Hanojski dani, 2. deo

Svakog dana oko dvanaest, volonterke Dženi, Kler i ja, kao i svi ostali stanovnici u velikoj Tanginoj kući, okupljali smo se na zajedničkom ručku. Izostali bi samo oni koji su imali časove u to vreme. Kuvala je najčešće Tang, a ako je ona bila prezauzeta ili odsutna nekim poslom, zamenjivala ju je Huong, kojoj je pomagala Ngen. Tang je volela da kuva, ali osim te ljubavi, u načinu na koji je preuzimala kuvarsku palicu od druge dve žene čim bi se vratila kući, ili čim bi završila sa intervjuima koji je u radnoj sobi često davala stranim novinarima preko Skajpa, bilo je više od toga. Osim ponosa što dobro kuva – a zaista je bila nenadmašna – bilo je tu nekog samonametnutog moranja, kao obaveza koju je morala da ispuni kao domaćica te kuće.
Za mene je, u toj njenoj revnosti, najbolje bilo oslikano ono o čemu mi je pričala o vijetnamskim ženama i modelu ponašanja kome su učene. Od njih se očekivalo da u kući budu domaćice i majke, a izvan doma, ako su bile zaposlene – poslovne žene. U svim njihovim obavezama, u ulogama koje su preuzimale tokom jednog radnog dana, morale su da budu doterane, ženstvene a, najbitnije, stalno osmehnute i tihe. Na ulicama je bilo veoma teško videti neurednu ženu, čak i kada su izlazile samo u kupovinu. Vijetnamska moda nametnula je stil koji je postao prepoznatljiv i koji nisam srela nigde osim u ovoj zemlji: haljinice kao za devojčice, koje su mi ličile na tinejdžerske školske unifrome, samo što su ove bile u raznim bojama i sa otvorenijim izrezima oko vrata, sa kratkim rukavima ili bez njih. Preko toga, u svežijim danima, oblačile bi strukirane blejzere, ili jaknice sa sitnim cvetnim desenom.

„To je imperativ koji se nameće savremenoj zemlji svuda, i kod nas je tako“, primetila sam u jednom od naših razgovora.
Tang je imala spreman odgovor:
„Jeste, svuda postoji, ali nigde nije toliko izražen kao ovde.“
Prema njenim rečima, žene to nisu toliko radile zbog sebe, zbog toga što su toliko volele da se doteruju, već zbog svojih muškaraca. Ako ne bi bile dovoljno atraktivne, ovi su ih varali i lako ostavljali.
„Kako misliš ‘lako ostavljali’? Zbog toga što nisu doterane?“
„Da, ako prestane da mu se sviđa kako izgleda, može da je ostavi. I svi će reći da je imao pravo.“
„A šta je sa decom?“, upitala sam je.
„Ako imaju sina, onda je zaštićena, mnogo teže će je napustiti, ali ako mu se ona više ne dopada, varaće je sa drugima.“
„Zar su vijetnamski muškarci toliko promiskuitetni?“, upitala sam u čudu. Nisam mogla da se oslobodim utiska da deluju nezrelo, kao dečaci i, samim tim, mereno mojim zapadnjačkim merilima, da teško mogu da budu privlačni ženama. Ali, ovde su važila drugačije estetske norme, i vijetnamski muškarci kočoperili su se okolo kao vlasnici sveta. Što, ako je verovati Tang, i jesu bili.
„Jesu, jako su promiskuitetni“, ustvrdila je. „Svi varaju žene i to je društveno prihvatljivo. Zato žena mora stalno da se bori da zadrži pažnju svog muža.“

