Ne dâ mi se

Viza
Bližilo se šest meseci mom pedalanju i boravku u Indoneziji. To je maksimalno vreme za ostanak u toj zemlji na osnovu inicijalne dvomesečne vize koja se može produžiti do četiri puta. Nakon toga, za one koji planiraju duži ostanak, jedina mogućnost je da pređu u neku susednu zemlju i izvade novu vizu. Za nosioce srpskog pasoša, izbor je sužen na Singapur i… upravo to ‘i’ sam pokušavala da pronađem iščitavajući vizna pravila za države na krajnjem jugu Jugoistočne Azije i u pacifičkom regionu. Gde nam to ne treba viza?
„Istočni Timor – ako se u zemlju uđe vazdušnim ili morskim putem, viza se dobija na aerodromu odnosno u luci“, pročitala sam na jednom putničkom forumu. ‘To mi treba!‘, uzviknula sam i otvorila mapu da vidim gde se ta država tačno nalazi. Nisam loša u geografiji ali pacifički pojas je ogroman, sa bezbrojnim ostrvima.
Demokratska Republika Timor-Leste, kako je njen zvanični naziv, smeštena je na istočnoj polovini malog ostrva, na nepunih sto pedeset kilometara severno od Australije. Zapadni deo ostrva Timor, sa izuzetkom jednog dela, pripada Indoneziji i zove se Zapadni Timor.
Slučajno, u isto vreme otkrivam i blog Gorana Todorovića, novinara i humanitarca, koji je nekoliko godina proveo u misiji u Timor-Lesteu. Pisan pomalo romantično, ipak mi budi uspavane pundravce pod kožom. Najednom sam sigurna da moram tamo — na taj Timor-Leste.
 
