Borneo, 1. deo

*
„Vi ste novinar!“, uzviknula je mlada devojka u maležanskoj ambasadi u Džakarti gledajući kopiju moje novinarske legitimacije. Lažne. Zapravo, legitimacija je prava ali ja nisam novinar. Nju mi je napravio prijatelj koji je imao svoje novine u Mađarskoj. I sam iskusan putnik, predložio mi je da odštampam legitimaciju, da je plastificiram i prema potrebi pokažem na ulazima u neke značajne kulturno-istorijske objekte, pošto ponekad novinari ne plaćaju karte. Imala sam je već više od godinu dana prikačenu kao dži-peg fajl u nekom mejlu, ali tek sada sam je odštampala, uradivši kako mi je rekao. Rešila sam da priložim sva moguća dokumenata kako bi mi odobrili vizu.

To sa maležanskom vizom za srpske državljane zakomplikovalo se devedesetih, i od tada je postalo ako ne nemoguće, a ono veoma teško dobiti je iz neke treće zemlje. Poslednjih godunu-dve, situacija se dosta popravila, pa je jedan broj putnika svedočio o uspešnim apliciranjima iz južnoazijskih zemalja, uključujući i Indoneziju, odakle sam i ja podnela zahtev. No, uvek je bila reč o jednomesečnim vizama sa jednim ulaskom. A ja sam tražila tromesečnu, sa više ulazaka.
Zbog toga sam priložila sve što su naveli na svom zvaničnom sajtu, a i preko toga: novinarsku legitimaciju, tačnu rutu kojom sam planirala da pedalam, datume kada ću biti u kom gradu i hostele u kojima sam planirala da odsednem, a dodala sam i pozivno pismo svog prijatelja koji živi u Bruneima, maloj državici koja preseca Borneo na dve provincije – Saravak i Sabah, tako da jedini kopneno-morski put vodi preko njene teritorije.

I dobro sam to uradila, jer je devojka najviše pažnje posvetila upravo novinarskoj legitimaciji i pismu. Ali sam njene lične simpatije osvojila zbog toga što putujem biciklom oko sveta, i to sama, već pune četiri godine. Kad je to čula, oteo joj se iskreni uzvik oduševljenja. Pa je sa svim onim papirima otišla u kancelariju kod šefice i nakon nekoliko minuta se vratila da mi kaže da istog popodneva mogu da podignem svoju vizu.
„Tromesečnu, sa više ulazaka?“, proverila sam za svaki slučaj.
„Da“, odgovorila je, a ja samo što nisam poskočila od sreće.
*
Plovidba brodom od Džakarte do Pontianaka, indonežanske luke na Kalimantanu, traje dan i po. Iskrcavam se u tešku sivu magluštinu, kakva je obavijala industrijske gradove u vreme pre otkrivanja filtera za dimnjake, a koju nikada ne bih očekivala na ostrvu prekrivenom nepristupačnim džunglama. Ćerka vlasnika hotela u kome ću provesti tu noć kaže mi da je to zbog zagađenja. To me malo zbuni mada nema sumnje da je baš to rekla, pošto odlično govori engleski. Kakvo zagađenje ovde?, pitam se u sebi.

Sutradan, kada zapedalam na sever, prema maležanskoj granici koja je udaljena oko trista kilometara, otkrijem da je vidljivost smanjena na desetak metara. Jedva razaznajem šta se nalazi duž puta. Pogledam u nebo – i ne vidim ga. Sunca nema. Ma šta je ovo?
Čim se udaljim od Pontianaka i zađem malo dublje u kopno, svuda oko puta vidim tragove skorašnjeg paljenja džungle. Prizori gareži u toj magluštini — koja me već guši i zbog koje počinjem da kašljem — deluju zastrašujuće i tužno u isti mah. Vizija apokalipse.

I onda se setim da sam negde čula o paljenju džungli kako bi se tlo raščistilo za palminjake radi dobijanja ulja. Imam 3G na svom telefonu, pa na prvoj pauzi proguglam.
Od šezdesetih, na ovom ostrvu, koje je po veličini treće na svetu, neplanski se krče i pale šume i džungle namesto kojih niču industrijske plantaže. Osim što se narušava ekološko-biološki balans, zemljište na plantažama trajno se uništava, pošto palme iscrpljuju sve hranljive sastojke iz tla najduže za dvadeset godina. A potom zemlja postaje neplodna i narednih sto godina ne može da se obnovi.

