O turi

Dvadeset četvrtog jula 2011. skočila sam u potpunu neizvesnost: spakovala sam bicikl u autobus za Bratislavu odakle sam započela kotrljanje po Karpatima, potom preko Balkana, pa dalje na istok do Japana, i dalje na sever do Sibira, i još dalje na jug do Timor-Lestea, kako me je Put vodio.

Prvih godinu dana bilo je veoma teško, jer sam preživljavala sa 150 evra, za koliko sam tada izdavala stan, uz sporadičnu prodaju kilometara koje su ’kupovali’ moji prijatelji. Imala sam nekvalitetnu opremu, sa kojom sam se mnogo mučila: bicikl je bio star trideset godina, sa osam brzina, šator letnji, a u njemu sam spavala i na –10°C, podloga sa toliko rupa da više nije mogla da se zakrpi pa sam se noću budila na zemlji i ustajala da je dopumpam, gorionik se stalno kvario dok na kraju nije eksplodirao a nisam mogla da kupim drugi… I da, imala sam saputnika, emotivnog partnera sa kojim nikako nije išlo, zbog čega me je posle osam meseci zauvek napustio. U to vreme, pratila me je šačica prijatelja, od kojih je većina sumnjala u to što radim, a mediji nisu bili zainteresovani za takvu priču. Bila sam skoro potpuno sama u borbi za ostvarenje svog sna.

Početak 2012. bio je kritični momenat na mom Putu: najpre me je saputnik ostavio, a kroz nekoliko meseci moj stanar je pobegao napravivši dug od 600 evra za neplaćene račune. Teško je dočarati taj osećaj kad ostaneš sam samcijat u nepoznatoj zemlji, u kojoj ne znaš nikoga, a nemaš ni novca, i uz sve to si žensko sa Balkana, prepuno svih mogućih strahova i predubeđenja o svetu muškaraca (u kome neosporno živimo). Kad mi se desilo ovo drugo, da ostanem bez i ono malo para, bila sam na jugu Rusije. Zahvaljujući kakvom-takvom znanju ruskog, uspela sam da se zaposlim kao ulični prodavac kvasa. Trebalo je da odatle idem na jednu farmu u Ukrajini kao volonter: da radim za besplatnu hranu i smeštaj, dok ne nađem drugog podstanara i ne isplatim dug, te sakupim barem nešto sredstava za nastavak puta. Tada je neočekivano došla pomoć čitalaca i blogera sa portala B92 na kojem sam objavljivala. Prateći moje putovanje i čitajući kroz šta sve prolazim, a ipak ne odustajem, samoorganizovali su se prikupivši oko 800 evra donacija. To je za mene značilo još mnogo meseci na putu.

Nedugo potom, Milan Novkovic​ , takođe bloger na B92, pokrenuo je portal Q-sphere, a njegova urednica, Višnja Pokorni, ponudila mi je da pišem putopise koje će honorisati. Portal još uvek nije bio zaživeo, ali oni su mi plaćali unapred za svaki tekst koji bih poslala, bez obzira na to što nije objavljen. Prvi put, imala sam dovoljno novca da bezbrižno putujem. I to je trajalo više od godinu dana, do kraja 2013. Tada je Milan iskoristio odličnu ponudu da proda svoj sajt, što je za mene značilo prekid saradnje. Ali da me ta promena ne bi mnogo pogodila, dao mi je 2000 $ kao otpusninu! S tim novcem živela sam narednih osam meseci u Nepalu, radeći na svojoj prvoj knjizi sa puta – Zakotrljaj me oko sveta.

Svaki pisac ima svoj ritam, neki pišu teško, neki lako, ali to je uvek veoma ozbiljan posao koji pre svega traži punu posvećenost i veliku disciplinu. Nakon tri godine neprekidnog kretanja, sada sam svakodnevno morala da sedim za radnim stolom od ujutru do ko zna kog doba, dok ne ispišem planirani broj stranica, što je potrajalo više od šest meseci. Kao nekome ko je objavljivao i ranije, u uglednim izdavačkim kućama (Matica srpska, Narodna knjiga), kao profesoru književnosti i strastvenom čitaču, stalo mi je do toga da to što objavim ima i književnu vrednost.

