Tri susreta sa stanovnicima Kumamotoa

 
*
Prvi susret: u perionici veša.
Vraćam debele čarape i jaknu u sušilicu, ubacujući i i novi novčić od sto jena. Prvi put mašina nije dobro osušila za onih deset minuta na koliko je programirana. To me je malo iznerviralo. Htela sam da pođem, ali sad ću morati da sačekam.
 
U perionicu stiže serviser. Nije ništa u kvaru, već je došao zbog redovnog dnevnog održavanja. Otvara neka (meni dotad) skrivena vratanca na mašinama i odande izvlači gomile dugačkih sivih grinja. Ide redom, i upravo je stigao do mašine iznad one sa mojim stvarima. Ova baš tad završava. Čuvši ono „klik“, serviser se uslužno pomeri u stranu. On će da sačeka, jer korisnik ima prvenstvo.
 
„Pa ovo opet nije suvo!“, protestujem naglas, opipavši svoje još uvek mokre stvari.
 
Čovek je obratio pažnju. Na osnovu mojih gestova, shvatio je šta je problem. Spremno mi nudi da prebacim stvari u sušilicu koju je već očistio.
 
Kažem mu da nemam više vemena. Već sam čekala dva puta po deset minuta, a pre toga još trideset pet dok su se prale u veš-mašini.
 
Na to, čovek žurno izađe napolje do svojih kola, po neke ključeve. Zatim otvori pregradu za novac na mojoj mašini i odande uzme dva novčića od po sto jena — da mi ih vrati. Više od toga zaista ne može da učini.
 
*
Drugi susret je na semaforu.
 
Čekam da pređem na suprotnu stranu ulice i uključim se u traku na toj strani. Trotoarom nailazi čovek duge bele kose, koja se rasula iz repa. Ima i belu bradicu, dugačku i špicastu, kakve obično nose Azijati. Cela njegova pojava deluje neuredno. Čovek se na trenutak zatetura, pa pomislih da je pijan. Ali nakon tog gubljenja ravnoteže, podiže ruke i poče da izvodi neke borilačke pokrete.
 
Uopšte se ne razumem, ali mi to najviše liči na điju-đicu. Ima neke elegancije u njegovom (neočekivano) odmerenom načinu, zbog čega me podseća na ritmičke gimnastičare. Možda je to trenirao.
 
Osmehnem se sa simpatijama, i odmah odvratim pogled. U Japanu je nepristojno buljiti u nekoga, osim ako niste dete (a i tada). Delom to radim i intuitivno, predosećajući da s njim nije sve u redu. I ne pomišljam da ga fotografišem, što bih obično uradila u sličnoj situaciji.
 
Zagledam se u semafor preko puta. Ali na rubu mog vidnog polja opazih kako čovek menja prvobitnu putanju i skreće prema meni. I evo ga, stoji pored mene.
 

Nešto mi govori, a njegov ton ne zvuči prijateljski. Osmehnem mu se ljubazno, bacajući pogled na semafor. Ti semafori u Japanu nekad drže baš dugo, po pet minuta i više. Zbog toga pritisnem dugme na stubu, tražeći prolaz za pešake.
 
Još se nadam da će se čovekov ton premetnuti u prijateljski. Umesto toga, on podiže glas i primače se malo bliže. Izbegavam da ga pogledam ravno u oči, ujedno nastojeći i da ga ne ignorišem sasvim. Čudno je što ne osećam smrad alkohola od njegovog daha. Možda nije pijan, već poremećen?
 
U blizini nema prolaznika, a i pitanje je da li bi mi neko pomogao kada bi naišao. Japanci obično gledaju svoja posla. Ne znam kako bi se ponašali u ovakvoj situaciji. Ne bojim se, i on nije agresivan na način koji bi me uplašio, ali mi je već dosta. A semafor kao da se pokvario.
 
Zajašem bicikl i krenem stranom ulice na kojoj sam čekala, bežeći od njega. Nešto je dobacio za mnom, ali se nisam osvrnula.
 
*
Treći susret se odvija u prodavnici 7/11.
 
Treba mi još grejača za stopala. Nema ih na polici, pa odlazim na kasu da pitam radnicu. Objašnjavam joj pantomimom i na pojednostavljenom engleskom šta tražim. Devojka mi pokaže da sačekam, te napusti svoje radno mesto i otrči u magacin. Vrati se brzo, noseći dve kesice sa dva različita modela tih grejača.
 
Ispitujem je koliko dugo drže toplotu i ostale detalje. Devojka razume poneku reč engleskog, a i bistra je, pa se lako sporazumevamo. Međutim, na kraju odustajem od tih modela, jer nijedan nije onaj koji sam tražila, a skupi su. Kažem joj da mi naplati ostalo iz korpe. Po običaju, ušla sam po jedno, a usput kupila još mnogo drugih stvari.
 
Prodavci u Japanu uvek izgovaraju naglas cene dok ih otkucavaju. Kad kupac spusti novac u posudicu koja je za to predviđena, prodavac kaže koliki je iznos dao i zatim objavi sumu koju treba da vrati. Uvek se naplaćuje i vraća tačno u jen, bez zaokružianja ili izgovora da nema sitnog novca. Ceo taj proces naplate odigrava se na japanskom. Čak i kada su dobro znali strani jezik, prodavci me nikad nisu uslužili na engleskom.
 
Ali ova devojka upravo to radi: iščitava cenu po cenu na stanom jeziku koji jedva da govori. U dva navrata, zapne na nekim slogovima, ali ih ipak uspešno savlada. Sa svakom narednom cenom, njen glas postaje sve sigurniji. Mogu to jasno da čujem. Na kraju, tonom pobednika u nekoj maloj bici, objavljuje zbirni iznos za plaćanje.
 
Spustim novčanicu u onu posudu, pomalo žaleći što u korpi nemam više toga za naplatu.
 
„Your English is good“, pohvalim je. I palac sam podigla kao potvrdu te izjave.
 
Ona stoji u stavu mirno, sa šakama koje je prekrstila ispred sebe, i blago mi se naklanja. Ne gleda u mene. Ipak, iza te istrenirane poze i maske bezlične ljubaznosti, kao da joj se lice ozarilo. Ne dobija se takva pohvala svaki dan.
(Na fotografijama su stanične kućice u mestu Konagai, na ostvu Kjušu. Na ovom linku se može pročitati više o njim.)
Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x