Ka granici dva kontinenta

11. avgust 2012.
Prelazak iz zemlje u zemlju odigra se u mojoj svesti unekoliko pre nego što pređem stvarni granični prelaz između njih. Negde pred kraj boravka u svakoj državi, u jednom trenutku samo počnem da osećam neku vrstu zasićenosti i potrebu za promenom. Nebitno da li mi do granice treba još deset sati ili deset dana, u mislima sam već tamo, na drugoj strani.
Ali u slučaju granice između Rusije i Kazahstana, ta vrsta mentalnog prelaska kao da je izostala. Iako sam se sasvim svesno pripremala za promenu još od napuštanja Saratova, a što je za cikloputnika dobra tri dana udaljenosti od Kazahstana, nijednog trenutka nisam imala osećaj da će nastupiti neka bitnija razlika. Čudno, a tim čudnije što znam da nedaleko od granice, od grada Uralska, počinje i prirodna međa dva kontinenta — evropskog i azijskog, koje deli reka Ural. A zbog nje, i mosta koji je do pola na jednom a od pola na drugom kontinentu, odabrala sam da sa te strane uđem u Kazahstan.
Čini mi se da je osećaj prelaska iz zemlje u zemlju “ustuknuo” pred uzbuđenjem zbog (zvaničnog) prelaženja s kontinenta na kontinent, ali je verovatno posredi i to što s leve strane Volge a po izlasku iz grada Engles, počinje stepa, koja se prostire u nedogled, kroz istočni deo južne Rusije i ceo zapadni Kazahstan, ne priznajući veštačke granice između dve države. U istovetnim pejsažima kroz koje jezdim danima, teško je razabrati gde i kada će se završiti jedna a početi druga država.
No jednog jutra i to se dešava: pedalam poslednjih tridesetak kilometara kroz Rusiju i stižem na granični prelaz Ozinki. Brdo, izraslo ni iz čega. Iza njega isto što i do njega — stepa, stepa, stepa. Ali, tu je nekakva granica koju su povukli ljudi.
Duga kolona automobila. Stajem na rep spremna da strpljivo sačekam dva-tri sata, no vozači me nagovore da slobodno prođem napred. Važi. Hvala!
Ni graničar nema ništa protiv. Daje mi da popunim imigracioni karton a potom kod nejgovog kolege prolazim proveru mog pasoša i originalnosti fotografije u njemu.
Ljubazni osmesi Kazaka, želje za srećan put i — evo me u Kazahstanu.
Stepa, i dalje. A sve brdovito, gore-dole, što mi se uostalom više sviđa nego da je ravnica. Nebo se malo naoblačilo a i vetar je posustao, ili samo promenio pravac, no više ne udara frontalno pa razvijam sasvim solidnih dvadeset na sat.
Put je loš. Nema toliko zakrpa i rupa, koliko je asfalt defromisan, u talasima koji se i vide i ne vide, pa često odskočim po nekoliko centimetara iz sedišta kada me neki iznenadi.
Vozila nailaze takođe u talasima, kako ih propuste na granici. Mnogi vozači me pozdravljaju kratko zatrubivši. Neću da donosim prerane zaključke, jer nedelja je i još je jutro te nema gužvi, no čini se da voze prilično pažljivo i poštuju bicikliste.
Kada se približavam nekom mestu, obično najpre ugledam crkveni toranj ili minare, ali u delu Rusije na levoj obali Volge to su uvek bivale fabrike — ogromna zdanja koja se vide kilometrima daleko. U svakom većem selu po jedna. I sve su sada zatvorene.
Isto je i ovde, u Kazahstanu. Prvo selo nakon granice opazim možda i desetak kilometara pre nego što ću ući u njega: grdosija nekog kombinata iz tri celine, povezane centralnim, najvišim zdanjem poput kule ili tornja. Proći će sigurno petnaestak minuta usrdnog pedalanja dok ne razaberem i prizemne kuće s obe strane puta.
Varoš Taškala i prvi susreti sa ljubaznim, blagim Kazacima, koji su mi beskrajno zanimljivi i simpatični. U priličnom šarenilu od rasa, ipak nije teško razaznati dominantni kazački tip: srednjeg rasta (muškarci oko 175, žene desetak centimetara niže), stameni ili pak vrlo vitki, brahikefalnih lobanja, sa visokim jagodicama, kosim očima i kao naduvenim očnim kapcima, izrazito crne kose i žućkastog tena.
Smeju se često, ali skoro bez glasa, tiho. I kad govore, imam utisak da su tihi, iako savršeno dobro čujem šta pričaju. To je nešto u načinu na koji komuniciraju, nenametljivom ali srdačnom. Celim svojim bićem kao da se stavljaju na raspolaganje sagovorniku, spremni su da ga pažljuvo čuju, da obrate punu pažnju na njega i pomognu mu u svemu što mogu.
Moja prva kamperska noć u Kazahstanu. Nalazim dobro mesto u šumi na izlazu iz grada. Primećujem nekoliko neobičnih znakova u vezi sa njom: ograđena je metalnom ogradom, na svakih desetak kvadrata gori po jedna lomača, a sudeći po pepelu, tu se spaljuje smeće, dok posvuda po tlu uočavam pootpadala ptičija pera. No nemam ideju kako sve to da povežem u celinu.
Dosta je rano, te imam vremena da natenane skuvam obed, raspremim stvari, odmorim se i pišem. Izuzev jednog čoveka, koji je radoznalo prošao tik uz moj šator i nešto me upitao na kazačkom, nema žive duše. Baš prijatno popodne. Tek predveče, čujem zvuk motorne testere u blizini, ali ne zadugo.
S mrakom, povlačim se u šator, najviše zbog komaraca. I već se spremam da zaspim, kad me zagluši pričije kričanje i lepet krilima kroz granje. Iznad moje glave i kroz celu šumu. Sve jače. Hiljade ptica (svraka ili gavranova, rekla bih) vraća se odnekud u svoja gnezda. Kakav zvuk!
Neminovno, na pamet mi pada Hičkokov klasik. Pa razmišljam šta ako me ove ptice napadnu. Već je mrak i trebaće mi vremena da nađem izlaz iz šume. Ali, ne verujem da će se to desiti. Samo, zašto se kričanje i lepet ne stišavaju? Već petnaest minuta ležim potpuno nepomično u šatoru i čekam da se barem utišaju, ako ne i da zamuknu. Jasno mi je da sam strano telo u šumi, ali neće valjda tako celu noć?