U maju 2014. završila sam rukopis. Knjigu sam štampala o svom trošku, kao autorsko izdanje, da bih od njene prodaje mogla da zaradim za nastavak putovanja. Prodavala se uglavnom preko Fejsbuka. Na toj društvenoj mreži sam u međuvremenu puno radila, kako bi moja priča doprla do što više ljudi. Skoro svakodnevno sam objavljivala nove tekstove i fotografije, trudeći se da to bude zanimljivo, posebno, drugačije od klišeiziranih putopisnih objava, odgovarala sam na komentare i na poruke bez obzira na njihov sadržaj i broj. Nakon celodnevne vožnje, provodila sam (a tako je ostalo i do danas) i po nekoliko sati dok sve to napišem, obradim, postavim, i to najčešće iz šatora, kucajući na kolenima dok mi baterija ne iscuri ili dok ne padnem od umora. Sutradan bih tražila gde da je napunim, stalno trenirajući strpljivost zbog lošeg wifi signala, starog laptopa i zastarelih programa koje sam koristila… Rezultat sveg tog napora bio je da sam u prvih mesec dana pretprodaje samo preko Fejsbuka prodala skoro polovinu tiraža.

U avgustu sam doletela u Beograd, bez bicikla koji je ostao u Irktursku (i dalje je tamo). Tamara Zidar​ , koja je već godinu-dve organizovala Putospektiva​ – mesečno okupljanje putnika i prezentacije samostalnih putovanja, ponudila se da mi besplatno organizuje tribine u regionu. Ideja je bila da na njima pričam o putovanju i da prodajem knjigu. Tako su radili mnogi hrvatski putopisci, dok je u Srbiji to još uvek bilo nepoznato.

U jesen 2014. održala sam 28 predavanja u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, prodavši dva izdanja knjige. Nisam ni sanjala koliko me ljudi prati: sale su svuda bile pune, a u Beogradu i Novom Sadu govorila sam pred petsto ljudi. Iz one potpune samoće, napola divlja zbog ekstremnih uslova putovanja, sada sam se našla u središtu pažnje. Počeli su da se javljaju i novinari, da traže intervjue, da me zovu u TV i radio programe. Svi su znali za mene, svi su hteli da me čuju, da posle promocije popričaju sa mnom, da dobiju potpis… odjedanput sam bila poznata. Šok, pozitivan naravno, koji prati stalna neverica da se sve to zaista i dešava.

Nakon tri intezivna meseca tokom kojih sam upoznala više ljudi nego u celom dotadašnjem životu, krajem 2014. odletela sam nazad u Aziju i nastavila putovanje. Sakupila sam dovoljno novca da neko vreme budem bezbrižna, a ustupila sam i autorska prava Laguni, kao najvećem srpskom izdavaču sa najrazgranatijom mrežom knjižara. Njima sam dala i rukopis putopisa Preko Himalaja i Gobija koji je ranije objavljen samo na blogu, tokom moje dve najveće avanture: prelaska himalajskog prevoja Thorung La (5416 mnv) i pustinje Gobi. Autorski honorar većine izdavačkih kuća u Srbiji iznosi oko 10%, i od prodaje ionako malih tiraža ne bih daleko stigla, ali sam to uradila da bi moje knjige bile dostupne i ljudima koji nisu na društvenim mrežama.

Kotrljala sam se narednih godinu i po dana a krajem 2015. stala sam u Vijetnamu, iznajmila sobicu u Hanoju i počela da radim na novom putopisnom romanu. I opet sam provela punih šest meseci pišući je, svaki dan po ceo dan za radnim stolom, osećajući dodatnu obavezu prema sebi i čitaocima da nova knjiga bude još bolja od mojih prethodnih naslova.

Putopisni roman Nomad izašao je u proleće 2016. Ponovo sam se vratila u Srbiju na dva-tri meseca i ovoga puta sama sam organizovala 40 tribina. To je ogroman posao: naći prostor i lokalnog organizatora u svakom od tih gradova, oglašavati događaj, poslati knjige u druge države, uklopiti datume, organizovati sopstveni prevoz… A zatim putovati svaki dan u drugi grad, juriti na lokalne TV i radio programe, davati intervjue, potom govoriti 2-3 sata na tribini, dajući svaki put svoj maksimum, nakon toga se i lično upoznati sa mnogim pratiocima, pa opet malo snimati i dati još neki ’kratki’ intervju, a na kraju dana podružiti se kvalitetno sa organizatorima i domaćinima. I tako skoro svakoga dana tokom dva meseca. Preburno, predivno i prenaporno.

Na jesen 2016. nastavila sam tamo gde sam stala sa kotrljanjem, samo sada sa odgovarajućim biciklom koji je specijalizovan za duga putovanja. Preko corwdfunding akcije, skupila sam novac za njegovu kupovinu, a polovinu potrebnog iznosa donirao mi je Djak oprema.

