Šimanami Kaido

Postoji taj jedan put (od ukupno tri) između velikih japanskih ostrva Honšua i Šikoke, kojim mogu da voze i biciklisti. Nazvan je Shimanami Kaido Expressway, jer to jeste autoput, ali celom njegovom dužinom, pa i malo duže, proteže se biciklistička staza. To je nekih 75 kilometara, delom zasebnog puta, delom odvojene trake za dvotočkaše (i, naravno, pešake). Najvažnije u vezi sa tom rutom je da vodi preko više malih ostrva koja su povezana mostovima.
 
Za mene ima nečeg neodoljivo dopadljivog u ideji da se tako skakuće po ostrvima, s jednog na drugo, prelazeći preko mora kao preko nekakve barice. Možda je to zbog legende o nastanku Japana. Priča kaže da su bog Izanagi i boginja Izanami uronili nebesko koplje u praokean kojim je plutala Zemlja. Kad su ga izvadili, od kapljica slane vode koje su se raspršile nastala su japanska ostrva. Ideja da se mogu preći bez korišćenja plovila, daje mi iluziju o čovekovim božanskim atributima. A možda to samo meni tako izgleda.
 
*
Krajnje tačke Shimanami Kaida su gradovi Onomiči na Honšuu i Imabari na ostrvu Šikoku. Ja krećem iz prvog kasno popodne, tako da ću na cilj stići tek sutradan. A i spora sam, iako je teren pretežno ravan, osim kad se treba priključiti na most. Stajem, naime, svaki čas da nešto fotografišem. Sa večitom čežnjom kontinentalca za morem, sve mi je lepo i sve bih da zabeležim: ribarske čamce, mreže, igru talasa, odsjaje na vodi, neraznatljiva brda deleko na horizontu… – što se sve može videti na bilo kom moru, bilo gde na svetu.
 
Ali ima jedna slika na čijoj poleđini bi slobodno moglo da stoji ono „Made in Japan“. To je scena sa voćem koje se prodaje duž puta. Prodaje se sâmo, bez vlasnika kog nema iza tezge. On je sve odmerio, upakovao i razvrstao prema gramaži i cenama koje je ispisao. Ostavio je kutiju ili metalnu kasicu za novac, i otišao za drugim poslovima. Samo je u Japanu moguće da ljudi na taj način plaćaju, iako bi slobodno mogli da ukradu. Gledam to od Hokaida, preko Honšua i sad, idući ka Šikoku. I kao i prvi put kad sam kupila voće koje mi se nije jelo, tako i sada ostavljam sto jena za nekoliko sitnih mandarina. Pretpostavljam da je jedan od razloga zašto na ovakim tezgama svi plaćaju i taj što su cene izuzetno povoljne. U kombiniju bi ovo koštalo barem trostruko.
 
*
Za nekoliko sati srećem više biciklista nego što sam ih videla u proteklih pet godina. Shimanami Kaido je u stvari biciklistički autoput. Sve je obeleženo tako dobro da mi mapa nije ni potrebna. Mogu da pratim oznake na asfaltu: plavu liniju koja i razdvaja biciklističku traku od puta kojim idu ostala vozila, ili znakove duž njega, koji na vreme upućuju gde treba skrenuti, koliko još ima do krajnjeg odredišta, a koliko do sledećeg mosta i ostrva.
 
I mostovi su svi različiti. Prvi, kojim sa ostrva Mukoijime prelazim na Inoshimu, vodi ispod autoputa, pošto most ima dva nivoa. Obezbeđen je poput kakvog zatvora, sa žičanim ogradama sa obe strane, koje su postavljene od tla do vrha mosta. Kroz čeličnu mrežu ne mogu da proguram ni objektiv fotoaparata kako bih snimila ostrva koja se plave u podnožju. Šteta, jer prizor je zaista zadivljujući.
 
Deo staze odvojen je betonskim ivičnjacima za motore. Njih nema mnogo, za razliku od biciklista. Ipak, tačno na sredini mosta dežura jedan saobraćajac. Njegov posao je da kroz megafon najavi nailazak svakog motora, kako bi biciklisti obratili pažnju.
 
