A sad na jug!

/Zbog problema sa sporom konekcijom, poslednje fotografije nisu mogle da se učitaju u punoj rezoluciji./
13. septembar
Pošto sam islikala Cape Soya, sebe i bicikl ispred spomenika najsevernijoj tački kopnenog Japana, krećem na jug. Za promenu, vetar me ne udara čeono, već je skoro leđni. Predeli su sasvim drugačiji nego sa strane Japanskog mora. Ovde je sve nekako pitomije, možda bi prava reč bila – blaže. Blaže su boje, blaže linije, blaži vetrovi. Čini mi se da se nikada nisam ktorljala kroz lepše predele.

Vozeći kroz neku šumu, putem kojim bi poneko vozilo prošklo u možda petnaest minuta, iz žbunja uz sam drum, iskoči preplašena srna. Zbunjena mojim neočekivanim, beščujnim pojavljivanjem, nije znala kuda da utekne, pa je krenula najpre nekoliko metara uz put, kao što beži preplašeni zec, ne umejući da skrene, već sve pravo, a onda je najzad šmugnula u neko šipražje. Ali je tamo zastala, napeto posmatrajući i osluškujući zvukove te nepoznate zveri – bicikla. Videla sam joj beli tur kroz granje i lišće. I nešto sam joj protepala prolazeći kraj nje, u stilu da se ne plaši i da je smešna sa tom stražnjicom.
Još sam se osmehivala kad mi pade na pamet da bi isto tako mogao i neki medved da mi iskoči na put. Na Hokaidu, na severu zemlje, ima ih dosta. Pa iako sad nisu opasni, jer se bliži jesen, ovakav susret nikako ne bi bio bezazlen za mene. Problem je što točkovi bicikla ne proizvode dovoljno jak zvuk, zbog čega se na forumima o pedalanu Hokaidom preporučuje da biciklisti okače neke zvončiće. Zaboravila sam na to. Ali uvek mogu da pevam, te počeh nešto nevezano, ali brzo prekidoh, jer je bilo uzbrdo i ostala sam bez daha.
Izašla sam iz šume, našavši se opet na obali. A duž nje, na jedva metar razdaljine, sve ribolovački štapovi. I šatori na sve strane. Očito, ovaj deo obale je raj za ribolovce. Pošto se već bližio kraj dana, odlučih da tu negd epotražim i sebi mesto za kamp. Ali odvojih se od same obale, pa nešto više, na prostranoj a zaklonjenoj livadi od vetrova sa mora, podigoh sebi konak za tu noć.

Temperatura se spustila ispod deset stepeni i prilično sam se smrzavala, nenaviknuta na severnjačke uslove. Jedva sam dočekala jutarnje sunce, zahvaljujući sreći što sam na otvorenom, pa me je ogrejalo sa prvim zracima.
Ali kada sam krenula, vetar je iznova udario čeono. Borila sam se sa njim nekoliko sati, sve dok me ruta nije povela dalje od obale, u zaleđe. Tu sam najzad odahnula i, posle dugo vremena, ponovo sam uživala u vožnji kroz predele koji bi mi često zaličili na neke u Srbiji. Dobro, u nekoj čistijoj Srbiji.
Bila sam planirala da kampujem u besplatnom kampu, ali nisam ga našla. U mestu u kome sam se zaustavila postoji samo auto-kamp. To je prostrano, nekoliko hektara veliko zemljište, sa stazama, bungalovima, toaletima, označenim kamp-mestima… u koje se može ući neprimećen jer nigde ne postoji čuvar. Ipak, otišla sam u drvenu kuću, na kojoj je pisalo da je informacioni centar, u nameri da se raspitam o cenama i uslugama koje se nude. Dve žene obajsnile su mi da je kamp-mesto 300 ili 400 jena (nisam ih razumela), dok je korišćenje utikača čak 2000. „Dvadeset dolara?!“, upitah u neverici. A ja punim uređaje po javnim toaletima besplatno. Neka, hvala – odbila sam.