Čekam. Zvuk ne jenjava.
Još petnaest minuta.
Isto.
Ne, uprkos umoru i tome što mogu da zaspim i stojeći, ovde će biti nemoguće spavati.
U redu, pričurine, pobedile ste. Odalzim.
I u jedanaest noću pakujem stvari i šator, praćena još intezivnijim kričanjem i preplašenim lepetom uznemirenih ptica.
Izlazim izvan kapije i samo desetak metara dalje zvuka nestaje. Krošnje drveća izvan ograđenog prostora su spokojno mirne. Vrtim glavom u neverici i pod jednim drvetom iznova postavljam šator.
Kakav je to bio “doček”.
Sutradan, očekuje me osamdeset kilometara do Uralska. Ne bi bilo mnogo da nije reč o stepi. Koje se pomalo pribojavam. Pribojavam se snažnog čeonog vetra koji svaki napor pedalanja udesetostručuje. Pribojavam se žarkog sunca od kojeg nema zaklona. A najviše me brine to što je usput nemoguće naći vodu. A po letnjem danu, u ovim uslovima, popijem i po pet-šest litara.
Nema mi druge nego da napunim sve moje boce, a to je osam litara, i da tako krenem. Pa bolje da pedalam sporije zbog tolike dodatne težine i na kraju prolijem višak, nego da negde usred pustahije ostanem žedna.
I tako natovarena, krećem.
Ovo nije samo fizički napor, ovo je težak mentalni izazov koji stepa postavlja pred putnika: izdržati do sledećeg — čega?, kad je sve istovetno onom prthodnom. Nečega, jer nešto će se već pojaviti, samo treba istrajati. Biti strpljiv i jak.
Vreme odmiče beskrajno sporo. Čini mi se da i ne odmičem, da već satima vrtim pedale uzalud. No brojke na mom (novom) ciklo-kompjuteru ipak se menjaju. Dvadest kilometara, pa pauza. Treba udahnuti duboko, jer zbog čeonog vetra sve vreme dišem plitko, u kratkim udasima, što me dodatno zamara. A onda nastaviti dalje.
Još deset, pa jedan više, dva…
Ipak, nešto se menja: sve je više vozila kako dan odmiče. Vozači iz njih kratko zatrube u znak pozdrava. A onda se jedna kola što idu u istom smeru zaustave i iz njih izađu otac, ćerka i sin. Devojka ima fotoaparat i sprema se da me fotografiše dok im se približavam.
Da li govorim nemački ili engleski? Ona je student engleskog u Alma Ati a zastali su samo da bi me pozdravili i malo popričali sa mnom: odakle sam, gde idem, čime se bavim. I da bi se fotografisali sa mnom.
Na rastanku, daje mi svoj broj telefona, da joj se javim kad budem pristigla u Alma Atu, jer bi želela da mi pokaže grad i nađe mi se pri ruci za sve što mi bude trebalo.
Kakvi ljudi!
I možda pola sata kasnije, druga kola se zaustavljaju. U njima, dva mlađa muškarca. Izlaze iz kola i čekaju da ih stignem. Ne znaju tačno kako da mi se obrate, pa pomalo stidljivo samo dobace na ruskom: “Zdrastvuj. Vi izdaleka jezdite?”
Čekaju da vide hoću li stati. Hoću, zašto ne bih. Pa zato i putujem biciklom, zbog tog neposrednog kontakta sa ljudima.
Imaju slična pitanja koja mi je i devojka postavila. Ali, za razliku od nje, znaju gde je Srbija. A čuli su i za Đokovića i srpske fudbalere (no za potonje ja ne znam).
I neka im ne zamerim što su me zaustavili. Samo su radoznali jer ne prolaze baš svaki dan putnici na biciklima kroz kazahstanske stepe.
Znam to. Većina spakuje bicikl na voz, što ću i ja uraditi u Uralsku. Jer ne samo što je prilično nezanimljivo pedalati kroz pustinju, nego je mesec dana, koliko se može turistički ostati u Kazahstanu, bilo s vizom ili bez nje, nedovoljno vremena da bi se ova ogromna zemlja prepedalala. Pa ako cikloturista želi da vozi po planinama i oko jezera u jugoistočnom delu zemlje, kao što ja nameravam, onda mora da koristi i neki drugi transport.
No pre toga, namerila sam da na moja dva točka stignem u Uralsk i pređem preko mosta u Aziju. Tek simbolike radi, jer ta granica koju povlače planina Ural i istoimena reka, prva je granica koja mi se dopada. Prirodna je, postoji eonima i postojaće verovatno do kraja života naše planete.
Samo da jednom stignem do nje. Čini mi se da mi u ovih godinu i više dana otkako sam na putu nijedna dnevna ruta nije bila teža od današnje. Trebaće mi vremena da se naviknem na stepu i njene sasvim osobene izazove.
Jedan od njih je što se do na kilometar pre ulaska u grad ni po čemu i ne nazire da bi tamo, iza sledećeg brda, ili onog posle njega, moglo da se nalazi išta drugačije od visoke trave s obe strane puta. Stepa čini da se u putnikovim mislima vizija Zemlje pretvori u ogromnu, zatalasanu ploču, čiji se početak i kraj gube u najdaljim daljinama do kojih pogled nikada ne doseže. I čini da se posle svega par sati pedalanja, putnik pomiri s tim da će ga iste slike pratiti verovatno do kraja života. A sve što može da uradi je da se na to navikne što pre.
I otuda, kada s nekog od brda ugledam grad u podnožju, iznenađenje je ravno čudu. Čak i ako sam predano brojala svaki kilometar i već se zabrinula što načinjem i taj osamdeseti — na kome se, kažu sve mape, ustoličio Uralsk — a grada još nema. No eno ga dole, kao da se upravo sad rodio pred mojim očima.
Veselo klikćem dok se spuštam.
Most između dva kontinenta, simbolika povezivanja i razdvajanja. Prilazeći mu s ove, evropske strane, prolazim kroz “kapiju” na kojoj piše Azija.
Sam most je prilično ružna, gvozdena gradnja, sa po jendom trakom u oba smera i sasvim uskim stazama za pešake. Prelazim u Aziju, tek pedesetak metara pa pravim polukrug i onda nazad, u Evropu. Zaustavljam jednog prolaznika na mostu i molim ga da me fotografiše. Rekla bih da sam tačno na granici.
Smejem se, srećna. Tamo, u azijski deo, krenuću za neki dan. Koliko dugo već to čekam!