*
U Japanu svi voze bicikle, od dece do staraca, i to mi nije ništa novo, iako sam iznenađena tolikim njihovim brojem na ovoj ruti. Čudno mi je to što tek ovde, na ovom biciklističkom autoputu, obraćaju pažnju na mene. Najviše sam natovarena i, za sada, jedini sam stranac. Ali to sam i na drugim japanskim putevima, već više od dva meseca, pa mi se nigde ne javljaju tako srdačno, nikad ne uzvikuju ono: „Wow!“ kad prođem pored njih, nikad mi ne pokazuju svoje simpatije tako otvoreno kao ovde. A sigurno da i među prolaznicima koje inače srećem ima onih koji voze bicikle i koji su možda baš danas na ovoj stazi.
 
Padaju mi na pamet dva objašnjenja. Prema prvom, ti ljudi me tek sad, na stazi, zaista vide. U drugom okruženju, u onom u kom žive i rade, previše su usredsređeni na svoje brige da bi me stvarno primetili. Drugo pak objašnjenje može da bude i dopuna prvom: po prirodi i vaspitanju stidljivi, tek kad se i sami premetnu u rekreativce koji hrle ka daljinama grabeći dašak slobode, odvažuju se da mi se jave.
 
Kako god, zasuta sam opštom pažnjom.
 
*
Trojica dečaka na biciklima čekaju na raskrsnici da se za njih uključi zeleno svetlo. Najveći od njih, otprilike desetogodišnjak netipičnih crta lica za Japanca i netipično debeo za njih, dovikne mi:
 
„Oprostite!“, okrećući bicikl u mom pravcu.
 
Ona druga dvojica počnu da se smeju.
 
„Odakle ste?“, upita me bucko kada mi je prišao.
 
„Iz Srbije“, odgovorim. Pomišljam da izvadim kameru i da ga snimim, ali to bi ga možda pomelo u njegovoj nameri, kakva god ona bila.
„Srbija?!?“, ponovi on za mnom, na način na koji njegovi zemljaci uvek reaguju kad im kažem odakle sam. To zvuči kao da tačno znaju gde je ta moja zemlja i da su, iz nekog razloga, iskreno iznenađeni što upoznaju nekoga ko dolazi odatle. U početku sam mislila da je to do japanske ljubaznosti, i da tako ponavljaju za svakim strancem ime njegove zemlje. Kasnije sam otkrila da ipak znaju za Srbiju. Znaju tačno gde je i znaju za rat devedesetih. Ako bi malo govorili engleski, obavezno bi me upitali da li je sad u Srbiji mir. Nadala sam se da je ovaj dečak premlad da bi i njemu to bila prva asocijacija.
 
„Džo-ko-vi-đi!“, uskliknuo je debeljuca, kao da izgovara neko japansko prezime. U trenutku nisam razumela, a onda sam zinula. Doslovno. Klimnula sam mu glavom, i dalje u neverici, i podigla palac čestitajući mu.
 
Dečak je već odlazio, ali su njegovi drugari videli kako i dalje stojim na istom mestu, otvorenih usta, sa podignutim palcem. Sigurno je porastao u njihovim očima.
 
*
Zbog čestih zaustavljanja, nisam stigla do ostrva na kome postoje dva kampa. Ostrvo Ikuchi, na kojem sam, ne nudi neki izbor za postavljanje šatora. Svuda su njive, kuće i lučka gradilišta; nema parkova ni odmorišta kao na prethodna dva ostrva.
 
Malo pre mraka posreći mi se da naiđem na javni toalet. Nalazi se do stanične kućice, jedne od onih u kakvima sam često spavala na Hokaidu. Nameravam da sad imrpovizujem tuš u toaletu, a kampovaću malo dalje, na travnjaku pored prostranog terena za bejzbol koji se nalazi iza.
 
U kućici sedi mladi beskućnik. Očigledno čeka da prođe poslednji autobus kako bi tu mogao da se smesti za noćas. Loše se pretvara listajući debelu knjižurinu, oglase rekla bih. Izuo se, a patike je uredno ostavio kod vrata. Pravi se da me ne vidi kada prođem virnuvši unutra kroz staklo, a ni kada uđem na trenutak, kako bih mu ostavila jednu majicu koja mi ne treba. Beskućnici u Japanu nikada ne traže milostinju, a nisam videla ni prosjake. Čini mi se da čak i kada padnu tako nisko, Japanci zadržavaju dostojanstvo. Ne znam koliko im to pomaže u njihovoj situaciji, ali svaki put kad ovde sretnem nekog od tih nevoljnika, kojih nema mnogo, poželim da mu nešto dam.
 