Mislila sam da se samo okoristim toaletom, da se istuširam i operem kosu, pošto je unutra bilo toplo. Zato sam prošla (opet neopaženo) do najudaljenijeg, sklopila svoj gorionik i zagrejala vodu. Plan je bio da tako čista odem preko puta, gde se nalazi javni park, te da se tamo smestim. Ali onda me je mrzelo da se premeštam. I ovde mi je sve nadohvat ruke – toaleti i voda. Jeste da nisam prijavljena i da nisam platila, ali ako neko bude dolazio da proverava, uvek mogu da se izgovorim na to da nisam najbolje razumela i da naknadno platim ta četiri dolara za kamp-mesto. Tako je ispalo da činim i prvi prekršaj u Japanu, iako to nisam nameravala.
 
14. septembar
 
U kampu me niko nije uznemiravao, niko nije došao da me proverava da li sam platila. Da li kao cena za to što sam se prošvercovala, ili je samo reč o lošoj sreći, tek, ujutur me je dočekala probušena zadnja guma. Dobro u tom maleru bilo je to što sam barem vode imala na pretek, a mogla sam i da zapušim sudoperu u letnjoj kuhinji, te proverim gde guma ispušta. Sve lagano, bez žurbe i nerviranja.

Nepun sat od početka kotrljanja, naiđem na javni toalet na obodu nekog sela, sa utičnicama. Baterije su mi već sve na izmaku, one na kameri i ne rade pa je ne koristim još od prekjuče. Čini se da u ovaj toalet retko ko i zalazi, a pogotovu ne žene, tako da se ja raskomotih: unela sam hoklicu, uključila adapter i u njega produžni kabl, kako bih napunila sve svoje gedžete. A pošto će to potrajati, imaću vremena i da postavim novi blog, da odgovorim na nagomilane poruke i obavim još koješta što inače ne stižem, jer bateriju notbuka uglavnom potrošim na ove dnevne objave na Fejsbuku. U toaletu inače svira muzika, kad sam ušla, baš je išla lepa obrada Male noćne muzike. Uskoro otkrivam da se i muzika uključuje na senzore, i čim se pet minuta ništa ne pomera u toaletima – u ženskom, muškom i onom za osobe sa invaliditetom i majke sa bebama – muzika se isključuje. Ustanem li da protegnem noge ili da donesem termos iz bisaga bicikla koji je ostao napolju, muzika opet krene, uvek počinjući od Mocarta.
Sedela sam tamo sigurno sat i po, kada je ušla jedna žena. Obe se nasmejasmo, pa se istovremeno izvinismo jedna drugoj. Mislim da je samo u Japanu moguće da tamošnji stanovnik zatekne u javnomtoaletu nekog stranca koji sedi na hiklici, pije kafu i, sve uz Mocarta, radi nešto na lap-topu, kradući javnu struju – i da se ne zbuni, ili da makar to ničim ne pokaže. Kao da je to što ja tu sedim najnormalnija stvar na svetu, žena me, po završetku posla zbog kog je i ušla, upita na lošem engleskom odakle sam, gde idem, da li sam sama. Uz mnogo mahanja rukama i smeha, uspele smo i da malo popričamo, pa sam ja o njoj saznala da je iz Tokija, da ima slobodne dane i da je išla da poseti Wakanai. I opet se uljudno izvinismo jedna drugoj, ona meni što će oprati ruke nad lavaboom koji sam ja zaposela, ja njoj jer sam ga zauzela, pa ona izađe.

A i meni je bilo vreme da krenem, završila sam sve što sam imala i baterije su se napunile. Tako pokupih sve one gedžete, izađoh i stadoh da se pakujem. Kad, evo one ženice, izlazi iz kola u koja je tek bila ušla, i žurno mi prilazi kao da je nešto zaboravila. Pita me da se slikamo. Da, naravno – uzvratim, pa je zamolim da to uradimo i mojim telefonom. Učinilo mi se da se malo začudila šta će meni fotka sa njom, ali možda sam se prevarila.
Naredni sati vožnje obeležila je priroda, priroda i priroda. Pokušavala sam da se setim na koji me deo sveta, od zemalja u kojima sam bila, sve to podseća: ta ne previše visoka a opet ozbiljna brda, široke doline pod detelinom ili u livadama intezivne zelene boje od čestih kiša, četinari i breze, osećaj prostranstva i spokoja. I trebalo mi je vremena da se setim: na Rumuniju, na Karpate i Transilvaniju, u isto ovo doba godine, u ranu jesen, samo 2011. kada sam tek kretala na svoje putovanje. Bila je to najlepša jesen u mom životu, sve te boje i oblici, pitomo a divlje, koje me ujedno privlači i pomalo zastrašuje. Ova jesen, japanska, ozbiljno konkuriše toj rumunskoj.

