Mnogo sreće i malo pameti

30. oktobar

U Kamioke Koen kamp stižem nešto pre mraka. Ljubitelji dnevnog šatorovanja i roštiljanja na otvorenom, koji su iskoristili sunčano nedeljno popodne, već uveliko napuštaju park. Spakovali su stvari, pokupili smeće, i polako se kreću prema izlazu.
 
Prošla sam do najudaljenijeg mesta, odakle imam dobar pregled. Oko pet, pre nego što se sasvim smrkne, u parku nema više nikoga. Jedini posetioci ostali su izvan kamp-prostora, u delu koji je namenjen isključivo za roštiljanje. To je grupa mladih ljudi, dosta veselih i povremeno bučnih. Pitam se da li su tek došli na neko noćno roštiljanje, ili još uvek nisu završili sa onim popodnevnim. Kako god, neće mi smetati, jer smo dovoljno udaljeni jedni od drugih.
 
Sve je hladnije, pa žurim sa postatvljanjem šatora. Poslednjih nekoliko dana, razlika između dnevnih i noćnih temperatura postala je veoma velika. Danju se još uvek može ići u kratkim rukavima, posebno kad sunce upeče, ali s prvim mrakom, temperatura naglo padne, da bi se tokom noći spustila ispod deset stepeni.
 
Nakon podizanja šatora, obično sledi zagrevanje vode za kupanje. Ali moj gorionik ne radi dobro. Negde se nešto zapušilo, i sad treba da otkrijem šta i da ga očistim. Odavno sam istrenirala sebe da se ne nerviram zbog toga i sličnih pehova, jer biće mi samo još teže. Pa ipak, osećam da mi se nervi zatežu zbog vizije u kojoj ću morati da se zadovoljim upotrebom vlažnih maramica kao načina za održavanje higijene, paštetom umesto toplim jelom i vodom namesto čaja. Najviše me oneraspoloži pomisao da neću moći da pripremim obloge za zglobove ruku, koji su mi već dugo upaljeni, ali ih polako zalečujem. Bolovi tokom noći nekada su bili neizdrživi, i sad se bojim da opet ne počnu ako propustim današnju terapiju.
 
Sve to skupa dovoljan je razlog da budem pomalo neljubazna kada stariji čovek, kog sam videla kako skuplja lišće nakon odlaska dnevnih kampera, dođe do mene i zatraži mi da prijavim svoj boravak. Toliko sam razumela: reč „check (in)“ i „office“, kojih se setio na engleskom. Odmahnula sam rukom, pokazujući mu na rasklopljeni gorionik, rekla „ok“ i „later“, te nastavila sa majstorisanjem. „Aha“, rekao je i udaljio se, zbog čega sam pomislila da me je razumeo.
 
Pet minuta kasnije, eto njega ponovo. Ovoga puta u društvu sa nekom devojkom, koja mi se obrati na tečnom engleskom. Da li nameravam da tu spavam noćas? Ako da, moraću da se prijavim.
I njoj ne baš najljubaznije odgovorim da ću doći kasnije u kancelraiju ili gde god to treba d aobavim, jer sam sad zauzeta. Imam problem koji moram što pre da rešim.
 
„Ali moraćete da platite“, nastavi devojka.
 
„Molim? Prema informacijama koje imam, ovaj kamp je besplatan.“
 
„Besplatno je dnevno kampovanje i roštiljanje, objašnjava devojka. Za noćno kampovanje cena je 2000 jena, bilo da je jedna osoba u pitanju, bilo da vas ima dvadesetoro. Naplaćuje se šator, odnosno kamp-mesto.“
 
„2000?!“, ponovim u neverici. „2000 ili 200?“, pitam. Ljudi često mešaju hiljade i stotine u engleskom, čak i kad dobro govore taj jezik.
 
„2000“, potvrdi devojka uvereno.
 
„20 dolara?“, pitam još jednom, nikako ne verujući.
 
„Da, dvadeset dolara“, potvrdi ona.
 