*
Strepela sam od noćne temperature. Poslednjih nekoliko dana bilo je toliko hladno da sam oblačila po nekoliko slojeva odeće na sebe. Ozbiljno sam se brinula kako ću izdržati naredne dve-tri nedelje, koliko sam planirala da još vozim. Izgleda da sam predugo bila u tropima, jer sam postala zimljivija nego ranije.
 
Ali stepen-dva južnije, koliko sam odmakla, činili su značajnu razliku. Dok sam pripremala večeru napolju, nisam se tresla od jeze, kao recimo sinoć, na obali, pedesetak kilometara severnije. Osetih onu bazičnu sreću, koju poznaju samo nomadi i beskućnici kada zadovolje primalne instikte.
 
Pažnju su mi skrenule sirene koje su se oglašavale na svakih pet minuta i muški glas koji je govorio nešto preko ozvučenja. Ovu obalu je pre nekoliko godina pogodio cunami. Svuda su se nalazili znakovi koji su upućivali na pravac evakuacije u slučaju da okean ponovo podivlja. Na dvesta metara od mene počinjale su kuće, ali nisam mogla da razaznam svetla u njima, već samo ono koje je dolazilo od uličnih sijalica. Da li su ove sirene samo proba, ili…?
 
Časovi napetog osluškivanja i odgonetanja znakova. Problem sa japanskim selima je što su tako tiha. Pitam se kako se Japanci ponašaju u slučaju stvarne opasnosti? Da li i beže u tišini? Kako bi stranac poput mene, koji ne zna ovdašnji jezik ni koliko za osnovno sporazumevanje, shvatio da je proglašeno vanredno stanje?
 
Sada mi osećaj govori da nema razloga za brigu, da je to što čujem verovatno samo vežba. I zaista, posle nekoliko uzastopnih oglašavanja, sirene su utihnule, kao i onaj glas preko razglasa.
 
*
Ionako kratke dane skraćujem još više čekajući ujutru da se pojavi sunce kako bih izmilela napolje iz svoje tople vreće. Još dva sata mi odlazi dok sačekam da mi se napuni baterija lap-topa i prenosna banka energije. Punim ih u onom toaletu od sinoć. Virnula sam u kućicu na autobosukoj stanici, ali onaj beskućnik je već otišao.
Tek što zapedalam, kad čujem kako me neko sustiže na biciklu, obraćajući mi se na engleskom. Muškarac u pedesetim, na crvenom treku i sa dve zadnje bisage. Zove se Kris i Kanađanin je, zapravo, Kanađanin grčkog porekla – dodaje kad mu kažem odakle sam ja. Drugi je put u Japanu i voziće mesec dana, do Tokija. Doleteo je sinoć i zbog džet-lega, već jutros u četiri započeo je vožnju Shimanami Kaidom, pošto nije mogao da spava.
 
Pita me da li govorim japanski, da bi se pohvalio kako ga on uči već šestu godinu. Znanje jezika je ovde velika prednost u susretima sa lokalnim stanovništvom. Kao, uostalom, i bilo gde drugde. Žao mi je što nemam talenta a ni volje ni strpljenja da se posvetim jeziku svake zemlje u kojoj planiram da duže ostanem. Kao što planiram u Japanu.
 
Oboje delimo isto oduševljenje ovom zemljom i ljudima. Kris kaže da mu se Japan dopada čak i više od njegove Kanade, iako imaju mnogo sličnosti. No, kaže, ljudi u njegovoj zemlji su nekako lažno ljubazni, za razliku od Japanaca. To mu se ovde najviše sviđa.
 
*
Zastajemo ispred neke zatvorene kuće-prodavnice, pred kojom su poređane krpene lutke u prirodnoj veličini. Svaka je individualizovana, ne samo po odeći, nego i po nekoj telesnoj razlici u odnosu na one druge: ima ili brkove, ili obojenu kosu, ili naočare, ili neki beleg. Posađene su tu kao ljudi koji divane.
 
Kris mi objašnjava kako je to ideja jedne japanske umetnice, a vezana je za izumiranje sela. Mladi su otišli iz njih, a stari polako umiru, pa je umetnica na ovaj način želela da skrene pažnju javnosti na taj prilično gorući problem u japanskom društvu.
 