Vozila sam nekoliko desetina kilometara do prve prodavnice. Nisam imala više ni hleba, a glad me je već ozbiljno mučila. Nakupovala sam nekih pica i sličnih testenina, koje brzo zavaraju glad, a ujedno su i najjeftinije što se može naći u tim mini-marketima. Sedela sam na ivičnjaku (na suprotnom kraju se smestio jedna motorista, o istom poslu ručka), kada su se neka kola parkirala ispred mene. Zauzimala sam prostor parking-mesta, ali vozač mi se usrdno izvinjavao što će tu stati. Ta japanska ljubaznost. On je ušao u radnju a njegova žena je izašla iz kola i stala kraj svojih vrata. Bila je to jedna šezdesetogodišnjakinja, vitalna kao i sve Japanke. Čekala je da nam se pogledi ukrste i da je ohrabrim osmehom, da bi mi se obratila. Njen engleski bio je za nijansu bolji od one prethodne sa kojom sam danas pričala. I ovu je zanimalo odakle sam, gde idem i da li sam sama, dok mi je za sebe ispričala da je sa Hokaida, iz Ashakiava, a sa mužem ide u Wakanai; bila je već nekoliko puta tamo kada su odlazili na obližnja ostrva. Primetila sam da je Hokaido prelepo ostrvo, dodavši da mi je Japan, od četrdesetak zemalja u kojima sam do sada bila, ubedljivo naj po svemu.
„Oh, zaista! Mnogo vam hvala! Mnogo mi je drago što tako mislite!“, uzviknula je, iskreno dirnuta.

Već sam primetila da su Japanci jako ponosni na svoju zemlju. Znaju njene prednosti i laska im kada ih stranac primeti, ali nikada neće prvi početi da je hvale. I to mi se jako dopada. Kao putnik, uvek volim da čujem da stanovnici neke zemlje cene njene lepote. Nervira me kada me (kao u Kini) pitaju: „A zašto ste izabrali baš Kinu?“, ili kada preda mnom, potpuno nepoznatom osobom koja je tu gost, kritikuju zemlju u kojoj žive. Japanci to ne rade, bar ne ovi koje sam do sad srela. Njihov ponosan a uzdržan način čini mi se kao prava mera da se jasno pokaže ljubav prema svojoj zemlji, ali i dostaojanstvo. Zato joj još rekoh da imam osećaj kao da nisam u Aziji, već negde u Zapadnoj Evropi, uzimajući potonju kao sinonim uređenosti i visokog standarda u svemu. Bila je polaskana, i opet mi je zahvalila na tako lepom mišljenju. Utom je i njen muž izašao iz prodavnice, pa se pozdravila sa mnom, poželevši mi srećan put.

Na ulazu u gradić Bifuke ugledala sam saobraćajnu tablu sa već prepoznatljivom oznakom da se tu nalazi kamp. Pratila sma oznake i prešavši mostom preko reke, na rečno ostvrce, našla sam se u kamperskom raju: uređeni travnjaci, bungalovi, staze, i desetak šatora i kamp prikolica. Upitah jednog motoristu koji je tek postavljao svoju pokretnu kućicu da li je kamp mesto besplatno, jer nigde nema ni ograda, ni čuvara, kao ni u onom sinoć. Čovek mi pokaza da treba da se sama prijavim na recepciji, da platim 300 jena (3$) i uzmem broj. Zahvalih mu i produžih, u nameri da napravim krug po parku i smislim šta da uradim. To je zaista prihvatljiva cena, iako sam već potoršila svoj dnevni budžet. Mogla bih da se prošvercujem besplatno, a najgore što bi mi se možda dogodilo je da me neko usred noći pomeri sa mesta koje sam bespravno zauzela i da onda moram da se selim i plaćam za legalno mesto. Ali nije mi se to činilo. Nije mi se dalo da kršim pravila (i ono sinoć se desilo sasvim slučajno). Bilo bi me sramota – mene, starog anarhistu, večitog buntovnika protiv svih nepravdi sveta, uključujući i društvene sisteme koji nisu pravljeni po meri čoveka. Osim kad jesu, kao ovaj u Japanu. Ovde nemam protiv čega da se bunim – ova država daje mnogo svojim stanovnicima i svima koji dođu u nju, daje unapred i daje besplatno neke od najvrednijih civilizacijskih tekovina: sigurnost, moralnost, čistoću, uređenost, privatnost… pokazujući na svakom koraku da poštuje čoveka. Pa kako onda da ja ne poštujem nju?
I tako, odoh da se sama prijavim i da platim kao što čine svi Japanci, ponosna poput deteta na svoju ispravnu odluku.
 
