Japanska pravila, suši, sake, 3G i ostalo

1.
Znajući da ću u Osaku sleteti sa raspakovanim biciklom u večernjim satima, planirala sam da na aerodromu sklopim Surfija i potom da noćim u nekom parku, a da ujutru krenem ka Kobeu gde me je u goste pozvala Dragana. Pripremajući se, pomno sam pretražila sve dostupne informacije na internetu: da li se voda može piti sa česme, gde na aerodormu postoji besplatni wifi, gde se može istuširati i po kojoj ceni, a potom odmoriti, koje su GPS koordinate najbližeg parka… Sve to, i još mnogo više od toga, uredno sam zapisala u svoj podsetnik.

Ali kada sam sletela, prvo što me je dočekalo bilo je objašnjenje radnika iz obezbeđenja: ne može se voziti bicikl u rejonu aerodroma.
Šta to znači?
Pa znači da ću morati ili vozom negde ili taksijem – objasnila mi je devojka na Informacijama. Gde je moj hotel?
Nema hotela, želim samo da izađem iz tog aerodromskog kruga.
Devojka se ozbiljno unela u problem. Proverila je mapu i sugerisala mi da izađem na drugoj stanici, kad se pređe prvi veliki most.
Koliko to košta?
Oko 3000 jena (oko 30 evra) taksijem; vozom oko 500-600 jena (5-6 evra).
Biram, naravno, drugo. Ali, tu postoji nepremostivi problem: kako ću do voza i od njega do mesta gde bih sklapala bicikl, izneti ogromnu kutiju, ekstra prtljag i punu bisagu? Tri komada prtljaga za dve ruke. A pri tom, sva tri su kabasta i teška – sve ukupno oko pedeset kilograma. Kolica ne smem da zadržim. Voz stoji u stanici oko minut, a potom se vrata zatvaraju.
Sa natovarenim kolicima, tim koja moram da vratim, ponovo se vraćam u parter, odakle sam se bila prošetala do šaltera za kupovinu voznih karata na prvom spratu. Provozala sam upakovanog Surfija, čisto da vidim da li je duži od širine najvećih vrata lifta na aerodormu – drugu svrhu nisam mogla da nađem u tom overavanju oba dolazna terminala na aerodromu Kinsai.
Dakle, ponovo sam dole, i dok ne rešim šta da radim, pokušavam da koristim besplatni wifi. Koji uopšte ne radi. Pa se nerviram, jer ne mogu da pustim ni poruku narečenoj Dragani. Čisto da je obavestim da sam zaglavljena, u nadi da će možda imati neki predlog.
Dok razmišljam šta ću, sednem da jedem. Gladna sam još od Hong Konga. Bila sam prerano na aerodormu, a posle, u avionu, ni vodu nisu davali besplatno. A meni u bisagama rezerve hrane za dva dana.