„Ne mogu da verujem“, odgovorim. „Dvadeset dolara za jednog, dvadeset za desetoro. Nema logike. A i zašto bih plaćala toliko da se smrzavam napolju, kad za trideset mogu da iznajmim sobu“, kažem naglas, negodujući. Znam da je to bezveze, jer ona nema ništa sa tim, čak i ako radi u upravi tog kamp-mesta.
 
„Žao mi je“, izvinjava se devojka.
 
„Vidite, sad je mrak a ja sam se raspakovala. Moram da se spakujem, a onda ću da se preselim. Barem u Japanu mogu da svuda kampujem besplatno“, rekoh. „Ali da znate da sam razočarana zbog besmislenosti takvog načina naplaćivanja.“
 
Devojka mi se opet izvini, upita me da potvrdim kako ne mogu da platim toliko da bih ostala, te se onda obrati čoveku na japanskom. Pričali su nekoliko minuta pre nego što mi je rekla:
 
„U redu je, možete da ostanete ovde noćas besplatno, ne morate da se selite po mraku. Čuvar je tu do deset, a posle ostajete potpuno sami. Molim vas, vodite računa o sebi i o svojim stvarima, ok?“
 
„Da, naravno“, potvrdih, postidevši se zbog svoje neljubaznosti.
 
„Japan je jako sigurna zemlja i sasvim izvesno neću imati neprijatnosti. Već dva meseca kampujem po Japanu i imam samo lepa iskustva.“ Sve to sam im ispričala u želji da malo zabašurim svoj pređašnji način.
 
*
Pošli smo da mi pokažu gde se nalaze toaleti. Pošto sam nekako uspela da zagrejem dovoljno vode da makar sperem današnji znoj sa sebe, ponela sam plastične flaše u nameri da to sada uradim. Zahvalila sam devojci koja me je odvela do tamo, i ona je otišla.
Zadržala sam se desetak minuta. Kada sam izašla, opet naleteh na onu devojku.
 
„Hoćete da nam se pridružite na roštilju?“ upita me, pokazujući na onu grupu mladih ljudi u delu za roštiljanje. „Mi smo svi zaposleni u jednoj internacionalnoj organizaciji i ovde proslavaljamo Hnalovin“, objasnila mi je. „Rekli ste da vam ne radi gorionik, a mi imamo dovoljno hrane…“, dodala je.
 
Opet osetih stid. Japanci imaju taj način zbog kog se osetim loše svaki put ako nisam oličenje ljubaznosti, strpljivosti, usrednosti. Jer oni nastavljaju da budu ljubazni, zadržavajući osmeh i blag ton, kakvo god da je ponašanje osobe kojoj se obraćaju. I kao da nikada ništa ne zamere. Tako barem izgleda, mada znam da je na stvari drugačije. „Honne“ i „tatemae“, ili, u slobodnom prevodu: „lice i naličje“ su nenarušivi u japanskom ophođenju: postoji lice za javnost, koje se jedino pokazuje, i postoji naličje, koje se zadržava samo za sebe i za najbliže, obično za porodicu. „Honne“ je zapravo maska, koja se nikada, ni pod kakvim uslovima, ne sme javno skinuti.
 
Prihvatam poziv, uz prilično trapav naklon.
 
*
Oko roštilja je petnaestak ljudi. Ona devojka me zamoli da im se ukratko predstavim. Ne znam da li svi razumeju engleski, ali jedna Japanka, u svojim četrdesetim, rekla bih, obraća mi se sa brojnim pitanjima o mom putovanju i utiscima koje nosim iz njene zemlje.
 
Dok pričam sa njom, stiže tanjir sa roštiljem za mene i čaša sa vinom, pa nazdravaljamo. Pitam ih za dozvolu da ih fotografišem, što svi rado prihvataju. Šalimo se kada im se i ja pridružim za zajedničkju fotografiju, zauzimajući obaveznu azijsku pozu sa dva podignuta dva prsta. Znak „peace“ je ovde uslovni refleks kad se uključi kamera.
 
„A jeste li imali prilike da odsednete kod nekog lokalca?“, upita me ona žena.
 
