Sedi 'di si…

S obzirom na zimu i snežne vrhove koje vidim preko puta, na kopnenom delu Grčke (ili je to još uvek albanska obala?), verovala sam da sam jutros pametno odlučila da krenem obalom do Kavosa, koji je, čini mi se, najjužnija tačka ostrva, te da se odatle zapadnom obalom vratim do Ermonesa recimo, i odatle ‘presečem’ preko kopna zatvarajući tako krug u luci Krf. Verovala sam da je to veoma mudra odluka posebno zato što je vremenska prognoza prilično loša: danas se predviđa najhladniji dan u godini — jedva 8 C, pa nije uputno kretati na sever. Tim pre što uz hladno vreme na moru prirodno ide i kiša, kao i, avaj!, strahovito jak vetar što udara s juga, iliti direktno meni u prsa. Izgleda da moja odluka baš i nije bila toliko pametna, no sada mi se ne okreće nazad.

Pedalam s naporom i pomno vrebam potencijalno mesto gde bih se danas ukotvila. Sutra će padavine prestati, a dotle bi bilo zgodno skloniti se negde. Stajem kad god mi učini da bi neko mesto moglo biti ono što tražim. A ne tražim mnogo: samo da je ravno i zaklonjeno od vetra i pogleda. Samo toliko. Ali ni toliko nekad nije lako naći, pa tako i sada, nakon provere, nastavljam dalje utvrdivši da mi to nešto baš nikako ne odgovara.

Negde u ranim popodnevnim satima, kod mesta Moraitika, sreća mi se osmehne, zapravo, zaskikoće se nudeći mi zaklon koji je bezmalo savršen: kafe na obali koji sada ne radi, sa krovom koji ne prokišnjava, dok su tri strane terase zatvorene providnom ceradom, tako da vetar nigde ne probija; od druma je odvojen kućicom, pa iako čujem svako vozilo kad ludačkom brzinom protutnji, niti ga vidim, niti je moguće da neko vidi mene, sem ako i sam ne siđe par stepenika s druma, na terasu kafea.

Iza kućice otkrivam hidrofor sa crevom, koji radi, pa mojoj sreći nema kraja. Imam pijaće vode u izobilju, moći ću da kuvam, da je zagrejem i okupam se, da natenane proverim moju podlogu koja (opet) ispušta vazduh, da operem odeću… Ovoj, gotovo kućnoj atmosferi, doprinosi i šank-pult, na kome mogu da kuvam kao u kuhinji. A šlag na torti je pogled na pučinu, potpuno otvoren a zaštićen od uzburkanih talasa koji se razbijaju o temelje kafea, na par metara od mene. Već zamišljam kako će ujutru to biti predivan prizor: otvorim oči i kroz sve ‘prozore’ vidim more — mirno, nadam se.
Ali ujuturu je vreme tek neznatno bolje — kiša i dalje pada a samo je vetar posustao. Nebo ne obećava da će pustiti Sunce da makar malo zasija i ogreje natopljenu Zemlju. Uprkos tome, odlučim da krenem.
Dok nameštam bisage na bicikl, u ‘moj’ kafe ulazi jedna starica, neizgled uboga. Nešto me pita, ali je ništa ne razumem. Objašnjavam gestikulacijom da sam se ovde sklonila od kiše i da sam spavala u šatoru. Izgleda da shvata, jer se brzo prekrsti na pomen kampovanja. Slučnu reakciju gledam već poslednjih mesec dana. Svaki put kada bismo Brajan i ja nekome objasnili da imamo smeštaj pod čadrom, ljudi bi se silno iznenadili. Obično bi nas pitali zar nam nije hladno i, na samu pomisao noćenja pod otvorenim nebom, stresali bi se od jeze. A mi bismo se smejali. I nastojali da objasnimo kako nam je bilo hladno jedino u Bosni, na više od minus deset stepeni, dok su mediternaske zimske temperature skoro pa idealne za vožnju a i za kampovanje.

No sve je to stvar navike i poređenja. Ako tokom većeg dela godine sija sunce i oblačite kratke rukave, onda vam je na (svega) plus deset sigurno hladno. Tako i ovoj starici, koja me ubrzo napušta.
Dajem joj za prav o samo toliko da je hladnjikavo, pa pošto ne želim da rizikujem i navučem neku prehladu, prvi put od početka ture oblačim moje ski-pantalone, made in China, kupljene na Buvljaku za osam evra. Verujem da su nepromočive, pa zato moje druge pantalone za kišu, od debele plastike, koje su se juče pocepale na preponama, bacam u smeće. Ionako imam previše stvari koje teglim, posebno sada, nakon razdvajanja od Brajana. Ranije je on nosio hranu, posuđe, plinsku bocu i gorionik, a sada sve to moram da nosim sama. To je sigurno tri-četiri kilograma više, što na ionako pretovaren bicikl nije zanemarljiva razlika.

U marketu u Moraitici ljubazni prodavac koji razume i pomalo govori engleski (ovde svi znaju engleski) poklanja mi kolač. Ovo je već drugi put otkako sam na Krfu da mi neko poklanja kolač — prvi put se to desilo juče, u kafiću u kome sam koristila slobodan internet. Baš lepo od Grka. Od ovog prodavca saznajem i da radnje neće raditi dva dana za Božić, što je dragocena informacija. Nakon što mi je pomogao da izaberem namirnice, kuca račun: osam, skoro devet evra — aah!, kako je Grčka skupa!
A napolju, u međuvremenu, počeo Potop. Pljušti i ne izgleda da će prestati. Ne znam šta sam mislila kada sam uprkos tome opet rešial da nastavim dalje, ali sam se nakon desetak minuta dozvala svesti, ponajviše zbog toga što su moje kineske ski-lone đuture propustile vodu. I što sam se glupirala, glupirala sam se, sada mi nema druge, nego da se vratim nazad — najpre do kontejnera iz kog ću izvaditi one žute plastične lone, pocepane ali još uvek nosive i nepromočive, a potom do mog skloništa koje ne propušta ni kišu ni vetar. I da tu strpljivo sačekam dok nevreme sasvim prođe.

Imam još dvadesetak stranica nepročitanog romana Samarkand, udžbenik grčkog jezika i mnogo toga o čemu bih želela da pišem — više nego dovoljno zanimacija do sutra. Pa i duže, ako budem morala.
P.s. Ovog jutra, dok unosim ovaj post, sunce sija i toplo je. Kao što reče ona stara: strpljen — spasen!

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Dejan
Dejan
12 years ago

“Raj i pakao su u tebi”, veli Omar Hajjam.
Pozdrav iz Podgorice.

1
0
Would love your thoughts, please comment.x