15. septembar
Ne znam kolika je količina lepote koju putnik-nomad može da propusti kroz svoje zenice, ali mojim dužicama kao da nikad nije dosta i, koliko god da se šire ne bi li upile sve prizore oko mene, one traže još, i još, i još. A ovo ostrvo zvano Hokaido poigrava se sa mnom kao kakav umešni diler slikama na kojima bi oči rado počivale i zauvek, utopivši se u te prizore kao što se zavisnikova svest utapa u miris opijuma, jer mi svakoga dana nudi sve neverovatnije pejsaže. Taman kad pomislim kako ništa lepše od toga što upravo posmatram priroda ne može da stvori nigde, osim kao sopstvenu simulaciju u nekom studiju za animaciju, a ostrvo me iznenadi nečim do tada neviđenim.

Ono što sam danas gledala oko sebe zavređuje i desetostruke napore koje sam ulagala uspinjući se kilometarski dugim uzbrdicama. Bila sam sama, usred divljine kroz koju je jednom, verovatno samo iz razloga japanske pedantnosti, potekao glatki asfaltni put, na uslugu ljudima koji njime neće prolaziti, osim kada tuda zaluta neki cikloputnik. Dahtala sam, stenjala, psovala te uspone bez kraja, znoj je lio sa mene a mišići ruku i nogu su mi brideli i trnuli od napora, ali nijednog trenutka nisam prestala da budem svesna sve te lepote koja me okružuje. Prođe čoveku svašta kroz glavu dok je tako sam, sa tim izazovom, daleko od ljudi: pomisli i na najgore, da će mu pozliti, ili da će mu se desiti neka nezgoda, možda će neka divlja životinja baš njemu preprečiti put, što se, naravno, dešava samo u filmovima, ali život se nekad i tako poigra, svašta je moguće… I još pomisli kako je vrh prokleto daleko i da mu u životu baš i nije do tolikog mučenja, ali odmah za tom mišlju dođe i druga, ona da zapravo i nema izbora, osim da nastavi dalje. Uvek se mora nastaviti dalje.

Na kraju, negde će stići. Možda ne baš tamo gde je prvobitno naumio, ali uz sve to što gleda oko sebe, nije previše ni bitno gde će se te večeri zaustaviti. Samo da magija potraje, da se nastavi i sutradan, i narednog dana, i onog posle njega…

 
16-17. septembar
 
Scene koje su izmakle kameri:
Japanski vozači koji uvek drže odstojanje od vozila ispred, 50 metara najmanje. Ni na semaforu se ne zakucavaju jedni drugima u branike. Nikada ne startuju čim se uključi zeleno za njih, već uvek prvo provere da nije zaostalo neko vozilo ili neki pešak / biciklista na prelazu.

Radnik koji reguliše saobraćaj na deonici na kojoj je zatvorena jedna traka u dužini od možda 100 metara. Ugledao me je na vreme, rekao nešto svom kolegi i onda su obojica hitro pomerili dva čunja u onom zatvorenom delu, kako bih prošla tuda bezbedno, izbegavajući stiskanje sa kamionima i automobilima u onoj otvorenoj traci koja je sužena.
Drugi radnik na istom poslu, samo na drugom mestu i nekoliko sati kasnije, koji istrči preda me sa zastavicama, pa ja usporim, očekujući da će me privremeno zaustaviti, ali on se duboko, najdublje nakloni, kao da me svečano propušta.
Motoristi sa palčevima podignutim visoko uvis kad me preteknu.
Desetine cikloputnika, sve Japanaca. Svi voze u suprotnom smeru, na sever, prema Vakanaiju. Primećujem i da svi nose kacige, a bicikli su im uglavnom putnički, sa povijenim volanom kao i moj.
Jedna sama devojka na putovanju biciklom, natovarena sa četiri bisage. Vozila je suprotnom stranom, i to trotoarom, pa me nije videla.
Moje iznenađenje kada sam ugledala prvu putnicu koja putuje peške. I ona je došla iz suprotnog smera, povijena pod teretom ogromnog crvenog ranca na svojim leđima. Raspuštena kosa i onaj izraz sreće i umora na prašnjavom licu. Obostrana neverica dok se mimoilazimo i nakloni puni poštovanja. Mi smo drugarke na putevima, razumemo jedna drugu i iz jednog kratkog pogleda. Ja nikada ne bih mogla to što ona radi. Možda i ona misli isto za mene.

