Uskrs među 'svojima'

[title size=”2″]14-15. april | Bolaman[/title]
Pogrešno sam procenila Fahri i Hamije kad su me pozvali da noćas budem njihov gost. Samo zato što su pešačili pet kilometara od šume na brdu, gde sam ih srela, do njihovog stana, zaključila sam da su sirotinja. Tim me je više dirnula njihova želja da me ugoste nakon što me je tip sa sekirom isterao iz pomenutog šumarka gde sam prvobitno nameravala da spavam.
Do gore sam bila izgurala bicikl putem između nekoliko seoskih kuća, pitajući svakoga koga sam srela da li je u redu da tamo kampujem, i svi su odobrili. A onda se odnekud pojavio taj tip, namršteni, bradati Turčin sa sekirom, i vrlo jasno mi stavio do znanja da ne mogu tu da ostanem. A bilo je očito da je on neko važan u tom seocetu, jer su se ostali seljani povukli čim se pojavio.
Opsovala sam glasno (ionako me niko ne razume) zbog moje loše sreće. Na obali je često teško naći mesto za kamp, jer su duž plaže načičkane kuće a s druge strane druma su obično brda. Ova, crnomorska, bar u delu između Unje i Fase, gde sam se sada nalazila, potvrđuje to pravilo. Nema mi druge nego da dalje tražim.
Siđem dole na glavnu džadu, kad tamo — Fahri i Hamije. Po osmesima na njihovim licima zaključujem da su čuli šta mi je onaj rekao i da razumeju moju ljutnju. Mahnem im za pozdrav, te se spremim da zapedalam u kontra smeru od njihovog, a to znači uzbrdo.
No tada me oni pozovu da im priđem. Uz pomoć gestova, mojih rečnika a najviše zahvaljujući obostranoj želji da se razumemo, shvatam da me pozivaju da tu noć provedem u njihovom domu. Naravno, ako mi nije problem što je u kontra-smeru.
Nije, ne marim previše što ću se malo vratiti.
No, to je oko pet kilometara odavde.
Hm, dobro, okej je da prošetam. Krevet, tuš, domaće jelo verovatno — za to itekako vredi pešačiti.
I tako, krenusmo nas troje nogu pred nogu, lagano. Napred Fahri, sa sekirčetom (šta li su radili u šumi kad su im torbe skoro prazne?), u dobrom džemperu, novim somotarkama i novim gumenim ćizmama kakve na obali nose lokalci kad rade po bašti; za njim Hamije, i ona u novoj odeći, kose pokrivene novom maramom, lagani letnji džemper deluje novo, a cipele su nesumnjivo jedva i nošene iako se ne izgledaju previše udobno; naposletku ja, cikloputnica koja nizbrdo gura bicikli brzinom 3,2 kilometra na sat.
I tako skoro sat i po, do njihove kuće. Jer Hamije (kao i većina Turkinja u kasnim pedesetim koje su se raskrupnjale i nagojile) ima problema sa kolenima i teško joj je da pešači. Pitam je što ne ide dolmušem, minibusom koji ovde saobraćaju veoma često, a ona odgovara da su se danas vozili njime, kada su išli uzbrdo. Valjda zbog toga povezujem da moraju biti veoma siromašni, jer karta za dolmuš je jeftina, ne verujem da bi za tih pet kilometara platila više od jedne lire (manje od pedeset dinara).
Bila sam toliko dirnuta da sam predložila da ona sedne na guvernalu a nas dvoje da guramo bicikl, budući da bih ga teško vozila s njom na šipki. Moj predlog ih je nasmejao, a i inače se dosta smeju.
Podsećaju me na moje roditelje: i moj otac je bio vitalan i vitak u srednjim šezdesetim, poput Fahrija, a majka je bila iste krotke i blage prirode kao Hanije, i takođe je patila od prekomerne težine. I moja Stanka pratila bi Dragoljuba ne gunđajući što nemaju za autobus. Eh, majke…
Želim da im kažem koliko sam im zahvalna i koliko mi znači što su me pozvali u svoj dom, da im objasnim kako nije slučajno što smo se sreli baš danas, na Veliku subotu i što ću uskršnje jutro dočekati upravo sa njima, koji su toliko nalik mojim počivšim roditeljima.
Pokušavam, ali ne razumeju pa odustajem.
Nakon sat i po ili čak i nešto duže, stižemo pred zgradu u kojoj žive. Nezavršena višespratnica bez fasade, malo uvučena od glavog puta, ali na dobrom mestu u varoši Bolaman. No iznenađenje tek sledi kada se popnemo u stan na prvom spratu: velik, dvoiposoban stan od osamdeset-devedeset kvadrata, sa veoma kvalitetnim podnim i zidnim oblogama u kupatilima (u Turskoj sve novije zgrade imaju tradicionalni turski toalet i takozvano francusko kupatilo) i kuhinji, sa ne ultramodernim nameštajem, ali vrlo solidnim i novim kaučima, tepisima, ormarima… Vau!
Baš se radujem što sam pogrešila u proceni.
Dok Hamije klanja u kuhinji, pokušavam da pričam sa Fahrijem. Oboje su penzioneri, njemu je šezdesetpet a njoj pedesetsedam (skoro identično mojim roditeljima kada su umrli). Imaju četvoro odrasle dece i petoro unučadi, koji svi žive u Istanbulu. I na tome se uglavnom završava moje razumevanje onoga što mi govori, a sigurna sam da i druga strana razume veoma malo od onoga što objašnjavam o sebi. Ali zar je uopšte važno znati činjenice o nekome da biste ga zavoleli?
Dok smo mi pričali, Hamije je spremila večeru: yumurtalı kıyma (jaja pržena na mlevenom mesu sa lukom) sa sirom, maslinama, salatom, maslacem kao prilozima, uz obavezni čaj. Hamije je bila kuvaricai voli da jede, ali je na dijeti (kao što je često bila i moja Stanka). No zato još više uživa u tome što ja jedem kao gladna godina a očito nemam problem sa viškom kilograma. Fahri je zadirkuje, toliko razumem, dok ja hvalim njenu kuhinju i kuvanje. A oboje se kao deca raduju što fotografišem i trpezu i njih, što je najbolji način da im pokažem da su mi priredili zaista posebno veče i podarili osećaj porodične topline, i to na najveći hrišćanski praznik.
Toliko sam srećna što ću se ujutru probuditi u kući ovo dvoje ljudi, što će mi svojim osmesima lepše i srdačnije od bilo kakvih reči poželeti srećan Uskrs, a potom me sa najlepšim željama ispratiti na dalji put.
Želim da poljubim Hamije, ali me ona preduhitri — podari mi majčinski poljubac dok se svi troje fotografišemo zagrljeni. I onda odlazim, rastajemo se sa suzama u očima.
Zbogom, dobri ljudi. Hvala vam do neba.

