Pohod na Kul-Suu (1. deo)

JEDAN BAKSUZ I MNOGO MALERA
*
Turistička unija Kirgistana organizuje četvorodnevnu turu do jezera Kul-Suu. Srećno podudaranje datuma sa pretposlednjom nedeljom mog raspusta. Taman za oproštaj od Kirgizije. Slutim da bi to mogao biti nezaboravni završetak ovog leta. Avantura koje ću se sećati u predstojećim mesecima dok budem živela kao ‘sav normalan svet’. Uspomene kojima ću se hraniti u teškim trenucima.
Krećem po njih.
 
*
Ima nas petoro uz vodiča: Maks, dvadesettrogodišnji ruski Kirgiz, i njegova prijateljica Gulbara, Kirgiskinja, kojoj bi moglo biti oko trideset i nešto; od nje je nešto mlađa Neli, takođe Kirgiskinja; Nemac Majkl koji je u srednjim pedesetim; i ja. Vodič se zove Ular i tek je prešao dvadesetu. Svi, manje-više, pričaju engleski.
Osim sa Maksom, sa ostalima sam se upoznala dva dana uoči polaska. Imali smo sastanak radi dogovora o turi. Od prvog časa, delovali smo kao složna grupa. Najveći deo vremena proveli smo praveći meni za naredne dane. Predlagali smo obroke, mnogo se šaleći jedni sa drugima zbog naše posvećenosti tom izboru. Kao da smo radili najbitniju stvar na svetu.
Prednjačila sam sa predlozima. Kada ste stalno na putu, brinete o jednostavnim stvarima: šta ćete jesti, gde ćete spavati, da li ste u suvom i na toplom, da li ste sigurni. S vremenom, postajete u tome zaista dobri. Kako još ništa nismo znali jedni od drugima, to su zbog mog iskustva pomislili da sam kuvarica.

 
*
Vozač Stas je ruski Kirgiz u četrdesetim. U pet ujutru, kada se okupljamo za polazak, nepodnošljivo je mrzovoljan. Odbija da prekrije naše ruksake i ostalu opremu na krovnom prtljažniku. Uradiće to ako bude počela kiša, kaže. U stvari je već povezao stvari i sad ga mrzi da to radi iznova.
Protestujem kod vodiča. Ne želim mokru odeću i vreću za spavanje. Doživela sam takve pljuskove da nisam stizala ni kabanicu da navučem, a već sam bila gola voda.
Ular zato traži da Stas pokrije prtljag. Na to se ovaj treska. Grmalj od preko sto devedeset. Silovito otvara stražnja vrata vana, gde smo već spakovali namirnice. Stvari padaju na pločnik. Među njima, i pakovanje sa trideset jaja. Ular i ja prebiramo po ostacima i spasavamo desetak nepolupanih. Za to vreme, Stas ipak uvezuje naše stvari na krovu. Jeste kuso, sa napola prekrivenim rančevima, ali niko se više ne usuđuje na novu primedbu. Bolje i tako, nego nikako.

*
Smeštamo se u polurazvaljena sedišta. Unutrašnjost vana ne uliva poverenje, a predstoji nam dug put od preko petsto kilometara. Biće neudobno, ali makar da stignemo sigurno, bez kvarova.
Stas pali cigaretu, na šta Majkl žustro reaguje. Nemac je biši pušač, kome sada smeta dim u zatvorenoj prostoriji. A i na sastanku je dobio potvrdu da je to zabranjeno.
Vozač gunđa sebi u bradu, ali gasi cigaretu. Mi se ćutke zgledamo. Možda je tako neprijatan samo ujutru, pa će se kasnije oraspoložiti. Niko ne želi da provede četiri dana sa tako lošim karakterom.

*
Sat-dva kasnije, pitam Ulara koji sedi na suvozačevom sedištu da spoji moj mobilni sa punjačem na akumulatoru. Vodič prosleđuje moju molbu Stasu. A ovaj odgovara da može, ali posle njega. Te časkom spaja svoj mobilni sa punjačem.
“Ovo je bilo baš neljubazno”, primećuje Neli do koje sedim.
Okrećem se prema Majklu, koji se smestio pozadi. I on klima glavom, potvrđujući. Maks i Ulbara bili su zaokupljeni traženjem muzike na svojim mobilnim, pa nisu ispratili.
“Ular, molim te da skreneš pažnju vozaču da bude malo ljubazniji i profesionalniji. Niko nije dužan da podnosi njegove hirove”, kažem vodiču.
I Ular mu prenosi.
Stas se buni. Kobajagi se čudi otkuda smo stekli takav utisak o njemu. Pravda se kako je baterija i njegovog mobilnog skoro ispražnjena. Na šta mu Ular kaže da nije stvar u tome, već u celokupnom njegovom ponašanju od jutros.
Ovaj se prepire još nekoliko minuta, a zatim dopušta da Ular spoji moj mobilni sa punjačem. Uskoro otpočinje i razgovor sa njim. Potom i sa nama ostalima. Na prvoj pauzi otkrivamo da ume čak i da se smeje, jer pokušava da se šali sa nama.
Ili je kritika delovala, ili je ipak bila reč o jutarnjoj mrzovolji koja ga je prošla sama od sebe. Kako god, putovanje sada postaje mnogo podnošljivije.