Indonžanski deo Bornea, koji se naziva Kalimantan, zuzima oko 75% ostrva. Površina pod džunglom je početkom devedesetih iznosila 65% da bi početkom ovog milenijuma bila smanjena na svega 45%. Zbog požara, ogromna količina ugljen dioksida odlazi u atmosferu, premašujući dozvoljene granice po nekoliko puta. Posledice trpe stanovnici Kalimantana, Bornea, Bruneja, Singapura. U ovim zemljama je tokom sezone paljenja šuma zagađenost veća i po sto puta od maksimalne dozvoljene po zdravlje. A ti požari uzrok su i političke nestabilnosti na ostrvu, jer Singapur i Malezija krive indonežansku vladu zbog ilegalnih požara, tvrdeći da ne preduzimaju dovoljno mera da ih spreče. S druge strane, Indonezija optužuje Maleziju i Singapur zbog toga što upravo njihovi industrijalci pokreću raskrčavanja paljenjem.
Podaci su strašni. Stresem se, plitko udahnem smrdljivi vazduh i protrljam nadražene oči. I bezvoljno ponovo zapedalam kroz zgarišta oko sebe.
*
Vlaga je ogromna. Poslednji put kad sam proverila meteroološke podatke na svom mobilnom, pre nego što mi se izgubio 3G signal, iznosila je 96%. I kad mirujem, znojim se. A kad počnem da okrećem pedale, sa mene lije. Imam osećaj kao da sam na pokretnom trenažeru koji je postavljen u saunu, a temperatura podešena na preko četrdeset stepeni. Sliku upotpunjuje magla oko mene.

Teren je brdovit, bez kilometra ravnog puta. Sve vreme vozim uzbrdo pa nizbrdo, pa opet uzbrdo… A drugog dana vožnje, asfaltni put se pretvara u šljunkovito-zemljani. Sada osim vlage, sparine i zagađenja, trpim i prašinu koja me celu pokriva. Vozači uglavnom ne vode računa o oblacima koje podižu tutnjeći velikom brzinom u oba smera. Često moram da stanem, da prekrijem nos i usta, te sačekam da se prašina slegne. Ne mogu da vozim sa maskom, inače bih je ovde sigurno nosila.
Nosim i velike količine vode, preko osam litara za svaki dan i noć, jer sam već zašla u slabo naseljeno područje. Nikad ne znam kada ću sledeći put moći da nađem vodu za piće, pa čim ugledam neku malu prodavnicu, stajem i dopunjujem zalihe. Cena je ovde dva i tri puta viša nego u ostalim delovima Indonezije. Nosim i tehničku vodu za improvizovani tuš, ali ni nju nije lako nabaviti. Kada sam zastala u nekom malom restoranu da bih ručala, mislila sam da napunim kamperski tuš vodom iz toaleta, ali sam odustala videvši koliko je prljava.
Nosim i zalihe hrane za nekoliko dana, jer ovde nema varunga na svakom koraku kao po drugim ostrvima. Samo džungle ili goleti-zgarišta, taj prašnjavi put i prljava magluština koja sve obavija.
Nisam ovako zamišljala ovo ostrvo.
*
Trećeg dana stižem do maležanske granice.
Promena je vidljiva kako uđem na teritoriju Bornea. Put se pretvara u autoput sa po dve trake u oba smera i jednom zaustavnom. Dok u indonežanskom delu džungla i rastinje nasrću na put, ovde je u pojasu od dva-tri metra oko njega sve raskrčeno i trava je uredno potkresana. Svuda su ozidani kanali za slivanje kiše u vreme monsuna, koji vode od vrhova brda a spuštaju se do polja koja su obično ispod ravni puta. Utisak uređenosti.
Za blog
Ni ovde nema kuća. I vozila retko prolaze. Ne pamtim kada sam u Južnoj Aziji vozila po pedeset ili više kilometara glavnim putem, koji je održavan i uređen, ali oko kojeg nema nikakvog naselja. Ali prija mi. Nakon osam meseci u prenaseljenoj Indoneziji, gde su po meni po ceo dan pljuštali povici domorodaca i zaglušivale me sirene motora i vozila, vožnja kroz nenaseljene ili slabo naseljene oblasti Bornea predstavlja pravi odmor. Gotovo da sam zaboravila kako je opuštajuće kotrljati se u tišini, dobrim putem koji nije opterećen saobraćajem. Da nema te magle i da je vlaga malo manja, ovo bi bio raj za pedalanje.
*
Sa glavnog puta skrećem na sporedni i vozim prema selu Anah Rais. Tamo žive starosedeoci Bornea – Iban narod, u svojim tradicionalnim kućama koje se nazivaju longhouse (dugačke kuće). O njima sam čitala u svom vodiču, kao i na internetu, ali najviše znanja stekla sam iz delova knjige „Stranger in the Forest: On foot across Borneo“, Erika Hansena, koja je verovatno najpoznatiji putopis o Borneu. Nije prevedena na srpski a uspela sam da nađem besplatno samo audio izdanje, i to pojedina poglavlja, koja sam odslušala na brodu za Pontianak i tokom vožnje prethodnih dana.

