Loš provod u Ikitosu

*

Smeće celom širinom i dužinom ostrva između dve saobraćajne trake. Gomile smeća koje se razvlači putem. Ovo nisam videla ni u Nepalu, na granici sa Indijom. Doslovno kao da su kontejneri izručeni posred puta. A napolju sparina, ona amazonska, kao usred uzavrelog grotla. Vazduh treperi od vreline. Trideset i tri stepena Celzijusa u 11 pre podne. Vlaga 73%. Dobro došli u najveći peruanski grad u Amazoniji.

Vozim se moto-taksijem do hotela. Srećom, ono đubrište ostaje brzo iza nas, u predgrađu, faveli koja je izrasla odmah do amazonske luke. Gradski deo ipak je čistiji.

Hostel se nalazi u poslednjoj ulici iznad reke Itaja. Ceo grad Ikitos izdignut je iznad reke i močvarnog tla oko nje, ali podno njega nikle su sirotinjske sojenice. Početak geta koji se naziva Belen. Predvorje pakla. Ali njegov obilazak ostaviću za neki od narednih dana.

Rezervisala sam krevet u zajedničkoj ženskoj spavaonici. Računala sam da ću, ako mi se posreći, biti sama. Nema puno devojaka i žena koje same putuju. Barem ih nema otkako je pandemija. I nisam se prevarila.

Hostel deluje čisto, a menadžer Marsel, koji me dočekuje, vrlo je srdačan. Vodi me do moje sobe na spratu, u jednom od nekoliko krila hostela. Usput, pokazuje mi zajedničku kuhinju sa trpezarijom. U otvorenoj mini-bašti ispred nje dva muškarca klate se u metalnim stolicama na ljuljanje. Obojica su gringosi, u četrdesetim. Puše cigarete, mada u vazduhu osećam i miris marihuane. Mora da je neko nedavno i nju motao. Prijateljski mi se javljaju, široko se iskezivši.

Soba ima četiri kreveta, po dva na sprat. Prozori su okrenuti prema ulici, sa koje i sad, iako još nije ni podne, dopire prilična buka. Kako li je tek uveče?

Ali ne mogu sad da se brinem o tome. Želim samo dobar tuš i onda da se bacim na krevet. Toliko sam umorna da mi ne bi smetalo ni da pod mojim prozorom odvrnu razglas.

 

*

Dvojica gringosa zovu se Majkl i Majkl, s tim što je jedan Poljak koji živi u Britaniji, a drugi je Kanađanin. I drugi je stariji, dok prvi ima tetovaže po celom telu, uključujući vrat, uši, glavu i deo lica. Od prve su mi simpatični, a izgleda da je to uzajamno. Podsećaju me na onu dvojicu staraca iz Mapet Šoua, koji sede na galeriji i odozgo komentarišu, gunđaju, dobacuju… rečju – hejtuju. Obojica su došla u Ikitos radi tretmana ajahuaskom, negde u džungli, a upoznali su se tek po povratku iz tih tzv. isceliteljskih centara. I od tada su nerazdvojni.

Kanađanin mi pominje da je imao mentalne probleme, zbog kojih je i došao u Peru po lek, dok je Poljak pošao na put po Južnoj Americi kako bi se „sastavio“. Natuknuo je nešto o svojim tetovažama, pokazujući mi kukasti krst odmah ispod Adamove jabučice.

„Primetila sam“, rekoh, ne pokazavši iznenađenje. Videla sam i da mu oči igraju ludački, kao žeravice. Ne pitam ga, ali po tim trajnim obeležjima na njegovom telu, kao i po njegovom celokupnom izgledu zaključujem da je bio skins. U njemu i dalje ključa bes, ali ne mogu da razlučim da li agresiju koja dolazi iz te ljutnje sada dobro drži pod kontrolom ili je možda autodestruktivan. Lice mu je dečačko, sa pravilnim crtama koje ga čine vrlo atraktivnim muškarcem. Ima i topline u njemu, posebno kad se nasmeje svojim širokim lepim osmehom.

Kanađanin je stariji od njega, a deluje i mnogo stabilnije. Nudi mi društvo za vožnju bicikla po Ikitosu, ukoliko budem odlučila da rentiram bicikl. Kad ga pitam za dalje planove, nema odgovor. Kaže nešto neodređeno, u stilu: „videću“, pa promeni temu. Na mnoga pitanja njegov jedini odgovor je osmeh, nakon čega se maša za rizle i kesicu sa duvanom.

