Tura povodom sedmogodišnjice (1. deo)

24. jul 2018.
Dan je bio paklen — 37C, bez daska vetra, tako da je krenulo celicenje od prvog okreta pedala. Dahtanje i borba za vazduh, dok se malo nisam privikla. Pomogli su delovi puta koji vode kilometrima ispod nadvoznjaka, pa bih se oporavila do sledeceg izbijanja na cistinu i pod usijanu zvezdu.

Do mesta Cangchun, do kog znam da idem, a za dalje cu odluciti prema trenutnoj inspiraciji, vodi bici staza. To je nekih 136 km staze, samo staze i staze – za bicikliste i pesake. Okolo su bici kafei, u gradovima – vezbaonice, toaleti, vrtovi. Kakav je ovo standard zivljenja, ljudi, Juznokorejci i Japanci su zeznuli i severozapadnu Evropu.

Bilo je i nekoliko zanimljivih susreta, mahom sa bajkerima. Najbolji mi je sa dvojicom decaka, jednim suvim kao haringa i u formi, a drugim debeljucom pametnicom, koje sam srela na sumanuto strmoj uzbrdici. Izgurala sam bicikl do pola i zastala da dodjem sebi, kad ugledah tog mrsavka kako se bori da izgura svoj trkaci cannondale. I izjuri decarac kao od sale. Za njim, evo ti bucka. Krivuda uskim putem pikusavajuci da pravi osmise, dusa mu u nosu, ali ne odustaje. Vicem mu odozgo da izdrzi, da ima samo jos malo do vrha. Zacudo, klinja razume engleski, jer mi odgovara: “Ali jako je teski”. Bodrim ga da moze on to i, malac uspeva. Kadnije me sacekaju na pocetku spusta, pa malo popricamo. Zanimalo ih je (bucu, jer mrsavko ne prica engleski) gde sam sve bila.

“Svuda u Aziji”, rekoh.
“E?! A Severna Koreja?”
“Naravno, upravo sam dosla odande.”
Haha, kakav izraz neverice i onda, naravno, pitanja kako je tamo.
Ubrzo smo se oprostili jer je opet krenulo uzbrdo, a ja sam spora…

Predvece, zaustavim se kod nekog automata za hladna pica. Ispred sedi covek koji pomalo prica engleski. Deluje kao oni stari dendiji, u zutoj majici sa kragnom i belim elegantnim bermudama, u patikama sa nehajno rasniranim pertlama.
“Ja bih pivo”, kazem mu.
“Nema piva, samo bezakoholni napici”, odgovori pokazujuci na masinu. A onda doda zaverenicki: “Ali naci ce se jedno.” Te ode unutra u barakicu i vrati se sa dva Kozela – za njega i mene. I nece da naplati.
Sednem da popijem sok koji sam u medjuvremenu kupila u masini. Pivo upakujem za kasnije, kad nadjem mesto za kamp. A i ne bih mogla da vozim dalje ako bih ga sad popila. Nakon celodnevnog pedalanja, oborilo bi me.
Covek me pita odakle sam, gde idem, kako mi se dopada Koreja, a pita me i za Severnu, kako zive tamo, kako sve izgleda… i zatim izjavljuje da ne voli tu zemlju.
U razgovoru, dolazimo do njegovog omiljenog sporta – tenisa. Ha, pa onda zna za Djokovica! Naravno da zna, upravo je ponovo uzeo vimbldonski pehar, kaze covek. I u to ime, nazdravlja mi pivom. Haha, kakav susret.
Za kraj, sledi ‘nagradno pitanje’ da pogodim koliko ima godina. Nemam ideju, zaista. Azijci uvek izgledaju mladoliko.
“Sezdeset osam”, kaze covek sa ponosom.
“Vau!”, uzviknem. I primetim kako je to zbog tenisa koji je rekao da igra rekreativno celog zivota. Zapravo je i obucen kao teniser, a ne dendi kako sam pomislila.
Na kraju dana postaje sasvim problematicno nesto, sto sam pocela da primecujem kako sam napustila grad: boli me vilica od osmeha koji ne skidam sa lica. Ali bez preterivanja.