untitled
Obradujem se zbog tog, meni očiglednog, otvaranja puteva, jer je sasvim logično da iz Indonezije pređem u njoj susednu zemlju. Ali u daljoj pretrazi na internetu otkrijem da ne postoji putnički feri između dve države. Ipak, ubrzo iznalazim rešenje: voziću po indonežanskim ostrvima koristeći feri za prelazak sa jednog na drugo, a potom ću iz glavnog grada Zapadnog Timora – Kupanga, voziti do Istočnog. To znači da ću granicu preći kopnenim putem, te ću vizu morati da izvadim unapred. Srećna okolnost je što na Baliju postoji konzulat Istočnog Timora. Treba samo da podnesem prijavu na vreme, jer se na odobrenje čeka možda i nedelju dana.
Prepisujem adresu i telefone sa zvanične veb-stranice Ministrastva spoljnih poslova Istočnog Timora, i odlazim tamo već sutradan. Ali na zadatim GPS koordinatama nema ničega. Bilo je do pre nekoliko meseci, a sada je samo ruševina i buduće gradilište. Od grupe radnika uspevam da saznam da se ambasada preselila. Od čuvara gradilišta – da su na novoj adresi već oko šest meseci. Ali nema nikog ko bi umeo da mi objasni gde su sada smešteni.
Pozivam broj sa veb-stranice. Više od pola sata niko mi ne odgovara. Onda pozivam broj ambasade Istočnog Timora u Džakarti. Ni tamo nema nikoga. Na kraju odustajem. Nalazim jedan kafe i sedam da makar popijem kafu pošto sam jutros poranila jer je trebalo prevaliti trideset kilometara i stići pre devet, kada se konzulat zvanično otvara. Devojka koja poslužuje pomalo govori engleski pa kad mi da širfu za wi-fi, usput je upitam da li možda zna gde je konzularno predstavništvo Timor-Lestea.
„O da, znam, idete do pumpe pa iza nje u jednoj kući!“, procvrkuta devojka. „Moj drug radi tamo.“
Posrčem onu kafu i krenem kako mi je objasnila. Iako pažljivo zagledam sve kapije u ulici iza pumpe, ni na jednoj ne otkrivam tablu sa obaveštenjem da se unutra nalazi konzulat. Pitam taksiste na motorciklima i oni me upute na kuću kraj koje sam već prošla. Ne verujem ni da oni koji žive u susedstvu znaju šta se nalazi iza njenih kapija – a i kako bi, kad nema ni najmanjeg znaka koji na to upućuje.
U dvorištu, na ulazu u trem, srećem dvojicu čuvara. Jedan mi, na šturom engleskom, objašnjava da konzul nije tu.
„Pa valjda ima nekog drugog ko može da primi moju aplikaciju?“, pitam naivno.
Čuvar ne razume šta mi nije jasno, pa mi pokaže da sačekam a on uđe u kuću. Čekam deset minuta. Petnaest. Kada vidim da dva momka, Indonežani rekla bih, ulaze unutra držeći u rukama vizne formulare, krenem za njima. Onaj drugi čuvar i ne pokušava da me zaustavi.
U ogromnoj prostoriji centralno mesto zauzima radni sto za kojim sedi službenik važnog držanja, a nasuprot njemu smestio se jedan od one dvojice mladića. Pomislim da će me tu primiti kada završe sa momcima, ali odnekud se stvori visoki unifromisani čovek, koji mi se obrati na solidnom engleskom. Kada mu objasnim da sam došla po vizu (a za šta drugo se dolazi u konzulat strane zemlje?), čovek se ljubazno nasmeje.
„Nažalost, konzul nije tu i ne možete da aplicirate.“
„Ali tu je neko drugi, zar ne?“, upitam, pokazujući na onog za stolom.
„Ne-ne, samo konzul može da vam izda vizu.“
„Samo konzul može da mi izda vizu?“, ponovom tupavo, pokušavajući da shvatim. Do sada sam aplicirala za desetine viza i uvek je bilo dovoljno da obrazac i tražena dokumenta predam nekome na šalteru. Konzuli uglavnom samo potpisuju vize, ne bave se iščitavanjem formulara svih podnosilaca molbi.
„Da“, strpljivo ponovi unifromisani.
„A kad se konzul vraća?“, pitam.
„Hm…“, čovek se zamisli. Onda izdigne obrve i reče staloženo: „To niko ne zna.“
‘Ma da li on to mene zeza?’, pomislim. Ovo mi sve više liči na beketovski dijalog.
„Ali evo, možete zapisati njegov broj i najbolje da mu se lično javite i pitate sve što vas zanima“, ponudi mi uslužno.
Upisujem broj a onda predlažem da odmah pozovem konzula, nadajući se da nešto ipak mogu da uradim kad sam već u kancelariji. Uniformisani ga pozove sa mog telefona, ukratko objasni o čemu je reč i preda mi aparat.
„Kad bih mogla da apliciram?“, upitam pošto sam mu iznela svoje planove.
„Ja sam uzeo odmor, na putu sam ka Diliju i ostaću otprilike dve nedelje.“
Nemam kad da se začudim, pošto moram brzo da razmišljam. Planirala sam da apliciram za vizu i da, dok je budem čekala, napravim turu po Baliju. Čim je budem podigla, nastaviću ka južnim ostrvima, sve do Zapadnog Timora i, potom, granice sa Istočnim Timorom. Ako se dobijanje vize bude oteglo, kao što izgleda da će se desiti, moraću da menjam planove – da se vraćam sa nekog od ostrva nazad ili da čekam na Baliju. Nijedno rešenje mi se ne dopada. No svakako je bolje da budem na Baliju – ukoliko se nešto iskomplikuje, odavde imam direktne, a to znači jeftinije, letove do mnogih zemalja, dok bih na bilo kom južnom ostrvu bila zaglavljena.
„Dobro, ali kad se vratite, koliko vremena treba da se izradi viza?“, pitam.
„Dve-tri nedelje a možda i duže“, odgovori konzul.
mapa2
U neverici sam. Ne znam šta da radim. Konzul mi predlaže da ‘skoknem’ na Zapadni Timor i apliciram u Kupangu, jer mi je to bolje. Do tamo ima pet-šest hiljada kilometara kopnenim putem i sveukupno oko dva dana plovidbe ferijem. A moja indonežanska viza ističe za pet nedelja. Ni motorom to ne bih uspela da pređem, tako da bih morala da stavim bicikl na autobus. Odbija me već sama pomisao na ubeđivanje sa vozačima i cenkanje oko naplate za dodatni prtljag.
Ali više me brine to što sam na internetu našla podatak da je procedura dobijanja vize u Kupangu veoma komplikovana, da traže gomilu dokumenata, izveštaj o bankovnom statusu, povratnu avionsku kartu, pozivno pismo… Ali čak i da sve to pribavim, šta ako se nešto iskomplikuje i ne odobre mi vizu? Kako da verujem predstavnicima zemlje koji ne ažuriraju adresu konzulata po pola godine, koji zatvaraju kancelariju kad odlaze na godišnji odmor i usmeravaju turiste na druga predstavništva udaljena par hiljada kilometara?
Konzul sa druge strane veze ne može beskrajno dugo da čeka, pa mu zahvaljujem i završavam razgovor, lakonski potvrdivši da ću verovatno aplicirati u Kupangu. Ali kad napustim kancelariju, padne mi na pamet da se obezbedim pre nego što (možda) zapucam čak do tamo.
‘Možete li mi poslati kontakt vašeg kolege u Kupangu?’, otkucam SMS. Samo na sekund se dvoumim da li je pristojno da pošaljem poruku jednom diplomatskom predstavniku kog i ne poznajem. A onda pritisnem ‘pošalji’ – jer sve prethodno upućuje na to da u Istočnom Timoru važe neke drugačije norme ponašanja i poslovanja.
I kroz dva minuta, stiže mi odgovor sa traženim brojem telefona i imenom.
 