Tu je i Brajan, Amerikanac u tridesetim, koji volontira u hostelu. Nosi dugačku kosu vezanu u rep, a i sam je sav u tatuima kao Poljak. Ceo vrat, sa svih strana, istetoviran mu je nekim crtežima u boji, a ima tetovaže i po rukama i nogama, kao i po telu, što ću otkriti kasnije, kada bude hodao nag do pojasa zbog prevelike sparine. Ni on uglavnom ne ustaje sa svoje stolice na ljuljanje, u separeu pored dvojice Majkla. I takođe mota cigarete, dok marihuanu puši na lulicu.

Brajan odlično priča španski, pošto je u ovom delu sveta već nekoliko godina. Ovde je, naravno, došao zbog ajahuaske, a potom i drugih tretmana: duvanom i žabljim otrovom. Počeo je da uči od raznih šamana, provevši mnogo vremena u džungli. Čak je svu svoju ušteđevinu uložio u kupovinu zemljišta u Amazoniji, pored reke. Ali prevario ga je Peruanac kome je dao novac za gradnju, potrošivši sve, a ništa ne sagradivši. Tako je Brajan ostao i bez par, a i bez krova. Kasnije, poglavar sela u kome je kupio imanje, saznao je za tu prevaru i prognao je onog Peruanca sa njegovom porodicom, izopštivši ih iz zajednice. A selo se pak organizovalo i napola sagradilo kuću Brajanu. Ipak, ona nije dovršena, nedostaju vrata, prozori i unutrašnji radovi nisu odrađeni, a on i dalje nema novca. Tako sedi ovde u Ikitosu, pomaže pomalo oko hostela, u zamenu za besplatni smeštaj.

Sve priče o izgubljenim strancima koji u džungli tragaju za ozdravljenjem, psihičkim i mentalnim zdravljem, duhovnim prosvetljenjem, dubokim spoznajama… očito su tačne.

 

*

U Ikitos se ide radi odlaska u džunglu i tretmana ajahuaskom, San Pedro kaktusom, nikotinom, žabljim otrovom, zvanim Kombo, ili samo radi avanturističke ekspedicije u prašumu, a van toga, u samom gradu nema bog zna šta da se vidi. Osim Belen marketa – najveće pijace svega i svačega u Amazoniji.

Već sam bila upozorena od drugih putnika, a to piše i u svim turističkim vodičima, da stranci u Belen ne idu sami ako im je život mio. Naime, reč je o faveli, u kojoj živi čak 15.000 ljudi, što čini polovinu ukupne populacije u Ikitosu. Geto je podeljen na dva nivoa: gornji i donji. Prvi predstavlja klasični ulični market, pijacu na otvorenom, koja se proteže na oko 20 blokova. Radi svakog dana, već od tri-četiri ujutru, da bi oko jedanaest pre podne sve bilo zatvoreno, a ulice ispražnjene.

Šta se prodaje na pijaci Belen? Najviše proizvodi i hrana koja dolazi sa reka i sa pacifičke obale, poput desetine vrsta riba, među kojima su najčešće pirane i pajče (paiche) – za prvu znamo da je majušna, ali opaka, a potonja je gigantski primerak iz Amazona, koja raste i do tri metra. Osim riba, prodaju se aligatori, kornjače i njihova jaja, a ima i majmuna, divljih svinja, prašumskih pacova, jelena – sirovih ili sušenih, i dimljenih. Nešto se prodaje na tezgama, uglavnom improvizovanim, ali većina toga nalazi se nasred ulice, na ceradama.

Uz meso, najzastupljenije je voće i povrće, koje se šareni, čineći da ova ružna i prljava pijaca  postane egzotična štratfa, nalik na nekakvu iščašenu Zemlju čuda u kojoj sve što gmiže, mili, trči, hoda može da postane gozba na trpezi, obogaćena svime što raste iznad i ispod zemlje, u vodi i na njenoj površini. Ova pijaca neizostavno šokira turistu iz drugog dela sveta, onog pomalo razmaženog turistu koji se toliko odvojio od svojih korena da radije jede veštačke produkte prepune hemije gadeći se nad ishranom ovih ljudi, koje, ako ne javno, a ono sam u sebi naziva primitivnima.

 

*

Donji Belen je favela. Sirotinjsko naselje izniklo na reci, sa stotinama sojenica na stubovima visokim po 3-4 m i plutajućim kućama. U ovaj deo turisti dolaze samo sa vodičem. Ja sam mog unajmila preko hostela, Marsel mi ga je preporučio. Ime sam mu prečula, ali sam primila k znanju da živi u donjem delu grada, da poznaje sve i da svi njega poznaju. Samo neko odande i može da vas povede na takvo mesto – i da vas vrati u komadu. Usto, obećala sam mu dobru napojnicu ako budem zadovoljna.