Vreme odmiče, odavno je prošlo deset. Japanki koju sam upoznala prilikom onog prvog odlaska na gornji sprat, zastavši da fotografišem maske ninđi, pa i da se sama odenem u taj kostim i slikam za dobrodošlicu u Japan, završila se smena pa je krenula kući. Pošto pomalo priča engleski, zasutavila se da mi se javi, te joj se požalih.
A vi želite u Kobe?
Ja želim bilo kud odavde, a da, Kobe mi je u planu kad se iskopam iz aerodromskog kruga.
Mala Japanka kaza da ona živi u Kobeu i da ima autobus do tamo. Onaj veliki, putnički.
Da, znam. Ali devojka na informacijama mi je rakla da ne bi prihvatili moj bicikl.
Japanka se čudi, ali ne želi da nagađa. A i mora da ide.
Završivši sa večerom, opet se uputim na recepciju. Tamo je isto bila smena, pa je sad dežuran jedan mladić koji pomalo govori engleski.
Pozovite nekog ko dobro govori, previše je komplikovano da bih vam objasnila, zamolim ga.
Ali on mi uporno potura mapu podzemne recitujući tekst koji zna napamet. Moram da mu ponovim molbu, odlučno tražeći da me posluša umesto što radi po inerciji.
I on posluša. Pozva kolegu koji odlično priča engleski. I kome zakukah, izloživši mu ceo problem: hoću izvan kruga ali taksi je preskup a i nema velikih automobila za sav prtljag, dok vozom ne mogu zbog istog tog prtljaga.
On htede da me uputi na drugi šalter za informacije.
A ne! Molim vas da mi vi pomognete. Zaista ne mogu da ponovo objašnjavam svoj problem. Uostalom, ne znam ni koliko me je ona prva devojka razumela, iako je pričala odlično engleski. Teško je razumeti problem koji je tebi samom stran, a i većini ljudi kojima pomažeš. Ljubaznost tu ne pomaže, osim što je dobrodošla kao reč saosećanja.
Čovek razmisli, pa mi kaza da sačekam i da će on doći. I zaista eto njega za manje od pet minuta. Majušan je i izuzetno ljubazan. Pozva me da ga pratim, opet na drugi terminal na spratu. Opet akrobacije u upravljanju kolicima sa Surfijem koji se raširio za tri standardne dimenzije prtljaga. I opet probijanje kroz reke putnika. Da bismo na ulazu u podzemnu saznali da moram sama da istovarim prtljag; ako ga najpre nekako utovarim. Nema šanse da mi neko pomogne. Ni za pare, sve i kad bih mogla da častim nekog Japanca.

Deluje kao da sam zaglavljena ovde, primetih. Nadam se da neću ostati svih 90 dana, koliko mi je dozvoljeno da boravim u Japanu. Na to on poče da mi objašnjava, manje-više sve isto što mi je već rekao a i što sam i pre njegovog dolaska saznala.
A autobus?, upitah, videvši kako jedan upravo prođe ispod mosta na kojem smo stajali.
Ne može da stane, odgovori uvereno Japanac.
Ja sam sigurna da može, standardne je veličine za putničke autobuse. Upravo sam u Hong Kongu stigla jednim takvim do tamošnjeg aerodroma. Ne vidim zašto ne bih tim prevozom i otišla sa ovog, kansaiškog.
Čovek se malo zamisli pa mi reče da idemo dole. Da će probati da razgovara sa vozačima u moje ime. I opet se vozimo, Surfi i ja, već drugi ili treći put na terminal dva. Silazimo u prizemlje, ovog puta bez ijednog zaglavljivanja na vratima lifta. Vožnja čak postaje nalik na reli, jer me čovek podstiče da požurim, pošto uskoro odlazi poslednji bus. Usput priča sa jednim vozačem, pa sa asistentom. Može, može kutija u autobus!
Gde bih da idem?
U pravcu Kobea, bilo gde mi je ok.
Može samo u Kobe. Ne staje nigde između.
I koliko to košta?
1950 jena (19,5 evra).
Uh.
?
Ok, molim vas, kupite kartu za mene, rekoh, pruživši mu dve novčanice. Previše sam umorna da bih se raspravljala sa mašinom koja izbacuje kartu kad se pritisnu odgovarajući dugmići — na japanskom.
Utovarujemo kutiju, pa prtljag. Uskačem i ja. Nemam pojma gde će me istovariti u tom Kobeu. A Dragani ne mogu da javim da bih još večeras mogla da budem kod nje.
2.
Mesto gde me je bus ostavio je usred Kobea, ispred neke poslovne zgrade. Uredan popločani prolaz oko nje dobro je osvetljen, a ima i dosta niša. Odvučem komad po komad svog prtljaga do bočne strane, da ipak budem malo zaklonjena od ulice iako nema mnogo ljudi a i ti koji prođu, gledaju svoja posla. Najpre zavirim u svaku nišu, otrkivši da je jedna zapravo sporedni ulaz u zgradu. Subota je noć, pa je zatvoren, a verovatno će to biti i sutra. Ali i ako neko bude radio, ja bih svakako otišla jako rano…
Da, pomislila sam da tu lepo razapnem šator a da pakovanje Surfija i raspoređivanje stvari po bisagama ostavim za — novi i bolji — dan. Međutim, nije prošlo ni deset minuta, a iz zgrade je izašao dečko iz obezbeđenja, da izbliza baci pogled na mene. Propade mi plan.
Ja ću tu da sklopim bicikl, rekoh mu. Pa gestovima i mimikom, pojasnih da sam upravo sletela iz Hong Konga. I da ću da vozim po Japanu.
Aha, reče on i vrati se nazad u zgradu.
Pa onda, da počnemo.

