Čile

Najzad odlazim iz Čilea

23.05.2021 | 16 komentara
I tako, evo me prvi put u životu u prednjem delu boinga na internacionalnom letu. U udobnom sedištu-fotelji sa više pozicija za svaki deo tela, sa dovoljno mesta ne samo za noge, nego i da legnem, sa velikim ekranom i izborom desetine filmova, serija, muzičkih programa, sa bogatim menijem kao u kakvom skupom restoranu. Ispitujem sve moguće položaje sedišta, proučavam kartu jela i vina, igram se daljinskim – i ne primećujući da kasnimo već čitav sat u poletanju. Taman dok istražim sve opcije sedišta i televizora, te odaberem šta bih za večeru, a pilot napokon objavi da smo spremi da se vinemo u visine. Udaram sa oba kažiprsta po rasklopivom stolu, igrajući se dečije igrice: Leti, leti, leti – Snežana sa svojim biciklom! Letiiii!

Zdrava, a u karantinu

16.05.2021 | 24 komentara
Zove se Andres i uvek je nasmejan, a budući krakat, preko 1.90 cm, sa dugačkim nogama i rukama kojima ispuni celo predsoblje, iako i ne kroči preko praga, podseća me na nekog velikog iždžikljalog dečaka. Andres unosi dah vedrine u moju tužnu sobu. Uvek me pita kako sam. Kad odgovorim bien, podigne jedan palac, a ako je odgovor mui bien, oba polete uvis. Ponekad, napravi i neki sitniji iskorak od strogih pravila: donese mi vrelu vodu za čaj u termosu, ili mi da dve užine, a ne mrzi ga i da proveri koji sok je u kesi sa užinom, pošto su mi citrusi strogo zabranjeni zbog stomačne hernije. To su male stvari koje meni puno znače i na kojima sam mu zahvalna.

Kako sam i zašto uhapšena

10.05.2021 | 39 komentara
Prvi put otkako sam na putu najradije bih digla ruke od svega. Koliko sam samo pretrpela stresa od početka pandemije, sama, u stranoj zemlji, bez znanja jezika. Menjala planove, prilagođavala se merama koje čas uvode, čas ukidaju, da bi ih ponovo uveli, brinula se da ostanem zdrava i da ne ugrozim ni sebe ni druge mojim načinom života, mirila se sa situacijom zbog koje ne mogu da izađem iz zemlje, svim silama se upinjala da budem iznad opšteg ludila i da nepokolebljivo sledim svoj Put. Ali sistem je nepobediv. I to mi je pokazao čim sam mu se prvi put približila, čim sam, makar na kratko, koliko traju tri vezana leta, zavisila od njega. Kao kakva aždaja, trgnuta iz sna, obrušio se na mene, sa željom da me smlavi.

Dve posete i dva prekršaja

02.05.2021 | 10 komentara
Pogled se probija prema stenama, koje se približavaju sa obe strane staze, sužavajući je sve više. Ulazim u Đavolji tesnac. Nadvite ogromne stene kao da će me svakog časa poklopiti dok se na biciklu provlačim između njih. Jurim polako, pogonjena adrenalinom koji je proradio, ali dovoljno oprezna da izbegavam kamenje, oštre krivine i ivice. Snimam vožnju, držeći kameru na volanu, i pomisao da će ovo uskoro gledati moji pratioci, pomaže mi da se osećam kao kakav istraživač neotkrivenih i pomalo opasnih teritorija. Uzbuđena sam čak i više nego prilikom pređašnjih obilazaka, verovatno zbog toga što sam ovde potpuno sama i što niko ne zna gde sam.

Trodnevna tura po Atakami

25.04.2021 | 19 komentara
Nema ničeg prijatnijeg za telo nego kad udovoljimo nekom od primalnih nagona: utolimo glad ili žeđ, obavimo nuždu, ugrejemo se… Kako je samo dobar osećaj kada toplota počne da se širi duž mojih leđa i kada napokon prestanem da cvokoćem. Osećaj zadovoljne i zbrinute bebe, koja sad može da zaspi. Ali đavola. Vetar udara tako jako da se šator trese, praveći veliku buku. To zvuči kao da neko sve vreme pored mog uveta prostire veš, prethodno ga protresavši jer je izgužvan. Pravim čepiće za uši od vlažne maramice, ali ni to ne pomaže puno. Ostaje mi samo da čekam dok umor ne nadvlada sve spoljašnje ometače i dok, uprkos njima, ne utonem u san. Što se i dešava, negde oko dva iza ponoći.

Dobro ostali u San Pedru de Atakami

17.04.2021 | 13 komentara
Izvlačio je pokrete iz ramena, iz vrata, iz trupa, a njegove šake okretale su se iz zglobova, sa neverovatnom elastičnošću. I pričao nam je o klincima koji izvode čuda, koje gledaš i ne veruješ da je moguće to što rade, o genijalnim mladim plesačima koji kao da krše pravila fizike i sve naše znanje o ljudskoj anatomiji. Sa posvećeničkim žarom, govorio nam je o svetski poznatim plesačima, svojim kolegama, sa kojima nikada više neće stati na scenu, niti će se protiv njih nadmetati. Ali u njegovom glasu nije bilo ni naznake tuge ili žaljenja.

