Meandriranje duž Ekvatora

Ili — kako prevideti Ekvator i nabasati na budućeg saputnika u vožnji. O lepotama divljine i strahu od “kanibala”. O geografskim i životnim nultim tačkama.

*

Još od Singapura razmišljam o tome kako ću preći Ekvator i prvi put kročiti na južnu Zemljinu poluloptu. Zamišljam sliku kako jednom nogom stojim na jednoj a drugom na drugoj polulopti. I moj bicikl je takođe uhvaćen u trenutku kada seče polutar – prednji točak se, razumljivo, kotrlja ‘nadole’.

Znače mi takve stvari. Pedalirajući okolo, ostavljam svoj trag na Zemljinoj kori. Točkovima svog bicikla opisujem rutu na njenom tlu, makar bila i oku nevidljiva. I dok to radim, postojimo samo ona i ja. Neposredniji dodir ima samo putnik-pešak.

Svojevremeno, potegla sam skoro hiljadu kilometara duži put da bih prešla zvaničnu granicu između evropskog i azijskog kontinenta – na reci Uralsk na severozapadu Kazahstana. Slikala sam se na mostu između dva kontinenta, što i piše na luku iznad puta – s jedne strane je natpis „Evropa“, sa druge –„ Azija“. A nedavno sam, pre napuštanja Melezije, otpedalala na najjužniju kopnenu tačku azijskog kontinenta samo da bih stala na taj špic i pogledala odatle u okean. U nizu takvih simboličnih prelazaka geografskih međa, Ekvator je trebalo da predstavlja svojevrstan vrhunac.

Na internetu je pisalo da se zvanični spomenik nultoj paraleli u Indoneziji nalazi na Sumatri, kod grada Bukitingija. Odlično! Moja ruta ionako prolazi kroz njega na putu sa istočne ka zapadnoj obali ostrva.

No pogled na mapu me je onespokojavao. Na njoj je Bukitingi ucrtan kao da je već na južnoj polulopti. Nešto tu nije u redu. Ali to sam otkrila prekasno, kada više nisam imala dostupan internet i nisam mogla da proverim. Nadala sam se da je greška na mapi, jer ne bi bila prva a ni najveća koju sam videla.

Dan-dva kasnije, na dvadeset i nekom od trideset kilometara dugog uspona do vrha neke planine, sa desne strane puta primetila sam nešto kao spomenik u obliku ogromne lopte. Bila je siva i neugledna, ili mi je samo tako izgledala zbog kiše koja je pljuštala od rane zore, zbog vlage i hladnoće koja mi se uvlačila u kosti, zbog magle koja je polegla nisko po putu pa je vidljivost bila smanjena na jedva deset metara. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi baš tu, na tom mestu – na tom teškom usponu – mogao biti Ekvator. I da ga prelazim u takvim okolnostima. Mora da je moja podsvest to odbacila kao neodgovarajuću simboliku za nešto što mi je toliko bitno.

Tako se desilo da nisam čak ni fotografisala neobični spomenik makar zbog njegove neobičnosti, što bih inače uradila. Samo sam produžila da pedalam uzbrdo.

*

Nakon dugog spusta, zaustavljam se u gradiću Panjugpati da bih potražila policijsku stanicu i upitala za sigurno mesto za kampovanje. Obično me tada pozovu da spavam u nekoj kancelariji u stanici, ali sada je troje policajaca složno odbilo takvu mogućnost. Jedan među njima, u civilu, upita me a zašto ne bih kampovala u Harau dolini.

Tek kad je izgovorio taj naziv, setim se da je to predeo čuven po svojoj lepoti, po visokim strmim stenama i vodopadima. Umalo i njega da promašim.

Policajac u civilu se ljubazno ponudi da me odvede tamo vozeći motor ispred mene. Usput mi objasni kako je mesto apsolutno sigurno. I kao uzgred, u nekom trenutku, upita me da li bih možda radije da se smestim u njegovoj porodici.