Sam bicikl sastavila sam za manje od pola sata. Ali problem mi je, kao i prethodni put, zadao prednji nosač bisaga. To je jedna komplikovana komadina čelika, firmiranog Tubusa. Znam da je dizajniran tako da odgovara svim tipovima kačenja bisaga, ali ipak su mogli da njegovo montiranje malo pojednostave.
Ali nekako i to savladah. I stigoh do pumpanja guma, kada – cvrc: otkaže zadnja, izleti onaj vrh na ventilu. Moja greška jer nisam nikad ranije koristila tu pumpu. Sad to ispravljam tako što moram da zamenim zadnju gumu rezervnom. Prljava sam kao prase i umorna kao posle maratona. Ali ko me pita, je l’ sam htela avanturu – pa evo mi je.
I nekako do tri iza ponoći sve sklopih i spremih. A sad – paravac prvi park.Još ranije sam čula a uoči dolaska sam na inostranim forumima i iščitala brojne potvrde i uputstava o kampovanju u japanskim gradovima, uglavnom u parkovima. Tako sad krenuh prema onom koji je pokazao moj GPS, na 500 m udaljenosti.
Iza lanca kojim je zatvoren prolaz kolima, otkrih terene za tenis sa malom zelenom površinom, taman dovoljnom da stane moj šator. Nikad ranije nisam ovo radila, ovako usred grada. Bilo me je uvek strah, dok za Japan znam da je izuzetno bezbedna zemlja. Ta nisam li maločas uz ogradu videla prislonjen i samo jednim lancem vezan Fuji brzinac. U Srbiji ga ne bi sačuvali ni alarmi; ma kakvi alarmi – ni fizičko obezbeđenje. Na osnovu toga, nije teško poverovati ni da je u Japanu bezbednost ljudi na visokom nivou.

Tako se smestih u tom parku. I odspavah možda dobra dva sata. Već pre šest spakovala sam se i otišla, radije sama nego da mi dobro jutro požele živahni rekreativci koji će početi da dolaze na terene. Znam da ne bi bilo nikakvih problema, samo što sam previše umorna za nove doživljaje.
Moram da pronađem wifi, da kontaktiram Draganu i da najzad stignem do nje. A onda ću pod tuš, pa da spavam i da se odmorim. Sudeći po ovakvom početku, biće mi potrebno dosta snage za sve avanture koje me ovde očekuju.