Početkom 2017. odlučila sam da se zaposlim kao nastavnik engleskog u Kini, da bih zaradila za dalje, jer se moj budžet dosta istanjio nakon putovanja po Japanu. Radila sam u državnoj osnovnoj školi, što sam izabrala kako bih imala dug letnji raspust. Planirala sam da tokom njega vozim na Pamiru, na Krovu sveta, najčuvenijom rutom u Centralnoj Aziji koja je bila zavejana kada sam 2012. prvi put stigla do Kirgizije. Međutim, na sam dan puta povredila sam leđa i po dolasku u Kirgiziju dijagnostikovana mi je diskus hernija na dva diska. Pamir je otpao, a kako sam i na jesen nastavila da predajem u Kini, posvetila sam se vežbama za oporavak kičme. Još u Kirgiziji, gde sam provela leto, otkrila sam da mi pešačenje veoma prija, pa sam tada počela da razmišljam o tome kako da uključim i hajking u svoje putovanje.

U maju 2018. dala sam otkaz i otputovala u Severnu Koreju, na biciklističku turu. To sam odavno želela, ali pošto se tamo može putovati samo u organizovanoj turističkoj grupi, aranžmani su papreno skupi i to sam mogla sebi da priuštim tek od nastavničke plate u Kini. Nakon te ture prešla sam u Južnu Koreju, gde sam najpre tri meseca provela pišući novu knjigu, a potom mesec dana vozeći po toj zemlji.

U oktobru 2018. najzad sam se oprostila od Azije. Vratila sam se u Srbiju, ovog puta sa biciklom u prtljagu. Planirala sam da već krajem godine pređem na latinoamerički kontinent. Pre toga, trebalo je zaraditi za nastavak puta. Objavila sam knjigu Severna Koreja – putovanje po zemlji Kim Džong Una i (ponovo sama) organizovala skoro 60 tribina u dva meseca. Odziv ljudi koji me prate, kao i medija, bio je neverovatan, i našla sam se doslovno u vrtlogu ogromne energije koju sam davala i primala. Sve se zahuktalo, pa sam odložila odlazak u Latinsku Ameriku za narednu zimu. Vrhunac je bilo moje gostovanje u poznatoj emisiji Život priča​. Prvi put za sve ove godine dobila sam priliku da se pred milionskom publikom predstavim u sedamdeset minuta koji su samo meni posvećeni, da objasnim svoje motive za ovo što radim, kao i da ljudima približim kako to izgleda kad ti drum postane dom, a putovanje način života.

Godinu 2019. sam započela tribinama u Evropi, za naše ljude koji tamo žive.
U maju i junu ishodala sam Camino de Santiago u Španiji, prepešačivši oko 1000 km sa ruksakom na leđima. Svakodnevno sam objavljivala reportaže, fotografije i video-zapise, pošto je moje pešačenje bilo u humanitarne svrhe – sakupljala sam novac za decu iz beogradskog Svratišta.

Tačno na osmogodišnjicu od početka moje najveće životne avanture, kupila sam kartu u jednom pravcu za Latinsku Ameriku, za poslednji dan 2019. godine. Kada sam kliknula na dugme ’Pay’ na Sky Scanner sajtu, te dobila potvrdu da je novac prebačen, u trenutku me je obuzeo takav strah kakav nisam osetila od one 2011. Zaledila sam se, kao pre osam godina kada sam pokušavala da zamislim koliko je velika planeta Zemlja. Trebalo mi je nekoliko dana da se priviknem na to da je moja odluka sada i konačna.

Opet sam skočila u nepoznato, sama, bez dovoljno sredstava na računu i opet zavisim od rente za stan, prodaje knjiga, pretplate na blog (mesečno – jedan evro), koju sam uvela od početka 2020, malobrojnih Patreona i povremene kupovine kilometara. Živim na drumu, spavam u šatoru i ne znam ni šta se nalazi na deset metara ispred mene, niti šta će se desiti u narednih pet minuta. To je stvarna avantura, koja vam daje osećaj da ste živi svakog trenutka, da svakog minuta samo vi i niko drugi upravljate svojim životom, da donosite odluke, da birate. Moćan osećaj, čija je cena odricanje od izvesnosti i udobnosti.

Način života koji sam izabrala sigurno nije lak, ali za mene je vredan, ispunjava me, a verujem i da knjige koje pišem ostavljaju trag. Nisam se obogatila materijalno, nemam ušteđevinu, preživljavam svaki dan kao većina vas, ali sam srećna i prebogata prijateljima, doživljajima, iskustvima. Nakon svih ovih godina, mislim da više ne bih ni umela da živim drugačije.