To je uobičajeno pitanje za Indonežane, pa mi ne deluje čudno. Odgovorim da bih rado ali zavisi od njega.

„Moram da razgovaram sa njima“, kaže čovek i ubrza ispred mene. Vidim ga kako vozeći priča telefonom. Nakon nekoliko stotina metara staje da mi prenese dogovor. „Moj brat drži bungalove u dolini ali je rekao da možete da spavate tamo besplatno jer želi da vam pomogne.“

Ha, tu smo!, pomislim. Nije gostoljubivost već nabacivanje klijenta.

„Hvala veliko ali ja bih radije da kampujem kad već postoji kamp-mesto“, odgovorim. Znam da to ‘besplatno’ uvek košta.

„Okej, vi ćete odlučiti. Ali to nam je usput, pa najpre pogledajte njegovo mesto“, insistira. I poziva svog brata ponovo, te mi daje telefon.

„Kampovanje vam nije sigurno jer ste samo žensko“, počinje njegov brat, i ja već znam u kom pravcu ide priča. „Ja ću vam dati popust, dođite da vidite pa odlučite.“

„Hvala, ali nemam dovoljno novca a i ne vidim zašto bih plaćala kad mogu da kampujem ako ne u kamp-prostoru a ono u bilo čijoj bašti. Svako će mi dopustiti da se smestim besplatno kod njega – to je moje iskustvo sa Indonežanima.“

Vraćam telefon policajcu i civilu i najodlučnijim tonom ga zamolim da me povede direktno gde smo se dogovorili – u kamp.

Krećemo. Više ne pominje brata ni bungalove pa mislim da je razumeo. Malo me zbuni kad skrenemo na sporedni putić koji se brzo pretvori u zemljanu stazu. A onda stanemo i on se ponovo maši za mobilni.

Sad mi je jasno. Ali nemam vremena ni da se usprotivim a njegov brat već stoji ispred nas.

Počinje indirektno nagovaranje koje me neodoljivo podseća na prodajni razgovor agenata životnih osiguranja. Taj posao sam radila godinama, a pri kraju moje kopmanijske karijere i sama sam obučavala nove agente prodajnim tehnikama.

„Vi ste sjajan trgovac, vrhunski to radite, ali ja zaista nemam novac za hostel“, odgovaram.

No on to ignoriše. Rukovodi se pravilom da turista uvek ima para. Kao što sam se ja nekad upravljala prema pravilu da svako ima neku ušteđevinu. I kao što je moj posao bio da ga nagovorim da je uloži u osiguranje svog života, tako ovaj čovek čini sve da mene ubedi kako baš kod njega treba da ostavim šaku dolara koja je moj dnevni budžet. Zbog toga mi je u isto vreme i smešno, mada me i nervira. Umorna sam, prljava i sve što želim je da se negde smestim — po mogućstvu besplatno.

„Hvala vam najlepše na želji da mi učinite ali cene hostela su ovde previsoke. Deset dolara za sobu je previše – to je moj dnevni budžet“, kažem kao krajnji argument.

„Ali ja bih vam dao popust – pet dolara“, izbaci ovaj bez daha.

Zaista? To je već druga priča. Ipak, odugovlačim sa odgovorom. I ja sam nekad bila dobar trgovac. Na kraju pristajem, ali samo da bacim pogled na sobe. Deset minuta kasnije sedimo na verandi ‘mog bungalova’ i vodimo srdačan razgovor koji je uobičajen nakon uspešnog zaključenja trgovačke transakcije.