Let
Konzul iz Kupanga nikada mi nije odgovorio ni na pozive ni na dva mejla koja sam mu poslala. A kako se i moja tura po Baliju i Lomboku odužila, to sam odlučila da ipak odletim na Istočni Timor i na aerodormu u Diliju, tamošnjem glavnom gradu, uzmem ‘vizu po dolasku’. Činilo mi se da se sve odvija dobro, jer je karta bila jeftina a cena po kilogramu prekoračene težine prtljaga više nego simbolična, pa me ta promena plana neće papreno koštati. Uspela sam i da dobro upakujem svoj bicikl koji sam morala da rasklopim, sadržaj tri bisage stao je u ogromnu srednju vreću, dok sam četvrtu torbu prepakovala u ruksak, nadajući se da mi niko neće meriti ručni prtljag pošto je dosta premašio dozvoljenih pet kilograma.

Prolazim ček-in bez problema i, pre nego što krenem ka imigracionoj kontroli, proverim broj mog terminala.
„Ne zna se tačno još uvek“, odgovori službenica. „Avion doleće iz Džakarte pa ćemo objaviti kad bude sleteo.“
To mi se učini pomalo čudnim, ali kako do poletanja ima skoro dva sata, prihvatim bez dodatnih pitanja. Rešim da se još malo muvam okolo pre nego što mi u pasoš nepovratno udare izlazni pečat iz Indonezije. Kad se približi vreme ukrcavanja, krenem da pronađem svoj terminal.
Ali nigde ne vidim ispisano ime indonežanske aviokompanije kojom treba da letim. Upitam jednog službenika na terminalu na kome bi trebalo da bude ukrcavanje ali on samo slegne ramenima, nešto promrmljavši. Okrećući se u potrazi za nekim od koga bih mogla da saznam bilo kakvu informaciju, spontano se upustim u razgovor sa dvojicom turista.
„Svi letovi su obustavljeni zbog erupcije vulkana na Javi“, kaže mi jedan, sa prepoznatljivim australskim akcentom.
„Kada?“, pitam u čudu.
„Još juče ujutru. Mi smo trebali da letimo za Darvin ali čekamo već dvadeset šest sati i niko ništa ne zna da nam kaže“, odgovori mi drugi.
„Ovde ste sve vreme?! Zar ne bi trebalo da vas pošalju u hotel o trošku aviokompanije?!“, pitam naivno. Na stolicama i po podu vidim i nekoliko male dece i beba.
„A ne, taj trošak snose ukoliko otkažu let zbog svoje krivice, a ovo su samo pomerili dok se ne steknu vremenski uslovi“, objasni mi jetko jedan. „Najgore je što nisu hteli da nas puste da izađemo odavde.“
„Ovde je strašno hladno i sve je užasno skupo“, primetim.
„Jeste, nisu nam dali ni ćebad, smrzli smo se noćas.“
Ne znam šta da kažem ili pitam. Ljuti me što su u aviokompaniji kojom treba da letim znali za to a ništa nisu rekli na ček-inu. Da sam znala, ne bih prelazila u bescarinsku zonu gde je sve papreno skupo zbog visokih aerodormskih taksa. I ledeno kao u hladnjaku.
Primetim mladu porodicu – muškarca i ženu sa bebom, koje sam videla i u redu za ček-in na mom letu, pa krenem ka njima. Razmenjujemo informacije i, između njih, predstavljamo se jedni drugima. Njih dvoje žive u Diliju, a privremeno su ga napustili pre dva meseca kako bi se mlada žena porodila na Baliju pošto nije imala poverenja u istočno-timorsko porodilište. Ona je poreklom Indijka iako je rasla u Britaniji, a on je Australijac. Kada mi kaže svoje ime – Jasna, primetim da je ono često u Srbiji.
„Pa tako sam ga i dobila!“, usklikne Jasna. „Moja majka je bila u nekoj banji u bivšoj Jugoslaviji kada je mene nosila, i tu je upoznala jednu ženu iz Srbije po imenu Jasna. Mnogo joj se dopalo to ime i odlučila je da me tako nazove.“
„Hah, kakva priča!“, uzviknem oduševljeno.
Na to Jasnina beba počene da se smeje. Već sam primetila da je dečak i da je neodoljivo drag sa svojim krupnim tamnim očima, velikim nosem i izražajnim grimasama, kao da mu nije tek mesec dana. I da se neprestano smeje.
„Henri“, predstavi mi ga Jasna. „I Toni“, upozna me sa svojim mužem.
IMG_1686
U Timor-Leste je došla pre dve godine, u okviru jednog NGO projekta koji je trebalo da traje mesec dana. No onda je srela Tonija, koji je u istočnotimorskoj prestonici tek bio otvorio svoju programersku firmu. Zaljubili su se i Jasna je odlučila da tu ostane.
Ispitujem ih o životu u toj – po svemu što sam uspela da saznam – egzotičnoj zemlji. Da li je skupo kao što piše po forumima? Da li je bezbedna za putnike, posebno za same žene? Šta treba da znam da bih bila spremna na vreme?
Ne dopada mi se ono što čujem. Timor-Leste je dosta skuplji od Indonezije (a ova je već mnogo skuplja od Tajlanda i ostalih južnoazijskih zemalja). Putevi su uglavnom veoma loši. Ne bi mi preporučili da putujem sama na biciklu.
Govore staloženo, ne dramatizujući, ali upravo zbog toga sve što kažu dobija još veću težinu.
‘Uh, možda je i bolje da ne idem tamo’, pomislih.
Imala sam – a trebalo bi da još uvek važi – dogovor sa jednim biciklistom po imenu Endi koji je nedavno započeo svoju svetsku turu krenuvši sa Novog Zelanda na sever. Planirao je da vozi po Istočnom Timoru skoro u isto vreme kad i ja. Uskladili smo datume i Endi je pre dva dana stigao u Dili gde me sad čeka. Ali ukoliko se moj dolazak oduži, krenuće sam na turu, a meni se, i bez ovog upozorenja mladog para, ne pedala samoj kroz tu zemlju.
Pošto se iz aviokompanije kojom je trebalo da letimo i dalje niko ne pojavljuje, to se Jasna, Toni i ja dogovaramo da krenemo da potražimo još nekog od putnika sa našeg leta i da odlučimo šta bismo mogli da uradimo. Uspemo da presretnemo jednu službenicu i dok razgovaramo sa njom, priključuje nam se par Tajlanđana sa dve devojčice. Oniži tamnoputi Tajlanđanin beskompromisan je u svom zahtevu da nam se omogući da napustimo terminal kako bismo mogli da odemo u neki hostel do sutra, za kada je let pomeren. Službenica nas šalje do imigracione kontrole, gde bi trebalo da sačekamo da se skupe svi putnici sa našeg leta kada će ona ili neko drugi uputiti i zvaničnu pisanu molbu imigracionoj službi da nas puste nazad u zemlju, poništivši nam izlazne pečate.

