Darovi i uzdarja

Na samom ulazu u selo, iz kuće iza žičane ograde, jedna žena upravo je izašla da nahrani kokoši. Grabeći priliku, požurila sam da je upitam za dozvolu da kampujem na placu preko puta. Ostaci nekoliko kamenih zidova pružili bi mi dovoljan zaklon od vetra iz kojeg god pravca da noćas udari.
 
Umesto potvrde koja je u Turskoj uvek dolazila lako i brzo, bez suvišnih pitanja i dugih objašnjavanja, žena je odmahnula rukom, što je moglo da znači mnogo toga, ali je meni ponajviše ličilo na odbijanje, i žurno ušla u kuću. Brže nego što sam stigla da se začudim zbog toga, na prozoru koji je gledao prema ulici pojavio se njen muž. Vratila sam osmeh i ponovila isto pantomimički bogato pitanje, opisujući rukama oblik šatora i upirući prstom u ćošak koji su pravila dva zida naspram njihovog dvorišta. U nekom od tih pokreta mora da je bilo nešto neprimereno za ovdašnje pojmove, jer se čovek bez reči sklonio sa prozora, žustro ga zatvorivši za sobom.
 
„Šta kog đavola?!“, progunđala sam glasno, buljeći u tu nepristupačnu kuću u koju su se sakrili od mene kao od neprijatelja.
 
Stajala sam tako nekoliko trenutaka razmišljajući šta da radim. Nije mi se zalazilo dublje u selo a ona dva zida činila su mi se idealnom zaštitom i od radoznalaca koji bi mogli da naiđu ovim putem. Dok sam se preispitivala da li bih smela da dopustim sebi drskost da i pored njihove zabrane – ako je ono odmahivanje uopšte to značilo – ipak tamo postavim šator, iznenada su se oboje stvorili na stepenicama kuće. Više sam naslutila nego što sam po njihovim licima i držanju razumela da očekuju da pođem za njima. Sve to činilo mi se pomalo čudnim, ali dan je još uvek bio u snazi, a blizina drugih kuća, iz čijih dimnjaka se spokojno dimilo, pothranjivala je uzdanje u bezbednost mesta na kome ima tako mnogo svedoka.
 
Stigli smo do jedne prizemne kućice, sa ograđenim malim dvorištem pod travnjakom. Sagrađena od zemljane opeke, nije imala nijedan ravan zid, a drveni okviri vrata i prozora krivili su se pod nepravim uglovima u pokušaju da se čvrsto uglave u pripadajuće otvore. Pa ipak, ta kućica je na prvi pogled bila neodoljivo dopadljiva, na onaj način na koji nas plene nevešti dečiji crteži – našta je i sama ličila.
 
Muškarac je otključao vrata, virnuo unutra i, zaključivši da je sve na svom mestu, izašao napolje, te stao podalje od ulaza. Žena mi je pokazala da naslonim bicikl uza zid i da uđem.
 
Sa raspršenim sumnjama u njihovu gostoljubivost i dobre namere, došlo mi je da se nasmejem grohotom zbog tog preokreta koji se odigrao samo u mojoj glavi. Brzopletost udružena sa strahom bile su neophodni preduslovi za dramljenje, za to preinačavanje običnih situacija u dramski napete scene, čemu su vazda naginjale prirode sklone preterivanju. Protiv sopstvene naravi ne može se mnogo učiniti, ali kada ona nastavi da prevladava uprkos sabranom iskustvu, njena nadmoć slobodno se može nazvati glupošću. Moja maločašnja reakcija, iako sam je, osim onog uzvika, zadržala za sebe, bila je glupa. Mnogo puta ponovljena zahvala ‘tešekur ederim’ značila je valjda samo meni, kao iskupljenje u sopstvenim očima.
 
Dvoje ljudi, koji gotovo da nisu progovarali, pozabavili su se drvima za peć i zagrevanjem vode kako bih se okupala, dok sam ja unosila svoje stvari. Nisam razumela šta tačno predstavlja ta kuća. Sastojala se od malog predsoblja, kupatila sa čučavcem i prostrane sobe, u kojoj su se nalazila dva dušeka-kanabeta, niski stočič i gomila jastuka, dok je pod bio zastrt debelim ćilimima. Ceo enterijer odisao je nečim izložbenim, kao one seoske gostinske sobe opremljene starim nameštajem koji je odživeo svoje, ali je, uz neznatne prerade, mogao još da posluži kada dođu gosti, sa posleratnim radio-aparatima i crno-belim televizorima zastrtim uštirkanim miljeima, te čitavom galerijom uramljenih fotografija predaka kojima ni najstariji ukućani više nisu pamtili imena.
 
Pozvala sam Unsala, koji mi je već poslao nekoliko poruka da mu se javim čim se negde budem smestila. Tražila sam njegovu pomoć u sporazumevanju sa tim ljudima. Rep mog straha zbog nedovoljno novca zamahao mi je pred nosem, golicajući novu sumnju u namere mojih domaćina. Možda je ovo bila neka vrsta hostela, koji, bez obzira na verovatno nisku cenu smeštaja, ne bih sebi mogla da priuštim.
 
Žena je dugo razgovarala na mom telefonu sa Unsalom. Nije mi promaklo da se u momentu gotovo uvredila na nešto što joj je on rekao ili je upitao, zamahnuvši snažno rukama i povisivši inače staložen glas. Dok mi je prepuštala vezu, opet se uzbudila.
 