Iban su najveća skupina Dajek (Dayak) naroda. Prema usmenim legendama, njihovi preci su sišli direktno sa neba na Borneo, naselivši najpre južni deo ostrva, koji je kasnije nazvan Kalimantan. Tu su, u osmom veku, osnovali državu Manjan Dajeks (Ma’anyan Dayaks). Zanimljiva koincidencija je da su baš 1389. godine doživeli veliki poraz od javanske vojske, nakon kojeg je njihova država bila uništena. Tada su masovno izbegli na sever, naselivši današnje maležanske provincije Saravak na severozapadu i Sabah na severoistoku ostrva.
Pre dolaska kolonizatora krajem 19. veka, Dajek plemena bila su poznata kao ‘lovci na glave’ (headhunters). Reč je o ritualnoj praksi koja je zasnovana na verovanju da se snaga nalazi u središtu ljudske glave. Sa svakom odsečenom glavom neprijatelja ratnik stiče čarobnu moć koja će zaštiti njegovu zajednicu, doneti joj bogatu berbu pirinča i sačuvati je od bolesti. Sa brojem odsečenih glava sticalo se veće uvažavanje i status u zajednici.

A ona je Dajek narodu bila presudno važna za opstanak. O tome najbolje svedoči sistem gradnje kuća koji čitavo selo drži na okupu. Dugačke kuće su visoke sojenice paviljonskog tipa koje imaju od pet-šest pa do sto ili i više ulaza/zasebnih kuća u sklopu paviljona. U njih se ulazi stepenicama preko otvorenih terasa koje vode na prostrani balkonski prostor koji se pruža celom dužinom longhausa. To se naziva zajednička prostorija (common area) i ona ima presudan značaj za život zajednice pošto se tu odigravaju sve zajediničke aktivnosti. Sa ovog balkona ulazi se u zasebne kuće/stanove.
Tradicionalni longahouse građen je uvek u blizini reke, i od drveta, dok se danas zidaju i od čvrstog materijala, a opremljene su svim dostignućima moderne civilizacije: strujom, tekućom vodom, klimatizovane su, imaju bežičnu konekciju…

Tokom moje posete prvoj dugačkoj kući u selu Anah Rais saznaću i razlog zašto su tako građene: to rešenje je bilo najbolje za život u nimalo gostoljubivoj džungli, a povezanost preko zajedničke prostorije omogućavala je da svi pripadnici sela vode računa jedni o drugima. Kada bi se neko oženio ili udao, što se obično dešavalo već oko 14-15. godine života, jednostavno bi dozidao novu kuću koja se nadovezuje na longhouse, na onu koja je do tada bila zadnja u nizu.
*
Vozim prema Kučingu, glavnom gradu provincije Saravak. Na putu do tamo, planirala sam da posetim Rehabilitacioni centar za oranguntane u mestu Sinongau. To je jedan od ukupno dva takva centra na maležanskom Borneu, dok se najveći i najpoznatiji nalazi na indonežanskom Kalimantanu.