„Ne-ne, mnogo je bolje da vi krenete sa nama i da usmeno zatražite da nas propuste“, insistrira Tajlanđanin. Samo što je nije uhvatio za lakat, kako nam slučajno ne bi utekla.
I službenica zaista kreće ispred nas, a mi je pratimo nastojeći da držimo korak uprkos tome što smo svi natovareni stvarima koj nosimo kao ručni prtljag. Kad stignemo do šaltera imigracione policije, tamo su već dugački redovi, samo u kontra-smeru od uobičajenog. Unifromisani službenici udaraju pečate u pasoše putnika, kojima poništavaju one prethodne izlazne. Sve se odvija začuđujuće smireno ali brzo pa smo za manje od deset minuta već svi ponovo kod šaltera i traka za ček-in. Dok čekamo visokog krupnog čoveka koji odlično govori engleski i naglašeno je susretljiv, dogovaramo se da svi podignemo kompletan prtljag. Iako nam je rekao da neće biti problem ni ako stvari ostanu pored traka, jasno nam je da će sutra nastati haos pri ponovnom ček-inu i da će biti neuporedivo lakše iznova prijaviti sve torbe nego tragati za delom prtljaga koji je već predat dok drugi deo bude prolazio ponovnu kontrolu.
Kroz manje od sata stiže i potvrda da je prtljag istovaren i da se možemo spustiti u prizemlje da ga preuzmemo. Pedesetak putnika sa našeg leta kreće za visokim službenikom. Osim nas i tajlandske porodice, svi su Istočnotimorani i svi su veoma bogati – objšnjava mi Jasna, skrenuvši mi pažnju na njihovu brendiranu graderobu. Još dok sam čekala da prijavim svoj prtljag, primetila sam da je većina na Bali došla u šoping – sudeći po ambalaži, iz Indoenezije su donosili plazma televizore sa ekranima od preko sto centimetara, belu tehniku i elektroniku. A u njihovim firmiranim koferima verovatno se nalazila firmirana garderoba iz balinežanskih šoping molova. Ta slika, uz Jasnino objašnjenje, neodoljivo me je podsetila na jedan drugi moj let – iz Bangkoka za Katmandu. Tada me je pratio moj prijatelj Aleksandar koji već dugo godina živi u Tajlandu. Stajali smo u redu za čekiranje prtljaga koji se otegao.
„Sve neplaski punišići koji su došli za vikend da igraju golf“, rekao je Aca, a ja sam tek tada obratila pažnju na torbe koje su gotovo svi putnici nosili preko ramena – sa štapovima za golf.
„Uvek se pitam na čemu su se obogatili u tako siromašnim zemljama“, rekoh sada tiho, više za sebe.
Po onome što sam pročitala, Timor-Leste je najsiromašnija zemlja u ovom delu sveta. Skoro četrdeset procenata stanovništva živi ispod granice siromaštva, sa dnevnim budžetom od 1,25 američkih dolara. U prošlosti Timor je najpre bio portugalska kolonija, a po odlasku tih kolonizatora, sredinom sedamdesetih, proglašena je nezavisnost. Ali u istoj godini kada je zemlja dekolonizovana i prvi put proslavila nezavisnost, bila je okupirana od svog moćnog suseda Indonezije koja je Istočni Timor proglasila svojom provincijom. Nepuna dva miliona Timor-Leštana borilo dve i po decenije protiv dvestamilionske sile Indonezije, sve do 1999. kada je proslavljeno oslobođenje. Ali još desetak godina Istočni Timor bio je pod kontrolom Ujedinjenih Nacija i UNHCR-a. Zahvaljujući tome kao i prisustvu ogromnog broja humanitaraca, oko 2010. prosečan dnevni budžet za strance u Diliju iznosio čak 420 američkih dolara!
„Bogati imaju kafu, ulje, sandalovinu, ali najviše gas…“, promrsi Toni, dok ulazimo u ogroman teretni lift koji će nas spustiti do traka sa našim torbama.
 