3.
Tek ujutru uspevam da uspostavim kontakt sa Draganom, koristeći free wifi ispred prodavnice Lawson. Nakon skoro polučasovnih dogovora, pronalazimo – ona u Google Maps, ja na svom GPS-u – istovetan orijentir, gde ćemo se sresti. Brojevi, naime, nisu obeleženi na kućnim adresama, barem ne u Kobeu.
Jako sam umorna i treba mi skoro sat vremena za pet kilometara, koliko ima do njene kuće. Doduše, sve je uzbrdo, pošto je ovaj grad primorski, okružen planinskim vencem Rokko, pa se od obale prilično strmo uzdiže po njegovim padinama.
Samo putnici dugoprugaši znaju koliko znači kada se u tom dalekom svetu sretne neko svoj — makar se ta prisvojna zamenica odnosila na poznanstvo preko društvenih mreža. Pa još kada je ta osoba srdačna, topla i gostoljubiva toliko, da počinje da ti ugađa, koliko zbog tebe, toliko da bi tvoj prvi utisak o zemlji u koju si došao, a u kojoj ona živi već dugo, bio dobar. Jer, znaju to putnici i svi ostali koji su napustili svoju zemlju, prvi utisak o drugom narodu među koji si došao presudno je važan.
Tako sledi najpre lagani doručak u japanskom stilu, kome se dodaje srpska kafa nostalgije radi, pa Dragana odlazi u školu, gde predaje engleski, ostavljajući me da se odmaram i prikupim snagu za večeras, kada će me izvesti na dobar suši.
20160828_181235
Ali dugo je to vremena, pa iako bih mogla spavati ne budeći se do jutra, ne želim da sasvim propustim dan. Zato, čim se malo oporavim, krenem u šetnju po kraju. Put me vodi uzbrdo, ka Rokko planini, gde se nalazi čuveni vidikovac sa jednim od tri najpoznatija panoramska pogleda u celom Japanu. Do tog se mesta stiže žičarom, a može i peške ukoliko tragač za pogledom nije pod jakom upalom mišića nakon identičnih aktivnosti uspinjanja na vrhove pređašnjeg grada. Obilasci Hong Konga istrošili su moje poslednje snage, pa sam sad sposobna samo da ispešačim do tačke gde se završava urbani deo grada, a počinje šuma, čiji obod je kultivisan u park. To je prostrana površina, plato sa otvorenim pogledom na Kobe. Imam sreće da je nebo dosta čisto, pa se u daljini jasno vidi Osaka, dok se na južnoj strani linija horizonta stapa sa Pacifikom.
Postojim malo uživajući. Na nekoliko metara od mene, jedna devojka vežba neku borilačku veštinu. Vrlo je usredsređena. Tamo iza, nekoliko roditelja izvelo je decu u park. Odozdo od ulice, odakle sam i ja došla, povremeno se neko uspenje.
IMG_3771
Primećujem da su ljudi neverovatno tihi – neverovatno za Aziju koja je sinonim buke. Uopšte je sve tiho – i saobraćaj, i život iza ograda i kapija. Mir vlada ovim gradom, i ovim narodom. Utisak je veoma snažan, a imala sam ga i jutros, samo što sam to pripisala ranom dobu dana, uverena da će kasnije, kada se grad razbudi, sve biti drugačije. Ali isti spokoj produžio se i tokom celog dana. Ovde čovek čuje svoje misli i ima svoju privatnost i nasred ulice. Koliko se već samo to razlikuje od ostatka Azije! A još nisam ni počela da otkrivam ovu zemlju.
Vraćajući se nazad, zaustavim se da uslikam kuče u kolicima na četiri točka, sa pokretnim samo prednjim šapama, dok su mu zadnje nepokretne i u zavojima. Ali kamera me ne sluša. Priđem i pomazim kuče, a vlasnik koji ga drži na povocu i koji je bio namerio da skrene u drugu ulicu kako bi se meni pomerio sa puta, tada se zaustavi. Nismo odmah uspostavili kontakt. Mazila sam kuče i nešto mu tepala dva-tri minuta ili čak i duže, pre nego što mi se čovek obratio, na razumljivom engleskom.
„Ima problem sa ovim delom“, pokazao je na završetak kičme.
Izrazila sam svoje saosećanje, a onda mi je kucin vlasnik otkrio da je njegovom ljubimcu čak 16 godina.
„Wow!“, uzviknula sam. Stogodišnja japanska kuca. Ovde su i psi dugovečni. Setih se da mi je prvi utisak kad sam iz aviona izašla u aerodromski hol i stala u red za imigraciono, bio koliko ima starih ljudi koji su vitalni i još uvek rade. Naime, prva kontrolu dok sam stajala u redu za imigraciono, obavio je povijeni staac od možda osamdeset godina. Radio je jednostavan posao provere da li su imigracioni kartončići dobro popunjeni, ali svejedno sam pomislila da je verovatno samo u Japanu moguće da on i dalje bude zaposlen.
Popričala sam malo sa vlasnikom kučeta, rekavši mu da sam tek stigla i da nameravam da vozim tri meseca po Japanu. Sve vreme sam mazila njegovog ljubimca, koji je od radosti počeo i da laje. Potom smo se pozdravili i ja sam produžila natrag.
4.
Vreme do Draganinog povratka koristim da iskrojim SIM karticu za 3G. Internet je u Japanu priličan problem za nekog poput mene, ko neće spavati u hotelima niti se hraniti u restoranima. Ne postoji klasična SIM kartica sa 3G/4G mrežom, već se može kupiti samo kartica za net, ili mobilni ruter za neograničeni broj uređaja, što je pogodno za grupe putnika. Zbog cene i praktičnosti (jer baterije rutera traju maksimalno šest sati) opredelila sam se za prvo. Kartica (kao i ruter) se naručuje onlajn, plaća se onlajn a isporučuje se na adresu koju navedete u roku od dva dana. Putnici se obično opredeljuju da ih sačeka na aerodromu, dok sam ja, naravno, navela Draganinu adresu u Kobeu. U formi koju sam popunila, bilo je i obavezno polje u kome se navodi očekivani dan i vreme podizanja kartice. Iako se to odnosi na ljude koji doleću u Japan i podižu svoju karticu na aerodromu, upisala sam i ja kad planiram da budem kod svoje domaćice – u nedelju 28. Avgusta, oko 11 pre podne.
IMG_3770
Prošlo je četiri dana otkako sam uplatila za svoju SIM karticu, a u Draganinom poštanskom sandučetu nije bilo ničega. Dan pre mog doletanja u Osaku, poslala sam mejl japanskom operateru pitajući ga šta je posredi. Budući da u Kobeu nameravam da ostanem samo jedan dan, tako da neću imati vremena da čekam na isporuku koja kasni. Odgovor koji sam dobila stvorio mi je nepogrešivu sliku o Japancima:
„Bojimo se da je došlo do nesporazuma. Kao datum svog dolaska naveli ste nedelju 28, u 11 h. Danas je subota 27. i kartica je isporučena na adresu koju ste naveli u 12 h.“
Precizni Japanci!
Međutim, napravila sam grešku u izboru veličine kartice – upisala sam ‘normal size’ umesto ‘mini’ za ajfon. Veoma me je iznenadilo da japanse kartice nisu prilagođene svim veličinama, kao u ostalim zemljama, pa po potrebi i tipu mobilnog, možet da koristite bilo koju od tri veličine. Uvidevši svoju grešku, najpre sam pozvala korisnički servis. Bili su spemni da je zamene, ali bih morala da platim trošak poštarine – ukupno 10 evra. A sama kartica je koštala 40 evra, za 30 dana i količinu od 6 GB podataka. Nije mi se davao ni cent više za mogućnost da imam pristup netu sa mobilnog. Tako mi je ostala samo jedna mogućnost: da iskrojim karticu prema ležištu u svom telefonu. ‘Risky job’, kako mi je naglasila ljubazna Japanka iz korisničke podrške, ali njen posao je da mi to kaže. A i kako ona može da zna da sam nekad super kroijla i šila.
Ipak, potrajalo je, a taman kad se veličina u nulu podudarila sa ležištem, otkrila sam da je karton od kog se prave japanske kartice deblji od standardnog. Već sam mislila da ću morati da nekako (skalpelom verovatno) sljuštim jedan sloj, kada sam nekako uspela da je uguram.
Najzad sam se povezala.
5.
Dok čekamo suši u restoranu, Dragana i ja pripravljamo sebi zeleni čaj u prahu. Jedino je takav priznat kao pravi. Sećam se da sam čitala o ceremoniji ispijanja čaja tokom skupova ča-no-jua i o šest neprikosnovenih pravila Rikjua, zapamtivši ono o zabrani da se vode beznačajni razgovori, o zabrani da se izgovori ijedna reč obmane ili laskanja tokom ceremonije, kao i o tome da se čajni prah pripravlja sa vrelom vodom bez čajnika dok se potom napitak ispija iz jedne iste, posebno dizajnirane posude, koja se dodaje iz ruke u ruku i tako ukrug, za svakog po gutljaj.
DSC_0059
Dragana je već šest godina u Kobeu i dosta toga je naučila o japanskim običajima. Voli ovaj narod i zemlju i svoju ljubav želi da prenese i na svoje goste. A ja sam voljna i spremna da prihvatim sve, budući da su mi prvi utisci toliko lepi, a imam i velika očekivanja.
Omiljena japanska hrana moje domaćice je, naravno, suši. Veliki je poznavalac ovog tradicionalnog japanskog jela. Tako sada naručuje najbolje vrste u ovom restoranu, nutkajući me da probam: suši sa lignjama, sa jeguljom, sa ikrom, sa morskim ježom…
A ja sve prihvatam i kusam sa slašću probuđenog grumana.

