Tajvan, dan drugi

1.
Ne znam kakav je to vocnjak u kojem sam kampovala, ali danas otkrivam da se pod istim vocem nalaze kilometri plantaza duz mora. Sada mu jos nije sezona, posto se tek na ponekom drvcetu vidi ovalni crni plod, velicine masline.
Ne prepoznajem ni plodove velicine nasih duguljastih lubenica, a mozda i malo vece, potpuno zelene kore. Njih prodaju ratari na ulicnim tezgama, koje su improvizovane na malim kamionima i vanovima duz puta.
No najcesce se prodaje vodena jabuka (lian vu). Osim crvene boje i imena, nema niceg zajednickog sa jabukom. Oblikom pre podseca na krusku, a moja prva asocijacija kada sam je svojevremeno probala bila je da je dobijena ukrstanjem upravo te dve vocke. Unutra nema teksturu jabuke i mnogo je vodenija od nje. Mislim da se ona najcesce poklanja kao dar za Spring festival, te da je zato ovih dana prodaju na svakom koraku.

2.
Dan je topliji od jucerasnjeg. Vec od devet przi. Sunce ovako sija samo u tropima.
I vetar duva jace nego juce, jedino je zadrzao isti pravac udarajuci me ceono.
Sediste me je nazuljalo, posto nisam u kondiciji. Sve skupa, nije bas savrsen pocetak drugog dana voznje, ali to nisu dovoljni razlozi koji bi me oneraspolozili. “Okej” , kazem sebi, “danas ce biti malo teze nego juce, pa sta.”
Tu uglavnom ne mogu mnogo da promenim, ali zato mogu da naprosto prihvatim takav poredak stvari. I odmah mi sve bude mnogo lakse.

 
 
 
 
 
 
 
3.
Preticu me neki biciklisti u nepravilnim razmacima od deset, dvadeset, pa pet minuta. Zbog te dinamike zacudim se kad ih malo kasnije sretnem ispred velikog marketa. Sede na stepenicama i uzinaju, razgovarajuci i ophodeci se jedan sa drugim kao dobri drugari koji su krenuli u zajednicku voznju. Imaju male ruksake i male torbe na volanima.
Neki drugi biciklisti jave mi se kada me preteknu. Kazu nesto na tradicionalnom kineskom ili samo podignu palac u znak podrske. Danas je prvi dan Prolecnog festivala i ne radi se (osim u mini dragstorima), pa ih zato ima u tolikom broju.
Duz obale, na svakoj zaravni, postavljen je improvizovani restorancic: plasticne stolice i stocici, cerada kao nadstresnica, a pisluzenje stize iz mini kamiona koji je preuredjen u kuhinju na tockovima. Ovo je vec potpuno kineski duh i nacin.
Ima i ekskluzivnijih odmorista, sa drvenim bastenskim garniturama i teskim belim baldahinima. Kao i u Kini, zabava za svaciji dzep.

4.
Skrecem sa ravnog puta duz Juznog kineskog mora i odvajam se prema istoku. Treba da presecem ostrvo kako bih izbila na pacificku obalu.
Geografija Tajvana je zanimljiva i neobicna. Zapadna obala je ravnicarska i, koliko sam prekjuce videla, vozeci se njome sa Dzordzom, cela je u pirincanim plantazama i pod vocnjacima.
Centralni deo ostrva, kao i njegovu istocnu obalu, cine planine. I to ne neki blago zatalasani brezuljci, vec masivi do cetiri hiljade metara. Tajvan ima cak preko sto vrhova na nadmorskoj visini iznad tri hiljade metara.
Tako me sada ocekuju usponi, ali srecom, ne toliko visoki.

5.
Moja nada da ce saobracaj sad biti manji nestaje sa svakim novim kilometrom. Vozila prolaze neprekidno, kao da su svi Tajvanci odabrali bas ovaj put da preprece s jedne na drugu stranu ostrva.
A sada su samo dve trake, po jedna u svakom smeru, sa odvojenom uskom trakom za bicikliste i motoriste. Na ravnijim delovima puta dovoljno su siroke da se osecam bezbedno, ali kad usponi postanu strmiji, i one se suzavaju a ponekad i nestanu, tako da se tada tiskam sa vozilima u jednoj traci.
Vozaci su uglavnom pazljivi, zaobilaze me na dovoljno sirokom odstojanju, ali svejedno. Juce sam videla i jedan izvrnuti sleper, verovatno usled neprilagodjene brzine. A uz ivicu puta cesto opazim krhotine od razbijenih stakala.
Napeta sam zbog toga, sto osecam i u ledjima kao zategnutost misica. U dva navrata stajem da bih pokraj puta uradila vezbe i oslobodila se tog grca. Potom sam kao preporodjena.

6.
Tajvanac sportske gradje gura Dzajantov bicikl uzbrdo. Na ledjima nosi mali ruksak, dok na biciklu nema nikakvog tereta. Srecemo se u casu kad ja hocu da nastavim voznju nakon pauze u hladovini kraj puta. Propustim ga ispred sebe, kako ne bi cekao dok postavim bicikl i zapedalam. Pa ga ubrzo prestignem.
Na nizbrdici me sustize i ostavlja iza sebe. Ali vec na prvoj uzbrdici, opet silazi sa bicikla i gura. A ja prolazim pored njega.
Ova igra bez reci zavrsava se tako sto na kraju i ja moram da odustanem. Zastajem na delu puta gde su u toku radovi na probijanju tunela, kako bih dosla do daha. Zega je paklena – moj termometar pokazuje da je 32 stepena Celzijusa. Srce mi snazno lupa, pa sacekam da mi se puls smiri, a onda i ja uzmem da guram. Samo sto je to teze nego voziti kad ste toliko natovareni.
Do vrha naizmenicno guram i vozim, nastojeci da se sto manje umaram. Jos ne znam svoje granice i ne zelim da ih probijem nasilno, jer ce posledica biti bol. Treba vremena da ponovo udjem u kondiciju.

7.
A onda dolazi nagrada: cak dvanaest kilometara spusta do Pacifika. Opet vristim od srece. Vrisak mi se otima u casu kad nekoliko minuta nema nijednog vozila. Tisina tada grune sa svih strana i polegne po putu kao da ga otima od svih tih bucnih motora za mir planina, za spokoj sume, za glasove ptica, za zrikavce, za leptire… i za bicikliste koji bescujno klize njime. Svaki put je dozivim kao budjenje iz onog brundanja u nejednakim a ucestalim razmacima, od kojeg se branim povlacenjem u svoje misli. Tisina me tada vrati u stvarnost, te na casak postanem svesna koliko sam srecna sto sam tu gde sam i sto radim ono sto volim.






 
 

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x