Pitanje o razlogu njenog razvoda visilo je u vazduhu, ali nisam se usuđivala da prekoračim granicu pristojnosti i zadrem u nešto toliko lično. Ali Tang kao da nije imala problem sa tim.
„Ja sam se razvela zbog toga što me je muž varao. Nisam mu rodila sina, već dve ćerke, i nisam želela više dece. Moja budućnost je bila da mu se pokoravam do kraja života, strepeći kada će me odbaciti i oženiti se drugom, koja će mu roditi sinove“, rekla mi je.
Sve žene, samohrane majke, koje je okupljala oko svoje nevladine ogranizacije imale su ćerke. Nije postojala zvanična statistika o tome, ali Tang je tvrdila da u Vijetnamu nema ni ceo jedan procenat razvedenih žena sa sinovima. U ovom društvu, imati muškog naslednika cenilo se iznad svega. Taj patrijarhalni model podržavali su neki religiozni običaji, koji su tražili muškarce za sve važne ritualne obrede u kući. Čak ni obično paljenje mirišljavih sveća i prinošenje darova u vidu pirinča, voća i pića nisu mogle da obavljaju ni žena ni ćereke, već je, u nedostatku muškaraca, to radio ženin brat ili najbliži muški rođak.
„Najgore je“, tvrdila mi je Tang, „što kad te muž napusti jer mu nisi rodila muškog naslednika, okolina misli da je to učinio sa punim pravom. Ženu sažaljevaju kao da je to njena krivica, pa čak i sramota, dok su za muškarca puni razumevanja. Svako od tih ljudi učinio bi isto.“
Hanoj5
Tangine priče bile su teške, pune nepravde, i katkad bi me toliko potresle, da sam prekidala sa obedom, jer bi mi hrana presela. Neminovno, pitala sam se da možda ne preteruje. Gledala sam mlađahnog Pavena, njenog ‘prijatelja sa povlašćenim položajem’, kako ga je opisala na Dženino pitanje o njihovom odnosu, i nisam nalazila nijednu potvrdu toga što mi je pričala. Iako je, nesumnjivo, živeo od njenog rada, nisam mogla da ga u sebi svrstam u kategoriju muških ‘sponzora’, budući da je dorpinosio radu Tangine organizacije kao i svi mi, volonteri. Brinuo se o radu tri škole jezika na tri različite lokacije u gradu, išao je u nabavke, popravljao sam kad se nešto pokvari ili organizovao majstore, razvozio i dovozio nas volontere kad nije bilo dovoljno motora da svako ide posebno. Na sve to, brinuo je o Tanginim ćerkicama kao da su njegova rođena deca. Iako sam u početku bila podozriva, ništa u njegovom odnosu prema njima, u načinu na koji se igrao sa njima, šalio, pričao, kako ih je pripremao za odlazak u školu ili u krevet – u svemu tome nisam našla ni nagoveštaj da mu je mrsko to što radi i da to ‘odrađuje’ zbog pozicije u kojoj se nalazi. Paven se činio kao dobar momak, koji se prema devojčicama ponašao kao njihov veliki brat.
Tang ga je podržavala u njegovim ličnim ambicijama i talentima. Budući sa sela, Paven je imao velike plantaže kafe na severu. Predano je čitao o uzgajanju, o poboljšanju ukusa i mirisa, o mešavinama, želeći da pokrene proizvodnju posebne vrste kafe. U kući smo bili napitak od zrna sa njegove plantaže i meni se aroma dopadala – bila je jaka i oštra, taman kako sam volela. Ali Paven se nije činio zadovoljnim, nego je istrajno istraživao. Jednom u dve nedelje odlazio bi na sever, da obiđe svoja imanja, i vraćao se sa novom sortom kafe, koju smo potom testirali.
IMG_3712
Podrška koje su to dvoje ljudi davali jedno drugom za ono što su radili, kao i njihovi uzajamni odnosi u kući, jedno prema drugom i prema deci, meni su izgledali kao oličenje uspešne veze i ljubavi zasnovane na poštovanju, bez obzira na njihovu veliku razliku u godinama. Toj razlici se možda mogla pripisati jedino njihova fizička uzdržanost jedno prema drugom u javnosti, mada bi se za to pre mogli optužiti ovdašnji običaji. Kulturološki model Azijaca uglavnom nije odobravao pokazivanje nežnosti između ljubavnika, pa je u Južnoj Aziji, osim možda u metropolama, bilo nemoguće videti da zaljubljeni parovi hodaju zagrljeni ili da se ljube na javnom mestu. (Ali nije bilo ni neobino ni nemoralno da se dva muškarca grle ili drže za ruke, ili da dele isti krevet.) Kako se išlo na severoistok, te slobode bivale su malo veće, pa je tako u Vijetnamu, u Hanoju, po ulicama bilo zagrljenih parova. Nikada nisu hodali tako, ili se ljubili, ali su razmenjivali uzdržane nežnosti kada bi se zaustavili negde na svojim motorićima, kako bi posmatrali neki lep pejzaž ili romantičan zalazak Sunca. Obožavali su da se parkiraju pored jezera i, koristeći sedište motora kao stolicu, sedeli bi zagrljeni, zagledani u vodu, šapućući i smeljuljeći se. Ali nikada nisam videla da su se dvoje javno poljubili.
