ga, jedina je ali presudna razlika u odnosu na brojne druge poslove iz mog ‘pređašnjeg života’.

HimalajaNalaženje
Uoči poletanja u Kinu, pokušavam da odgovorim na makar dva od ta tri intervjua i da dosnimim još jedan video za sajt advertajzing kuće koja radi reklamni TV spot a koji će pratiti reklamu, da kupim u Katmanduu fejk kampersku opremu i garderobu koja je ovde nekoliko puta jeftinija nego bilo gde u svetu, da prikupim informacije o turi u Unutrašnjoj Mongoliji koju nameravam da napravim dok budem čekala da mi stigne pasoš, kao i one o pustinji Gobi kroz koju želim da vozim kad napustim Kinu, da sredim notbuk i instaliram skretač adrese kako bih u Kini mogla da koristim Fejsbuk i Picasu, koji su tamo zabranjeni, da napišem novi tekst o svemu ovome što mi se dešavalo otkad sam se skrasila u Pokhari a posebno otkad sam završila rukopis, te da postavim na blog sve prevode na engleski.
Ovo potonje je jedna od onih neverovatnih stvari koje mi se stalno dešavaju. Zapravo je vezana za dva ‘čuda’: ponudu jednog Darka da bespatno predizajnira moj blog i potom ponudu jedne Vesne da, takođe besplatno, prevodi moje tekstove na engleski. Za sada, Darko je postavio osnove i blog živi u novom ruhu. Ima još dosta da se radi na njemu, a priprema se i posebna, engleska verzija. U međuvremenu, na ovoj srpskoj postavljam briljantne Vesnine prevode moje ‘Himalajske ture’. I privlačim sve više čitalaca, onih sa engleskog govornog područja. Dogovaramo se i o prevodu romana koji bih postavila na Amazon, za daunloadovanje za Kindle i elektronske čitače po ceni od nekoliko dolara, budući da se ne nadam nekoj zaradi od srpskog izdanja.
Ovaj prilično ambiciozni plan propraćen je i lepom pričom o nalaženju lične vokacije. Vesna, ugledna profesorka koja je godinama predavala u Americi, neočekivano je otkrila da uživa u prevođenju i da je to posao koji bi želela da radi. To me je obradovalo ne samo zbog nje već i zbog mene – izgleda da ipak nečim uzvraćam ponekim dobrim ljudima, makar to i ne radim svesno.

KP3Još jedno piće
Veče uoči mog napuštanja Nepala, u Katmandu je doletela grupa samoorganizovanih putnika koje znam preko foruma Klub putnika: Aleksandar-Baki, Olja, Ljerka i Dragan. Već ranije, znajući da planiraju dolazak, zamolila sam Bakija da mi iz Srbije ponese paket koji je za mene spremila Fejsbuk prijateljica Mirjana – sa jednom knjigom, gomilom čokoladnih bananica, plazma keksom i domaćom kafom. U poslednjem trenutku, gotovo uoči samog poletanja iz Beograda, Petar Maksimović iz Infoteama koji je zastupnik Garmina u Srbiji, obezbedio mi je jedan GPS kako bi mi olakšao turu kroz pustinju Gobi, a i kasnije. Petar mi je još pre dve i po godine, na početku mog putovanja, dao jednu od tih spravica, ali je moj tadašnji saputnik i ja nismo mnogo koristili u Evropi, pa smo je vratili. No kako sam sada sama a i planiram vožnju kroz ne baš pitome predele Azije, to će mi satelitsko navođenje zaista mnogo značiti. Tako je Baki poneo u Katmandu i eTrex20. Ovim dvama paketima pridodao je i svoj dar – prepečenicu u originalnom (turističkom) pakovanju, u boci oblika čokanja, zatvorenoj klipom kukuruza. Treba misliti na hladne noći u pustinji i kasnije u Sibiru.
Verujem da je i Bakijev i plan ostalih iz došavše grupe bio sličan Zoltanovom i mom: da se sretnemo na kratko, popijemo piće, malo se ispričamo i da se raziđemo. Moj domaćin mi je čak i naglasio da ne namerava da se dugo zadržava iako se raduje susretu sa zemljacima. „Ni ja“, rekla sam složivši se. „Sutra imam let.“
Hm, da. Počelo je u pola sedam sa po jednim pivom, a završilo se oko ponoći kada su konobari otišli da spavaju prethodno nas zamolivši da platimo i raziđemo se. Malo je reći da sam uživala – ne pamtim kada sam se toliko opustila i kada mi je bilo tako prijatno. Stvarno volim putnike jer su otvoreni, zabavni, puni zanimljivih priča, znatiželjni, obrazovani, a još kad dolaze iz moje zemlje – ima li išta logičnije nego da se u susretu s njima napijem? Eto, i to mi se desilo, ali ni najmanje mi nije žao što sam sutradan sve vreme tokom leta za Peking provela napola mamurna, gutajući Brufen protiv glavobolje koja uporno nije popuštala. Ali nakon pola godine u Nepalu, nakon uspešno osvojenih Himalaja i romana koji sam napisala, to je sasvim dobar završetak jedne faze mog putovanja.

