O ljudima na putu za Santjago

Ljudi koje srećem ovih dana na putu za Santjago pripadaju najrazličitijim generacijama i nacijama. U hodočasničkom hostelu u Markini volonterka mi je rekla da je njihov najmlađi gist imao 17, a najstariji 83. Među mojim povremenim saputnicima i slučajnim sustanarima u zajedničkom smeštaju raspon godina je od 23 do 80.

Dvoje do sada najmladjih koje sam srela su Južnokorejac Kim i Amerikanka Ana-Meri. Kim je profesionalni vojnik u jednoj od američkih vojnih baza. Otuda odlično govori engleski. Iz pitanja koja mi je postavio kada sam mu rekla da sam posetila i Severnu Koreju zaključujem i da je prilično zastrašen zbog svojih suseda. Kad ga upitam otkuda on u ovoj avanturi, slegne ramenima odgovorivši da je hteo da poseti Evropu ali na avanturistički način. Prvog dana je preterao sa pešačenjem, pa se narednog odmarao u San Sebastijanu. Zahvaljujući njemu, i sama sam otišla na tamošnju plažu, izula se i hodala po plićaku. Danas smo se opet sreli, ali je sada zaostao jer ga muče kolena.

Najstariji hodočadnik je Japanac iz Nagoje, čije ime ne znam. Pravila sam pauzu uz neki uzani seoski put, kada sam začila ritmično dahtanje koje mi je najviše ličilo na one neraznatljive glasove čobana kada gone stada. Ali onda se preda mnom pojavio sićušni vižljasti Azijac, sa rancem većim od sebe na ledjima i drugim, manjim, spreda.
– Zdravo! Ja sam iz Japana, odakle si ti? – upitao me je bez daha, na solidnom engleskom. Kasnije ću utvrditi da zapravo zna samo nekoliko fraza.

Stalno je osmehnut a hoda brže od barem 90% hodočasnika. Jedva uspevam da održim korak sa njim. Njegov je pak nekako bolan, sav u naporu i nemirenju sa nemoći tela – hoda u inat godinama. Nakon što smo se smestili u isti hostel, videla sam ga kako je trenira po gradu u japankama, kao zahuktala parna mašina. Ruke savijene u laktovima i ravnomerni ritam uz glasno uzdisanje. Ali što reče Camilla, ako doživiš njegove godine i ostaneš u takvoj formi, oprošteno ti je i da urlaš dok hodaš.

Ona je zapravo medju prvima koje sam upoznala. U penziji je, a na Putu za Santjago već drugi put. Veoma je srdačna i blaga, jedna od onih osoba sa kojima je zadovoljstvo provoditi vreme. Najzabavniji su mi njeni razgovori sa Luisom iz Valensije, koji ne zna reč engleskog, dok se reči njenog španskog daju pobrojati na prste dve ruke. Ipak, sa puno posvećenosti i strpljenja, uspeva joj da razgovara sa njim.

Luis je visoki tanušni Španac, kome je dobrota ispisana na licu. Šta god da kaže, iz njega zrači plemenitost. Presrećan je kad neko ko ne govori španski uspe da ga razume. A svaki put kada se sretnemo, obraduje se kao da mu je taj susret ulepšao dan. Puno se zabrinuo kada sam se našalila kako je hrkao cele noći, pa sam se opet premestila na hodnik. Izvinjavao se, sav uznemiren što mi je pričinio neprijatnost, te sam morala da pozovem u pomoć Camillu kao prevodioca da mu objasni da se šalin. I nakako je uspela da ga smiri. Dobri, predragi Luis.

Amerikanka Ana Mari je mršava plavuša providno bele kože. Već drugog dana zadobila je strašne žuljeve i opekotine od sunca po vratu i dekolteu. Uprkos tome, nekako istrajava u hodanju. Spora je i često se odmara, ali na kraju dana ipak nekako stigne do zajedničkog smeštaja. Danas mi se učinilo da je na ivici da odustane. Rekla je nešto kao: “Ja hoću da hodam i sve to, ali ovo je prenaporno” . Draga devojko, želim ti da istraješ i nadam se da ćemo se opet sretati.

Tu je i Austrijanac Hans. Šezdeset peta mu je i već deveti put pešači na Putu za Santjago. Na prvi pogled, u njemu su objedinjeni svi stereotipi o Austrijancima: krupan i trbušast, svetle puti, sa brčićima i neutoljivom strasti prema pivu. U Markini nam je dopalo da spavamo jedno do drugog. Najpre mi je u poverenju otkrio kako neki tamo hodočasnik strašno hrče i da to nije u redu. Ljudi koji testerišu trebalo bi da idu u hotele, a ne da ometaju sve druge. Složila sam se sa njim. A onda, u deset, kad su svetla pogašena, Hans je zahrkao iz punih pluća i nastavio tako do jutra. Sledećeg dana hodali smo zajedno u više navrata i svaki put istakao bi kako on brzo hoda. A zapravo sam morala da usporavam zbog njega. Kada bih ga na kraju ostavila uza sebe, začula bih zviždukanje, kao da se on to samo šeta i uživa. Smešni Hans.

Tu su još mnogi drugi hodočasnici, poput zaljubljenog para iz Južne Koreje, koji hodaju držeći se za ruke, a u prevelikim ruksacima nose, izmedju ostalog, i šlag-penu kao i flašu španskog vina. Ili sredovečni britanski par koji se upoznao pre tri godine i koji sada proslavlja mali jubilej otpočinjući doba putovanja, budući da su se oboje ranije penzionisali. Ne smem da preskočim ni kanadskog studenta koji mi je izmakao pre dva dana, a koji takodje nosi kompletnu kamp-opremu. Ili argentinski par koji živi na Novom Zelandu a već dve godine putuju oko sveta…

Oko mene je mnogo novih ljudi, sudbina, priča i razmene najlepših osećanja.

Kažu da je tako uvek na Putu za Santjago.

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x