Kloaka čovečanstva – to je misao koja me prati otkako smo razrovarenom, štrokavom i klizavom ulicom krenuli nizbrdo, prema reci. Naherene sojenice koje se jedva drže na onim slabašnim stubovima kao rahitičnim nogama neke neobične višenoge životinje, đubre svuda oko njih, ulični psi i najsiromašniji od siromašnih – beskućnici koji kopaju po tom smeću. Da sve bude još ružnije, nebo je sivo i sipi kiša. Prizor je težak i za mnogo bolji želudac od mog.

Ulazimo u deo za koji vodič kaže da je opasan. Ovde su prodavci kokaina, marihuane i drugih nedozvoljenih supstanci, a okolo se motaju i sitni lopovi, pa me vodič upozorava da pazim kad slikam telefonom, jer oni samo protrče i u prolazu otmu sve što turista ne nosi uza telo. Ima i ozbiljog kriminala, silovanja i ubistava. Rečju, kloaka čovečanstva, jedna od desetina ako ne i stotina kojih ima svugde po svetu. Samo što taj svet žmuri na njih. Po sistemu: ako ih ne vidimo i ako ne pišemo o njima, onda one i ne postoje.

I tu mi na pamet dolazi nešto što nije u direktnoj vezi sa ovakvim mestima, ali jeste sa nevidljivošću. U centru Tokija, u kome, srećom, nema ničega ni približno nalik ovome, postoji kvart-geto Sanija, koji naseljavaju jakuze i ljudi koji su izgubili identitet, koji su nestali, tzv. đohacu. Tamo vlada mafija i tamo niko ko nije deo toga i ne pomišlja da priviri, a japanska vlada izbrisala je to mesto sa mapa Tokija, zbog toga što šteti ugledu grada!

Tako i mi – žmurimo, brišući ovakve kloake sa savesti čovečanstva.

A preko 70% planete živi u teškom siromaštvu, koje kulminira na ovakvim mestima.

 

*

Prolazimo kroz market u donjem Belenu. Tu se trguje na veliko, po znatno nižim cenama od onih koje vladaju na gornjem delu pijace. Prilaz čamcima, koji su ovde jedino prevozno sredstvo, zakrčen je deponijama smeća, preko kojeg se preskače da bi se stiglo do reke.

A reka, ta Itaja koja se tamo, na kraju Belena uliva u Amazon, više podseća na otvorenu kanalizaciju nego na prirodno korito. Mutna je, one tamno-braon boje koja dolazi od sedimentacije i obilnih padavina, ali zacrnjena i umašćena hemikalijama i svim mogućim đubretom koje stanovnici Belena bacaju u nju. U nju se direktno izlivaju i improvizovani rečni ve-cei na obali, tako da izmet pluta po površini. No stanovnici Belena peru stvari u njoj i tom vodom se direktno kupaju, polivajući se po telu i glavi, kao da je najčistija na svetu. I pecaju u njoj, uglavnom pirane, kojih ovde ima u izobilju.

„O Bože!“, otima mi se, dok mi se u želucu grči.

Čvrsto se držim obema rukama za ogradu malog motornog čamca, jedva se usuđujući da dišem, ne toliko zbog smrada, koliko iz straha da se ne prevrnemo u to dole. Ne mogu da zamislim mnogo gorih scenarija smrti od davljenja u reci punoj izmeta, dok me pirane glođu do kostiju.

Stajemo uz obalu, kako bismo obišli kvart mog vodiča. U ovo doba godine, kad još nema obilnijih kiša, vodostaj je nizak, pa se prostor ispod sojenica koristi za letnje kuhinje i sedenje, pošto je tu hladovina. Tako ispod jedne od kuća šestoro-sedmoro ljudi upravo ruča, nedaleko od njih stoji grupica muškaraca, dok dečica i kučići jure okolo, radujući se pljusku koji je upravo otpočeo. Istrčavaju na kišu, pretrčavši blatnjavu ulicu do sojenice preko puta, pa se onda vraćaju nazad. Golišavi su, bosi i mokri do gole kože, ali to im ne smeta da ciče i raduju se kako samo deca znaju.

Naravno, zanimljiva sam im. I, naravno, sjate se oko mene, iako stidljivo. Pitam ih da se zajedno fotografišemo, a zatim svakom dajem po sol.

„Ima ih osmoro braće i sestara“, reći će mi vodič, pokazavši na razdragani četverac.

Većina porodica ovde ima po petoro i više dece.

Od čega žive?

Muškarci se uglavnom bave ribolovom ili trguju drogama, dok žene prodaju na pijaci. Mesečno zarade oko 200$, koliko im otprilike i treba da prežive. Kupuju osnovne namirnice na kilo: pirinač, šećer, kukuruz, plaćaju gradsku vodu – koju koriste za piće, iako nije dobra, a ostalih dažbina nemaju.