*

Znam da je Indonezija čuvena zarad svojih prirodnih lepota, ali idući od istočne ka zapadnoj obali Sumatre nisam videla ništa spektakularno. Najpre sam vozila kroz močvarne ravnice, ružne i nezdrave zbog nafte u rekama, a potom sam se penjala uz neke planine obavijene gustom maglom da sam jedva videla prst pred okom. No kako sam prateći policajca u civilu skrenula sa glavnog puta na sporedni i ušla u Harau dolinu, tako sam se našla u okruženju pirinčanih polja omeđenih strmim planinama, sa oazama suvog tla u kojima dominiraju kuće sa prepoznatljivim indonežanskim krovovima u obliku rogova bufala.

Ovo je zapadna Sumatra i ovde živi Minangkabao narod, koji je poseban po tome što i dalje ima matrijarhalno uređenje. Ovde su žene vlasnice celokupne imovine koja se prenosi sa majki na ćerke. Ženska čeljad su posebno uvažena i bez njihove saglasnosti muškarci ne mogu da otpočnu ni završe nijedan posao. Oni se inače tradicionalno bave trgovinom.

Minangkabao su posebni i po svojoj religiji. Iako su zvanično muslimani, i to veoma strogi, zadržali su svoje stare verovanje – adat – koje predstavlja mešavinu animizma i budizma.

„Kao muslimani u Bosni“, kaže mi Adem, kako se vlasnik zove. Nisam iznenađena što je čuo i za Srbiju i Bosnu. Minangkabao su takođe čuveni po tome što su obično izuzetno dobro obrazovani i informisani.

„Ne bih rekla da je to isto“, odgovorim. „Minangkabao narod zna da je u islam prešao iz animizma i budizma, dok se za muslimane u Bosni i dalje ne zna pozdano da li su bili katolici, pavoslavci ili pagani pre islamizacije.“

Ne želim da pričam o osetljivim političkim i verskim pitanjima. Posebno to ne želim u Indoneziji, koja je među putnicima i turistima iz Srbije na glasu kao zemlja u kojoj nismo baš najradije viđeni gosti. Indonezija je naime najveća muslimanska zemlja na svetu i navodno nam nikad nije oprostila rat u Bosni.

Ne želim ni da prihvatim da me ovaj Adem ne gleda baš sa simpatijama otkako je saznao odakle sam. Uveravam sebe da to umišljam.

Radije odlazim u obilazak doline. Natapam oči intezvinim zelenenilom pirinčanih polja i ljubičastim laticama lotusa u barama. Divim se odsečenim liticama što streme u visine, usečenim krivudavim putevima između njih, kućama sa bufalo krovovima i fasadama sa minucioznim rezbarijama i šarenim etno-motivima stilizovanih biljaka. A onda se grohotom nasmejem kad na udaljenosti od nepuna dva kilometra od bungalova otkrijem zvanično kamp-mesto sa sprovedenom vodom i osvetljenjem.

*

U dolini ostajem čak tri noći. Veče pred moj polazak u kamp stiže još jedan cikloputnik. Predstavlja mi se kao Miša – skraćeno od Michael. Iz Nemaške je, iz Štutgarta, a putuje već tri godine. Najpre je krenuo kolima sa prijateljicom, ali su se razdvojili nakon godinu dana. Onda je kupio bicikl i opremu za pedaliranje, te nastavio sam svoje putovanje. Nema odeđeni plan ni rok, osim što mu ponestaje para od ušteđevine i što početkom marta mora da odleti za Maleziju i izvadi novu indonežansku vizu. Potom kao i ja nastavlja prema jugu, do Balija, gde će pokušati da nađe posao kao instruktor ronjenja. Nedavno je položio master na kursu na jednom indonežanskom ostrvu.

Kao i sa većinom putnika-dugoprugaša, i sa Mišom se odmah dobro razumem. Zanimljivo mi je da pričamo i osećam se potpuno opušteno. Susret nomada poput nas uvek je nalik na susret pripadnika kakvog bratstva svetskih lutalica.

???????????????????????????????