I van Tangine kuće, prizori koje sam viđala čim bih izašla na ulicu, protivurečili su njenim pričama. Osim romantičnih ljubavnika na obalama hanojskih jezera, posvuda su bili parovi, často sa decom. Vozili su se na motorima, priljubljeni jedno uz drugo, kupovali zajedno u supermarketima ili na uličnim tezgama, a mnoge sam sretala i uveče, u šetnji obalom Crvene reke koja protiče kroz grad. Obraćala sam pažnju i na ponašanje očeva prema deci, vrebajući i najmanji znak grubosti ili nestrpljenja u odnosu prema ćerkama, ali nisam ga primetila. Činilo se da su Vijetnamci dobri supruzi i očevi, posvećeni svojim saputnicama i potomstvu.
IMG_3714
Tang je tvrdila da je to samo naizgled, da je reč o paravanu za javnost. Jedan od tih paravana bila je i proklamovana polna ravnopravnost u zastupljenosti muških i ženskih poslanika u Skupštini.
„Da, ima žena, koliko je zakonski propisano, i čak i prema zapadnim kriterijumima, naša Vlada i sva njena tela ispunjavaju sve odredbe o polnoj ravnopravnosti. Ali u praksi, žene nemaju nikakvu ulogu u odlučivanju, one su samo dekor, farsa“, objasnila mi je.
Neposredno po mom i Dženinom dolasku, još pre nego što smo počele sa našim volonterskim obavezama, Tang nas je sve povela na proslavu vijetnamskog Dana žena, koji se praznuje 20. oktobra. Na taj dan, 1930, osnovana je Ženska unija Vijetnama, sindikat koji se borio za prava žena, i od tada se praznik slavio uz Međunarodni dan žena, 8. marta. Običaj je bio identičan kao i za ovaj drugi praznik: muškarci su ženama poklanjali cveće, obično crvene ruže, i razne druge darove, supruzi su taj dan sve radili po kući, pripremali obed za celu porodicu ili je izvodili napolje na večeru, u većim i boljestojećim firmama žene su dobijale na poklon novčani ček u simboličnom iznosu…
Radi proslave, otišle smo u Dom za osobe sa invaliditetom, na periferiji Hanoja. Nisam najbolje razumela Tanginu vezu sa tom ustanovom, ali pomenula je neku vrstu podrške koju im je pružala, radeći sa ženama koje su tamošnje štićenice. Vožnja do tamo, kroz pirinčana polja i seoski mir prijala je mojim napaćenim ušima, koje nikako nisu mogle da se naviknu na prebučnu vijetnamsku prestonicu.
IMG_0595
U dvorištu ispred dve prizemne, prilično oronule kuće bili su postavljeni stolovi sa hranom, koji su čekali na goste. Žene u kuhinji žurno su pripremale još hrane, dok su muškarci sedeli u glavnoj prostoriji, za dugačkim stolom, u gustom oblaku od dima cigareta, već pripiti. Jedan se drao u mikrofon prateći matricu sa nekom narodnom pesmom, a jačina tona, koji je probijao uši iz ogromnih zvučnika napolju, izgleda da nikome nije smetala. Vijetnamci su bili ludi za karaokama, i neosetljivi na buku, kao i mnogi južnoazijski narodi. Ako se izuzmu ti detalji lokalnog kolorita, sve ostalo za mene je bilo već dobro poznato i viđeno mnogo puta u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Da bismo izbegle da nas već sada, pre početka zvanične ceremonije, posade za njihov sto, pošle smo za jednom mladom ženom u obilazak Doma. U drugoj kući, osim male prostorije pored ulaza, nije bilo zasebnih odaja, već samo jedna velika otvorena prostorija. Uza zid se nalazilo nekoliko čeličnih kreveta, od kojih su neki imali madrace improvizovane od kartona, a umesto ormara, stvari ljudi koji su tu živeli bile su poslagane na hrpe, na podu ili na stolovima kojih je bilo sigurno desetak, kao na nekom skladištu. Sve je bilo toliko prljavo, siromašno i ružno, da smo se zgledale sa izrazima užasa na licima. Čudno je bilo što nismo primetile nijednu osobu sa invaliditetom osim čoveka u onoj glavnoj prostoriji, koji nije mogao da se uspravi, već je hodao vukući se po zemlji uz pomoć ruku.
U dnu prostorije nalazio se prolaz ka drugoj kući, koja se spolja nije videla. U malom dvorištu, na betonu, dve žene su sekle meso. Pored njih motao se pas, dok su dve mačke čučale u blizini spremne da skoče na hranu. I ta slika nehigijenskih uslova u kojima se sprema hrana bila je tipična za južnu Aziju, mada ni posle toliko vremena koje sam ovde provela, nije prestala da mi izaziva mučninu. Bila sam sigurna da moje koleginice volonterke neće ni dotaći hranu, barem ne meso, a i Tangin izraz lica govorio je dovoljno. U njenoj kuhinji, u poređenju sa ovim ovde, higijena je bila na visokom nivou. Pitala sam se kako bi reagovala kada bi videla Dženi i mene u akciji ribanja, koje smo nameravale da preduzmemo, ali smo odusatle bojeći se da je ne povredimo. Za naše pojmove, Tangina kuhinja bila je nedopustivo prljava, sa štrokavim pločicama, ulepljenim vratancima viseće garniture, i podom po kome se prljavština samo razmazivala mokrom krpom nakon obeda. Suđe smo prale redovno i temeljno, koliko je to bilo moguće hladnom vodom, pošto bojiler nije postojao.  Ali osim toga, ništa drugo nije bilo dovoljno čisto. Tang i njene dve štićenice koristile su jednu istu krpu za prikupljanje vode u sudoperi i sa poda, koja se crnila od prljavštine, dok zamazani stolnjak nisu prale danima, već su ga samo istresale od mrvica i hrane na pod, a onda su ovaj brisale. Kasnije, tokom mojih selidbi u Hanoju, otkriću da isti nemar za higijenu manje-više vlada u svim kućama.