Ne znam zašto sam je pogrešno razumela, budući da je njen engleski bio dosta dobar. Ali učinilo mi se da se njeno pitanje odnosilo na duži boravak kod nekoga, te odgovorih da za sada nisam, ali da planiram. Na to se svi nasmejaše.
 
„E pa ovo je vaš srećan dan. Možete da odsednete u mojoj kući noćas“, kaza žena.
 
„O, hvala!“, odgovorih. Iskreno, nije mi bilo do pakovanja po mraku, i potom vožnje do ko zna koliko udaljenog mesta po ovoj hladnoći. Zato rekoh kako će to potrajati i da bi možda ipak trebalo da ostanem tu gde sam.
 
„Onda sutra?“, predloži ona. „Rekli ste da idete u Himeđi zamak, to nije daleko. Ako ne žurite, možete da ostavite stvari kod mene, pa odete u obilazak a uveče da budete moj gost.“
Sada se osetih kao težak nezahvalnik. Pa šta ako ću se pakovati po mraku i voziti još koji kilometar po hladnjikavom vremenu. Neće mi biti prvi put. Ova žena je tako ljubazna i zaista joj je stalo da prihvatim njen poziv i pomoć. Minimum pristojnosti nalaže da to i uradim.
 
„Ma nema potrebe da komplikujemo“, rekoh. „Nije nikakav problem da se spakujem, dajte mi pola sata i biću spremna.“
 
*
Oko osam, svi smo bili spremni za polazak. Grupa kolega iz internacionalne organizacije napravila je krug, a moja domaćica, koju upitah za ime – Sawaoka – izgovori nešto kao zahvalnicu na japanskom, te se svi istovremeno nakloniše jedni drugima, sa priljubljenim dlanovima.
 
Nasuprot mom očekivanju, nije trebalo da vozim za kolima. Bili su došli u nekoliko mini-kombija, u kojima je bilo dovoljno mesta za moj bicikl i stvari. Najpre smo se prebacili do gradskog hola, gde su se nalazila njena kola, takođe vrlo veliko vozilo, sa dovoljno mesta i za mog Surfija i sav teret.
 
Sawaoka je živela u gradiću Kakogawa, u velikoj staroj kući, građenoj u tradicionalnom japanskom stilu. Unutra je bilo toliko prostrano, sa toliko prostorija, da sam dobila celu sobu za sebe.
 
„I krevet!“, uzviknula sam. Već dva meseca nisam spavala u krevetu.
 
„Naravno“, odgovorila je Sawaoka.
 
Zajedno smo presvukle posteljinu, a potom me je povela da mi pokaže gde se šta nalazi. Jedna soba bila je muzički studio za njenog dvadesetogodišnjeg sina, bubnjara u tri pop grupe. Upitala sam je koliko ona zapravo ima godina.
 
„Za dve nedelje, punim pedeset tri“, odgovorila je smejući se.
 
Ispričah joj za najbolji komentar koji sam čula od jednog Japanca, a u vezi sa procenom starosti stanovnika te zemlje: ako Japanac izgleda kao da mu je šezdeset, možeš se opkladiti da ima najmanje osamdeset. Ljudi ovde zaista izgledaju dosta mlađe od svojih godina i ostaju vitalni do doboko u starost.
 
Sawaoka mi je potom pokazala sobu u centralnom delu kuće, u kojoj se nalazio mali budistički hram i desetak različitih primeraka jednog istog gudačkog instrumenta.
 
„To je biwa“, objasnila mi je. „Moj muž uči da svira na tom instrumentu. Večeras je na nekoj proslavi i sigurno će doći malo pijan, ali možda će hteti da nam nešto odsvira.“
 
I zaista, kada se Ryo, kako je čovekovo ime, vratio, bio je raspoložen da mi priredi mali koncert. Biwa je originalno kineski instrument, a Putem svile stigao je i u Japan. Uz njega se izvodi Hakata, pričalica o istoriji tog plemena.
 
Spremile smo se da pažljivo odslušamo jednu epizodu. Muzika koja je potekla ispod ogromne trzalice-gudala neobičnog oblika bila je neobična, kao i samo pričanje-pevanje. Nisma bila sigurna da mi se dopada, ali bilo je slušljivo, barem za kraće vreme. A toliko je koncert i potrajao.
 