 
25-26. jul 2018.
U dva dana na putu staje dogadjaja za stranice i stranice priče. Posebno za pripovedača sklonog epskim širinama i detaljisanju. Ali mera se uspostavlja višom silom – nedostatkom dovoljno energije za baterije svih elektronskih uredjaja bez kojih ne znam kako se nekada – a to je zapravo donedavno – uopšte putovalo. Svaki čas stani da nešto ufotkaš, da uključiš akcionu kamericu, da postavis trajpod ili otvoriš monopid… A kad sedneš da se odmoriš, da daneš dušom od napora i ohaneš u nekoj hladovini od nemilisrdne zvezde koja se usijala na 35 stepeni, onda sve to pregledavas, pa odabiraš, pa sredjuješ da bi uveče, ili kad ti se ukaže wifi, sve to postavio na neku od društvenih mreža koju koristiš, ili na sve njih. Zaista se pitam kako su ljudi putovali bez svega toga.

Dakle, sledi pokušaj sažimanja dva dana, na mobilnom koji usisava struju iz prenosive banke energije, a koja se ceo dan napajala na solarnom panelu.
Čovek koji me pozdravlja dok sedim ispred ženskog wc-a na bici stanici. Tamo je besplatan wifi, pa koristim priliku da postavim fotke od prvog dana turice. A u toaletu punim baterije od akcione kamerice. Većina Korejaca priča pomalo engleski, ali ovaj nimalo. No zato ima osmehe koje rasipa i dva kolačića u kolima, koja mi iznosi na dar. I mobilni, kojim me slika. Dugački mršavko sa naočarima, neodoljivo simpatičan.

Predeli za koje mi nedostaju epiteti, jer ne može se u beskraj ponavljati u kamericu kojom snimam turu: ‘lepi’, ‘nestvarno’, ‘neverovatno’…
Reka sa tri-četiri mosta, i ribar koji se bori sa mrežom. Malo dalje, dva momka sa biciklima, presvlače se nakon kupanja. Još malo dalje, mesto na kome odlučujem da učinim to isto. Komad plaže, plićak i topla voda, i ja srećna kao dete. Ne može da se pliva, ali i brčkanje i potapanje i samo pljeskanje po vodi dovoljna su i zabava, a kako tek prijaju telu na toj vrućini, da mi se naprosto ne izlazi. Ali dolaze neki ljudi, pa odlaze, no neki čovek ostaje, a baš je znatiželjan da stoji samo tako i gleda šta ja radim, tako da odlučujem da je vreme da podjem.

Kupala sam se u bici bermudama i majici, jer u Koreji se, kao i u mnogim budistickim zemljama, nikada javno ne svlači u kupaće, osim možda u velikim gradovima. Sada, kad nastavim vožnju, mokre stvari na koži tako prijaju na vrucini. Moraću pivremeno da se polivam vodom, nisam to radila još od tropa.
Tuneli (opet ti tuneli) sa klimom i klasičnom muzikom ili dobrim dzezom. Na ulazu, uvek neki glas nesto kaze, valjda da se smanji brzina i bude oprezan. A muzika se pojacava kako se priblizavate izlazu – ili mi se samo tako cini. A onda vam onaj isti glas kaze nesto kao ‘do vidjenja’ i ‘srecan put’. Uvek zahvalim, iako zapravo ne razumem nista i samo nagadjam.

Mašim stazu vise puta. Postoje znakovi, ali na korejskom, a raskrsnice su ceste. Znam da Korejci veruju kako imaju super logican sistem signalizacije, to su mi rekli i za seulski metro, ali je cinjenica da se i u njemu, kao i na stazi cesto gubim. Mozda je to zbog predugog boravka u Kini, gde vazi drugaciji logicki sistem, na koji sam se takodje dugo privikavala.
Mini Ajfelov toranj na krovu nekog objekta, verovatno hotela. U neverici sam. Da nije vlasnik neko sa nasih prostora?

U jednom od pomenutih gubljenja i ponovnog vracanja na stazu, nalazim i mesto za kamp. Na zavrsetku zemljanog puta, pre njiva. Snimam i prilog o tome za serijal o putovanju biciklom. A onda ujutru, budi me ratar koji je dosao da obidje polja. Srecom, samo na kratko mi zatvara prolaz svojim kombijem. Razmisljam kako bi u Japanu ili na Tajlandu, u istoj ovakvoj situaciji, vlasnik parkirao pola metra ulevo ili udesno – misleci na to da mi ostavi dovoljno mesta. Korejci su ljubazni, ali ne razmisljaju toliko o detaljima i o drugima.