Subscribe
Notify of
guest
23 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Grba
10 years ago

“…istrajnost mi je vazda nedostajala”
…reče Snežana, sede na bicikl i prevali na njemu pola sveta. 😀

Peđa
Peđa
10 years ago

Sve, sve, ali ti se rasplakala..?
Hajde, molim te.
Pa jeste, ipak je to ženska duša.
Dobar vetar ti želim.

Zoltan Mihók
10 years ago

Ćao drugarice, predivan tekst. Ne samo što mene spominjesš u njemu 🙂 , stvarno mi se svidja kako si opisala svoj boravak u Nepalu. Verujem da je ovo samo deo onoga što nam možeš preneti u ovom kratkom postu. Ima jedna stvar sa kojom se ne slažem, ne mogu reći 100%, ali se ne slažem, a to je citiram iz teksta: “U gradu gde nakon jedanaest sati nije uputno izlaziti na ulicu.”. Posle 11 sati uveče, čak posle 10 sati uveče nema nikoga na ulicama Kathmandu-a. Zemlja je bila u desetogodisššnjem ratu (1996 – 2006) i tada je na snazi… Read more »

Vlada Brada|
Vlada Brada|
10 years ago

Odlicna si Snezana. Toliko stvari ti se izdogadjalo. Verujem da je pustinja Gobi poseban izazov. Ali to je ogromno a ti spora koliko mislis da ces provesti u pustinji? Drago mi je da ti e Zoltan nasao pri ruci. Samo napred!

Pribi
Pribi
10 years ago

Snežana, ako razmišljaš o samizdat opcijama, imaj u vidu da sam ja (a verovatno i mnogi drugi) spreman da platim knjigu unapred, pre nego i izađe iz štampe. Ako imaš puno online pratilaca, razmisli i o nekom “kikstart” načinu da započneš knjigu.

Voja
Voja
10 years ago

E bas mi je legla ova tvoja prica. Cekajuci da se izdavaci smiluju pratim blogove i uzivam . Pozdrav – me, myself & I

Žarimir Svemir
10 years ago

Ovo što je Pribi predložio, možeš, samo nadješ nekog od poverenja i pre toga napraviš i englesku verziju knjige i započneš kickstarter kampanju.
Takodje kao što ti rekoh na FB, svaka rečenica ti ima puni smisao, zaista umeš da me držiš da čitam. A šta je posle, a posle šta je bilo? Znaš ono, kao radoznalo dete.

oggy
oggy
10 years ago

Puno srece u novim avanturama Snezo !!!!!!

Bane
Bane
10 years ago

http://www.bajsologija.rs/novosadanin-krece-na-svetsko-biciklisticko-putovanje/
…racunao sam da bi te mozda interesovalo….nesto u stilu slican se slicnom raduje….
P.s. I naravno da nema dovoljno reci hvale ovom tvom , pa prakticno vanvremenskom zivotnom podvigu …odusevljavas , inspirises , podstices , pozitivno utices….lepo je znati da postoje takvi ljudi …. Nije fraza , zdravlja , sreće i istrajnosti , a koliko vidim ostalo ce ti vec samo doći … Navijam za tebe , veliki pozdrav iz Bg !

Pedja
Pedja
9 years ago

U potpunosti podrzavam Baneta inspirises,podstices,pozitivno utičeš…..počinjem od danas da pratim tvoj put redovno.Srecno:)

Milica
Milica
9 years ago

Snezana, redovno citam tvoj blog i svaki put uzivam. U tvojim tekstovima se uvek oseca iskrenost i verujem da je tako kao sto pises.Svaka cast na hrabrosti, za nas ne bas toliko hrabre, ti si nas prozor u svet i mi zajedno sa tobom na neki nacin putujemo.
Samo napred, zelim ti puno srece al dobrim ljudima se dobro i vraca tako da nista nije slucajno.
Sa nesrpljenjem cekam i ostale tekstove, pozdrav! 🙂

Hannah Rodriguez
Hannah Rodriguez
4 years ago

ja sam iz Teksasa. Imam dečka s kojim imam veze s dvije godine … Baš se jedno jutro probudio i rekao mi da je veza gotova. Bila sam u suzama skoro 4 tjedna … bila sam tako zbunjena i slomljena srca. Poslao sam sestru i moju najbolju prijateljicu Susan da ga pozovu, ali on je inzistirao da se veza završi zato što me je umorio. Do vrlo dobrog dana kad sam čuo za dr. Ajayi, pročitao sam neka svjedočanstva na njegovoj stranici, pa sam odlučio pokusati. Kontaktirao sam ga i on mi je rekao stvari koje je trebalo učiniti da… Read more »

23
0
Would love your thoughts, please comment.x