*
Narin je poslednji grad pre nego što napustimo civilizaciju. Prema planu, stajemo radi ručka i da bismo dokupili namirnice koje nam nedostaju. Za to vreme, Ular pribavlja nepohodne papire-propusnice za nas.
Oblast u koju smo se uputili nalazi se u pograničnoj zoni sa Kinom. To znači da kretanje njome mora biti odobreno od strane Ministarstva spoljnih poslova. U molbi za izdavanje specijalne propusnice navodi se razlog posete, tačna ruta, kao i vreme boravka u toj zoni.
Niko od prisutnih Kirgiza ne ume da mi objasni zbog čega važe takva pravila. Mogu samo da nagađam da je reč o reciprocitetu, budući da je zona oko kineske granice prema Kirgiziji, Kazahstanu i Pakistanu takođe strogo kontrolisana. Sa te, severozapadne strane Kine, nemoguće je preći u susednu zemlju ili ući u Kinu na biciklu ili peške. Morate biti u nekom prevoznom sredstvu, te imati specijalnu dozvolu. Zabranjeno je i kampovanje, a policija svaki čas zaustavlja i kontorliše samostalne putnike. Razlog je kineski strah od Ujgura koji naseljavaju Ujgurski autonomni region Šinjiang, duž pomenutih granica. Stoga, čini mi se vrlo verovatnim da je Kirgizija uzvratila na sličan način, stavljajući pod kontrolu oblasti duž granice sa svojim moćnim susedom.

Tako se sada nalazimo pred vojnom rampom. Stražarska postaja, sa fasadom u maskirnim bojama. Vojnici sa puškama. Zabranjeno fotografisanje. Kao i izlaženje, osim na poziv.
Počinje kiša, koja se ubrzo pretavara u pljusak.
“Zanima me kako bi sad prekrio naše stvari”, kaže mi Neli šapatom.
Sve više mi se dopada ta devojka.
Ular odnosi naše propusnice i pasoše, osnosno identifikacione kartice, i predaje ih na pultu. Čekamo desetak minuta dok stražar sve pregleda. Zatim dolazi do našeg vozila i svakom ponaosob vraća njegov dokument. Uz pomno proveravanje fotografija u njima.
Nekoliko kilometara dalje, prolazimo i drugu takvu kontrolu. Najzad smo ušli u pograničnu oblast.

 
*
Van iznenada zapinje – ne prihvata promenu brzina. Stas izlazi i proverava nešto oko točkova. Potom traži da svi izađemo napolje. Pljusak je posustao, ali niski crni oblaci i dalje pritiskaju goleti usred kojih se nalazimo. Bez ijednog drveta ili drugog prirodnog zakolona koji bi ga sprečio u njegovim silovitim udarima, vetar suvereno gospodari ovim prostranstvima.
Čekamo stojeći i cupkajući u mestu. Neli i Majkl nisu odvojili ništa od toplijih stvari za preobuku, već im se sva odeća nalazi u ruksacima na krovu. Niko i ne pomišlja na to da upita vozača da uzme stvari odozgo, nego delimo između sebe šta imamo.
Stas skida prednji točak i zavlači se ispod vozila. Čučimo oko njega, pokušavajući da šalama i prigušenim smehom odagnamo negativne pomisli o tome šta nas je snašlo. Nakon dva neuspešna pokušaja da pokrene van, saopštava nam da ne možemo dalje. Jedan deo na osovini točka je polomljen.

Nalazimo se usred ničega, gde nema ni mobilnog signala. Do našeg odredišta ima preko četrdeset kilometara. Kola ovuda prolaze veoma retko. Već je kasno poslepodne i uskoro će pasti mrak. Kiša je trenutno prestala, ali se oblaci ne razilaze. Hladno je, nema ni deset stepeni. Imamo dovoljno hrane, a vode jedva za piće.
Iako to još niko nije izgovorio naglas, ljuti smo na Stasa jer sumnjamo da je vozilo od početka bilo neispravno i da ga nije ni proverio uoči puta.
 