IMG_0599
Sunce je bilo u zenitu, pržeći zemlju sa preko trideset stepeni Celzijusa, i unutra se nije moglo disati. Znoj nas je proboijao i kada se ne bismo micale, pa smo čeznutljivo bacale poglede prema onim stolovima napolju, gde su se nalazila dva ogromna ventilatora. Ali kako podneti tolike decibele iz zvučnika, kad smo i ovde, na udaljenosti od možda sto metara od dvorišta, jedva čule jedna drugu.
„Idemo“, rekla je Tang u jednom trenutku, a ja sam se ponadala da je došao kraj našoj poseti. „Idemo za sto unutra, sad će da počne govor“, objasnila je.
Posedale smo okolo, zbijajući se jedna do druge. Uslužni muškarci sa širokim osmesima muvali su se oko nas, zapitkujući nas da li želimo nešto za piće, ali smo sve četiri odbile. Želele smo samo da se što pre završi taj zvanični deo, kako bismo mogle da odemo sa tog mesta.
Oko stola su posedali sve sami muškarci, dok su one žene što su radile po kuhinji donele stolice i smestile se pozadi. Za čelo stola seo je neki funkcioner iz grada, a do njega krupna Vijetnamka u kasnim pedesetim, za koju nam je Tang objasnila da je članica Skupštine. Pre nego što je govor počeo, u prostoriju su ušla dva-tri muškarca sa crvenim karanfilima, koje su razdelili ženama. Nije ih bilo dovoljno za sve, pa je nekoliko radnica ostalo bez cveta. Izgledalo je da su pogođene time, ili je samo meni došlo tužno zbog odnosa prema njima, jer očito ih nisu mnogo uvažavali. Kler je pak bila besna.
IMG_0606
„Pogledaj ovo! Sve muškarci za stolom a praznik je žena! Mrzim ih!“, šaputala je, a njen ljutiti izraz bio je na ivici plača.
Najpre je govorio muškarac, pa političarka, pa su se rukovali i on joj je predao jedan karanfil. Potom su pozvali onog čoveka što je hodao podupirući se rukama, pa su i njemu dali karanfil. Sv i su dugo tapšali, kezeći se. Neki su ceo događaj snimali pomoću telefona i škljocali selfije pozirajući sa političarkom. Sada je i meni već ozbiljno postalo mučno.
„Krećemo uskoro“, obećala nam je Tang.
Ali morale smo najpre da sednemo za sto napolju, radi posluženja. Dženi i Kler gricnule su po komadić pogače, dok sam ja našla da je lepljivi pirinač odličan; svakako je i pivo koje sam otvorila doprinelo mom apetitu. Tang je stavila neku hranu u svoj tanjir, ali nije jela. Za susednim stolom, gde su posedali svi oni muškarci iz glavne prostorije, nalazio se i tanjir sa jelom za koje su mi žene, što su posluživale, rekle da se zove Tiet Canh – supa od sveže krvi u koju je bila potopljena polusirova džigerica raznih životinja, u ovom slučaju svinja. Setila sam se da sam svojevremeno, na programu Nacionalne geografije, gledala o tom vijetnamskom specijalitetu. Obično se pripremao od pačije krvi i iznutrica, a kuvarsko umeće ogledalo se u tome kako da spreče proces zgrušavanja krvi. U tu svrhu, mešali su je da ribljim uljem, u strogo odmerenoj srazmeri. Na kraju su dodavali sitno seckani kikiriki i razne začinske biljke.
IMG_0603
Dženi nije mogla da sakrije svoje gađenje, Kler me je gledala u neverici dok sam objašnjavala šta sam upamtila iz te emisije, a Tang je, činilo se, bilo malo neprijatno.
„Glupo muško verovanje da će ojačati svoju krv ako popiju sirovu krv nekog drugog stvorenja. To niko više ne jede“, rekla je.
I zaista, niko od gostiju nije se poslužio iz tog tanjira – za sada.
„A zašto samo muškarci i mi sedimo?“, upitla je Kler. Po svemu što sam videla, ona se najteže mirila sa nepravdama prema ženama.
Tang je nemoćno slegnula ramenima.
„Tako je to u Vijetnamu, žene su diskriminisane i na svoj sopstveni praznik“, rekla je rezignirano.
Htela sam da primetim kako situacija nije ništa bolja ni u mojoj zemlji, ali sam shvatila da bi takva primedba značila da negiram veličinu problema neravnopravnosti polova u Vijetnamu. Tang je želela da se njena zemlja meri sa boljima, a ne da se teši time što čak i u Evropi postoje podjednako zaostala društva. Što se mene pak ticalo, trebalo je da se zamislim nad tom svojom pomirenošću, koja se zadovoljavala negativnim poređenjima.