Zaglavljena
Za razliku od mojih novih poznanika i nesuđenih saputnika koji odlaze u hotel, ja ostajem na aerodormu. Čini mi se da će mi biti jeftinije ako tu prespavam nego što bi me koštalo da uzmem taksi do Kute koja je najbliža aerodromu, da platim sobu i sutra se ponovo vratim taksijem. Da ne bih plaćala ležarinu za prtljag, guram sve stvari na kolicima. Problem mi pravi bicikl koji je širi od vrata lifta, a ako ga uspravim, ne može da stoji. Teško se probijam kroz gužvu koja je sve veća, jer još uvek pristižu putnici koji su bili ‘zarobljeni’ na terminalima. Oko mene su zabrinuta lica, svi uzbuđeno razmenjuju informacije, i tiskaju se ispred tabli sa rasporedom letova. ‘Pomereno’ i ‘otkazano’ – stoji pored svakog. Opazim i kameru neke televizije i reportera koji uzima izjavu od jedne žene sa dvoje dece. Iako mi nije do smeha, počinjem da se smejem naglas najpre čuvši a onda i ugledavši kostimirane muzičare-zabavljače, koji upravo izvode neku romantičnu stvar na engleskom. U sećanju mi blesne scena iz ‘Titanika’, kad brod počinje da tone ali izvođači u restoranu ne prekidaju sa muzikom. I po ko zna koji put zbog sijaset drugih povoda, i sada pomislim kako je svet, gledan sa strane i bez emocija, prilično blesavo mesto.

Uspem da se spustim na prvi sprat, gde nema skoro nikoga. Taj prostor se i dalje gradi a po natpisima zaključujem da će tu biti predstavništva nekoliko aviokompanija. Za sada, pod je popločan, postavljeno je osvetljenje, a u dnu potpornih stubova izvedene su strujne utičnice. Oko njih su se već smestili neki putnici, kako bi punili svoje telefone i notbuke dok surfuju. Pridružujem se jednoj grupi zapadnih turista, koji su se raspremili kao da će tu dugo ostati. Dok tražim stvari po svom prtljagu, saznajem da je trebalo da lete za Singapur, ali da su i letovi na severoistok otkazani. Dim i pepeo iz vulkana napravili su gust oblak iznad Balija, pa nije bezbedno ni u jednom pravcu.
Sa interneta saznajem da je reč o vulkanu Raung koji je eruptirao pre šest dana. Taj vulkan se nalazi na samom istoku Jave, na sto pedeset kilometara udaljenosti od aerodroma u Denpasaru. Pre neka dva-tri meseca, dolazeći sa Jave na Bali, razmišljala sam da se penjem na njega. Moji privremeni saputnici su to uradili, skrenuvši sa rute, dok sam ja, zbog isticanja vize i žurbe da je produžim na Baliju, ipak odustala od te ideje. ‘Eto, ko zna kad ćeš sad opet imati priliku da se tamo popneš’, prođe mi kroz glavu. Znam da je nemoguće stići svuda gde se želi, ali u Indoneziji me stalno prati taj osećaj krhkosti pojavnog sveta oko nas. Kao da u ovoj zemlji, zbog svih tih vulkana i potencijalne opasnosti od erupcija koje zauvek menjaju izgled svega oko sebe, osećaj prolaznosti i neponovljivosti ovog ‘sada’ i ‘ovde’ postaje dominantan.