Prethodne noći spavala sam u dvorištu velike škole. Čuvar na kapiji objasnio mi je da već dva dana nema nastave zbog previsoke zagađenosti, zbog koje se preporučuje da se napolje izlazi samo u najnužnijoj potrebi. Malo se zabrinem. Baš sam našla kad da dođem na Borneo. Moji prijatelji iz Singapura objasnili su mi da zagađenost nije takva tokom cele godine, već samo u vreme pre početka monsuna, otprilike po mesec dana godišnje. No, sad nemam kud, osim da se nadam da će kiše, kojima je već vreme, početi što pre.
Čuvar mi je takođe rekao kako sam imala sreće da naletim baš na njega, pošto u tom mestu ima mnogo loših ljudi. Ali na tu izjavu nisam obratila previše pažnje. Već sam navikla na ksenofobičnost i upozorenja ljudi, iza kojih obično stoji samo strah od nepoznatog i drugačijeg. Tako se i ovde brzo ispostavilo da je posredi religijska netolerantnost pošto je moj sagovornik Iban, a to znači hrišćanin, dok je gradić u kom sam se zaustavila pretežno naseljen Malajcima koji su muslimani.
*
Kapije Rehabilitacionog centra za oranguntane otvaraju se u devet a hranjenje ovih primata je u deset. Imam dovoljno vremena da proučim genealogiju ovdašnjih štićenika, koja je predstavljena na zidu prostorije iz koje se polazi u organizovani obilazak. Tako saznajem da nasjtariji oranguntan ima četrdeset tri godine a najmlađa beba tri. Ukupno ih je dvadeset sedam. Centar je otvoren sredinom sedamdesetih, a u osamdesetim su prvi put u istoriji ovakvih centara rođene dve bebe oranguntani.

Najviše sam iznenađena podatkom koji do sada nisam znala: da ove životinje žive zapravo samo na Borneu i na severnoj Sumatri – i nigde drugde na svetu. Odavde su potekle i jedino ovde uspešno preživljavaju. I samo ime vrste govori o tome. Reč ‘oranguntan’ dolazi od malajske reči ‘orang’, što znači ‘ljudi’ i ‘hutan’, što znhači ‘šuma’. Oranguntani su doslovno ‘ljudi iz šume’, i, shodno svom imenu, najveći sisari koji žive na drveću.
Sigurno sam o tome učila u školi, ali sam zaboravila da su oranguntani deo zoološke porodice velikih majmuna (Great Apes), kojoj pripadaju i ljudi, šimpanze, gorile i bonobo majmuni. Znači, naši najbliži rođaci.

Sa tabli još čitam da današnja populacija oranguntana broji između dvadeset i pedeset hiljada jedinki, dok na Borneu živi oko dvanaest do dvadeset hiljada, pretežno na severoistoku, u provinciji Sabah.
*
Stižu rendžeri a sa njima i kolone turista. Krećemo prema prvom, manjem hranilištu u džungli. Oranguntani su već tamo. Dva velika primerka i jedno mladunče. Rendžer im nepogrešivo zna imena. Staje ispod jednog ogromnog drveta, ka kome se primati spuštaju pomoću lijana, i mami ih hlebom.
Iako smo zamoljeni da ne pravimo buku koja bi ih mogla uplašiti, dopušteno je da rendžerima koji su ostali uz nas postavljamo pitanja. To koristim da saznam šta i koliko jedu ove životinje.
„Dnevno svaki oranguntan pojede između tri i pet kilograma hrane. Uglavnom je to voće, oko 60% njhove dijete zasnovano je na voću. Osim toga, jedu pupoljke, otvorene latice cveća, leje, loze, korenje, ptičja jaja, paukove, termite, mrave, gljive i med“, objašnjava rendžer.

