(Ne) boj se

Seiya sam upoznala veče nakon mog osvajanja Sata Misaki, u parku u kome sam kampovala. Tu sam se prebacila iz zvaničnog kamping prostora Odomari, nekoliko sati pre njegovog dolaska. Jedini razlog mog premeštanja na svega četiri kilometara udaljeno mesto bile su utičnice u toaletu parka. One su značile da ću moći da radim bez žurbe na mom notbuku pišući novi tekst i sređujući fotografije za blog. Do mraka sam sve završila, ali je postavljanje na internet moralo da sačeka – park se nalazio izvan dometa operatera čije usluge koristim. To je bilo čudno, pošto je smešten na vrhu jednog brda, u okviru uređenog vidikovca, a takva mesta su obično dobro pokrivena.
 
Otkrila sam gde mogu da uhvatim vrlo slab signal, i da makar pogledam poštu. Ako bih stala između prvog i drugog parking mesta na platou, nekoliko koraka iza linije koja ih razdvaja, i strpljivo čekala, moj ajfon bi na kraju uspeo da učita poruke. Sa njihovim otvaranjem je pak išlo mnogo teže, jer je veza često pucala. Da bi se ponovo uspostavila, trebalo je da telefon obavi dugu proveru dostupnosti signala, a potom i novo učitavanje.
 
Kada je zašlo sunce, vidikovac je opusteo, a mrak me je štitio od pogleda putnika iz vozila koja su prolazila putem pored. Pripremila sam se da sačekam koliko god treba dok ne proradi moja veza sa svetom. Ugasila sam i čeonu lampu dok sam stajala na tom parkingu. Nije bilo razloga da se krijem, budući da je Japan jedna od najbezbednijih zemalja sveta, što je potvrđivalo i moje tromesečno iskustvo. Ali tokom prethodnih godina na putovanju stvorila sam naviku da ostanem neprimetna kad god je to moguće. I uvek bih pažljivo osmatrala okolinu, primećujući i najmanje znakove promene u mom vidnom polju.
 
Stajala sam tako između ta dva parking mesta, tražeći gde se izgubio signal koji sam imala do maločas. Povremeno sam se osvrtala prema šatoru i putu na drugoj strani, premda je mrak već postao skoro neproziran. Iznenada sam ugledala crveno trepćuće svetlo na drumu, pored bankine. Nije se pomeralo, pa sam malo iskoračila prema putu kako bih otkrila odakle potiče. Razaznala sam obrise bicikla, i shvatila da njegov vlasnik, osim ako nije zalutao, naverovatnije traži kamp-mesto. Požurilia sam da uključim i čeonu i ručnu lampu koju sam nosila u džepu, odajući se jakim i dugim svetlosnim snopom. Sa druge strane došao je odgovor u vidu odbrambenog mlaza svetlosti uperenog u moje oči.
 
Pomerila sam lampu u stranu, uz izvinjenje. Isto je učinio i novopridošli, mladić od možda trideset pet godina, sa velikim ruksakom na leđima. Prišavši, predstavio mi se kao Seiya Kamaruka, i odmah me je upitao za moje ime, zbog čega sam pogrešno pomislila da je Kinez. Oni imaju običaj da pre bilo kog drugog pitanja strancu kog sretnu upute to: „Kako se zoveš?“, kao da je ta informacija presudno važna za prvi kontakt. Drugo pitanje obično bude: „Odakle si?“, i Seiya mi ga je takođe postavio. To je, uglavnom, i bilo sve što je znao da kaže na engleskom.
 
Povela sam ga do platoa iza visokog žbunja, gde se nalazio moj šator. Pokušavala sam da mu usput objasnim da i sama putujem biciklom, ali nije razumeo ni to, niti gde ga to vodim. Dolazilo mi je da se nasmejem naglas zamišljajući šta sve mora da mu se mota po glavi u tim trenucima. Čak ni na putovanju biciklom ne dešava se često da usred parka, po mraku, pred vas izađe neka strankinja sa pozivom da je pratite.
 