Čuda Atakame: gejzir El Tatio

11.04.2021 | 18 komentara
I opet se nađem u čudu, suočena sa tolikim trajanjem, sa tako očiglednim dokazima o tome koliko smo mi, ljudi, majušni i nebitni na ovoj planeti, koliko je kratak naš život u odnosu na sve to što postoji, na te veličanstvene oblike, na vulkane, planine, reke, biljke, životinje kojima je čovek zapravo najveći neprijatelj. Ali nakon te prve misli, najedanput me obuzme spokoj, jer shvatam da će sve to preživeti, postojaće i kad nas više ne bude, ni kao pojedinaca, a ni kao vrste. I ta misao je sasvim dobra za završetak današnjeg obilaska.

Čuda Atakame: Tour de los Salares

04.04.2021 | 17 komentara
U stajaćoj vodi, nalik na močvaru, ali na nekoj drugoj planeti, pošto ne smrdi a i boja vode je prozračno plava, istovetna trenutnoj boji neba, pluta žuto busenje. Mestimično, ono je potpuno belo, prekriveno nitratima soli, a njome je zasićena i voda, mada se samo ponegde u njoj vide široke bele pruge, nalik na tragove kakve neobične jedrilice koja je upravo prošla. Obala oko jezerca je peščana, uz razbacano kamenje visine i po metar, a sve to okruženo je planinama i vulkanima.

Biciklom na 3.430 mnv!

27.03.2021 | 19 komentara
Snimanje ima još jednu dobru stranu: pošto se obraćam nekim budućim gledaocima, to se i sama delom izmeštam u taj trenutak, čime relativizujem ovo „sada i ovde“. Stvari se čine manje teškima kad znamo da će proći. Ono što ih često čini nepodnošljivima je osećaj da će trajati večito. A sve prolazi. Deset po deset metara, pa onda sto i izmena brojki na ekranu GPS-a. Svaku dočekujem sa ushićenjem, jer svaki novi okret točkova predstavlja novu malu pobedu. A zbir tih malih pobeda vodi do cilja.

Tamo daleko u Atakami

21.03.2021 | 29 komentara
Nastavljam kotrljanje sa snažnim osećajem da sam jedno od retkih slobodnih ljudskih bića u ovom času, u ovoj oblasti koja je zatvorena u karantin. Skoro potpuno sama na svom putu, dok svet koji je ostao iza mene kao da nestaje. Nisam sigurna kako da se odnosim prema tom osećaju, pošto je sa jedne strane pozitivan, ali samo za mene, dok je zastrašujući u odnosu na ljudski rod. Koliko se čovek može radovati sam sa sobom zbog toga što je njemu jedinom dobro u opštoj katastrofi?

Taltal

15.03.2021 | 19 komentara
Naziv Taltal na jeziku Indiosa znači „noćna ptica“. Gradić broji oko 11,000 stanovnika, a većina radi u obližnjim rudnicima, kao i u turizmu. Poznat je od 1850, kada je Antonio Moreno otvorio prvi rudnik bakra, dvadesetak kilometara odavde. Pre desetak godina otkriven je rudnik železnog oksida koji je star 12.000 godina i kao takav predstavlja najstariji rudnik u Latinskoj Americi. Osim toga, Taltal komuna diči se time što se u njenom sastavu nalazi najpoznatija evropska opservatorija – Paranal, ili SEO (Southern Europian Observatory). I to je uglavnom sve što je bitno o ovom gradiću.

Teško i predivno

12.03.2021 | 13 komentara
Na tim grobovima ostavlja se voda za Počivšu Koreu (La Difunta Correa), junakinju iz narodnih predanja u Argentini i Čileu. Legenda kaže da je Korea krenula za svojim bolesnim i napuštenim mužem koji se prisilno borio u Argentinskom ratu, uputivši se preko pustinje sa svojom bebom. Kako nije našla zalihe vode, umrla je na putu, a gaučosi su nekoliko dana kasnije otkrili njeno telo. Iznenadili su se videvši da je beba živa i da i dalje sisa iz čudesno pune dojke. Prvo su čuvari stoke, zatim vozači kamiona, širili lik Difunte, stvarajući svetišta pored puta širom zemlje, sa slikama i skulpturama pokojnika. Na tim mestima ostavljaju flaše vode kao zavetne žrtve, „kako bi joj smirili večnu žeđ“.