Ttinejdžerka koja zamišljeno hita trotoarom sa moje strane puta. Leprša duga crna kosa i vijore se široke pantalone koje se sužavaju na člancima. Zbog nečeg mi deluje tradicionalno japanski, samo mi izmiče zbog čega tačno. Ali nesumnjivo je lepotica. Egzotična.
Zgazila sam puža, koji je na leđima nosio kućicu boje peska. Prekasno sam ga opazila da bih ga zaobišla. Čula sam onaj hrskavi zvuk i naježila se. „Izvini! Izvini! Izvini!“, uzvikivala sam naglas, žaleći što nisam bila pažljivija.
Inače, pevam. Pre puta, mislim da nikada nisam pevala. A i ne umem, nemam sluha. Ali poslednjih godina ponekad uhvatim sebe kako se dernjam dok pedalam u nekoj bestragiji. Otakako sam u Japanu, to je postalo redovno. Pevam svakog dana, onako od čista srca. Dobro je samo što nemam saputnika.
Nisko nebo i promenljivo vreme. Kad pada kiša, utisak je da nikad neće stati. Kad sine sunce, čini se da će grejati zauvek. A u stvari se menja svaki čas.

Lagana vožnja uglavnom po ravnom, sa vetrom u leđa ili bez vetra. Iz radoznalosti, stanem da proverim šta se prodaje u jednoj velikoj hali. Otkrijem japansku verziju ‘uradi sam’. Pođem unutra sa svojom hoklicom da potražim navoj za jedan šrafčić. Četiri prodavačice me kao štafetu predaju jedna drugoj, a svaka ljubaznija od prethodne, ako je to moguće. Kupujem kesicu sa deset navoja, jer se ne prodaju pojedinačno. Onda ostanem da razgledam šta sve ima. Na odelenju za kamp-opremu nađem onu penastu podlogu za sedenje. Nedavno sam negde usput izgubila staru. Sve skupa, košta me 400 jena (4 $).
Kasnije, u drugoj prodavnici, samo prehrambene robe. Slučajno opazim rasklopivu kampersku viljušku, baš onakvu kakva je i moja stara iz seta koji sam nedavno bila izgubila pa našla. Otkrila sam da je preko njega prešlo neko vozilo, jer su se i viljuška i kašika polomile. Sad nađem obe, i uz njih, nož. Svaki komad platim 100 jena. Kad otkrijem da je to prodavnica „sve za 100“, vratim se da iskopam još nešto što mi treba. Ali nađem još samo pakovanje nes-kafe. Ipak se dugo zadržim. Prodavnice kao mesta za izlazak – i moj i Japanaca.