Nesumnjivo mu je laknulo kad sam osvetlila moj bicikl i šator. Rekao je nešto uzbuđenim glasom, smejući se. Zatim me je upitao za dozvolu da se smesti nekoliko metara dalje od mene, na platou iznad. Nisam imala ništa protiv, mada bih sama uvek pre izabrala da kampujem malo dalje od ostalih kampera. To omogućava kakvu-takvu privatnost, pogotovu kad ima dovoljno mesta, kao što je to sada bio slučaj. Ali Seiya je delovao pomalo smušeno, pa sam pretpostavila da nema mnogo iskustva. Doduše, rekao mi je da je iz Wakanaia na Hokkaidu, koji predstavlja najseverniju tačku kontinentalnog Japana, i da je vozio dovde, kao i ja. To je značilo da je najmanje dva meseca bio na drumu, a za to vreme morao se prekaliti. Ali mnogi ljudi instiktivno će izabrati da ostanu u blizini drugih, bez obzira na nepraktične strane takvog izbora.
 
Povukla sam se u svoj šator, da malo čitam pre spavanja. Čula sam Seiya kako postavlja svoj kamp i zatim rasprema stvari. Pomislila sam kako je dobro što ima fast-food za večeru, jer bih inače verovatno morala da slušam kako srče svoje nudle. U Japanu se srkanje smatra dobrim manirom za stolom. Ta misao odvela me je i do druge, neminovne kada je reč o zvukovima i kulturološkim razlikama u Zemlji izlazećeg Sunca: šmrkanje. Iz nekog razloga, Japanci smatraju veoma nekulturnim doticanje nosa u javnosti, dok je useknjivanje prostački gest. Mnogo puta morala sam da susprežem gađenje, bivajući prisiljena da slušam sočno šmrkanje pored sebe. Srećom, Seiya nije bio prehlađen. U nekom trenutku zvukovi iz njegovog šatora su se utišali. Još uvek nije spavao, ali se primirio, verovatno završivši sve pripreme pred počinak.
 
Tada smo to začuli — zvuk dve životinje koje su se pobile oko nečega. Došao je iz šume koja je počinjala desetak metara iznad naših šatora. Bio je najsličniji besnom mjaukanju, mnogo prodornijem od mačjeg, gotovo režanju. I pratili su ga tupi udari tela u naletu, kao kada se rvači zaleću jedni na druge.
 
Znala sam da su to rakuni. Jednog sam videla neposredno pre nego što sam sišla na parking. Stajao je na obodu šume i mirno me posmatrao kako pripremam večeru. Mirisi su ga i izmamili iz njegovog skrovišta. Primetivši ga, trgnula sam se, a on je zamakao u rupu u zemlji, ali nekako lenjo. Začudila sam se što je izmakao bez imalo žurbe, koju bih očekivala od divlje životinje kada shvati da je primećena od sisara na višem stepenu u lancu ishrane. Sigurno je osetio da mu od mene ne preti opasnost, a i to je bio njegov teren.
 
„Rakuni, još su tu“, rekla sam naglas, nasmejavši se. A možda i majmuni, koje sam videla juče, kada su mi presekli put.
 
„Hej, izvini…?“, začula sam ispred svog šatora poziv da otvorim. Seiya je čučao pred mojim vratima i pokazivao mi pesnicom kako mu srce skače. Bio je dosta sitniji i niži od mene, ali ta pesnica mi se ipak učinila neobično malom, kao dečja. A strah u njegovim očima golem. „Ja ću se premestiti dole, pored toaleta“, saopštio mi je svoj plan.
 