I Miša oseća isto pa predlaže da neko vreme vozimo zajedno, ali ja sam već planirala da se vratim na severnu poluloptu i ponovo pređem Ekvator na zavničnoj granici u mestu Bonđol. Do tamo imam oko sto kilometara.

Nekoliko trenutaka Miša razmišlja da li bi krenuo sa mnom, ali onda odlučuje da nastavi na jug u grad Bukitingi. U njegovoj blizini nalazi se vulkan Marapi na koji bi želeo da se popne.

To je i moja želja, ali najpre – Ekvator.

„Srećan put“, poželi mi ujutru, ispraćajući me. „Možda se vidimo u Bukitingiju.“

*

Ako je dolina Harau rajsko mesto za odmor, onda je put koji sam izabrala do Bonđola rajska ruta za bicikliranje. Lagano goredoliranje po uskom ali odličnom asfaltnom putu koji krivuda kroz džungle, pirinčana polja i rustična sela iz kojih mi, začudo, ne dovikuju prečesto ono: „Hey mister, how are you!“ Prati me osećaj da je sve oko mene pomalo nestvarno, kao da sam se otelotvorila u kakvoj trodimenzionalnoj razglednici ili u beskrajnim slikama Samsare koju glavom i bradom gleda sam Tvorac, diveći se najlepšem od najlepšeg što je stvorio na Zemlji.

A onda – pljus! Kofa vode za otrežnjenje, za momentalni povratak u stvarnost iz mašte. Policijska kontrola nasred puta. Najmanje dvadeset uniformisanih ljudi sa žutim fluorescentnim prslucima. Zaustavljaju sva vozila. Zaustavljaju i mene.

Gde idem?

U Bonđol.

Ne može.

Kako ne može?

Nema puta.

Moja mapa a i GPS kažu da ima. Pokazujem i jedno i drugo trećini prisutnih koja me je okružila.

Nema puta, džungla – tvrdi onaj što mi se prvi obratio na šturom engleskom. Pa prevodi kolegama šta mi je rekao. Očekivano, nastaje rasprava. Svi govore u glas prepirući se.

Dolazi jedan policajac koji bolje govori engleski. I njemu kažem gde idem i da i karta i navigacija potvrđuju da put postoji. Policajac klima glavom i maše rukom da prođem. Tada se onaj prvi policajac buni. Pa se njih dvojica raspravljaju. Na kraju, i ovaj mi maše da idem dalje.

Čudno, pomislim kada zamaknem. Najpre nema puta a onda ima. I čemu tolika patrola usred ove nigdine?

Odjedanput, pomislim na to da su do pre svega par decenija u nekim delovima Indonezije živela plemena koja su upražnjavala kanibalizam. Znam da je reč o nekim predelima u Papau Novoj Gvineji, ali svejedno me misao o tome dugo ne napušta. Setim se i slučaja jednog mladog para koji je preko agencije letovao na nekom ostrvu u Indoneziji. Sprijateljili su se sa lokalnim stanovnicima i posebno sa poglavicom sela u džungli u koju su otišli na treking. No jedne noći, koju su proveli spavajući u njegovoj kući, beli muškarac je nestao. Žena je pokušala da ga pronađe, pokrenuta je i policijska istraga ali bez rezultata. Kada se vratila kući, na svim medijima izjavljivala je kako je sigurna da su njenog supruga najpre oteli a onda pojeli.

Gluposti, o čemu ti razmišljaš – prekorevam sebe. Uostalom, u tvojim godinama bila bi žilava za žvakanje.   

*

Nekoliko sati kasnije, na nepunih dvadeset kilometara od mog cilja, asfaltni put se završava i počinje zemljani. Sa svakim metrom sve je lošiji – tragovi točkova motora su sve dublji a džombe sve veće. Ne dopada mi se to. A onda se iznenada put prekida i ispred mene se ispreči gusto rastinje — odavde počinje džungla. Očito je onaj policajac imao pravo.

