Riki Li, ili "Ajde, idemo!"

Među nekolicinom stranaca koji me prate preko Fejsbuka, nalazi se i Riki Li. Verovatno nikada nisam otvorila njegov profil, ali moguće je da sam lajkovala neku njegovu fotografiju – sa biciklističkog putovanja, dakako. No ono čega se sasvim sigurno sećam je da smo komentarisali iste objave cikloputnika na grupi Warm Showers. Preko jedne od njih – one koju sam ja postavila uoči ulaska u Maleziju a u vezi sa rutom koju sam želela da napravim kroz tu zemlju – Riki me je javno pozvao da budem njegov gost kada budem dopedalirala u maležansku državu Penang. Naravno, prihvatila sam.
Maleziju naseljavaju tri velike etničke skupine — Malejci, Kinezi i Indijci, a što se mene tiče, potpuno mi je nevažno kod pripadnika kog naroda ću odsesti. Zapravo me je obradovalo saznanje da će me nakon Malejaca Radžija i Zula u Alor Setaru, te Indijca Afika u Bedongu, sada ugostiti i jedan Kinez. Ne samo što ću tako bolje upoznati Maleziju, već ću imati i više materijala za priče.
*
Dvadesetak kilometara pre ulaska u grad puštam poruku Rikiju i kroz pola sata on me presreće na svom biciklu. Vozi dvotočkaš koji sam oduvek želela, specijalno pravljen za duga putovanja u nemačkoj fabrici Faharad. Otvoreno mu zavidim dok se osvežavamo pićem ispred prve benzinske pumpe. Iz priče brzo shvatam da zapravo nije mnogo putovao biciklom – osim u Maleziji, vozio je još u Tajlandu i Laosu – ili je pak u skorije vreme počeo sa vožnjama. No strast za bicikliranjem očito ga je snažno obuzela. Taj zaključak povtrđuje se po dolasku u njegovu kuću: u dnevnoj sobi stoji pet-šest bicikala za različite namene, a svi su vrhunski u svojoj klasi. Bolje i više od toga ne može. Ni skuplje.
Jedan od tih dvotočkaša pripada Rikijevoj supruzi Kimi Tan. Ali iako ga je pratila na turi po Tajlandu, ona je zapravo više pobornik gimnastike, plesa i tai-čija u parku, u jutarnjim satima – što je inače praksa koju Kinezi a posebno Kineskinje masovno upražnjavaju. Iako se prostor za vežbanje nalazi na dvesta metara od njihove kuće a grupu čine samo ženske članice koje su u proseku stare šezdeset godina, Kimi se raduje i priprema za te časove sa podjednakom strašću s kojom Riki okreće pedale. Navija sat da bi imala vremena da se spremi natenane i pažljivo bira šta će obući zavisno od tipa muzike uz koju će vežbati tog dana i vremenske prognoze.
Van tih strasti, njih dvoje su penzioneri. Rikiju je pedeset osam a Kini šezdeset godina. No dok on više nije zaposlen, Kimi i dalje radi kao privatna šnajderka. Zbog toga je dnevna soba u parteru nalik na biciklističko-šnajderski servisni-salon.
„Kod nas je malo nered“, kaže Riki izvinjavajući se.
„Mislim da za to ne mari nijedan putnik“, odgovorim.
Ono što mi je bitno, iako često ne mogu da biram, jeste da imam makar malo privatnosti.

Rikijeva kuća je prilično velika. U parteru se osim trpezarisjko-dnevnog boravka, nalazi kuhinja, kupatilo i njihova spavaća soba. Na spratu su tri sobe za njihovo troje dece – sina i dve ćerke. Ali svog prvenca viđaju samo tokom Kineske nove godine u februaru pošto radi na internacionalnom transportnom brodu i jedino tada ima odmore. Starija ćerka je zaposlena kao bolničarka a najmlađoj je šesnaest godina i još ide u školu. Tako mi pripada sinovljeva soba, iako će se tokom tri dana, koliko ću ostati kod njih, ispostaviti da su i one retki gosti u svojoj kući. Svrate na kasni ručak ili ranu večeru i onda nekuda nestanu. To mi, naravno, još više odgovara jer na spratu vlada potpuni mir.
*
Pošto Riki nije na listi Warm Showers već samo na Fejsbuk grupi, iz njegovog profila nisam mogla da unapred saznam šta gost može da očekuje. Ali, s godinama na putovanju postala sam poput radara koji brzo i pouzdano hvata talase koje drugi ljudi emituju. Do kraja prve večeri otkrivam da mogu da računam na smeštaj, tuš (samo s hladnom vodom) i veš-mašinu, na Rikijevo društvo i vođenje kroz grad i po ostrvu, a hranu i piće moram sama da plaćam. Izgleda da je to tipično za Maležane, jer je isto nepisano pravilo važilo i kod mojih domaćina u Alor Setaru, mada sam kod Afika bila hranjena kao da sam član porodice. Iako je Malezija dosta skuplja od Tajlanda i ostalih južnoazijskih zemalja koje sam do sada posetila, ipak je hrana i dalje jeftina. Obed prosečno košta dolar i po do dva, pa mi je neobično što kada sednemo svi troje u restoran, odvojeno naručujemo i plaćamo. Striktno pridržavanje nepisanog pravila da svako snosi svoje troškove podseća me na Zapadnjake iz razvijenih zemalja.