6.
Plan je bio da ostanem samo jedan dan. Ali moj umor je bio prevelik a i vreme se jako pokvarilo, pošto je sa juga kreno tajfun prema severu. Tako me je dočekalo kišno i sivo jutro, bez izgleda da će se vreme tokom dana prolepšati.
Iako sam odlazak definitivno pomerila za sutra, ipak nisam mogla da ceo dan provedem u stanu. Do đavola i kiša, idem da makar nešto obiđem. Ali nije tako lako izaći u pljusak da se voziš biciklom po gradu, čak i ako znaš da ćeš se na krju vratiti u suvo i moći da se osušiš i ugreješ. Hoću-neću, hoću-neću, sve hoću ali nikako da krenem, dok na kraju nisam sebi podviknula.
IMG_3769
Izašla sam na natopljene kobeovske ulice, najpre u potrazi za benzinskom pumpom na kojoj bih dopumpala moje gume (koje su za avion morale da se izduvaju a ručnom pumpom nisam uspela dovoljno da ih naduvam) i nasula benzin u svoj gorionik. Nisam znala da li je to moguće na japanskim benzinskim stanicama, a ni Dragana to nije umela da mi kaže.
Po dolasku na najbližu, uzalud sam deset minuta objašnjavala šta mi treba. Nikada se stariji čovek i ja ne bismo razumeli, da se tu nije našla mlađa žena u kolima, koja solidno priča engleski. Objasnila sam joj šta mi treba, a zatim sam saslušala objašnjenje koje je meni otkrilo zašto je čovek uporno odbijao kada sam ga molila za te dve stvari.
„Znate, to gorivo će se dimiti kada ga zapalite,“ objasnila mi je žena.
Nasmejala sam se i odgovorila da znam, ali da gorionik radi tako što se prvo napravi pritisak u pumpi pa se zuapali tečno gorivo koje se dimi dok se gorionik ne zagreje, a onda krene ujednačeni plamen.
Žena se izvinila, odgovorivši da je njima to potpuno nepoznato i da je zato ispao nesporazum.
„Znate, Japanci su jako ljubazni, ali uglavnom ne razumeju engleski“, rekla je, a ja sam klimnula glavom potpuno se složivši. Jesu ljubazni. I prijatni. I ne smeju se na sve što kažete a oni ne razumeju. I ne beže kada pokušate da ih nešto piatte. I ne galame. I uopšte ne liče na ostale Azijce po ponašanju.
Za posao oko guma čovek se dobro pomučio. Moj adapter nije odgovarao nijednoj pumpi koju on ima, ali je na kraju uspeo d aimprovizuje. Bilo mi je neodoljivo simpatično kako se obradovao što je uspeo, ali se trudio da to ničim ne pokaže. Zahvalila sam mu usrdno, srećna što sam obavila ta dva važna posla.

