Uoči puta i hodočašća

¡Hola 

Večeras letim za Barselonu, a za četiri dana započinjem pešačenje na Putu za Santjago (Camino de Santiago). Mnogi od vas pitaju me za detalje o tom hodočašću i humanitarnoj akciji koja će se odvijati uporedo. Pošto ne stižem da pojedinačno odgovorim na sva ta pitanja, objedinila sam ih u ovoj objavi i odgovorila na njih.

Zašto idem peške, a ne biciklom kao uvek do sada:
– Pre dve godine dijagnostikovana mi je diskus hernija. Nekoliko meseci nisam mogla da sednem na bicikl, ali mi je hodanje prijalo. Vrlo brzo nakon povrede išla sam na planinarenje po Kirgiziji, gde sam bila u tom trenutku. I što sam više hodala, to mi je bilo bolje. Naravno, uz pomoć AEQ metoda Slovenija i vežbe koje sam redovno radila. Tada sam počela da razmišljam o tome da u moj nomadski život uključim mnogo više pešačenja, pošto sam do tada samo povremeno planinarila. Počela sam da gledam vlogove ljudi koji prelaze velike razdaljine peške, a posebno thru-hike rute u Americi za koje sam znala od ranije. To su hajkerski putevi u dužini od po nekoliko hiljada kilometara, koji uglavnom vode kroz potpunu divljinu. A o velikim divljinama sam često maštala kotrljajući se biciklom oko sveta. Na dva točka one su teško dostupne. Dugo sam razmišljala kako bih mogla da krenem na PCT (Pacific Crest Trail) ili AT (Apalacian Trail), ali je glas razuma prevladao: nisam imala dovoljno sredstava za takvu višemesečnu avanturu, a još važnije, nisam poznavala dovoljno svoje mogućnosti nakon povrede. Odlučila sam da prvo probam nešto lakše, pitomije i dosta kraće. Kada sam počela sa pripremama za pešačenje, moje stanje se znatno poboljšalo – svakodnevno hodanje ispostavilo se kao najbolja terapija za moja leđa. Tako sam se utvrdila u nameri da ishodam svojih prvih 1000 km u kontinuitetu. To ne znači da ću sada preći za stalno na taj način putovanja. Planiram da kasnije ove godine nastavim biciklom, ali otom-potom.

Zašto baš Put za Santjago
– Htela sam da hodam nekom utvrđenom, obeleženom rutom, kojom idu hodači. Da ne brinem o vozilima i da maksimalno budem pošteđena onog čuđenja i divljenja ljudi usput, koje me prati sve ove godine na biciklu. Želim da budem neprimetna u tom smislu. Uvek sam birala neke svoje puteve, na kojima sam tek povremeno sretala ljude slične sebi, a sada ću ići putem kojim prolaze hiljade hodočasnika sa istim ciljem. To je nešto sasvim novo u mom iskustvu.

Vremenski okvir putovanja
– U Barselonu letim 4. maja, a samo pešačenje započinjem 9. maja, iz mesta Irun, na severoistoku Španije. Ne znam koliko će sve to ukupno trajati. Okvirno, ljudi prelaze po 20-30 km dnevno, ali nekad je to i manje. Zavisi od konfiguracije terena i od vremenskih uslova. A najviše od kondicije i, u mom slučaju, od stanja leđa. Zbog toga sam i opremu svela na minimum.

Fizičke i psihičke pripreme
– Nisam sasvim nespremna, ali nisam baš ni spremna u meri u kojoj sam zamišljala da ću biti. Prethodnih meseci, imala sam premnogo privatnih stvari da završim, a za ispešačiti 20-ak kilometara dnevno treba odvojiti nekoliko sati (prosečna brzina hodanja sa teretom na leđima je oko 4 km/h).
Najbolje mi je išao deo priprema koji sam nazvala ’popraviti se’, tj. nabaciti par kilograma viška do polaska  pošto je neminovno da se oslabi tokom tako duge i naporne ture.
Kad je reč o psihičkim pripremama, mislim da sam spremna. Namera mi je da se tokom pešačenja temeljno preispitam o svemu što radim i što sam postigla prethodnih sedam godina. Uspela sam dosta od onoga što sam želela i sada moram da se odredim prema tome. A za to treba biti nasamo sa sobom. Ne znam bolji način za to od dugog bicikliranja, odnosno hodanja.