I dalje nema ljudi na ulicama. Nigde žive duše do pet. A i posle, retko ko ide peške, osim starih ljudi koji se pomažu onim šetalicama sa točkićima. Radno sposobni uglavnom se voze u svojim novim, dobrim kolima.
Gospođe na gradskim biciklima, uvek sportski elegantne i sa obaveznim sportskim šeširićima nalik na ovaj koji i ja imam. Ja sam svoj kupila u Kini, a ovde su oni izgleda hit leta i rane jeseni. Sve žene ih imaju na glavama, i kad nema sunca.
Baka sa velikim žutim mačorom uvijenim u ćebence, kog nosi u naručju, i deka sa pekinezerom kome je obukao svetli džemperčić, dok izlaze iz parka gde su šetali svoje ljubimce. Baka prednjači, pa nju zaustavim pitajući je za auto-kamp, koji bi trebalo da je u blizini. Pričamo, ona na japanskom, ja na engleskom. Ali najpre mazim njenog mačka. Ima svetloplave oči i dostojanstveno se prepušta mojim prstima. Poverenje, trostrano: ja-mačak-baka. Ne znam da li je to taj park koji tražim, čini mi se da nije, ali žena kaže da tamo mogu da spavam. Uverava me da mogu da ostanem. Kad deka priđe, kaže mu za moje pitanje, pa me onda oboje šalju da slobodno odem u park iz kog su izašli.
Uveče sedim ispod velikih, lepo oblikovanih bonsai-drveta. Osećam da sam srećna. Lepo mi je u Japanu, možda najlepše od svih zemalja do sada. Ali već sad mi se čini prekratkim vreme koje ću ovde provesti. Razmišljam da možda odložim odlazak u Ameriku u decembru, za, recimo, proleće. A da, kad mi istekne dozvoljenih 90 dana u Japanu, uradim visa-run, ‘istrčim’ u Koreju pa se vratim, sa pravom na nova tri meseca. Koja bih onda provela volontirajući u nekoj japanskoj porodici. Upoznavanje Japanaca u njihovom okruženju. Drugačija perspektiva putovanja. A u međuvremnu bih mogla i da saberem ove putopise u knjigu, jednu prekorednu, pre Nomada II i bilo koje druge. Ima već sad dosta materijala, a koliko će se tek toga nakupiti u naredna dva meseca… Baš ozbiljno o tome razmišljam…
 
18. septembar
Zvuk veverice koja pokušava da otvori lešnik najsličniji je mljackanju čete izgladnelih Vijetnamaca — po čijem bontonu se mljackanjem izražava pohvala ukusu hrane, pa što se više mljacka, to znači da je jelo ukusnije. Ali pošto odavno nisam više u Vijetnamu, kada me je takav zvuk prenuo jutros iz sna, pomislila sam da su to Japanci iz obližnjih kuća došli pred moj šator, pa nešto kopaju po šljunku, gule, tešu, pljuckaju i cokću ustima na sav glas. I baš sam se začudila, ali rekoh, možda je sve to što rade upućeno na moj račun, zbog toga što kampujem u njihovom parku. Možda je to ona neljubaznost ljutih naslednika samuraja, na koju su me upozoravali neki putnici. Te stoga, uputih tim ljudima jedno cvrkutavo: „Good morning“, složih nevini izraz i izvirih kroz vrata svog šatora napolje. Ali nigde ljudi, a i zvuk je naglo utihnuo. Nisam valjda sve to sanjala? Tad ga opet začuh i odmah ga locirah na obližnjem drvetu. Pošavši pogledom za izvorom zvuka, imala sam šta i da vidim: dve veverice jurcaju uz i niz drvo, svaka sa po jednim lešnikom u zubima, naizmenično se zaustavljajući na jednoj odsečenoj grani, kao u omiljenoj hranilici, te odande glođ-glođ-glođ. Kakvo je to bilo iznenađenje! „Haaah! Pa gde ste, drugari!“, uzviknuh prigušeno, dok mi se osmeh širio oko cele glave. Uspela sam da zgrabim fotoaparat i da kliknem nekoliko puta. Bojala sam se da će se uplašiti, ali nisu ni trepnule, nastavljajući da se jure i slasno glođu svoje lešnike.

Za razliku od takvog jutra, ceo dan je bio nikakav. Kiša non-stop. I hladno, toliko hladno da sam obukla zimsku jaknu i termo čarape. Termometar je pokazivao 12 C, ali zbog kiše i vetra subjektivni osećaj je bio da nema više od 7-8 stepeni. A nigde nikakve autobuske kućice ili nadstrešnice da se sakrijem, mada bih na kraju tu morala i da ostanem, jer ovo celog dana nije stalo ni na trenutak. Moj drugar iz Slovenije, takođe putnik oko sveta na biciklu, jednom mi je rekao da u severnom podneblju Azije može da se vozi najkasnije do sredine septembra, jer nakon toga, već postaje veoma hladno a nisu retki ni snegovi. Imala sam to na umu još pre nekoliko dana, kada sam krenula da se spuštam ka jugu Hokaida, u nameri da što pre pređem na južnije ostrvo Honšu. U ovo doba godine, čak i jedan stepen geografske širine znači razliku u temperaturi od nekoliko stepeni. I danas je trebalo da stignem u luku Tomakomai, odakle bih uhvatila feri za Sendai, ali sam na sredini dana morala da odustanem od tog plana i da potražim najbliži kamp.