Iz okolnih kuća već su izašli znatiželjni ljudi i okružili me. Jedna žena pomalo govori engleski i potvrđuje mi da ne mogu dalje da prođem. Mogu da se vratim nazad pa da idem magistralnim drumom do Bonđola.

Ne dolazi u obzri. To je sedamdeset tri kilometra i ne želi
m da se vraćam. Da li postoji neki drugi put?

Ima jedan ali je jako loš, zemljani. Njime mogu da izbijem negde na polovinu tog magistralnog puta.

Znači, ipak vraćanje, samo ne baš na početak. Nisam pametna šta da radim. Ljubazni seljani nude mi da me sa dva motora odvezu do tamo. Zahvaljujem i odbijam jer nema šanse da se to izvede. Krenuću tim zemljanim putem pa polako, nemam sad izbora.

Žena mi pokaže gde je skretanje a jedan mladić na motoru krene ispred mene sa zadatkom da me prati sve vreme.

Svih trideset i kusur kilometara koliko ima do asfaltnog puta? Ja sam jako spora, to će trajati satima.

Nema veze, tvrdi žena, a mladić potvrđuje klimajući glavom.

Prosto mi je neprijatno koliko su ljubazni.

Krećemo. Truckanje. Proklizavanje. Duboke bare. Strme nizbrdice. Još strmiji usponi. Gledam na sat – već je pet a ovo će potrajati nekoliko sati. Bolje da se vratim nazad i prenoćim u onom selu a sutra da zagrizem taj put.

Tako i uradim, a poglavica sela pozove me da se smestim u njegovoj kući. Iako sam se osvedočila u ljubaznost i brižnost ovih ljudi, ne mogu a da se ne lecnem na reč ‘pogalvica’ udruženu s činjeniom da se nalazim na samom obodu džungle, ili civilizacije – zavisno s koje strane posmatram. Ovde nema čak ni mobilnog signala.

*

Budim se u komadu, odmorna i odlučna u nameri da tog dana stignem u Bonđol. Uspevam da se već do podneva dokopam asfaltnog puta. Do cilja imam opet nešto manje od trideset kilometara.

Iznenada, vreme počinje da se menja. Sada je sezona monsuna i zapravo je neobično što nema više padavina.

Počinje sitna kiša ali nastavljam da vozim. Kiša se pojačava. Stajem, oblačim kabanicu i produžavam. Kiša se pretvara u pljusak. Neko je gore otvorio sve slavine istovremeno. Dok se dokopam prve nadstrešnice, sa mene se sliva kao da sam upravo izronila iz okeana.

Čekam da stane. Ali čini se da će padati satima, pa čim se malo stiša, ponovo zajašem moj bicikl. Ionako sam gola voda.

Ne pređem ni nekoliko kilometara, a pljusak se ponovo okomi svom silinom na Zemlju. Opet jurim u prvi zaklon, koji delim sa Indonežanima na motorima.

I tako nekoliko puta – krećem pa stajem i čekam. Pa čim malo prođe, opet krenem dok se iznova ne stušti. Uprkos tome, stigla bih da je dan duži. No mrak ovde pada u šest i trideset (a svanjuje dvanaest sati kasnije pošto vlada večita ravnodnevica). Tako sam prinuđena da stanem na nepunih pet kilometara od Bonđola. Pre nego što sasvim nestane videla, uspem iza jedne ciglane nedaleko od glavnog puta da pronađem mesto za kampovanje.

Biće ovo moje prvo spavanje ‘na divlje’ u Indoneziji. Svi su mi preporučili da to ne radim jer nije sigurno ali nemam snage da pitam u nečijoj kući za kopmad bašte gde bih kampovala. Čini mi se da bih otkačila kada bi me nakon današnjih napora okružilo pola sela posmatarajući netremice svaki moj pokret i prateći me u stopu.

Treba mi mir, pa makar se ujutru probudila u loncu nekog kanibalskog plemena.