Ko organizuje to pešačenje?
– Ovo je samostalno putovanje jedne osobe koja sve sama organizuje. I finansira 

Objave na društevnim mrežama
– Zbog uštede svakog grama težine, ne nosim laptop. Imaću samo mobilni telefon i GoPro Hero7 kameru*, koja sam dobila od Dejan Markovic Manhattan iz Manhattan.rs. Pošto nije zabavno kucati duge objave na mobilnom, a i biću verovatno preumorna da bih naširoko i nadugačko pisala, akcenat će biti na video zapisima i fotografijama. Nastojaću da se javim svakog dana, na Fejsbuku i na Instagramu.

Knjiga o putovanju
– Najpre nisam bila planirala knjigu, ali sad mislim da će biti. Ukoliko je budem pisala, u prvom planu će biti moje preispitivanje nakon sedam godina življenja svog sna. Uz sve ono što mi se bude dešavalo tokom hodanja.

Zašto humanitarna akcija
– Želim da ovo što radim ima i neki širi smisao, da iskoristim to što me prati puno ljudi i pomognem nekome. Jer i meni su mnogi pomagali. U razmišljanju kome pomoći i kako, prva ideja mi je bila – ljudi bez krova nad glavom. Što je i razumljivo, budući da i sama godinama živim kao putujući beskućnik. A onda se to uobličilo u ideju: pomoći deci koja nemaju čvrst krov nad glavom. Tako sam došla do svratišta i dece koja žive i rade na ulici.
– Naziv akcije je „Milion koraka za dečja svratišta“. Naime, Severna ruta na Putu za Santjago ima 865 km. Nakon toga, hoda se još oko 100 km do gradića Finistere – Kraja sveta na obali Atlantskog okeana. To je oko 1000 km ili milion koraka. Svaki korak ’prodavaću’ za jedan dinar.

Cilj humanitarne akcije
– Cilj je da se prikupi milion dinara (oko 8.400 evra) koji će biti utrošeni na obroke za korisnike svratišta. Jedan obrok košta 180 rsd. Ukoliko akcija uspe, tom sumom obezbediće se 5.555 obroka, što znači da će zahvaljujući ovoj akciji, a uz trenutne donatore, deca koja dolaze u Svratiste za decu, Beograd imati obezbeđene obroke narednih godinu i po dana.

Kako uplatiti donaciju
– Centar za integraciju mladih , koji je osnovao svratišta i kroz razne projekte ih održava u životu, otvorio je poseban žiro račun za dinarske uplate iz Srbije. Devizne uplate moći će da se izvrše ili preko PayPal računa Svratišta, ili preko fundraising sajta donacije.rs (od 9. maja). Na tom sajtu, objedinjavaće se sve uplate, tako da će u svakom času biti vidljivo koliko je ukupno sakupljeno.

Detalji humanitarne akcije
– Svakoga dana hodaću za po jedno dete, koje ću predstaviti u jutarnjoj objavi. To ne znači da će novac prikupljen tog dana ići samo njemu, već je namera da personalizujem korisnike svratišta, umesto da se donira za neku apstraktnu grupu dece.
Tokom pešačenja, na svom ruksaku nosiću i kasicu za donacije ljudi koje budem usput sretala. Hvala Andrea Dragosavac koja mi ju je poklonila 
Sa sobom nosim i potpise sotinak dece, korisnika Svratišta. Na taj način, i ona će putovati sa mnom.

Mislim da sam odgovorila na sve 

Drž’te palčeve i vežite se, uskoro polećemo!

 

Subscribe
Notify of
guest
2 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Jelena
Jelena
4 years ago

Lake noge, puno sreće i neka Vas zdravlje služi. Veliki pozdrav

Miroslav
Miroslav
4 years ago

Srećno na tom velikom i humanitarnom putovanju!
Vaša energija inspiriše i dokaz je da svetle osobe među bezbroj osoba postoje i ističu se svojim višim ciljem kojem streme i koji žele da ostvare!
Tako jednostavno i pozitivno i hrabro!
Puno sreće na napornom putu i neka Vas zdravlje posluži!
Ovo je još jedno novo i zanimljivo putovanje na Vašem bogatom životnom putu sa kojeg Vam želim bezbedan povratak i puno lepih doživljaja i priča!

2
0
Would love your thoughts, please comment.x