Onaj drugi, što je ušao u džunglu, sada uzima ganu banana i odnosi je na hranilište. To je drveni plato na stubovima, na koji stavlja voće. A onda mami oranguntane da siđu i doručkuju.
„Nekad dođu a nekad ne“, kaže rendžer kog sam pitala i za prethodno objašnjenje. „Sve zavisi koliko su gladni.“
Potom podiže sa tla dva kokosova oraha i pokazuje ih našoj grupi.
„Kada ih ne mrzi, oranguntani udaraju orahom o drvo da bi ga razbili. Ako im to dosadi, onda jednostavno samo bace orah nazad.“

I kao potvrdu toga, uskoro pratimo ono troje kako se bore sa tvrdom korom kokosovih oraha. Ono mladunče brzo odustane, hitnuvši plod na zemlju, i slučajno pogodivši potočić koji tuda teče. Pljus! Smeh se otima svakome u grupi. Kao kakav dobar glumac, kome se raspoloženje očitava po grimasama i pokretima tela, tako je i ovaj jasno pokazao da ga je čukanje orahom o drvo smorilo, te da nema više volje da se time bavi.
Ona dva odrasla oranguntana bila su upornija pa su se na kraju sladila kokosovim mlekom i mesom.
*
Nakon polučasovnog bezuspešnog čekanja da se primati pojave na drugom, velikom hranilištu, gde im je bila servirana ogromna korpa prepuna banana, Centar se zatvara. Imam taman toliko vremena da posetim muzejsku postavku iz koje saznajem neverovatne podatke o ovim životinjama.
Recimo to da svake noći svaki oranguntan pravi novo gnezdo u kome će prespavati. Na nekom drvetu, dvanaest do osamnaest metara iznad tla, koristeći grane i grančice, pravi svoj krevet. Pročitavši to, osetih saučešće. I ja svake večeri pažljivo tragam za sigurnim mestom gde ću postaviti svoj šator.

Sve što čitam, a pod utiskom onoga što sam videla (i snimila svojim fotoaparatom i kamerom), ostavlja snažan utisak na mene. Vraćajući se ka svom biciklu koji sam parkirala na ulazu, razmišljam o tome kako bih zaista volela da ostanem da volontiram u ovom ili u nekom sličnom centru za njihov oporavak.
Kasnije ću naći da u ovom centru primaju volontere, s tim što moraju da plate za svoj smeštaj i hranu. Pa čak i ta varijanta čini mi se prihvatljivom – toliko je jak utisak koji su ostavili na mene. Ali za sada, imam drugačije planove.
*
U Kučingu imam smeštaj preko liste Topli tuš (Warm Showers) za besplatno ugošćavanje cikloputnika. Dugo je nisam koristila a sada sam to uradila ne toliko zbog uštede novca – jer u gradu se može naći krevet po ceni od par dolara – koliko iz želje da upoznam nekog od stanovnika Bornea i u priči sa njim saznam više o ovdašnjem životu.

Znala sam da je moj domaćin Maležanin kineskog porekla, a tokom mog ranijeg boravka u Maleziji, kada sam vozila zapadnom obalom od Tajladna do Singapura, naučila sam da su svi Kinezi u ovoj zemlji dobrostojeći. Prema statistikama, njihova zajednica koja čini približno deset posto stanovnika Malezije učestvuje sa preko osamdeset pet procenata u ekonomiji ove zemlje. Ipak, iznenadila sam se kada sam se dokotrljala u rezidencijalni kvart Kučinga gde se nalazila kuća Ričarda Koa (Richar Koho), kod koga ću ostati naredna tri dana. A tek kada sam ušla u kuću, ništa mi nije bilo jasno: otkuda neko ko je toliko bogat — kao što se videlo da je ovaj čovek — da ugošćava svetskog cikloputnika. Jer ja sam bila prva kojoj je ponudio smeštaj tokom njegovog kratkog iskustva u zajednici Topli tuš.
Ali moraću da se strpim da bih to saznala.
*
Tog popodneva upoznajem i Ričardovu prijateljicu Džini sa kojom često vozi bicikl. Njegovim džipom odlazimo na ručak u restoran u sklopu velikog šoping mola. Oboje govore engleski perfektno, ali time nisam začuđena. Borneo je bio engleska kolonija i do sticanja nezavisnosti engleski je bio službeni jezik. Osim toga, u svim porodicama koje su me ugošćavale u zapadnoj Maleziji, tokom mog jednomesečnog pedalanja po njoj, bez obzira na to da li su bile malajske, kineske ili hinudističke, osim službenog malajskog, znali su i engleski koji obavezno uči u školama. A kad je reč o mojoj novoj poznanici Dženi, ona je i dugo vremena živela u Australiji.