*
Sawaoko mi je zatim pripremila kupatilo. Insistirala je da napuni kadu, ali je prethodno uzela da je oriba. Od prvog poziva šalila se na svoj račun, govoreći kako joj je u kući haos. Muž joj je navodno zabranio da prima goste dok ne sredi taj nered. I moguće da za japanski pojam urednosti to jeste bilo tako, ali meni se kuća jako dopala. Najviše mi se svideo deo koji je bio predviđen za ordinaciju. Ryo-vi otac i deda bili su lekari, dok je on arhitekta, i kuća je građena sa namenom da jedno njeno krilo bude ordinacija. Visoki plafoni preko tri matra, a možda i četiri, kao i ogromni dvokrilni prozori, bili su u evropskom stilu salonskih odaja. Ništa slično do sada nisam videla u Japanu.
 
„O da, mi smo uvozili od raznih naroda ono što nam se dopada, cela naša civilizacija je kolekcija različitih kulturnih uticaja“, rekla mi je.
 
O tome sam već dosta čitala. „Da“, odgovorila sam, „ali uvek ste uzimali ono što je najbolje u nekoj civilizaciji, i onda biste to prilagodili sebi. To je prosto fascinantno, da je često vaša ’kopija’ bolja od originala.
 
Nasmejala se i zahvalila mi, naklonivši se. Kao i svi Japanci, bila je ponosna na svoju zemlju i volela je kada je stranci hvale.
 
Ubrzo je kupka bila spremna. U japanskim kućama postoje odvojeni tuševi i kade. Princip upotrebe kupatila je isti kao u onsenima: najpre se izriba pod tušem i opere se kosa, a zatim se uđe u punu kadu sa vrelom vodom, gde se samo sedi i reklaksira. Radi toga, kade su neuobičajeno duboke, tako da i u sedećem položaju čovek bude sasvim u vodi.
 
Za svaki slučaj, Sawaoko mi je objasnila šta kojim redom treba da uradim, i zatim me ostavila.
 
Bila sam toliko umorna, da bih se najradije samo istuširala na brzinu i potom zavukla u krevet. Ali nisam želela da je razočaram, pa sam uradila sve po protokolu. Samo banjanje toliko mi je prijalo, da umalo nisam zaspala u kadi.
 
Sawako je bila presrećna kada me je sat kasnije videla kako sa blaženim izrazom, raskravljena, izlazim iz kupatila i tapkam ka mojoj sobi.
 
*
Spavala sam kao beba. Čak me ni zglobovi nisu mučili tokom noći i prsti mi nisu trnuli, iako sam zaboravila na obloge.
 
Sawako je već bila u kuhinji pripremajući doručak. Popile smo kafu, a zatim nam se pridruži Ryo. Izvinjavao se što je sinoć bio pripit, moleći me da ne stavljam snimak njegovog koncerta na Jutjub, već mi je poslao link za drugi snimak, kojim se ponosio. Sawako me je još malo ispitivala za moje dalje planove, a onda mi ponudila prostor njihove kuće ako mi bude potrebno da negde ostavim bicikl i stvari. Jer otkrila sam joj da planiram da preko zime volontiram negde na Kjušu, a da bih to mogla, moraću da uradim visa-run.
 
Zahvalila sam joj na svemu: ne samo na smeštaju koji mi je omogućila, već još mnogo više na prilici da čujem i naučim nešto novo o Japancima.
 
„Imala si sreće sinoć“, odgovorila mi je, aludirajući na to da takav način pozivanja i ugošćavanja predstavlja zapravo izuzetak u Japanu.
 
„Imala sam ja i pameti“, rekoh za sebe, setivši se svoje prvobitne lenjosti i odbijanja da se pomeram. Nije uvek lako biti dobre volje na ovakvom putovanju, ali kad god bih uspela da prevaziđem trenutnu slabost i nedostatak motivacije, uvek bih za tu pobedu nad sobom bila bogato nagrađena nekim vrednim iskustvom ili lepim poznanstvom.

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x