Planina Lušan – Nacionalni park i Uneskova kulturna baština (II)

7. novembar
Otkad sam u Kini, patim od nesanice. Nekad ne mogu da zaspim po celu noć. Ali čim pobegnem iz grada i nađem se u prirodi, makar i u ovako komercijalizovanom nacionalnom parku, svi moji problemi nestanu. Zaspim kako legnem i spavam kao beba, spokojnim i zdravim snom do kasnog jutra.
Dan je zašao u deveti čas kada se budim od povika turista sa platoa ispred vodopada. Ne ustaje mi se još, ali moram. Uskoro će početi da stižu posetioci u velikom broju, te neće biti u redu ako zateknu moj šator, a ne raduje me ni pomisao da me svi zagledaju radoznalo i zaviruju u taj moj ‘privatni prostor’. Zato se dižem, i ubrzo sam spremna za polazak.
Kinez od sinoć dolazi da me pita na koju ću stranu: nizbrdo, ka izlazu iz nacionalnog parka, ili nazad uz stepenice, u pravcu iz kojeg sam i došla. Pokazujem mu na gore, praveći grimasu kao da nemam mnogo izbora. Jer, iako mi se ne mili uspinjanje uz hiljade stepenica sa ruksakom koji je tek neznatno olakšao od juče nakon što sam pojela deo zaliha hrane, planirala sam da ovde ostanem još ceo današnji dan i polovinu sutrašnjeg.

*
Juče popodne počelo je da me boli koleno koje sam povredila još u ranoj mladosti. Polomila sam hrskavicu meniskusa i nekoliko puta bila u gipsu zbog te povrede. U kasnijim godinama mučila me je u možda par navrata, nakon nekih veoma zahtevnih planinarenja ili tokom spustova sa vrhova, ali dovoljno retko da joj nisam pridavala posebni značaj. No ovaj sada bol činio se gorim čak i od onog prilikom same povrede, koji sam i dalje živo pamtila. Jedva sam hodala, i to uz stepenice. A šta će biti kada stignem do vrha, odakle put vodi nizbrdo?
Negde pri kraju uspona, sretoh par starijih Kineza koji dolaze iz suprotnog smera. Gestovima mi objašnjavaju da je kapija na vrhu zatvorena. Kako?! Zašto?! Nemaju odgovore. Prethodnih sat i po, koliko sam se već uspinjala, nisam srela nikoga ko se spuštao odozgo, ali ni nikoga ko bi me pretekao uzbrdo. Čak i kad se izuzme to da je utorak ujutru, kada nema mnogo posetilaca, toliko neprisustvo ljudi jeste mi bilo čudno. Ovo što mi je ovaj par sad objašnjavao imalo je smisla. Jedino što meni nije padalo na pamet da se vraćam tih hiljadu i više stepenika nazad, te da napuštam nacionalni park, ne znajući kako da ponovo uđem u njega a da ne platim dodatnih četrdeset dolara za novu ulaznicu.
Zato nastavih uzbrdo.

*
Na vrhu, čuvar ispred zaključane visoke kapije pokazuje mi da se vratim. S druge strane metalnih rešetaka stoji nekoliko Kineza. Sve je ograđeno tako da nema načina da se negde provuče. Kinezi su jako temeljni kada je reč o zaštiti privatnih, ili vladinih poseda.
Najpre ga molim da nam otključa. Juče nigde nije bilo nikakvog obaveštenja o tome da će je danas zatvoriti. Ni na zvaničnom sajtu nacionalnog parka Lušan ne piše da ne rade utorkom.
Zatim pokazujem na svoje koleno praveći bolnu grimasu. Objašnjavam da u tom stanju ne smem ni da pomislim o spustu nazad. S druge strane kapije, oni kineski posetoci takođe mu pričaju nešto, što meni zvuči kao molba da nam se umilostivi.
No kada se čuvar opet ogluši o sve naše molbe, pred očima mi se smrači. Nastupi jedan od onih momenata na koje niko nije ponosan, ali koji nas nekad spasavaju iz bezizlaznih situacija. Ne vladam mnogo sobom u času kad protresem ogradu i izbečim mu se u lice, naredivši mu bespogovornim glasom: “Da si smesta otvorio tu kapiju!”
I Kinez popušta. Poslušno otključava kapiju, sve nas propuštajući. A onda, kao najbolje od svega, ostavlja je otključanom za one koji bi još mogli da naiđu ovuda.