„To je uobičajeno ovde“, objasniće mi Ričard. „Deca uglavnom studiraju u Australiji i potom ostaju da tamo žive neko vreme. Ja sam studirao u Londonu.“
„Šta?“, pitam ga.
„Prava. Ja sam pravnik, advokat zapravo. Najpre sam radio krivično pravo ali sam se potom prebacio na trgovačko. Imam svoju kancelariju i to ti je odgovor na pitanje zašto danas nisam na poslu iako je radni dan“, kaže kroz osmeh.
„A ti, Dženi?“, pitam, dok pokušavam da se izborim sa enormnim količinama hrane koje su se nekim čudom našle na mom poslužavniku.
„Ja sam veb dizajner i frilenser. Ali trenutno najviše radim za jedan modni portal. Ovih dana sam baš u gužvi jer izdaju i novi broj časopisa, pa se izvinjavam što neću imati mnogo vremena za druženje.“
„Spremamo se da vozimo do Pontianaka, ali ne rutom kojom si ti išla. Ta je mnogo zahtevna i put je loš sa indonežanske strane“, kaže Ručard.
A ja osetim radost što mogu da podelim svoje iskustvo sa njima, dajući im i poneki koristan savet. Makar malo da im se odužim za njihovu srdačnost i gostoljubivost.
*
Uveče upoznajem Ričardovu suprugu Beti, takođe advokata, ćerku Natali, koja se sprema za studije prava u Australiji, i majku čije ime nisam zapamtila. Osim starice kojoj je sedamdeset osam godina, svi skupa odlazimo na večeru u centar grada. Kada zauzmemo svoj sto i kelner dođe, Beti naručuje jela.

I u Kini i ovde, u kineskim restoranima, praksa je da se naruči mnogo jela koja se potom dele. Sve se donosi u isto vreme i spušta na sredinu velikog okruglog stola za kojim sedimo. Na njegovoj sredini nalazi se manji okrugli sto koji je nekoliko centimetara izdignut i koji se rotira ukrug. Njegov naziv je Lenja Suzan (Lazy Sussane) ali nije sačuvana priča o poreklu tog imena. Zahvaljujući tom mehanizmu, sva hrana je svakome lako dostupna – treba samo da laganim pokretom zarotira sto i zaustavi ga kod posude iz koje želi da se posluži.
Pošto je Ričard dosta godina živeo u Evropi a sa porodicom je i mnogo putovao, pričamo o tim razlikama između Zapada i Istoka, koje su vidljive već na prvi pogled. U ovom delu sveta, zahvaljujući klimi prvenstveno, vreme se uglavnom provodi napolju i svi restorani su napolju. Kako su porodice brojne, te zajedno i obeduju, to su ovakvi izumi kao što je Lenja Suzan bili neophodni ako su svi želeli da ostanu na okupu. Takođe je razumljivo i zašto se jela dele umesto da svako naruči svoje i jede samo ono što je u njegovom tanjiru.
Dok Ričarda zanimaju takvi antropološki i sociološki aspekti koji su uslovljeni klimom i drugačijim kulturološkim obrascem, Beti je vrsni poznavalac kineske kuhinje. Ona je ‘zadužena’ za odabir jela i narudžbine, i takođe osmišljava gde ćemo za doručak, ručak, večeru narednih dana. A kada budem nastavila svoje pedalanje, povremeno joj šaljući poruke o tome dokle sam stigla, Beti će mi za svako mesto preporučiti lokalni specijalitet sugerišući mi šta obavezno moram da probam.
 