Čitam dalje. Pepeo je posebno opasan zbog toga što se uvlači u motore i ostale uređaje i može da ih ozbiljno ošteti. Na fotografiji iz podnožja Raunga sva parkirana vozila prekrivena su slojem prašine debljine nekoliko centimetara. U pozadini, iz vulkanskog grotla, izvija se crn, debeo oblak gustog dima, koji se penje nekoliko desetina metara u vis, kao na onim snimcima atomskih bombi. Slike deluju veoma onespokojavajuće i gledajući ih, zahvalna sam odgovornima koji su obustavili sve letove.
U članku piše da su tri dana nakon erupcije avioni leteli, ali od juče, zbog promene pravca vetra koji je naveo oblak iznad Balija, svi su otkazani. Poslednji put kada je Raung izbacio pepeo i dim, vazdušni saobraćaj bio je obustavljan tokom punih mesec dana.
Iako za razliku od onog Tajlanđana ne žurim nikud zbog posla, niti brinem o bilo kome poput Jasne i Tonija, mogućnost da ostanem zaglavljena toliko dugo nikako mi ne odgovara. Ukoliko se to desi, moraću da krenem kopneno-morskim putem prema Singapuru, odakle sam i pristigla u Indoneziju. Srećom, pa mi viza ostavlja dovoljno vremena i za takvu avanturu, jer bih u suprotnom morala da plaćam kazne zbog prekoračenja.
Do tada, izvesno je samo da ću ovde morati da prespavam. Ali nemam ideju kako da se sa svim stvarima smestim bezbedno, pa napuštam zgradu aerodroma u potrazi za skrivenim mestom gde bih mogla da postavim šator. Stotine taksista nudi mi svoje usluge, trče za mnom a neki me i zaustavljaju kada me vide sa pretovarenim kolicima. Nerviram se kad odbijem jednog a drugi mi, odmah iza njegovih leđa, ponudi prevoz. Ne, i dalje ne razumem kako ovi ljudi razmišljaju i zašto veruju da ću onome drugom reći ‘da’, ako sam za istu stvar prvom rekla ‘ne’.
Jedva nekako umaknem dalje od njih. Kružim više od sata, ali uspem da nađem tek jedno mesto na kojem bih možda mogla da ostanem neprimećena. I to pod pretpostavkom da uspem da iznesem sve stvari, sa ili bez kolica, preko ivičnjaka koji je visok pola metra. Svi ivičnjaci u ovoj zemlji pravljeni su za ljude od dva metra, a ne za rastom niske i kratkonoge Indonežane. Pošto akciju uspona na trotoar i prenošenja mog celokupnog prtljaga na trevnjak iza žbunja ne bih mogla da izvedem neopaženo, to odustajem i vraćam se u zgradu aerodroma. Usput, nalazim radnju na ulazu na parking u kojoj su cene namirnica regularne, pa se snabdevam za večeru i doručak.
Šetnja mi je pomogla da smislim plan: daću kabasti bicikl na čuvanje, a torbe ću zadržati; razapeću šator na prvom spratu, u nekom mračnom uglu, i potrpati stvari u njega; tako ću imati kakvu-takvu privatnost na aerodromu i ujedno se zaštititi od potencijalnih kradljivaca dok budem spavala. I tako i uradim. A ‘kupanje’ u toaletu ionako je najčešći način na koji održavam higijenu tokom putovanja.
IMG_1585
Moj šator privlači pažnju putnika, jer ih čujem kako komentarišu kad prođu pored njega. Kad u jednom trenutku krenem u toalet, susretnem se sa grupom od troje mladih ljudi koje sam već ranije primetila kako igraju karte sedeći na podu. Sada očito traže nešto što bi stavili kao podmetač na ledene pločice, kako bi im bilo manje hladno dok spavaju. Upoznajemo se. Devojka i mladić su Italijani a njihova drugarica je Šveđanka. Ne znaju se od ranije, već su se upoznali na terminalu otkazanog leta za Singapur. Zavide mi što imam šator.
„Mogu da vam dam jednu podlogu za spavanje, pošto imam dve“, ponudim im. „I tanku unutrašnju vreću za spavanje.“
Nemerljivo su mi zahvalni. Zauzvrat, nude mi da im se pridružim u kutku koji su oni pronašli. No, čini mi se da je tamo previše prolaznika, pa odbijam. Ali pridružujem im se privremeno, da bismo zajedno večerali. Imali su sreće da prođu pored štanda Er Azije, jedine kompanije koja je razdelila lanč pakete ljudima na aerodromu. Uz to, otkrili su da su cene hrane na domaćim letovima neuporedivo niže nego na inostranim odlascima, pa su tamo kupili hleb i voće.
Zahvalim im i na hrani i na korisnom savetu, pa se povučem u svoju ‘kućicu’.
 