Subscribe
Notify of
guest
10 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Iz-dana-u-dan
Iz-dana-u-dan
11 years ago

Divan i dirljiv tekst … hvala na ovako iskrenim tekstovima, suze su same krenule. Drago mi je da tvoja dobrota privlaci ovako dobre ljude. I da u quote: ‘Ali zar je uopšte važno znati činjenice o nekome da biste ga zavoleli?’ Tako tacno. Veliki pozdrav i srecan Uskrs.

Snezana
11 years ago
Reply to  Iz-dana-u-dan

O, hvala veliko na lepom mišljenju o meni. Ne znam da li sam dobra ali verujem da nisam zla, a to je već nešto, zar ne?
A ljubav, ljubav je najveće čudo, podjednako veliko kao i čudo života.
Uzvaraćam pozdrave!

Charolija
11 years ago

Vristos vaskrse. Divno je što si baš na Uskrs naišla na tako dobre ljude.
Svako dobro i njima i tebi. 🙂

Snezana
11 years ago
Reply to  Charolija

Hvala, draga Ivana. Mnogo sreće i zdravlja i svakog blagostanja tebi i tvojim pačićima (uključujući i patka, naravno 🙂

mara
mara
11 years ago

Ništa nije slučajno… Uskrs je , a ti si negde daleko od svoga doma, od svojih dragih i bliskih, sa kojima bi slavila ovaj praznik, ali “desio” ti se ovaj susret sa tako divnim ljudima koji su ti vratili uspomene na drage roditelje i dočarali ti toplinu roditeljskog doma. Hvala Bogu !
Srećan Uskrs i neka te Bog čuva i sreća prati !

Snezana
11 years ago
Reply to  mara

MAro, slažem se da ništa nije slučajno. Uveče sam u nekom malom mestu, na plaži postavila šator. I došli komšije, jedni, drugi, treći… Na kraju dođu vlasnici kuće koja je zatvorena, a ispod koje sam htela da kampujem. Žive u obližnjem gradu. Ispostavlja se da su tri sestre u pitanju, dve imaju kuće jedna do druge. I ova što je došla iz grada jer joj je ova koja živi tu u mestašcu, u kući pored, javila da neko hoće da kampuje dole, ponudi mi ključeve od svoje kuće za tu noć Tako sam spavala u krevetu, sama u kući. A… Read more »

Aleksandar Simovic
Aleksandar Simovic
11 years ago

Sneska, ja tvoje tekstove obozavam ali ovaj mi zamalo nije izbio suze na oci…Secam se naseg razgovora u kolima po povratku iz D. Milanovca pretprosle godine i utoliko mi je ovaj tekst o asocijaciji na ovo dvoje predivnih ljudi bio jasniji.
Veliki pozdrav i vetar u ledja!!!

Snezana
11 years ago

Hvala, Simoviću. Pričam ja tako svašta po kolima, da raznežim drugove 🙂 Šaljim se, hvala što si zapamtio.

Zoran
Zoran
11 years ago

Evo svežeg primera kako može biti srećan događaj kad te najure sekirom iz šume. A zamisli, ti si se još i ljutila.

Snezana
11 years ago
Reply to  Zoran

Pa znas onu: covek kad bi znao da ce pasti, on bi seo. Tako i ja — ne bih se ljutila da sam znala da ce me zadesiti sreca zbog tog progona 🙂

10
0
Would love your thoughts, please comment.x