Ne napravim ni pet kilometara, a ugledam kontejner na kome pise ‘tus’. Da li radi? Koliko kosta? Nije da mi je neophodan, jer sam posle jucerasnjeg kupanja u reci imala i improvizovani tus u toaletu nedaleko od mesta gde sam kampovala. Ulazim samo da bacim pogled i uverim se kako to izgleda. Cisto i uredno. Ima i tople vode. Ma sta me mrzi da priustim sebi pravi dobri i pri tom besplatni tus. Uostalom, nije li upravo moja deviza: ‘iskoristi svaku priliku, jer nikad ne znas kad ce biti sledeca’.

A tus je, sta da vam kazem – ne moze se porediti osecaj vode na kozi nakon fizicke aktivnosti, ili uskracenosti za isti, sa svakodnevnim podrazumevanim komforom. Uskratite sebi tus na samo jedan dan, okupajte se polivajuci se vodom iz flase, pa cete osetiti tu radost koze u dodiru sa litrima vode koji se slivaju niz nju odnoseci svu onu dubinsku prljavstinu iz najsitnijih pora.
I traje ta radost i osecaj svezine jos sat-dva, ne pusta me. Nemerljivo vredan osecaj.
Bole me ledja. Radim vezbe predano i uredno, ali nesto ne valja. Znam i sta, samo nisam sigurna kako cu dalje sa tim. Treba mi vremena da procenim sta cu moci, i to vremena na turi. Planiram jednu cim zavrsim pisanje, isto u Koreji, najpoznatijom bici rutom od Seula do Busana. Do tada, ovih par dana, kombinujem voznju i hodanje sa guranjem bicikla. Treba mi jos neka aktivnost osim bicikliranja. A to ‘neka’, znaci sasvim odredjena – hodanje. Za dobrobit moje kičme. Diskus hernija nije kijavica, vec stanje sa kojim se mora ziveti. A moze se i putovati. Mozda i biciklom. Nameravam da to saznam…

Popodne stizem na odrediste, u grad Čunčeon. Trebalo je da stignem juce, ali sam jako spora, zbog sveg tog stajanja i snimanja, a i prevruce mi je, pa se svaki cas odmaram. Ne znam kako, ali uspela sam da napravim skoro duplu kilometrazu od razdaljine od Seula dovde. Jeste da sam se gubila i vracala, da sam birala duze a lepse puteve, ali je svejedno cudno. No, koga briga uz sve te lepe prizore i price koje sam usput sabrala.

Verovatno jedno od mojih najduzih trazenja mesta za kamp. Prepedalala sam sva tri mala ostrva povezana mostovima, ali nigde ni komadica slobodnog tla za umornog cikloputnika. Svuda su staklene badte, njive ili dzungla. Ne znam otkuda ovoliko dzungli u Koreji, koja je ipak dosta severno. Mada, na toj paraleli na kojoj sam priblizno se nalazi i Mediteran. Imam osecaj kao da sam u Indoneziji, a takve su i temperature.

Na kraju, vracam se u grad nakon bezuspesnog kruzenja po ostrvima. I sasvim slucajno nalazim mesto u zaledju pozorista lutaka. Ona obicno rade pre podne, ali ipak sacekam da prodje osam, pa se onda smestim. Mirno je, osim sto povremeno zalaje neko kuce, verovatno sa staze koja prolazi na sto metara odavde. I jos cujem, sasvim tiho, da neko svira gitaru. A imam i besplatan gradski wifi, tako da sve ovo mogu da podelim sa vama. Ne znam stvarno kako bih putovala u ona pre-internet vremena.

Subscribe
Notify of
guest
3 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Marica
5 years ago

Srećna godišnjica! 🙂
Pa da nam pedalaš još dugo! I raduješ putopisima. 🙂

Mirka
Mirka
5 years ago

Volimo te <3 <3 <3

3
0
Would love your thoughts, please comment.x