Subscribe
Notify of
guest
8 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Aca
Aca
11 years ago

E, vala kad god pomislim da ne mogu da procitam lepsi putopis ti me ponovo iznenadis na najprijatniji nacin.
Disi taj vazduh punim plucima za sve nas dragi moj prijatelju.

Gox
Gox
11 years ago

Srecno Snezo, osjecam da ce Kazahstan biti dobra epizoda.
Imenjakinja je u Monacu http://srecaokosvijeta.blogspot.com/

elektrokuhinja
11 years ago

Samo da pohvalim putopis. Ja se eto vozam svaki dan 10 km na posao i jos 10 natrag, i tacno te razumem sto se tice vetra, sve mi je poznato.Uvek, ali uvek kad se vracam duva ceoni vetar, pa je jos malo i izbrdo, a ja sa upnem i proklinjem ga, iako mi je kondicija sasvim okej. Mogu misliti kako je tebi, tako natovarena pa jos po vrucinstini…
Elem, ako budes svracala ikako u moje civilizovane krajeve (Nemacku) a ti se javi:)

Nevena
Nevena
11 years ago

Samo jedna ispravka Snezo…nisu ovo Kazaki,vec Kazasi:)

Snezana
11 years ago
Reply to  Nevena

Neno, jeste, hvala na ispravci

OrionArm
OrionArm
11 years ago

Taj ‘ptičji rezervat’ deluje kao školski primer postojanja oštre granice između lokalnog stanovništva i putnika, došljaka. Jesu lepo ogradili ‘minsko polje’? Jesu, i oni znaju zbog čega, ali je van uobičajene percepcije da možda treba još neko da zna 😀
Vidim po slikama da je stepa pustinja bez trave 🙂 znači da i te kako ima života i razlike od tačke A do tačke B – što ćeš videti čim ti se prag opažanja podigne na next level. Biće ti lakše, garantovano, uzivaj!

Snezana
11 years ago
Reply to  OrionArm

Orion, nasmeja me. Ali da su mogli da stave neki znak, tablu, natpis da je to rezervat, mogli su. A ne sve kapije otvorene, pa nesrecni putnik kamper pomisli da ima nevidjenu srecu

Duca
Duca
11 years ago

R’N’R’ 🙂

8
0
Would love your thoughts, please comment.x