Bekpekovanje, 2. dan

*
Nista od ovaca, idem kolima. Vozac mi se predstavlja kao Alij i odmah naglasava da nije Kirgiz, vec Dungan – pripadnik najvece ovdasnje etnicke manjine, poreklom iz Kine, ali islamske veroispovesti. Raduje se sto govorim ruski, jer cemo moci da pricamo.
Put je u pocetku odlican. Alij kaze da su ga pravili Kinezi, povezujuci Kinu sa Kirgizijom. Prisecam se da je jedan od mojih planova bio da predjem preko prevoja Kašgar, koji je i granicni prelaz izmedju ove dve zemlje. Ali nakon pedeset kilometara, odvajamo se na makadamski truckavi drum koji vodi na jezero Son-Kul. Veoma je strm i u narednih jos toliko kilometara popecemo se sa hiljadu na tri i po hiljade metara nadmorske visine.
Koliko bi samo ovde bilo guranja bicikla…


*
Planine koje sam juce gledala dolazeci iz Biskeka u Kočkar, kojima sam se radovala toliko da nisam odvajala pogleda od njih i zbog kojih sam osecala ceznju kakvu mora da oseca i suzanj dok posmatra nebo iza resetaka, te planine, koliko god bile velicanstvene, zapravo su tek senka lepote masiva u koji sam sad zasla.
Kao da ih je oblikovalo neko mastovito dete guzvajuci neznim prstima Zemljinu koru. Pa se onda igralo (pevuseci svoju omiljenu melodiju), sarajuci kaziprstom doline, a potom noktom povlaceci potoke sto krivudaju sa vrhova planina do reka u podnozju. Zatim je i padine i prostrane nizije obojilo u zeleno, namerno ih ostavljajuci gole, bez ijednog drveta – ili je mozda samo bilo lenjo da se bavi i njegovim oblikovanjem.
Uranjam u tu lepotu sa radoscu lutaluce kada pronadje svoj pravi dom. Toliku privlacnost centralnoazijskih prostranstava, goleti i pustinja, kakvu sam osecala u bestragijama Kazahstana, Mongolije i sad Kirgizije, sebi mogu da objasnim samo secanjem na predjasnji zivot nomada, ili, u racionalnijoj varijanti – probudjenim genima po kojima vodim poreklo od nekog Dzingis-Kanovog ratnika, ili cak i samog Kana.
Kako god, srecna sam. Siroka, sveobuhvatna sreca, od koje bih sad vrisnula i smejala se na sav glas da ovuda pedalam, i da sam sama.


*
Stada konja na ispaši. Cobani-jahači. Jurte koje se bele jos na velikoj daljini. Cisto nisko nebo i neverovatna vidljivost. Secam se bicikliranja kroz Mongoliju i moje neverice da pogled doseze i po nekoliko desetina kilometara u daljinu.
Son-Kul je najveci kirgiski ‘jailoo’ – letnji pasnjak. Od pocetka juna pa do kraja septembra stocari iz Kačkara, Najrina i At-Bašija sele se na ove pasnjake. Na kirgiskom, Son-Kul znaci ‘poslednje jezero’ – a ime mu u potpunosti odgovara sto zbog nadmorske visine na kojoj se nalazi – 3016 m, sto zbog toga sto put vodi do njega, a dalje se moze samo uskim planinskim stazama. Kako u vreme karavana na Putu svile, tako i danas.


*
Alij me pita za dopustenje da najpre odemo do jurte njegovog prijatelja, gde treba da uzme nesto. Ne zurim nikuda, tako da sam saglasna.
Jurta se nalazi podalje od jezera, na njegovoj istocnoj strani. Kasnije cu saznati da svako od tri sela ima svoje ‘jailoo’, a ovi pasnjaci ovde pripadaju stocarima Nayrina.
Tri jurte i jedan omanji svadbarski sator u kome se nalazi kuhinja cine letnji dom porodice Alijevog prijatelja. Izlazimo iz kola i Alij me poziva da udjem iza jedva primetne bodljikave ograde. Popicemo ‘kmiz’ – kirgiski tradicionalni napitak od konjskog mleka koje je vise puta fermentiralo. Ima jak kiseli ukus, pa se mrstim ispijajuci ga, iako deluje osvezavajuce.
Oko jedanaest je i przi, ali na toj visini sasvim je prijatno, a na momente, kad dune jaci vetar, cak i hladnjikavo. Cela porodica je napolju: baka, domacin i njegova supruga, decak kome je devet meseci i devojcica od 3-4 godine. Svi nesto posluju, ali bez zurbe: domacin nadgleda svoja stada kroz dvogled, pa ulazi u jurtu i izlazi, te odvodi nekud Alija; domacica se igra sa bebom na mekoj prostirci, pa potom odlazi da pomogne baki oko pranja sudova; dok devojcicu vidim kako mete sredisnju jurtu.
Zapazam detalje u organizaciji nomadskog zivota: drveni beli umivaonik sa ogledalom, nalik na scenigrafiju za neki film, stoji posred ‘dvorista’; poljski tolet smesten je izvan ogradjenog prostora; sve je cisto, a u jednom delu dvorista otkrivam rupu u koju se baca i spaljuje smece.
Organizovano i uredno, a tako i mora da bude kako bi sluzilo i u narednim decenijama i vekovima, buducim potomcima ovih ljudi.


*
Alij me ostavlja kod centralne skupine jurti. Ne mogu da ih prebrojim, ali sigurno ih ima nekoliko stotina. Nikada nigde nisam videla slican prizor. Nomadska sela u Kazahstanu i Mongoliji obicno ne broje vise od desetak jurti. Ove su postavljene duz puta, sa cije druge strane se nalazi jezero. Neki od gerova su zapravo gesthausi, i u njima se moze prenociti, deleci isti ger sa jos nekoliko gostiju. Cena je prihvatljiva – hiljadu soma (1 $ = 69 soma), ali svojevremeno sam provela u mongolskom geru-hostelu mesec dana, a i zeljna sam kampovanja. Zato se spustam blize jezeru, nalazim pogodno mesto i razapinjem svoju kucu.
Prekidam svaki cas da bih fotografisala neki prizor ili samo uzivala u njemu: devojcicu na magarcu koja prenosi metalne kofe pune vode od jezera do svoje jurte; konje koji ulaze u vodu da se rashlade i napoje; Kirgize koji jasu za svojim stadima; igru konja; obuku jahanja koju otac na rasnom crnom konju daje svom sinu na zderbetu…
A kada najzad postavim sator, namestim se ispred njega sa pogledom na jezero. I ocas uronim u tisinu, u mir i spokoj koji ovde vladaju, izmestena i u prostoru i u vremenu.




Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x