*
Na vrhu sedam da se odmorim. Bol u kolenu već je postala nepodnošljiva. U prvoj pomoći nemam nikakvu kremu protiv upala, a neoprezno sam krenula i bez analgetika. No onda se dosetim da imam japanske grejače stopala i šaka. To su kesice veličine onih čaja, koje su napunjene čeličnim strugotinama. Kada se kesica protrlja između dlanova, strugotine se zagreju i nerednih pet sati drže telesnu toplotu. Otvaram dve i maramom ih vezujem sa spoljašnje i unutrašnje strane kolena, na kome primećujem veliki otok.
Zatim polako krećem nizbrdo, štedeći poveđenu nogu.
Prestiže me grupa od četiri mladića. Potom, dve starije žene. Pa dve mlade… Ovaj spust će potrajati mnogo više nego što sam planirala, ali biće uspeh ako se za dana dokopam civilizacije.

*
Na izlazu iz ovog dela nacionalnog parka očekuje me novo iznenađenje: još jedna zaključana ograda. Sad sam već ljuta. Udaram planinarskim štapovima po onim rešetkama, ne bih li prizvala nekog iz kuća koje se nalaze sa druge strane kapije. Svi oni ljudi koji su me pretekli, a i nekolicina njih koji su mi došli u susret, morali su proći kroz tu kapiju, jer drugog puta nema.
I, zaista, jedna žena ubrzo izađe, ali me samo pogleda, pokaza mi da se vratim nazad i povuče se unutra.
“Ma da se nosite svi!”, opsujem naglas. I onako bangava, sa ogromnim ruksakom na leđima, upustim se u preskakanje zida pored kapije. Smeta mi drvo za koje se zakačinje moj ranac, a nemam prostora da ga skinem i prebacim prvog. Ipak, nekako uspem da se iskobeljam i da preskočim kameni zidić.
Dok prolazim pored vrata one kuće, iz nje izađe ista žena od maločas i zabezeknuto zapilji u mene.

*
A onda, na autobuskom stajališu nema nijednog vozila. Niti žive duše u blizini. Praznim se čine i okolne kuće. Više nema sumnje da je ceo ovaj deo nacionalnog parka danas zatvoren. Potpuna tišina i mir u zemlji u kojoj inače ne čujete ni sopstvene misli od buke svega što živi i što se kreće čine mi se toliko neverovatnim, da imam osećaj kao da sam u nekom virtuelnom eksperimentu, u kome su naglo isključili ton i ‘očistili’ sav prostor. Kina bez ljudi – nemoguće je i zamisliti, a nekmoli doživeti.
Nemam izbora nego da krenem peške asfaltnim putem koji vodi uzbrdo, kroz lep drvored. Ako ništa, barem uživam u tišini. A i za moje koleno ovakav teren je svakako bolji od stepenica, pa manje hramljem nego do maločas, iako se bol nije smanjila.
I upravo kada se u sebi pomirim sa time da ću ovako kaskati možda i do uveče, pošto se naseljeni deo nacionalnog parka nalazi na petaestak kilometara udaljenosti, začujem iza sebe vozilo.
Moje autostopersko iskustvo je zanemarljivo. Podigla sam palac možda desetak puta u životu, uvek u krajnjoj nuždi i skoro uvek sam uspela da nekog ustopiram iz prve. Verujem da to nije stvar puke sreće, već energije kojom zračimo. Kao što mi se i tokom mog kotrljanja nepogrešivo ukazivala pomoć u najneverovatnijim situacijama. Kada bih pokušala da te scenarije prenesem u zaplet neke price, delovali bi nerealno, kao da se u njima javlja onaj antički deus ex machina – bog iz mašine koji rešava stvar.
Upravo se to sada dogodilo: pojavio se automobil sa ljubaznim vozačem koji je spremno prihvatio da me prebaci do mesta koje želim. I koji nije ni pomislio da mi zatraži novac za tu pomoć (kao što će mi se u istom ovom parku desiti narednog jutra, kada ne budem imala strpljenja da čekam autobus). Stari bi rekli: kako začiš, tako privlašiš.