Leti, leti – avion!
Jutro ne donosi ništa bolje vesti. Ponovo su otkazani svi prepodnevni letovi a novi izveštaj očekuje se oko dvanaest sati. Budući da moja aviokompanija ima samo jednu, jutarnju liniju za Dili, to je sasvim izvesno da danas, sve i da se vremenski uslovi promene, niko od putnika neće stići tamo. Odlučim da otkažem svoju kartu, te krenem ka predstavništvu aviokompanije. Nisam sigurna da znam šta ću dalje da uradim, no čini mi se da me sve upućuje na to da treba da promenim plan i odustanem od odlaska u Istočni Timor. Ili makar od letenja.

Jer dešava se da se nepunih sat vremena nakon što sam podigla svoj novac i smestila se u hostel u blizini, deleći sobu sa Italijanima i Šveđankom, aerodrom ponovo otvara. Dok Šveđanka briše suze koje nije mogla da obuzda poslednjih dva sata u napadu malodušnosti, slušam zvuk aviona koji nas nadleće, a za njim, i oduševljeno vrištanje u hotelu. Gosti se grle i ljube, a onda žurno kreću natrag ka aerodromu. Ne želim ni da zamišljam haos koji će nastati zbog rebukiranja i rečekiranja, zbog spajanja nekoliko letova na istim linijama… Tešim se da je svakako bolje da sačekam nekoliko dana, čak i ako se predomislim i rešim da ipak odletim za taj Timor-Leste.
U međuvremenu, od poznanika sa bloga dobijam informaciju o feriju za Kupang, onom koji ide jednom mesečno i po rasporedu isplovljava tačno za dva dana. Žurno odlazim u predstavništvo najvećeg indonežanskog pomorskog prevoznika, da bih se rapitala o svim detaljima i kupila kartu na vreme. Petak je i stižem oko podneva, ali sve kancelarije su zaključane. Nema portira niti ikoga od koga bih mogla da saznam koje je radno vreme. Čekam preko sat i po, verujući da su svi otišli na pauzu za ručak, a onda odustanem. Bezuspešan je i pokušaj da dobijem nekoga na neki od telefona koji su ispisani na vratima i koje imam sa zvaničnog sajta te kompanije. ‘A možda oni nikad i ne rade?’ Preko ograde naspram ulaza razapeto je ogromno platno, na kome je uredno odštampan raspored svih plovidbi. Uz malo napora, uspevam da iščitam kad i odakle se kreće za Kupang, kao i koliko to košta te koliko traje plovidba. No, smem li da verujem tome i zapucam sa onolikim tovarom u pedeset kilometara udaljenu luku iz koje bi, verovatno, trebalo da isplovim? Još više me brine pitanje dobijanja vize u Kupangu. Iako je u istoj poruci bio link za blog stranicu stranaca koji su je tamo dobili pre dve godine, sve mi deluje prilično nepouzdano. Može da bude a ne mora da znači – ta relativnost koja je toliko tipična za Aziju, a posebno za njen jugoistok, u ovakvim situacijama veoma je frustrirajuća za um i navike zapadnjaka.
11737906_10205355813589619_6009339671342721468_n
Sve to skupa potpuno me remeti. Predugo ne zavisim od institucija, prevoznika, tuđih rasporeda, koji na moj život utiču samo povremeno, kad treba dobiti vizu i preći u neku drugu zemlju. A sada me pritiskaju sa svih strana menjajući se svaki čas, pa se osećam gotovo izgubljenom jer moram da im se brzo prilagođavam. Uz to, od jutros me muči i pritajeni strah, zasnovan na sujeverju koje je česta pojava u putnika dugoprugaša. Priznajem da se od svih prevoznih sredstava najviše bojim aviona, a znakovi koji mi se ukazuju poslednja dva dana to dodatno pospešuju. Teško mi je da ne podlegnem iracionalnoj simbolici koju otkrivam u tome što je moj let otkazan dva puta a čim sam vratila kartu, on je ponovo odobren. No, neku odluku moram da donesem, jer moja viza uskoro ističe a ako izaberem kopneno-morski put put, bilo na jug prema Kupangu, bilo na sever prema Singapuru, to će uzeti nekoliko dana priprema i još nekoliko za samo putovanje.
Muči me što nisam sigurna u svoju odluku da treba da ponovo kupim avionsku kartu – a prvi let za koji ima mesta je tek za tri dana. Cena je niža od one prve, i to tačno za visinu svih nepredviđenih troškova koje procenjujem da ću imati u međuvremenu, dok sam zaglavljena. To bi trebalo da bude povoljan znak. Ali kada izađem sa aerodroma i preselim se u drugi, dosta jeftiniji hostel u Kuti, potpuno me porazi nova vest koja me tamo sačeka – o ponovnom otkazivanju svih letova.
Lupam glavu i pokušavam da smislim šta mi je činiti. Niko ne može da mi pomogne u odluci, da umesto mene prelomi i kaže: to je samo loša sreća, splet nesrećnih okolnosti koje nemaju nikakve veze sa tvojom sigurnošću i ne ukazuju na to da će se avion na tvojoj liniji srušiti; ili pak: to jesu upozoravajući znakovi, koji ti verovatno govore da ne treba da ideš u tu zemlju u vezi koje ionako imaš previše nepoznanica i nepovoljnih informacija a za koju ti se nije dalo da dobiješ vizu unapred, i potom čak u dva navrata nisi uspela da odletiš.
IMG_1578
Umorna od pitanja i neizvesnosti, u trenutku kad mi se učini da pritisak postaje neizdržljiv, odlučujem se za univerzalni istočnjački recept – čekanje. Naredna tri dana neću preduzimati ništa, neću ‘siliti situaciju’, već ću dopustiti da se sama razvije i pratiti te znakove koji će biti nezavisni od upliva moje volje. Ne znam da li je to ispravno rešenje i da li ispravni način uopšte postoji, ali se osećam neuporedivo bolje. Polako se sabiram, pa uspevam i da se sasvim opustim u susretu sa Peđom, poznanikom sa jednog putničkog foruma, i njegovom suprugom, koji su došli na odmor na Bali.
Već sutradan po mojoj odluci da ništa ne činim, otvaraju se svi letovi. Pratim izveštaje sa aerodroma kao ostrašćeni kladioničari rezultate utakmica. Ceo dan nijedan let nije otkazan. Ni sutradan. Trećeg dana ukrcavam se u svoj avion, odlučna da suzbijem grčeve u stomaku dok ta gvozdena ptica bude nadletala indonežanski arhipelag. Valjda ću preživeti i ovu avanturu.
 