*
Na možda kilometer udaljenosti odatle nalazi se jedna jurta. Ular predlaže da ode do nje. Pitaće za kola ili konja, kojima bi otišao do one granične kontrole. Tamo imaju satelitski mobilni, pa će pozvati Treking uniju Kirgistana u pomoć. Oni će naći zamensko vozilo, koje bi došlo po nas. Ako bi ga poslali noćas, stiglo bi ujutru. A mi bismo dotle mogli da prespavamo u jurti.
Slažemo se sa predlogom, te Ular odlazi, a mi ulazimo u van da se zagrejemo.

Kada se vrati nakon više od pola sata, prenosi nam lose vesti: u jurti koju vidimo nema nikoga, ali se iza nje u udolini nalaze još dva nomadska gera. U jednom je zatekao vlasnika kako nešto proslavlja, okružen brojnim gostima. Pitao ga je za pomoć, no ovaj ga je odbio. Nije mu dao ni konja, ni kola, niti bi nam dopustio da se smestimo u njegovoj jurti. Neshvatljivo negostoprimstvo, potpuno nesvojstveno nomadima.
Ular deluje izgubljeno, bez inicijative i stava. Predlaže da sedimo u vanu i čekamo dok naiđe neko vozilo u našem smeru. Svi su spremni da prihvate, osim mene.
Nema ničeg glupljeg nego sedeti i čekati da se problem sam reši. Kad si napolju, moraš da se krećeš da bi opstao. Da uporno tražiš izlaz, dok ga ne nađeš.
Već smo se dovoljno upoznali da bi znao da ne pričam napamet. Tako ponovo odlazi prema onoj prvoj jurti, ne bi li pronašao vlasnika. Ja pak krećem da potražim mesto u bilo kakvoj zavetrini, gde bismo mogli da kampujemo.

*
Kada se vratim, Ulbara i Neli pričaju sa vozačem bele lade koja je naišla putem u suprotnom smeru od našeg, pa su je zaustavile. Razgovaraju na kirgiskom i zatim to prevode Stasu koji se nalaktio na haubu. Uspevam da razumem kako će ovaj vozač pozvati njegovu suprugu i zatražiti od nje dve stvari: da organizuje drugo vozilo kojim će doći po nas, pošto pre toga bude kupila deo koji se polomio na vanu, kako bi ga Stas zamenio.
Ne shvatam zašto bismo najpre čekali zamensko vozilo do ujutru, a potom popravku ovog koja može da potraje ko zna koliko, te izgubili možda i ceo dan, umesto da produžimo tim drugim kolima. Stas tvrdi da će to biti najviše pola sata, ali ne mogu da mu verujem nakon svega. Sve teže podnosim ideju da zavisim od drugih, koji su pri tom nesposobni ili neorganizovani, ili pak oboje.
A pre svih, takav je Ular. Kada se vrati, opet donosi lose vesti: i dalje nigde nema vlasnika one jurte. Ponovo hoće da se vratimo u van i čekamo.
Ponavljam mu da je to najgluplje što možemo da uradimo. Čisto gubljenje vremena. Odlaganje problema. Odbacivanje odgovornosti. Mrak pada. Vrlo verovatno će opet početi i kiša. Lako je moguće da nas i taj čovek, kad se najzad bude pojavio, odbije kao i onaj prethodni. Kao što je moguće i da vozač bele lade ne održi reč, ili da se nešto ispreči zbog čega neće uspeti da pozove Stasovu ženu. A mi ćemo dotle da sedimo i čekamo da se desi čudo. Umesto da učinimo šta možemo: da nađemo smeštaj dok je još dan i suvo. Kao i vodu.
Ulbara se ubacuje sa pričom o negostoljubivosti oblasti Aksaj, u kojoj se nalazimo. Tu se niko ne zdržava, osim silom prilika. Tvrdi mi da je prepuna vukova i šakala. Javlja se i Stas, koji navodno zna za slučaj kada su napali četiri vojnika na konjima, i rastrgli ih.
Odmahujem glavom u neverici. Priče ljudi koji nikad nisu kampovali u divljini, nasuprot višegodišnjeg iskustva koje kaže da životinje izbegavaju ljude. Naravno, pod preduslovom da su ovi dovoljno oprezni, te da se pridržavaju osnovnih pravila za boravak u oblastima koje naseljavaju zveri. Ali ne vredi objašnjavati, ni pritiskati kada su u strahu velike oči.