Izašla sam iz šatora i pošla sa njim da mi pokaže šta je naumio. Mislila sam da planira da prespava u toaletu, što bi imalo smisla kada se toliko boji. Kao i većina javnih vecea u Japanu, i ovaj je bio besprekorno čist, unutra je bilo dovoljno mesta da se postavi šator, a noću sigurno nema posetilaca. Znala sam za više cikloputnika koji su kampovali u javnim toeletima po Japanu, uglavnom zbog toga što je napolju bilo previše hladno, dok je unutra u mnogima postojalo i grejanje. U krugovima zaljubljenika u nomadski način života kružila je i šala da nisi kampovovao u Japanu, ako nisi proveo barem jednu noć u nekom toaletu.
 
Ali Seiya mi je pokazivao na zaravan pored zgrade sa veceima. Rekla sam mu da to nema mnogo smisla, jer tu neće biti ništa bezbedniji nego pedeset metara dalje, na mestu gde mu se sad nalazi šator. Želela sam da mu objasnim da su rakuni došli zbog mirisa hrane, i da nisu opasni ako ih ne diraš. Ali išlo je teško zbog obostranog nepoznavanja jezika kojim ono drugo govori. Na kraju sam odustala. Neka radi kako je naumio, a ja sam tu ako mu ustreba neka pomoć. Mladić se zahvalio, pa sam mu poželela miran san i vratila se u svoj šator.
 
Imali smo dogovor da napravimo zajedničku fotografiju ujutru pre rastanka. Sa svog mesta videla sam da je već ustao, pa sam pošla dole. Ponela sam mu vrelu vodu u kamperskoj šerpici i dve kesice čaja. Kada mi je sinoć rekao da nema gorionik, ponudila sam mu da se posluži mojim ako želi, ali je odbio. No šolja-dve toplog čaja sada će mu sigurno prijati. Saiya se usrdno zahvalio, prihvativši.
 
Nešto kasnije, oboje smo bili spremni za pokret. Saiyiji je ostalo da napravi još ona četiri kilometra do najjužnije tačke kontinetalnog Japana, a posle toga je planirao da vozi do Kagošime. Tu će ostaviti bicikl i avionom se prebaciti u Fukuoku, a odatle na ostrvo Okinava, kako bi nastavio putovanje, ali kao bekpeker. Ja još uvek nisam bila odlučila gde ću dalje, ali svakako sam najpre morala u Kagošimu; jedna od mogućnosti koja mi se činila izvesnijom od drugih, bila je da odatle takođe odem na Okinavu, samo ferijem, i sa biciklom.
 
„Možda se vidimo tamo“, rekla sam.
 
Zatražila sam njegov blokčić u kome mi je sinoć ispisao svoje ime i prezime, da bih mu ostavila jednu važnu poruku. Pretpostavljala sam da će dole, u Odomoraiju, sresti Kanađanina Nila s kojim sam kampovala dve noći ranije, a koji se tamo ulogorio na nekoliko dana. Nil je pričao japanski, a budući da je i sam dosta putovao kao autostoper i da je puno kampovao, moći će ne samo da mu prevede napisano, već i da moju tvrdnju potvrdi iz ličnog iskustva.
 
„Ne treba se bojati divljih životinja, već loših ljudi“ – napisala sam.
 
Zatim smo se fotografisali, zagrlili i poželeli jedno drugom srećan nastavak putovanja.
seiya
Subscribe
Notify of
guest
3 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Kurt
Kurt
7 years ago

Hello, Snezana. Kurt here. We read your blog again because my wife Krista just finished reading “Wheel Me Around the World”, and we wanted to catch up on where you were and what you were doing. I’m glad you’re in Japan and having a good time. I lived there for about a year and liked it very much. It’s been several years since I’ve been there, and reading your blog reminds me how much I miss it and want to go back. Anyhow, we’re very proud of you for continuing your amazing journey, and documenting it so beautifully. We wish… Read more »

Kurt
Kurt
7 years ago

Two months of rest in Okinawa sounds great. We look forward to reading your book on Japan when it comes out.
And have a Merry Christmas!

3
0
Would love your thoughts, please comment.x