Najčešća pitanja

Volim da putujem biciklom. Jedino si na biciklu dovoljno brz da prelaziš veće razdaljine, a opet stižeš da svakom kog sretneš nazoveš dobar dan. Dok okrećeš pedale, fizički si aktivan, stalno si na otvorenom i pri tom ne zagađuješ čovekovu okolinu. A i ne znam nijedan bolji način da putujući budeš tako blizak s prirodom, da slušaš njene zvukove, cvrkut ptica, žubor reka, glasove životinja. Da ne govorim o osećaju sreće kao kad si bio dete...
Prva ideja je bila da vozim po Evropi pa da se vratim kući, potom da krenem na sledeći kontinent... Ali istraživanja na internetu i proračuni pokazali su mi da je na putovanjima uvek najskuplji – povratak. Zato sam odlučila da se odmah otisnem na dugo putovanje bez vremesnkog ograničenja.
Nisam krenula sama. Dve godine pre polaska tražila sam društvo za turu oko sveta. Niko mi se nije odazvao sa prostora bivše Jugoslavije pa sam na kraju postavila oglas na najveći biciklistički portal na svetu – Crazy guy on a bike. Preko njega mi se javio Bryan Keith iz Kolorada. Dopisivali smo se nekoliko meseci i u martu 2011. doleteo je u Beograd a potom smo zajedno odleteli na Siciliju da napravimo probnu turu. Nakon uspešne ture, odlučili smo da na leto te godine krenemo zajedno.
24. jula 2011. sam spakovala bicikl u autobus i otputovala u Bratislavu da se nađem sa Brajanom. Tri dana kasnije, 27. jula 2011. napustili smo Bratislavu i krenuli na turu po Karpatima, koju smo planirali kao uvertiru za naše putovanje oko sveta.
Početkom februara 2012. Brajan i ja smo se razdvojili. Od tada vozim sama.
Nemam nikakav plan u vezi s trajanjem ovog putovanja. U međuvremenu je ono postalo način mog života i za sada ne želim to da menjam. Ako budem osetila umor od stalnih promena, ili poželim da se vratim, prekinuću.
Moj bicikl je italijanske marke Bottecchia i star je tridesetak godina. Poklonio mi ga je Sale Točak, moj drug koji drži servis u Šapcu. O tome sam pisala u vodiču za cikloturing „Sve svoje sa sobom kotrljam“.
Svi saveti i detalji u vezi s putovanjem biciklom mogu se naći u mom vodiču za cikloturing - „Sve svoje sa sobom kotrljam
Zavisi od mnogo toga. Tokom prve godine putovanja raspolagala sam sa 6 evra dnevno. Potom se moj budžet dosta uvećao i tokom druge godine trošila sam oko 15 evra dnevno, što je bilo prilično komotno. Sada nastojim da ostanem u okviru od 8 evra dnevno.
Da, pretežno kampujem, a u gradovima nalazim smeštaj preko internet zajednica Couch Surfing i Warm Showers. Ponekad me naši ljudi koji žive u inostranstvu a prate moj blog pozivaju kod sebe u goste. Nekad odsedam u jeftinim hostelima, najčešće iz mreže Hi Hostels i Hostel world.
Bolesti i ludih vozača.
Imala sam dva neprijatna iskustva. Prvo je bilo na Krfu, kada sam usred noći čula korake oko mog šatora. Drugo u Kini, kada je ujutru farmer nasrnuo na moj šator jer je mislio da sam mu oštetila useve. Jedino negativno iskustvo je zapravo bilo u Grčkoj, kada mi je ispred šatora ukradena torba za volan. Srećom, u njoj nije bilo nikakavih vrednosti.
Turska, Laos i Tajland su za sada moje omiljene zemlje. U Turskoj su ljudi neverovatno gostoljubivi, kako vide putnika, tako ga pozivaju na čaj, koji se potom pretvori u poziv za ručak, a ovaj u poziv za noćenje. U Laosu su ljudi srećni i slobodni iako su siromašni, i taj osećaj slobode je zarazan. Tajland je jedna od najlakših zemalja za cikloputnike jer na svim pumpama postoje tuševi, besplatan WiFi i marketi, što je idealno za kampere. Uz to, Tajlanđani su izuzetno ljubazni i ostaviće sve da bi vam pomogli.
U najlošijem sećanju ostala mi je Kina. Tamo mi je bilo veoma teško zbog jezičke barijere, drugačijeg body language, potpuno neshvatljivog načina razmišljanja i asocijacija, zbog užasnih vozača i velikih nesloboda – tamo je zabranjeno preko 2.000 sajtova, poput Fejsbuka, Pikase, a svi Guglovi servisi se otvaraju izuzetno teško i sporo jer su ometani. Kina je i dalje veoma zatvorena zemlja.
Najteža su mi bila dva momenta: kada sam ostala sama i nekoliko meseci kasnije, kada sam ostala bez ikakavog izvora prihoda. To su ujedno bila i moja dva najveća straha pre nego što sam krenula na put: društvo i novac. Međutim, pokazalo se da mogu da nastavim sama i da se snađem bez novca. Tako da sad mislim da su naši strahovi zapravo samo izgovori pred nama samima.
To je veoma uopšteno i neodređeno pitanje. Za svaku zemlju postoje drugačija vizna pravila i ona se često menjaju. Jedna pravila važe kada se aplicira iz zemlje u kojoj si državljanin, a druga kada apliciraš iz treće zemlje. Putovanje u ličnoj režiji podrazumeva da moraš da provedeš mnogo vremena na internetu prikupljajući ažurirane informacije o vizama i uslovima za njihovo dobijanje.
Imam orijentacione planove. Zimu 2013/14. provešću u Nepalu pišući knjigu. Na proleće 2014. treba da letim u Peking kako bih izvadila novi pasoš pošto u starom nemam više praznih stranica. Peking je jedino mesto u Aziji (osim Moskve) gde naša ambasada poseduje uređaj za biometrijski pasoš. Potom planiram da napravim turu po Južnoj Koreji i Japanu. Ukoliko bude novca, prešla bih na Kamčatku i tamo vozila mesec dana. Odatle bih se u kasnu jesen vratila u južnu Aziju i produžila prema jugu.
Za kratke deonice od nekoliko dana ili nedelja – da. Za duže - zavisi od mnogih faktora.
Najbolje je da mi pošalješ poruku preko kontakt, a ja ću ti poslati sve instrukcije.