Sizif

Pošto u subotu odlazim a imam neko posuđe koje sam kupila zbog boravka ovde, na FB grupi za hanojske ekspate oglasila sam selidbenu rasprodaju. I, javi se jedan mladić da kupi rice cooker – to je za ovaj deo sveta verovatno najgenijalniji izum 20. veka.
Dolazi jutros fin momak oko 35 godina. I onako usput, dok testiramo kuvalo, pita me šta sam radila u Hanoju. U jednoj rečenici kažem mu da putujem biciklom godinama a ovde sam pravila pauzu da bih napisala novu knjigu. To izaziva već očekivano oduševljenje. Zatim i ja njega upitam isto – šta radi ovde.
„Predajem engleski. Došao sam pre godinu dana kada se moj otac ubio, a ja sam prsao: ostavio sam posao u korporaciji i napustio ženu. Hteo sam sve da promenim, da radim nešto korisno i plemenito. Moj otac je bio vijetnamski veteran i zato sam izabrao da dođem ovde da pokušam da popravim ono što je on uradio. On je bio artiljerac i nikad nije imao sukob prsa u prsa, ali na svim fotografijama koje je čuvao bile su stotine mrtvih Vijetnamaca po tlu, svi pokošeni. Znaš da je ubijeno preko tri miliona ljudi, od kojih je preko dva miliona civila? Poginulo je oko pedeset hiljada američkih vojnika. Ali istina je da ih je mnogo više nastradalo kasnije, najviše zbog samoubistava.“
„Ja volim ove ljude i želim da im činim dobro. Nemam ništa, plata mi je 1000 $, što je ništa u odnosu na to kako sam zarađivao, ali sam srećan, činim dobro drugima.“
Oči mu suze i beonjače postaju crvene. Po grimasi vidim da je potresen. Mogu samo da pretpostavim koliko mora da ga sve to pritiska kada i nekoj nepoznatoj strankinji, koju upoznaje na deset minuta, priča svoju životnu priču.
„Možda pokrenem neki posao u budućnosti, ali samo sa lokalnim ljudima. Ne želim da radim sa strancima jer se mnogi ponašaju loše prema Vijetnamcima. A možda…“, malo se zamislio, „i ja napišem knjigu.“
„O da, trebalo bi to da uradiš. Tvoja priča je za roman, zaista!“
„A odakle si ti?“
„Iz Srbije.“
„Aha“, reče on, ali vidim da nema baš jasnu predstavu gde je to.
„To nije deo Rusije, nije Sibir?“, pita me. Često me to pitaju – Serbia i Siberia zvuči dosta slično.
„Ne, Srbija je na Balkanu“, rekoh mu. „Tamo gde su američki vojnici takođe bacali bombe pre petnaestak godina.“
Mladić se ukoči. Sada su mu oči toliko crvene i suzne da mora da ih protrlja kako bi bilo šta video. Izgleda kao da plače. Onda mi neočekivano priđe i zagrli me.
„Žao mi je, iskreno mi je žao“, kaže.
Tu se nije imalo više šta reći.
„Ako nađeš vremena pre odlaska, možemo da sednemo negde na kafu…“, dodao je kad smo se razdvojili i on ušao u lift.
A ja ostadoh pod utiskom kao da sam upravo srela onog mitskog Sizifa koji gura kamenčugu uz brdo – baš tu sliku sam imala pred očima.

Subscribe
Notify of
guest
4 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Radmila
Radmila
7 years ago

Dirljiva, do suza, ljudska priča .
Divni mladi čovek – zajedno sa ocem žrtva surove, strašne, politike svojih moćnika…
Hvala, Snežana, nije slučajno došlo do susreta sa ovim momkom – plod je ova kratka, ali oštra kao nož priča – osuda, sama po sebi, stravičnih američkih zala prema potpuno nedužnim narodima…
3 miliona vijetnamskih žrtava ?!!!
I takva je zemlja po celoj planeti sprovodila najprljaviju kampanju oglašavajući srpski narod genocidnim !
Ova priča ne treba da živi samo na blogu, treba je posejati svuda … I prevesti na engleski …

Mladen Mirilović
Mladen Mirilović
7 years ago

Bombardovanje drugih zemalja je postalo toliko rutinska stvar da ni ne znaju koga bombarduje njihova vlada.

Ivana
Ivana
7 years ago

Jebiga i Srbi su bombardovali pa o tome cute i pretvaraju se da se nikad nije dogodilo.

4
0
Would love your thoughts, please comment.x