*

Najzad Bonđol!

Rominja dosadna kiša dok se približavam zamišljenoj liniji Ekvatora. S leve strane puta je ogromna jajolika lopta plave boje, koja simbolizuje Zemlju. Od nje polaze stepenice natrkivenog nadvožnjaka. “Prelazite Ekvator“ – piše na njemu sa obe strane. Iza lopte je ulaz u park u kome se nalazi izvor tople vode.

Hm. Prilično sam razočarana. Nisam očekivala ništa spektakulano, ali sve mi deluje nekako olinjalo i neodržavano. Zemlja je ulubljena na mnogo mesta i boje su izbledele. A onda pomsilim da upravo to i jeste prava slika naše planete. I obuzme me tuga umesto radosti što sam stigla dovde.

Prelazim na severnu hemisferu. Fotografišem moj bicikl pored lopte koja mi je sad zdesna. Pa se vraćam na južnu i ponavljam fotografisanje, samo sada kao odraz u ogledalu. Onda zamolim jednog Indonežana koji se tu odmah stvorio da slika i mene tačno na Ekvatoru.

Eto, i to sam uradila. Ispunila sam sebi još jednu uvrnutu želju – da svečano prekoračim nultu paralelu naše planete. Sada me čeka pedalanje u Bukitingi i ponovni susret sa Mišom koji mi je u međuvremenu poslao mejl sa koordinatama hostela u kojem se smestio. Izgleda da ćemo ipak voziti zajedno neko vreme. Za razliku od simbolike olinjale planete, ova mi se dopada – krenuti od nulte tačke u društvu, prvi put po južnoj Zemljinoj polulopti.

 

 

 

Subscribe
Notify of
guest
22 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
dubravko
dubravko
8 years ago

U jednom trenutku zaista pomislih, steta zavrsices u tom loncu i od putovanja ne bi nista ! Srecom te se nadje taj poglavica i dobri ljudi pa evo Snezane gde grabi ka filipinima…Zanimljivo meandriranje u svakom slucaju.Razmisljam koliko mentalne snage i fizikusa treba da covek,hocu reci zena navikne na jedan potpuno neverovatan nacin zivota “on the road” zivot u putovanju zivot u neivesnosti u,neizrecivim lepotama ovog sveta…konacno ,pa ovaj svet i ne bi znao da postoji da nije jedne Snezane jednog Mise……..jednog Marka Pola, puta svile da nas potsete da smo duboko u genima u dusi svi mi NOMADI i… Read more »

živeoživot
živeoživot
9 years ago

Razmišljam na temu one policijske patrole na koju si naišla: možda su tumačenja, nas Evropljana, vezana za ponašanje ljudi u tom delu sveta neupotrebljiva. Jer taj policajac koji je hteo da te preusmeri i da ti ne dozvoli prolaz, a koji je izgledao strogo i neprijatno, očigledno imao bolju nameru od onog policajca koji je bio “susretljiviji” i dopustio ti prolaz. Možda se strogost tamo smatra pratećim manirom za dobronamernost. Možda…

Voja
Voja
9 years ago

Stvarno je kao raj na zemlji. Nego pokušaj nekako da eliminišeš negativne misli, npr. ono o ljudožderima, i da misliš pozitivno.

Ivan
Ivan
9 years ago

Svako jutro koje pocne recenicom ” Budim se u komadu………” odagna sve strahove od predhodnog dana i nastavlja se cuvenim ” Deco, idemo dalje…………”
IDEMO DALJE……………..