U svemu ostalom, Riki se može uporediti sa najsrdačnijim domaćinima koje sam imala tokom putovanja. Posvećuje mi sve svoje slobodno vreme i nastoji da mi pokaže što više može po gradu. Čeka me dok obiđem unutrašnjost hramova i drugih znamenitosti, dok završim sa podnošenjem zahteva za vizu i sa njenim podizanjem u indonežanskoj ambasadi, dok ne nađem najbolji ugao za fotografisanje nečega. No kada se opet nađemo, obavezno me dočeka njegovo kratko i žustro: „Ajde, idemo.“ Nekad mi se u tonu tog „ajde, idemo“ učini da osećam nervozu, pa se pitam da li sve ovo radi zato što veruje da tako treba da se ugosti cikloputnik ili što zaista to voli. Naime, Riki tek povremeno primi nekoga na smeštaj. To mi je objasnio kada sam ga pitala zbog čega nema profil na Warm Shower listui.
„Ne želim da me kontaktiraju nepoznati. Volim da nekog koliko-toliko poznajem preko Fejsbuka, da sam se dopisivao s njim u vezi s putovanjem ili nekim temama koje su nam srodne, a ne da me samo kontaktira zato što mu treba smeštaj“, objasnio mi je.
Ima rezona to što govori.
*
Riki daje sve od sebe da bi takvom poznaniku koga je i ugostio bio maksimalno dobar domaćin. Kada popodne istog dana, nakon završenog posla u ambasadi, obilaska starog dela grada i uspona na obližnje brdo gde se nalazi kompleks budističkih hramova, sednemo da ručamo, umorna sam i zahvalna na ispunjenom danu.
„Zanimljivo je kako imam osećaj da smo proveli ceo dan u obilascima a ne tek četiri-pet sati. To je najbolji pokazatelj koliko je dan bio ispunjen događajima i novim utiscima“, kažem, odajući mu posredno priznanje. I dodam: „Sad će mi do Kuala Lumpura biće manje-više slično, ne baš zanimljivo magistralnim putem.“
„Sve to zavisi od toga kako se organizuješ. Ja kad putujem, ja unapred pripremim sve: rutu koju svakog dana treba da pređem, informacije o objektima koje ću posetiti, kao i gde ću spavati. Krećem da vozim rano i do jedanaest sam izvozio najveći deo planiranih kilometara. Kad uđem u neki grad, najpre nađem gde je železnička i autobuska stanica za slučaj da mi se nešto desi i da moram da se prebacim što brže kući. Kad stanem negde, prvo operem bicikl i pregledam ga temeljno. Onda ga spremim za naredni dan, da bude sve zategnuto…“
„:.. Hah, ja to nikad ne radim!“, uzviknem, pomislivši na prvi dan po mom dolasku, kada je Riki uzeo da opere moj bicikl. Nisam mogla da ga zaustavim u toj nameri.
Ali Riki se ne obazire na moj komentar. Nastavlja da mi objašnjava svoj način putovanja. Samo jednom pokušam da mu napomenem da se tako ne može putovati godinama, ili barem ne sa malim budžetom. Prikupljanje informacija iziskuje neograničeno dostupan internet, a to znači – iznajmljenu sobu sa bežičnom konekcijom. Zacrtana ruta koje se striktno pridržava predstavlja ograničavanje slobode i nameće vojničku disciplinu. Strogo planiranje mesta gde će se odsesti, znači da…
Ali odustanem shvativši da ne sluša idući za svojim mislima. Pustim ga da završi, pa klimnem glavom i nasmejem se tek sada shvatajući zašto mi je smetalo njegovo stalno požurivanje i podsticanje uzvikom: „Ajde, idemo!“

Subscribe
Notify of
guest
6 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Marica
9 years ago

Jako me čudi to za hranu. Još mi se nije desilo da neko sa mnom podeli račun. Znam gomilu ljudi iz Malezije, i čak su mahom Kinezi ali baš s njima imam uvek utisak da sam u Srbiji. Uvek se takmiče ko će prvi da plati i trude se da te nahrane. Sad me strašno zanima da li ta razlika proističe iz toga, što svi moji Maležani žive van Malezije, ili opet zbog specifičnog načina na koji ti uopšte dolaziš do smeštaja kod tih ljudi. Mada opet, Riki reče da neće da ugošćava svakog, što znači da ti baš i… Read more »

Orion
Orion
9 years ago

Човече, гледам сад политичку мапу Малезије и пратим твој пут кроз државе Перис, Кедах и Пенанг и размишљам да ти путања личи на Браунову честицу 🙂 Ако. Зар ти није рано за Индонежанску визу?
А ова перспектива ме је насмејала: ”nije mnogo putovao biciklom – osim u Maleziji, vozio je još u Tajlandu i Laosu …” Шта кажеш, није много путовао, а? 😀

Orion
Orion
9 years ago

Мени је линија од Алор Сетара на западној обали ~73км до Бедонга на истоку, па онда од Бедонга до Џорџтауна ~67км на западној обали, мало преломљена, али капирам шта пишеш, и слажем се да идеш доста праволинијски како си ишла неким другим приликама. Да ти не буде мало досадно, бринем?
Ах, ово око виза – пази кад маштам о јединственом општем правилу уговореном на неком озбиљном нивоу, па макар биле и УН, да за цео свет важи слободан проток и останак до три месеца у било којој земљи. Лепо би легло, зар не?

6
0
Would love your thoughts, please comment.x