7.
Kobe je poznat po proizvodni sakea. U gradu ima na desetine vinarija (Japanci za sake kažu da je pirinčano vino), ali samo u jednoj do dve je moguće i besplatno degustirati ovaj napitak. Uputila sam se na severoistočnu stranu grada do Hakusuru Sake Brewing Co, koji je pretvoren u muzej i restoran. Nisam mnogo razumela od japasnkih objašnjenja, ali sam se dosta zabavila snimajući video-klip o toj poseti.
20160829_154429
Dozvoljena je degustacija jdne čašice po posetiocu, ali Japanac koji je zadužen za taj deo nije obraćao pažnju na to što sam se počastila u više navrata. Iskoristila sam i priliku kada su se pojavila neka deca, koju smo jedva zadržali da i ona ne nazdrave, pa sam umesto njih popila još poneku.
Najviše mi se dopao liker sa ukusom narandže-mandarine (uzoj), čak toliko, da sma potpuno neplanirano kupila jednu flašu za sebe. Pomislila sam da će narednih dana, u planinama Hokaida, biti dobro da se povremeno ugrejem, dok mi ni na pamet nije palo da ću do kraja te večeri, uglavnom sama, uz malu Draganinu pomoć, popiti sve.
Piće je dosta slabo, svega 11 procenata alkohola, a i Dragana je, nakon posla, donela japanske specijalitete za večeru, tako da je liker imao dobru podlogu. A i došlo mi je tako da nazdravim, da proslavim, da učinim taj dan posebnim, kao najavu – ili više kao prizivanje – još lepših dešavanja tokom mog predstojećeg pedalanja po Japanu.