Ivana
9 years ago

Dakle, još jedan blog koji se čita u dahu! Moram se vratiti na jednu stvar! -“Uostalom, u mojim godinama bila bi žilava za žvakanje”. U kojim to godinama,molim lijepo!? 🙂 Pa, to su najbolje godine života! Izgleda da si nešto propustila na Putu.Četrdesete su nove tridesete! 😉 A ta žilavost, to je od bicikla, od iskustva, od života… – Druga stvar: Kampiranje za samu ženu nije sigurno!Bez obzira na zemljopisnu dužinu ili širinu, bez obzira na društveno uređenje, bez obzira na razinu civiliziranosti… Neka mi netko objasni!Što to znači? Da je sama žena magnet za budale!? Prilika za avanturu, zabavu… Read more »

Taina
Taina
9 years ago

Ovaj tekst je toliko dobar da ga citam vec treci put! Cini mi se da konacno na ovom Putu vlada neki divan mir i neko novo uzivanje u svemu! Sada sam uverena da ces i na Mesecu da obrnes krug 🙂
Mnogo mi se svidjaju ti ciljevi, simbolicni prelasci i skretanje sa puta da se baci samo jedan pogled na nesto. Jedva cekam da citam novu pricu!

Ivana
9 years ago

Ti Maležani i Indonežani su malo previše napaljeni!? Ili mi se čini!!?Od čega im je to? Od molitve!
Znam da sam sada jako cinična, ali ne mogu si pomoći.
Nije da su me zaobišla takva iskustva, ali nisu česta.Istina, trebalo je vremena za upristojiti poznanike i sumještane,i progutat sve moguće komentare.One usputne ‘pokazivaće’, ne želim niti spominjati.
Suosjećam s tobom!Drži se!

Slobodan
Slobodan
9 years ago
Reply to  Ivana

Setite se pesmice o Pišonji i Žugi. Lovačke priče starijih ‘švalerčina’ su sve što će muškarci u tim društvima saznati o seksu u periodu odrastanja. Oni samo rade ono što misle da strankinja od njih očekuje tj. priželjkuje.

živeoživot
živeoživot
9 years ago

Snežo, da li postoji mogućnost da ažuriraš-ucrtaš rutu kojom se krećeš na tvojoj mapi na ovom sajtu i tako nam još vernije prikažeš tvoju poziciju koja je trenutno aktuelna?

Orion
Orion
9 years ago

Дакле, стварно дилатација времена и при брзини од 30-ак километара на сат, чудо! Дан-два од најаве на Инстаграму се баш, али баш одужило и сад знам(о) и зашто. Нека си ти по први пут прешла екватор, да га још прелазиш и да га сваки пут са ишчекивањем за помпезнијим обележавањем дочекаш. . Немој да ти буде непријатно кад ти нуде пратњу. Да пробаш да чешће и лакше прихваташ? Не одузимаш ти њима време, већ им ствараш приче. . А шта би ми били без уврнутих жеља? Мање живи, свакако. . Хоћеш скраћен виц о људождерима? Хоћеш 😉 Тројица ухвате три… Read more »

Orion
Orion
9 years ago
Reply to  sr2019wsaDM

Хахаха – тек овако поређане један до другог видим да сам своја два последња коментара почела исто, па да наставим у стилу: дакле стварно, треба и треба, није обавеза, али је било лепо обележавање докле си стигла. Како ћемо сад да ти верујемо колико си прешла, на реч само, а? 😛 Нема шансе да се поправи тај циклометар, пардон циклокомпјутер? Шта је још мерио осим пређене удаљености?

Masa
Masa
9 years ago

Draga Snezana,
Dobila sam Vasu knjigu na poklon od mame pred mij povratak u Japan. Ona je knjigu otvorila “dda je prelista” I nije je ispustila do samog kraja. Sa mnom knjiga je stigla u Kyoto u moj novi stan gzorugdje smo docekale zoru.
Ako Vas put u narednih godinu dovede u Kyoto nudim smjestaj u studentskom stanu I kratku turu po gradu. Moje djecije biciklo ce biti skromno drustvo Vasem 🙂
Srdacan pozdrav I zelim Vam jos puno divnih avantura.
Masa

22
0
Would love your thoughts, please comment.x