Kao sav normalan svet

Ponekad uporni do tvrdoglavosti, posebno kada je u pitanju izbegavanje prometnih puteva u korist onih sporednih i zemljanih, zabasali smo na jedan koji kao da je preorao Marko Kraljević (more, Marko, ne ori drumova!). Ali to ni po jada, nego što je strm, nebu pod oblake se uspinje. Zato smo odložili bicikle te Brajan ode da proveri ima li živih u nekoj od kuća razbacanih duž istoga. I kad sam ja već pomislila da vratiti se neće jer mu se desilo ko zna šta, te odlučno namerila da pođem za njim, pronađem ga po svaku cenu i, ako treba, dostojanstveno ga osvetim, a on se vratio sa ugovorenim aranžmanom za tu noć: kampovaćemo na livadi jednog seljaka, koji će za nas zaklati koku i spremiti nam večeru.
Naš domaćin, čije ime nismo zapamtili ako smo ga uopšte i čuli, krupan je čovek koji se rado smeje na sav glas i priča dvesta na sat, „simultano“ prevodeći samog sebe pomoću toliko izražajnih grimasa i mimike da bi mu mnogi glumci pozavideli, i zdušnog mahanja rukama. Uglavnom ništa ne razumemo, ali smejemo se, jer je zabavan, a prema svojoj ženi, koja ga gleda ushićeno i nakon više od trideset godina braka (ako je suditi po sinu kojem je toliko), ponaša se vragolasto, poput zaljubljenog dečačića.
Tačno u osam, kako nam je najavio, žena postavlja sto u unutrašnjem dvorištu njihove stare kuće i nove, koju upravo dovršavaju. Iznose meze, pa potom piletinu i ribu spremljenu na žaru, koju je on upecao. Hvali nam se svojim ribolovačkim podvizima i pokazuje fotografije na mobilnom, na kojima ponosno pozira sa svojim ulovima, nekad teškim i po desetak kilograma.
Sedi sa nama ali ne prihvata se jela, što nas čudi. Između sebe komentarišemo kako ni Magda i Mirča, pre neki dan, nisu ni dotakli hranu dok su sedeli s nama za stolom. Čudna koincidencija. No, to nas ne sprečava da uživamo u večeri i sve slistimo sa stola. Ostajemo još malo u (mimičkom) razgovoru sa njima, pa se pozdravljamo i povlačimo u naš šator. Ujutru ćemo doći da se oprostimo, platimo – zapravo ostavimo koliko sami procenimo, a procenjujemo da je u redu trideset leja (oko sedam evra) – i još jednom se posavetujemo kojim putem dalje. Uzbrdo, kuda smo bili namerili, nema šanse, jer tuda ni krave ni konji ne mogu koliko je duboko izorano (eh, taj Marko). Iako to ne praktikujemo, vratićemo se do glavog, asfaltnog puta, i kao sav normalni svet, voziti njime.

Subscribe
Notify of
guest
3 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Nenad
Nenad
11 years ago

Ovaj, kao i prethodni post (Transfagaras) su bas dobri i cudi me da ljudi nisu bili raspolozeni da to pohvale. Svojevremeno, dok je bilo aktuelno.
Sada nesto redje pises, pa u nedostatku materijala citam ono sto sam propustio prosle godine. Pitanje: Gde je nestalo mesec dana? Od ovog posta u Rumuniji, nema ni reci sve do ulaska u Srbiju mesec dana kasnije.
Evo, tako malo da te navedem i na neka druga razmisljanja – dok si u dalekoj Kini… Jos puno puno srecno predjenih kilometara zelim!

Snezana
11 years ago
Reply to  Nenad

Pa, citanost varira od meseca do meseca. A to je bilo usred leta, kada su svi negde vozili. Mislim d aje bilo komentara na Cikloberzi
Sto se pitanja tice, slala sam kratke info SMS-ovima prijateljima i to su postavljali na Ciklonautovu gruypu i Cikloberzu. Ja sam pak imala emotivnih problema i nije mi bilo do pisanja. Kada budem pisala knjigu, bice i tih mesec dana — eto, tek da nesto ostane i za stampano izdanje 🙂

ljubica
ljubica
11 years ago

Snežana koja si ti carica!!! 😀 Stvarno svaka čast za odvažnost i istrajnost!!! Postovi su fenomenalni! Milina ih je čitati i znati da ima tako hrabrih i divnih žena i u nas! 🙂 Sve najbolje i srećan put!!!! Čitamo te i pratimo – iako možda ne komentarišemo sve 😉

3
0
Would love your thoughts, please comment.x