Subscribe
Notify of
guest
10 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Marica
8 years ago

Uh!
Naježih se dok sam sve ovo čitala. Nekako mi teško sve to palo. I mislim da me je poslednja rečenica, tj. ceo pasus iz kojeg misao proističe dokrajčio.
Sviđaju mi se ovi putopisi o hanojskim danima. Sviđa mi se na koji način sve to gledaš i nama predstavljaš.
Baš sam uživala čitajući. 🙂

Voja
Voja
8 years ago

Kao i uvek tako si sve lepo opisala da sam imao utisak da sam bio tamo sa vama. Osećaj mučnine me još drži. Ne zbog nivoa higijene, naravno. Za par dana će se sličan “film” vrteti i ovde, sa ovdašnjim glumcima.

Chrysalis
Chrysalis
8 years ago

Meni lično — nikad dosta ovakvih opisa svakodnevice, detalja iz načina života na drugom kraju sveta; i onda preturam po glavi razlike..Nesto razmišljam, verujem da će se naša tipična žena složiti da to par kvadrata uokrug šporeta dok se spremi kako valja izađe maltene ko 50% tzv. Velikog spremanja, zaključno sa šustiklom na kraju 🙂 A neko drugi, tamo negde, uopšte se ne sekira oko toga. Onda pogledam Vikipediju i vidim da im je smrtnost dece poprilična, pa se zapitam kako i to što preživi ne pomre od dizenterije i tih krpa za patos u sudoperi. I šta bi bilo… Read more »

Marica
8 years ago

Sad kad Chrysalis pomenu ovu kujnu i vodu, setih se da mi se motala misao po glavi i o tome dok sam čitala post, ali mi je muško-ženski odnosi isteraše do kraja. 😉 Ne znam da li se sećaš, ali ni kod nas u stanu, u sred super fensi Singapura, nije bilo bojlera / tople vode u kuhinji. I sad kad smo tražili novi stan, baš sam obratila pažnju na to. Tek negde oko 50% stanova je imalo toplu vodu u kuhinji, a gledali smo samo novije zgrade, građene u poslednje dve godine. Mašinu za sudove bukvalno nigde nećeš naći.… Read more »

Chrysalis
Chrysalis
8 years ago

E pa baš to me zanima, te razlike u standardima i prioritetima, kako se nešto što se kod nas podrazumeva uopšte ne podrazumeva negde drugde. Zato što ja polazim od toga da ispod svakog ponašanja mora da postoji nekakav rezon – solidan razlog zašto se nešto radi ovako ili onako. To mi je prosto darvinski logično i večito pokušavam da ga nekako ujurim. Zbog toga sam išla da vidim smrtnost dece, htela sam da uzmem to kao neki razlučujući pokazatelj. Dal’ neko ponašanje fercera il’ ne fercera. U Evropi je manje-više oko 3, kod nas je blizu 10 a u… Read more »

mala
mala
2 years ago

“Tangine priče bile su teške, pune nepravde, i katkad bi me toliko potresle, da sam prekidala sa obedom, jer bi mi hrana presela. Neminovno, pitala sam se da možda ne preteruje.” pa da, uvek je do jaja ideja ne verovati žrtvi. tako ni mi ne verujemo kad ti preteruješ u svojim pisanijama kako su svi loši a jedino ti dobra.

10
0
Would love your thoughts, please comment.x