Tako sam izguglala mesto kod gradića Abra. Ali tu me je dočekalo iznenađenje: uprkos neprekidnoj kiši i priličnoj hladnoći, kao da su svi stanovnici Abre izašli da kampuju i roštiljaju. Porodice sa decom, mladi, stari, samci, ma svi. I niko ne haje za vreme, šetkaju okolo bez kabanica, većina još uvek u letnjoj garderobi (severnjaci!). Pretpostavljam da je danas neki praznik, da se ni sutra ne radi, jer zašto bi dolazili u nedelju popodne, teglili gomilu kamperske opreme i razapinjali prostrane šatore kao da će danima tu ostati. Tolika brojnost ljudi koji hrle da kampuju podsetila me je na Ruse, na scenu na Bajkalskom jezeru, kada sam baš u petak popodne krenula na ostrvo Olkhon i našla se zaglavljena sa stotinama Rusa koji su bežali za vikend u prirodu. Ako ne mogu nigde drugde da pobegnu iz grada, oni će otići makar u daću. Takvi su, očito, i Japanci.
I evo, najzad, da ih i vidim i čujem! Smeju se, razgovaraju glasno, mala deca pokatkad i zavrište – ali su svejedno i dalje neverovatno tihi. Nema glasne muzike, a pretpostavljam i da je zabranjena, niko se ne dere preko pola parka, ako i ima pijanih, ne razlikuju se od ovih trezvenih. Najveću buku pravi grupa mladih, od koje sam udaljena možda sto metara: ne čujem njihove glasove, samo povremeni smeh uglas, kao odgovor na nečiji štos. Između toga, pucketa logorska vatra, koju. čini se, dobro održavaju. I dok ležim u svom šatoru pokušavajući da se ugrejem, iznova se pitam kakav su to neobičan narod ti Japanci, kad su čak i one dve veverice bile glasnije od desetina kampera oko mene.
 
19. septembar
Stigla sam do najbliže luke iz koje mogu da se ferijem prebacim na Honšu. Narednih 15 sati biću prepuštena talasima Pacifika. Nadam se da će bogovi okeana ove noći spavati mirno.
 

Subscribe
Notify of
guest
9 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
bijeli pavle
bijeli pavle
7 years ago

ivana stefanovic sa ‚‚put u damask‚‚i snezana radoijicic, sa svojim tekstovimaq…ozivjese putopise, hvala, uz dubok naklon..

Nikola
Nikola
7 years ago

Snezana, hvala vam na jos jednom divnom clanku. Zbog vas sam se zaljubio u biciklo i vec planiram put oko sveta vasim stopama. Tek skoro sam otkrio vas blog, procitao sve od 2011e iz pocetka, i sada svaki dan proveravam da li ima novih clanaka. Knjige su vec stigle postom, i uskoro se bacam na citanje. Hvala jos jednom, da vas zdravlje i vetar u ledja jos dugo sluze.

Dysback
Dysback
7 years ago

Oduvijek au me putovanja u istočne siromašne zemlje koje imaju bogatu prošlost nego u zapadne industrijske zemlje koje u kojima je sve podređeno tome da se od turista izvuče zadnji dinar. Moram priznati da se veselom svakom tvom novom postu i da si ponovno u meni probudila avanturistčki duh koji sam sam ugušio prije više od 20 godina. Međutim ne mogu se oteti dojmu kako ti je Japan pravo osvježenje nakon višegodišnjeg lutanja azijskim nedođijama. Nakon svega što sam pročitao čini mi se da je Europa ipak najbolje mjesto za život. Ima bogatu i ranoliku prošlost, kulturne i humane i… Read more »

Zoran
Zoran
7 years ago

Snezana idi na Okinavu, mislim da je tropska klima dole. Pozdrav

Davor
Davor
7 years ago

Puno srece ti zelim .

9
0
Would love your thoughts, please comment.x