*
Još uvek se raspravljamo i usaglašavamo ispred vana, kada nam se iznenada posrećuje: nailazi vozilo organizatora specijalnih ekspedicija po Kirgiziji, koji ima satelitski mobilni telefon. Stas uspeva da pozove svoju suprugu i da s njom dogovori dolazak drugog vozila, kao i ostale detalje oko nabavke polomljenog dela. U trećem odlasku, Ular pronalazi vlasnika najbliže jurte, koji nam odobrava da kampujemo pored nje. Situacija je počela da se okreće u našu korist.
Prenosimo stvari iz vana i postavljamo šatore pored reke koja protiče udolinom iza jurte. Zatim spremamo večeru. Mrak je već uveliko pao kada obedujemo. Promrzli i umorni, jedva dočekamo da se najzad uvučemo u svoje tople vreće. Bio je ovo dug i naporan dan.
 
*
Konjski topot. Lavež psa. Glas muškarca, potom žene i deteta.
Pokušavam da održim nit sna da se ne prekine. Uzdanje da će zvukovi prestati pre nego što me razbude. Tako i biva. Upadam u duboki, brzi san kakvim se spava u žurbi da se što pre oporavi od preživljenog teškog dana. Ali ga glasovi opet prekidaju: jedan je Ularov a drugi nepoznat. Dolaze ispred šatora do mog, koji dele vodič i Neli.
Čekam da se utišaju. Beskrajno dugo, čini mi se, a beznadežno. Onom nepoznatom baš je do price. I to u ponoć, ako dobro procenjujem vreme.
Nakon desetak minuta, sasvim sam budna. I ljuta. Izvirujem glavom u mrak i studen. Kad ugledam tvorca buke kako kleči ispred susednog šatora, sklopim dlanove kao u molitvi:
“Molim vas, budite tiši, spavamo!” kažem.
On mi nešto odgovori na kirgiskom, pa se ipak utiša.
Već sam u svojoj debeloj vreći, kada on počne da mi trese šator, ponovo galameći.
“Ma idite već jednom!”
“Snežana, ne viči”, opomene me Ular iz svog šatora.
“Ne, nego ću da šapućem dok nas on teroriše”, odbrusim tom definitivno nesposobnom vodiču.
Nije u stanju da izađe na kraj ni sa očito pijanim nomadom koji je verovatno došao da nas sve razbudi pozivom za čaj (i votku) u svojoj jurti. Desilo mi se to više puta u Mongoliji. Jednom sam čak morala da pobegnem iz stana u koji sam bila pozvana na konak, pošto se vlasnik toliko napio da je seo na pod pored moje glave i uporno ponavljao jednu istu rečenicu nebrojeno puta: “Ja govorim pa ruski harošiji — Mongolija krasivaja!”

*
Ne uspevam ponovo da zaspim. Nešto nije u redu u mom organizmu. Osećam nervozu koja dolazi iz stomaka. Za njom, ubrzo sledi i bol. Menjam položaje, tražeći najbezbolniji. Čekam da prođe. No, uzalud. Moram napolje.
Narednih par sati provodim u naizmeničnom istrčavanju u noć i bezuspešnim pokušajima da smirim uskomešana creva lekovima iz prve pomoći.
Ujutru, ispostaviće se da smo se svi otrovali i svi podjednako postradali. Ne znam samo kako se niko ni sa kim nije sreo, dok je navrat-nanos jurio po mesečini do prvog zaklona.
Optužili smo vodu iz reke, koja je sigurno prepuna bakterija. Za večeru smo spremali lagman: mešano povrće sa makaronama koje smo stavili u lonac pre nego što je voda proključala – jer smo bili pregladneli i žurilo nam se.

Ali kasnije ćemo saznati da je isto prošao i Stas, koji je ostao da spava u svom vanu, te nije pio ni koristio vodu iz reke. I zaključićemo da smo se otrovali u narinskom restoranu.
Ako je i za avanturu, previse je za početak.

Subscribe
Notify of
guest
4 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Clownboss
Clownboss
6 years ago

Mnogo mi je žao za rečnu vodu. Nek ti ostatak puta prođe prijatnije.

Zoran
Zoran
6 years ago

Kako zive rusi u Kirgiziji, kakav status imaju, da li se mesaju sa domacima?

4
0
Would love your thoughts, please comment.x