Napomena:
Foografije vulkana i guzvi na aerodromu preuzete su sa sajta esbtrib.com/ i news.com.au/travel

Subscribe
Notify of
guest
10 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Nada
Nada
8 years ago

Do sada se mnogo puta (ako ne i svaki put) ispostavilo da je najbolja taktika čekanje ako je izbor između mogućnosti neizvestan ili su svi izbori loši. Ili nedostatak pritiska i žurbe. Dilema se na volšeban način razreši i pojavi se do tada nepoznati izlaz. Nisu istočnjaci tako ludi 🙂 Srećno dalje! :*

Voja
Voja
8 years ago

Uf, čoveče! Pratio sam (i pratim) sve tvoje objave na FB, ali sam opet sve proživeo čitajući ovaj blog. Po ko zna koji put ti se divim i zahvaljujem što sve to deliš sa nama. VEEEELIIIIKIIII pozdrav 🙂

Lidija D.
Lidija D.
8 years ago

Draga Snežana, tek sam danas saznala za Vaše putovanje, Vaš blog, čitam redom sve i… Potpuno me očaralo! Sve više počinjem vjerovati u slučajnosti koje, kad se poklope, daju fantastičan rezultat. Naime, čitam Herzogovu autobiografiju. Kao što vjerojatno znate, on je uvijek bio veeeliki sanjar koji je sve svoje snove uspio realizirati u stvarnosti. Ali, jedna od stvari koja me zatekla čitajući te zapise bila je spoznaja kako sam, sa svojih 38 godina, stigla u dob kad više nemam snova. Zaboravila sam što je to o čemu sam sanjala nekad, zapitala sam se: postoji li uopće još išta što bih… Read more »

Jole
8 years ago

Dobra prica. Sa oprostenjem, moram primetiti da su ti najzanimljiviji tekstovi oni o najvecim nedacama koje prozivljavas. Sto vise problema imas, to clanak vise uvlaci citaoce u pricu i oni se sazivljavaju sa teskocama. Mislim da je to zbog toga sto je prijatno iz udobne fotelje citati o necijim problemima koji ne uticu na tebe, i takodje kada citas o njima svoji problemi ti se cine manji pa se bolje osecas. A uz te prepreke i ti se razvijas kao osoba. Tako da ti zelim ovakve nedace, koje mozes da savladas uz trud, a koje te nece trajno usporiti ili… Read more »

Marica
8 years ago

Prvo pomislih, što nisi krenula ranije s tom vizom, onda kasnije videh pa jeste bilo rano. I baš su bre zajebani na tom Timoru. Sad jbg. po svim tim ostrvima sve je teže i teže s vizama i sve su o(ras)pušteniji ti konzulati. Nadam se da su muke vredne, kasnijeg boravka na ostrvima. 🙂 Znam da ti zbog temperamenta nije lako primenjivati te “smirujuće” metode, i da je možda džabe da ti pričam. Al’ probaj stvarno da kreneš ranije da se miriš sa situacijom, jer u 99% posto slučajeva s tvojim trenutnim životnim stilom, zaista ne može biti do tebe.… Read more »

10
0
Would love your thoughts, please comment.x