Pustinja i more, 1. deo

05.03.2021 | 26 komentara
Pesak mi se zavukao u otvorenu hranu, u opremu i odeću, krcka mi pod zubima, zapada ispod noktiju i grebucka mi pod jagodicama šta god da dotaknem. Perem sebe, perem stvari, čistim bicikl kad god imam mogućnosti, iako već nakon nekoliko časaka izgledam isto kao i pre tih napora. Pustinja diše i širi se kao neko orijaško živo biće gutajući sve što je slabije od nje same, pretvarajući nedovoljno zalivane travnjake u tvrdo tlo, sasušujući biljke i plodove, uvlačeći se u skrivene pore iz kojih će nastaviti svoj osvajački pohod na sve što je nesposobno da preživi. Zato mi je toliko bitno da joj se ne prepustim. Svakoga dana kada uspem da operem košulju i da se koliko-toliko očistim od znoja i prašine, osetim se kao pobednik u jednoj rundi protiv Atakame.

Prema obali

26.02.2021 | 34 komentara
Posmatram izlazak sunca iza obronaka Anda. Beskrajna pustinja, ovde već sa žućkastim sitnim peskom, ogoljena brda sa retkim žbunjem i kaktusima, i magla iz koje se probija sunce. Prizor je kao iz filmova, iz uvodnih špica sa Dalekog zapada, uz koje obavezno ide Morikonijeva muzika. Pokušavam da fotografišem, ali fotografije ni približno ne dočaravaju ono što vidim, tu neobičnu lepotu praznog prostora. Pustinja odnekud uvek asocira na daljine, na putovanja i avanturu, na prašnjave pustolove koji prljavi, umorni i opaljeni suncem donose u bisagama pregršt priča i dogodovština.

Dobro došli u Atakamu

21.02.2021 | 31 komentara
Praznina u kojoj je osećaj beskraja najintezivniji na planeti. Ovde je lako zaboraviti na vreme, na vek u kome živite, na civilizaciju, na sve što ste ikad mislili da znate i razumete o životu na Planeti. I to izmiče moći našeg razumevanja. Mozak se trudi da shvati, oči pokušavaju da se naviknu, telo da se prilagodi – ali sve uglavnom bezuspešno. I ta nemogućnost, kao i sva ostala negativna određenja pustinje – mesto bez vode, bez života, bez ljudi, bez rastinja – začuđujuće je privlačna. Možda zato što je boravak u pustinji najbolja priprema za ono veliko ništa nakon smrti, ili se to tako samo meni čini.

Pisco i ostale atrakcije Elki doline

14.02.2021 | 14 komentara
Istorija kaže da je pisco stigao u Čile iz Perua, sredinom 16. veka. U to vreme, Francisko Pizaro pokorio je Peru, a španski vitez Pedro de Valdivia osvajao je nove zemlje južno od granice, vodeći sa sobom 150 sledbenika. Ušavši u Čile sa severa, probijali su se na jug, usput osnivajući gradove i sadeći grožđe i pšenicu. Iako Čileanci tvrde kako su oni prvi počeli da proizvode pisco, istina je da je to piće nastalo najpre u Peruu.

Srećni dani u Elki dolini

07.02.2021 | 15 komentara
Ne volim kad mi kažu da imam sreće. Mislim da za sve u životu moramo da se potrudimo kako bismo uspeli. Rad, istrajnost i jasna vizija – to su preduslovi za bilo koji uspeh. Ništa ne dolazi samo od sebe, osim nagrada u igrama na sreću. Na njih sam uvek gledala kao na pokazatelj udela sreće u univerzumu. Na stotine hiljade ili čak i milione uplata, bude jedan dobitnik glavne premije a najviše stotinak njih osvoji manje nagrade. Tako je i sa srećom u životu: može da vas zadesi, ali mnogo češće vas mimoiđe.

Cimeri, solarni šporet i tajna Mistične doline

31.01.2021 | 13 komentara
Nešto dalje na platou, jahač razigrava konja pod sobom. Konj je mlad i kraljevski elegantan, sa crvenom maskom na glavi. Nakon nekoliko krugova, konjanik ga potera kasom prema onom jezercu, a odatle uzbrdo, putem kojim sam došla. Na trenutak poverujem da sam u nekom filmu sa Divljeg zapada. Možda je taj osećaj izmeštenosti iz poznatog sveta zapravo ona mističnost o kojoj svi pričaju na pomen Valle Elqui.

Gde ću sad?

24.01.2021 | 14 komentara
A možda samo tako izgledaju naselja u ovoj dolini, izložena tom otvorenom nebu sa milijardama zvezda noću, dok danju odozgo prži. I kućice deluju sprženo, sa tim svojim ravnim krovovima i malim prozorima, kako bi se sprečilo da ih prašina zatrpa i da unutra prodre jara. Usred takvog jednog sela smešten je kamp u kome bi trebalo da živim u šatoru pod bambusovom nadstrešnicom, na raspolaganju gostima u svako doba dana.

Put u Mističnu dolinu

18.01.2021 | 4 komentara
Prisećam se Anapurne na Himalajima, zapravo, spusta sa tog vrha koji sam prešla biciklom. Teren je bio slično pust i peskovit kao i ovaj ovde, kada se iznenada, u nevelikoj dolini podamnom, ukazala oaza: plodna polja, precizno isparcelisana i pod pravilnim zasadima. Za razliku od himalajske, ovde je ta dolina mnogo puta duža, a parcele, s vremena na vreme, zameni džungla.