„Madam, Turkiš…!“, zaustila je na engleskom, koji nije znala više od te dve reči, pa se načas zbunila nad tom jezičkom barijerom, da bi odmah zatim nastavila na turskom. „Vi ste gost i nemojte da nas vređate pominjanjem para“, otprilike je rekla.
 
Nisam sigurna da li sam intuitivno shvatila značenje njenih reči, ili je ono što mi je Unsal objasnio kada sam prinela telefon uvetu povratno uticalo i na razumevanje svega što je do tada izgovorila ili samo pokušala da mi kaže. Kako god, tumačenje se činilo toliko neverovatnim da sam zatražila od Unsala da mi potvrdi svaku stavku koju sam ponovila za njim:
 
„Došla sam u seosku gostinsku kuću u kojoj je sve besplatno?“
 
„Tačno.“
 
„ …I mogu da ostanem koliko hoću a ova porodica ili neka druga brinuće se o tome da imam sve što mi treba?“
 
„Da. Zar si zaboravila kada sam ti pričao o toj tradiciji? Jedino što je trebalo da se najpre javiš seoskom muhtaru, ali i ovako je u redu.“
 
Na ugodnost se čovek lako navikne, toliko lako kao da mu je uživanje prirodno stanje. Nema u tome ničeg lošeg, sve dok gaji makar zrno zahvalnosti prema onima koji su mu to omogućili, ili prema životu koji je tako blagorodan prema njemu. Treba umeti prihvatati darove, ne pitajući se otkuda, od koga i zašto su došli, ali valja i uzvraćati na način koji nam je dostupan.
 
Ostala sam sama koliko da se raspremim i okupam, a onda se žena vratila noseći ogroman okrugli poslužavnik prepun hrane. Za njom su se u sobu ugurale tri devojčice, stidljivo se krijući iza majčinih leđa i skutova njene široke šarene suknje. Ali važnost situacije nadvladala je njihovu sramežljivost, pa su se rastrčale da pomognu majci oko postavljanja trpeze. Jedna mi je natočila čaj, druga je pootvarala poklopce brojnih činijica, dok mi je treća, najmanja, dodala dva jastuka da bolje poduprem leđa. Potom su sve četiri žurno izašle, ostavljajući me da se na miru gostim.
 
Razumela sam da mi je poslužena večera i doručak, toliko je bilo svega, ali i moja glad nakon celodnevnog okretanja pedala u inat vetru bila je nesvakidašnja. Sve sam pojela. Blaženo sita, najradije bih odmah zaspala, ali devojčice su se vratile da pokupe posuđe. Ovog puta došle su bez majke, zažarenih obraza i sa očekivanjem u očima velikim poput tog sveta iz kog su ponekad i u njihovovo selo dolazili gosti.
 
Zvale su se Halešnur, Hajrunisa i Tugba; najstarijoj je bilo dvanaest godina, srednja je imala deset a najmlađa tri. Moje razumevanje sa decom oduvek je prednjačilo u odnosu na pokušaje razmene sebe sa odraslima, prihvatanja i prilagođavanja njihovom svetu. Postajući očigledno onog trenutka kada sam, suprotno od svega što bih ikada ranije za sebe poverovala, pristala da u školsku učionicu ubuduće ulazim sa dnevnikom pod rukom, znala sam da jednom učiteljica, ostaje učiteljicom uvek. Bez obzira na sve veći broj godina otkako sam odustala od tog poziva, u tu ulogu skliznula bih sa lakoćom čim bi se nasuprot mene našao neko ko sa detinjom nedokazanošću veruje da je svet prepun čuda koja čekaju da budu otkrivena i da u takvu potragu vredi utrošiti celi život.
 
Sada sam imala njih tri pred sobom, i snažnu potrebu da uzvratim za darove koje mi je donelo ovo veče. Na nekom jeziku poslala sam Halešnur po njenu svesku iz Engleskog, a zatim smo se poigrale škole, učeći malo manje jezik, a malo više igru pantomime i veštinu poziranja pred kamerom. Ako je danu trebalo reći hvala, naša sreća zaglušila ga je uzvicima.
 
(Odlomak iz rukopisa romana.)
5
Subscribe
Notify of
guest
5 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Biljana
Biljana
7 years ago

Divna prica, Snezana, I divna slika ?. Devojcice su preslatke!
Svaka cast za hrabrost, price I knjige! Tek sam procitala Zakotrljaj me oko sveta (kupila je jednom, poklonila je, kupila je opet sebi I upravo je dovrsila I bacila se na Preko Himalaja I Gobija), I takodje tek otkrila sajt, blog, slike I sav ovaj fantastican materijal za uzivanje ovde ?
Sta reci, stvarno, respect I zelim vam svaku srecu!

Biljana
Biljana
7 years ago

Znam, videla I vec poslala mail da porucim ?

Dragisha
5 years ago

За два дана сам прочитсо књигу Закотрљај ме око света, малоппре сам завршио. Књига ме скроз раздрмала. У неким деловима сам се пронашао као твој сапутник Брајан, поистоветио нажалост у неким лошим примерима из мог личног живота, у односу са… Овде остављам коментар, будући да се та сага овде онако тужно коначно завршила. Пратим те од сада по свим медијима. Поздрав. Драгиша, Земун.

5
0
Would love your thoughts, please comment.x