*
Jedan dan provodim u obilasku Kučinga.
To je dosta mali grad, sa nešto više od pola miliona stanovnika. Samo ime grada dolazi od malajske reči ”kucing’ koja znači ‘mačka’, tako da je Kučing zapravo ‘mačiji grad’. Međutim, neki smatraju da je naziv grada došao od kineske reči ‘cockin’, koja označava luku, i da je u kombinaciji sa malajskim rečima ‘mata-kucin’ – mačje oči, za voće koje je ovde omiljeno, izvedeno današnje ime grada.
Pre dvesta godina Kučing je, zajedno sa celom provincijom Saravak, bio deo Sultanata od Bruneja. Potom je prešao u ruke Džemsa Brukea (James Brooke), britanskog pustolova, koji ju je samoproglasio svojim ličnim kraljevstvom, izabravši Kučing kao glavni grad i središte svog protektorata. Njegova je uprava i dobila taj status od tadašnjeg radže i držala ga sve do japanskog osvajanja ostrva 1941. godine. Od njih su je preuzeli Britanci a samostalnost je stekla početkom šezdesetih, kada se i dobrovoljno pripojila Maleziji.

Od svih maležanskih gradova, Kučing se može pohvaliti kao najmultietničkiji. Pretežno stanovništvo čine Kinezi, ali oni govore desetinom različitih dijalekata. Nakon kineske većine, druga etnička grupa po veličini su Malajci a za njima Iban narod.
Primećujem da je sam centar izgrađen pod jakim kolonijalnim uticajem. To su pravilni nizovi jednospratnica i dvospratnic, sa uzanim pročeljem. U prizemlju su sada smeštene radnje, galerije, kafei, dok se na spratu živi. Neki od naziva kafea, kao što je ‘Pijana kafana’, kao i grafiti i murali, neodoljivo me podsećaju na one u Penangu, maležanskom poluostrvu-gradu koji je na mene ostavio najjači utisak, kao grad sa najviše duha u celoj Maleziji.

*
Jutro pred polazak, Ričard ulazi u moju sobu noseći neku malu kutiju u ruci.
„Ti beše nemaš iPhone?“, upita me.
„Ne“, odgovorim začuđeno.
„Onda uzmi ovaj“, kaže on, spuštajući onu kutijicu na moj krevet. „Potpuno je nov a meni ne treba.“

U neverici sam. Nije dovoljno što me je gostio tri dana kao da sam mu rod najrođeniji, što mi je dopustio da produžim boravak u njegovoj kući i taj treći dan, koji prvobitno nisam bila planirala ni najavila ali sam zbog nekog problema sa baterijom mog notbuka morala da sačekam da mi je poprave, nego mi još daje i poklon. I to ne mali.
„Neprijatno mi je“, kažem.
„Ma daj. Stoji mi tamo bezveze i nikad ga neću koristiti a tebi će značiti“, kaže jednostavno.
Za ovo kratko vreme, i on i Beti potpuno su me osvojili. Obrazovani, kulturni, uspešni i zadovoljni ljudi, koji žive skladnim i srećnim životom, neopterećeni bilo kakvim rasnim, verskim ili političkim problemima. Od njih nisam čula ni naznaku netrpeljivosti prema Malajcima muslimanima ili Iban hrišćanima, prema tim različitim etničkim i verskim grupama koje naseljavaju Maleziju.
Ričard i Beti su normalni. Savršeno normalni. I savršeno jednostavni.
Da nije tako, sigurno bih odbila njegov dar. Ovako, nije bilo ništa normalnije nego da ga prihvatim.
Na rastanku, oboje sam ih zagrlila čvrsto, od srca.
„Ako ti bilo šta treba, nemoj da se ustežeš da zoveš!“, dobacila je za mnom Beti.
„Srećno pedalanje po Saravaku!“, poželeo mi je Ričard.
I njegove želje, zaista će me pratiti narednih nedelja.

Subscribe
Notify of
guest
7 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Peđa
Peđa
8 years ago

Nemam komentar, sve piše …

Voja
Voja
8 years ago

Tako sve lepo opišeš i još začiniš fotografijama (i video zapisima) da imam utisak da sam na licu mesta. Hvala (po ko zna koji put) što sve to deliš sa nama. 🙂

Tanya
Tanya
8 years ago

Divan teks, hvala Snezana. Divni krajevi kojima putujes i jos divniji ljudi koje sreces.

Rade Marin
Rade Marin
8 years ago

Eto sreće, prati ona vas, Snežana.Vidio sam video, onaj sa suhim račićima.Pa jel’ se to jede tako, suho ?
Dajte malo više o klopi.
Vaš Rade

7
0
Would love your thoughts, please comment.x