*
Nazad među gomile turista. Automobili kao na bilo kom putu – jedino što su (hvalim te bože) na teritoriji nacionalnog parka zabranjene sirene. Organizovane grupe Kineza sa istobojnim kačketima i zastavicama, predvođene vodičima koji govore u megafone. Neorganizovane grupe koje se raštrkavaju na sve strane. Napola zakrčeni putevi od pešaka, kola, šatl autobusa.
Hvatam jedan do najvećeg lušanskog jezera. U prospekt-ulaznici piše da oko njega vodi cvetna staza.

Gužva i ovde. Na obalama se treba probiti kroz sve te ljude koji fotografišu pejsaž sa mirnom površinom vode na kojoj se odslikavaju krošnje u plamenim jesenjim bojama, ostrvcem u jezeru do kojeg vode dva elegantna kamena mosta, te nadstrešnicom na njegovom špicu, sa prepoznatljivim kineskim krovom koji celom prizoru daje istočnjačku egzotiku. Udivljujuća slika.
Sa strašću (neostavrenog) fotografa čekam na svojih pet minuta kada ću se probiti u prvi red. Ali onda mi nije dosta, pa rešim da ostanem kod jezera i negde kampujem. Hoću da ujutru doživim magiju jezera bez prisustva ljudi.


*
Mrak i skoro potpuna tišina. Turisti su se razišli prema svojim hotelima zbog večere, a ostalo je svega par šetača. Ivice jezera su osvetljene neonskim plavim svetlima, koja su postavljena duž ograda ili nad samom vodom, a isto je urađeno i sa mostićima na ostrvu, kao i sa krovom sa izvijenim vrhovima na njegovom špicu.
Potpuno sam razočarana. Sve izgleda kao kakva ogromna diskoteka sa glavnim šankom tamo na vodi. Počeće da radi čim Kinezi završe sa večerom.
Nalazim prostrani travnjak sa stražnje strane nekih kuća i tu postavljam šator. Zapravo jedva čekam svitanje i da odem odavde. Boli me koleno u kome snažno pulsira. Ali još više, boli me duša zbog onoga u šta je pretvorena ova planina. Njena priroda je potpuno unakažena, pretvorena u grotesku kalemljenjem živog sa veštačkim i nasilnim podređivanjem njene lepote bahatom potrošačkom zadovoljstvu. Prokleti masovni turizam.

Subscribe
Notify of
guest
9 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
igor maršić
igor maršić
6 years ago

Pozdrav Snežana!
Ja sam Igor iz susjedne ti Hrvatske,pratim tvoj blog još od Evrope pa dalje.Inače radim sa biciklima,često upoznajem svjetske putnike i rado im pomažem.Čitajući tvoje blogove upoznao sam svijet putnika iz tvoje perspektive tako da znam kako im pomoć i šta im uglavnom treba.Ali sad sam se malo izgubija,znam da si spominjala Pamir haghway i karakoram i znam za ozljedu leđa,pa ne znam jesi li još ozljeđena ili si jednostavno odustala ili odgodila “najveće putovanje”?

Savo
Savo
6 years ago

Vec nedeljama u Kini patim od nesanice i za sad mi nista ne pomaze. Nisam stigao da odem u prirodu. Moracu. Hvala ti 🙂

Marica
6 years ago

Snežo, očaj internet na Galapagosu, pa čitam sa zakašnjenjem. Ove tvoje planinarske avanture po Kini me podsećaju na moja iskustva po Južnoj Koreji. Doduše samo zbog gužve, njihove šume su manje betonirane.
Videh komentar za Tajvan. Ja sam 3 puta do sad tamo bila i rado bih opet. Uživaćeš i kao biciklista i kao planinar. Drži se samo istočne strane ostrva, jer zapadna je kao džinivski megapolis. Bukvalno nema nenaseljenog metra od Tajpeija to Kaošijunga.

Zoran
Zoran
6 years ago

Cuj naplacuju 40$ ulaz na planinu :), pa kod nas barem ima divne prirode i planina i to sve besplatno.

Zoran
Zoran
6 years ago

Mislim generalno gde god da se nalazim nebi nikad platio da “udjem” na planinu, malo mi je glupo. Pa ako u gradu moramo sve placati nemoramo u prirodi. Nije ni cudo sto su plate velike kad moras placati da odes u prirodu i nakraju ti uzmu to sto su ti dali :). No offence

9
0
Would love your thoughts, please comment.x