Subscribe
Notify of
guest
10 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Marica
7 years ago

Pa ti već stigla do Japana. 🙂 Simpatično mi je kako si primetila tišinu u poređenju sa ostatkom Azije. Od kad živimo ovde, taj deo baš posebno cenim. Kad god smo u Tokiju, ustanem ujutru zorom, sednem u pekaru i uživam u tišini dok ispijam tu prvu kafu. Iako je kafa bzveze a doručak preslab ili presladak za moj ukus, taj mir, usporenost i tišinu ništa ne može pokvariti. 🙂 A kad su degustavije u pitanju, taman dok si na Hokaidu obiđi Saporo pivaru i Nika viski destilariju. 🙂 Pivo se plaća, ali viski možeš da piješ dok se ne… Read more »

Ensar Goranac kosovo
Ensar Goranac kosovo
7 years ago

Odlican text snezo upravo se ja vratio sa putovanja ,napravio krug kosovo i albanija bilo mije super kad me ljudi pitaju kako je i kako se snalazim a ja onda kao iz topa kazem lako meni al da vi cujete pricu o jednoj snezi i tu picinje moja prica o tebi a zavrsava se o meni.srecno.

Voja
Voja
7 years ago

Tako si sve lepo opisala da mi je malo falilo da kažem “E moram da idem da to i vidim!” 🙂

Spes
Spes
7 years ago

Nasmeja me tvoj filmić 😀
Drago mi je da se tvoji utisci poklapaju sa mojim očekivanjima da će Japan i Japanci biti potpuno različiti od ostalih Azijata, a verovatno i od svih ostalih ljudi na planeti.
S nestrpljenjem čekam sledeće izveštaje.

Frane
Frane
7 years ago

Na početku, prvo ti želim dobro zdravlje i vjetar u leđa.
Zanima me kako češće ne koristiš warmshower i couchsurfing?
Po pedali

10
0
Would love your thoughts, please comment.x