Lutke su simpatične i sve deluje zabavno dok se fotografišemo sa njima. No, kad malo bolje razmislim, ideja je koliko originalna, toliko i bizarna. Bilo bi odlično da ima efekta, mada sumnjam.
 
*
Vozim neko vreme sa Krisom, a zatim on odlazi, pošto žuri da stigne u grad gde noćas ima plaćeni smeštaj. Izvinjava mi se što ne vozimo zajedno duže, ali mu kažem da je to u redu. Navikla sam da upoznajem ljude i da se odmah rastajem od njih. Nekad kliknemo jedni na druge i onda to bude bolno. Ali sada se to nije dogodilo, iako je on savim na mestu.
 
Ostalo mi je još tridesetak kilometara i dva ostrva. Problem je što je počeo da duva vetar, i to čeono. Ali sunce istrajava u nameri da danas dobro zagreje ovaj kutak sveta. Zbog toga mu u sebi izgovaram zahvalnice.
 
Pretičem neke bicikliste, a oni ozbiljniji rekreativci i trkači, kojih isto ima mnogo, samo zuje pored mene. U trenutku zanetosti u svoje misli prepadne me nečiji glas tik do mene.
 
„Izgleda kao da si krenula na put oko sveta!“, kaže muškarac na engleskom. Ima američki akcenat.
 
Pošto sam se primetno trgnula, odmah mi se izvini što me je uznemirio.
 
„U redu je“, odgovorim mu dok me pretiče. Žilavi trkač u kasnim pedesetim. Sav je u mišićima i venama.
 
„Inače, ja jesam na putu oko sveta, već pet godina!“, dobacim za njim dok odmiče uz brdo.
 
Ne shvatam zašto mi se svi toliko čude na ovoj stazi.
 
*
Predveče prelazim i poslednji most. Ne znam da li je primarni pravac onaj iz kojeg sam došla, budući da je Honšu glavno japansko ostrvo, ali ovaj most na završetku zaista predstavlja vrhunac cele ove rute.
Najduži je i pogled sa njega je nestvarno lep. Okolo su desetine ostrva, svetionici, prometni plovni pravci. Vetar briše i sunce bije direktno u oči budući da vozim na jug, i sve u meni želi da se samo sklonim odatle, da što pre pređem na drugu obalu, ali ja zastajem svaki čas da bih se divila. Ne mogu to dok vozim, pošto čim odvratim pogled i pažnju sa volana, vetar me zanese u stranu.
Prelazak tako traje dobrih pola sata. I onda, kada stignem na drugu stranu, na ostrvo Šikoku, opet stanem. Tu je jedan mali park, odmorište kakvih je bilo na desetine duž puta. Mnogi biciklisti su takođe tu zastali, da bi se odmorili, slikali, sačekali društvo…
 
Meni pak treba malo vremena da se u mislima oprostim od te rute kojom sam vozila dan i po. Jedna je od onih kojima bih se mogla vraćati iznova, vozeći u oba smera, u različitim godišnjim dobima, sama ili sa nekim. I sigurna sam da bih svaki put uživala.
Subscribe
Notify of
guest
4 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Marica
7 years ago

Ovo baš deluje impozantno! Eto, to je jedan od momenata kad je bolje biti biciklista nego pešak. Teško da bi tabananje po svom tom asfaltu moglo biti uživanje čak i pored takvog pogleda. 😉 Ovo za voće koje se samoprodaje, sam čula da postoji i po Nemačkoj, Švajcarskoj i Austriji. Ja doduše to nikada nisam videla ni u jednoj od pomenutih zemalja. Kao ni u Japanu. Može biti da je tipično za ruralnije sredine. Ali, jesam takvu jednu tezgu videla u Crnoj Gori, negde između Plužina i Nikšića. Stoji na putu. Sama tezga. Na njoj med, voće i neke domaće… Read more »

Elektrokuhinja
Elektrokuhinja
7 years ago

Ima i voce i povrce a i cvece. U Nemackoj ovde u mom kraju postoje hokaido bundeve koje se tako prodaju. I cvetna polja na kojima uberes npr pet cvetova a to kosta 2.5 evra. Novac ubacis u kasicu koja je tu stacionirana. Vec sam par puta nabrala cveca na taj nacin 🙂

4
0
Would love your thoughts, please comment.x