Otkako je pandemija, veoma je teško. Ranije je kroz Ikitos prolazilo preko tri miliona turista godišnje, i svako je od njih imao neke koristi, a sada jedva da ih ima i tri hiljade. Uz to, doselilo se puno izbeglica iz Venecuele, koji doslovno nemaju ništa. A stalno se doseljavaju ljudi iz amazonskih plemena, koji napuštaju džunglu u nadi da će im grad pružiti više i bolje. I onda postaju beskućnici, sitni lopovi, dileri u Belenu. Od 30.000 stanovnika u Ikitosu, više od polovine živi ih u ovom getu.

 

*

Sve vreme otkako sam u Amazoniji razmišljam o odlasku u jedno pleme usred džungle. O njima sam čitala na Trip Advisoru. Naziv plemena je Matses, a sami sebe zovu ljudima mačkama. Veruju da su divlje mačke njihov totem, pa se ukrašavaju tako da što više liče na njih. Svi pripadnici plemena tetoviraju „brkove“ iznad gornje usne, koji se protežu sve do iza ušiju. Žene se dodatno ukrašavaju iglicama od palminog lišća, koje probodu kroz nozdrve, tako da zaista imaju mačije brkove. Radi ravnoteže, probodu i tanju trščanu stabljiku ispod donje usne. Lica i tela oslikavaju crvenom bojom.

Matses se tradicionalno bave lovom, a za razliku od ostalih amazonskih plemena koja love pomoću dugačkih duvaljki, Matsesi koriste luk i strelu. Od rituala, upražnjavaju onaj sa duvanom, kao i Kombo – sa žabljim otrovom. Njihove žene poznate su kao odlične travarke. Pleme je poligamno, pa su muškarci u neprekidnoj potrazi za ženama.

Šezdesetih godina, pre nego što je sa njima uspostavljen kontakt, ta potraga dovodila ih je na teritoriju „civilizovanog“ Perua, gde su ulazili u sela i otimali devojke. Jedna od njih uspela je da se spasi nakon nekoliko godina života u plemenu i da se vrati u civilizaciju. Budući da je u međuvremenu naučila jezik Matsesa, podučila je dve lingvistkinje, prve misionarke u pleme Matsesa, koje su ostvarile uspešan kontakt sa njima. To je bilo sredinom šezdesetih. U to vreme, peruanska vlada upozorila je pleme da prestane sa otimanjem žena, ali ovi to nisu poslušali.

Godine 1969. peruanska vlada bacila je napalm na teritorije Matsesa. Navodno, da ih kazni za njihove otmice. Međutim, glavni razlog bio je krčenje prašume radi sađenja palmi za korporativne interese. Teritorije uz reku bile su prve na udaru moćnika, jer se rekom odvija živ saobraćaj, te je zemljište oko nje pogodno za raskrčavanje.

Matses su morali da se povuku nekoliko stotina kilometara dublje u džunglu. I danas se nalaze mahom uz granicu sa Brazilom. Žive u desetini sela, donekle prilagođeni na moderan način života: idu u školu, oblače se kao i svugde u svetu, mladi se više ne tetoviraju i ne probadaju noseve i lice, ali u selima i dalje nema struje, u ishrani ne koriste so i šećer, ne priznaju modernu medicinu već se leče biljkama…

Toliko toga sam naučila o njima još pre nego što se ideja o poseti plemenu iskristalisala u mojoj glavi.

 

*

Preko Trip Advisora ture u Matses pleme papreno su skupe. Za deset dana, treba platiti oko 3.000$. Suma koju nemam, a i da je imam, ne bih mogla toliko da izdvojim.

U nekom od razgovora sa menadžerom Marselom, pomenem tu svoju želju.

„Naš hotel sarađuje sa nekim agencijama, možemo popodne da odemo do jedne koja organizuje tu turu, pa se raspitaj na licu mesta, sigurno je uživo jeftinije nego to onlajn“, predložio mi je Marsel.

I po završetku svoje smene, povezao me je motorom do jedne od njih.

Na prvi pogled, taj agent tamo nije mi se dopao. Nešto u njegovom izrazu lica i načinu bilo mi je odbojno. Imala sam osećaj i da mi ne govori istinu. Ponudio je cenu od 1800$, što je bio maksimum koji bih mogla da platim. Razmišljala sam o tome kao o investiciji, pošto bih po povratku iz plemena najverovatnije pisala knjigu o tom iskustvu, te bih od njene prodaje vratila uloženi novac.

Složila sam se načelno, iako mi štošta tu nije bilo jasno. Recimo, zašto ne može da mi pokaže nijednu fotografiju sa turistima u Matses selu. Ili, zašto ne ume da mi kaže tačnu rutu i plan ture.

Sa Peruancima u turizmu uvek postoji rizik da će vas prevariti, pogotovu kad je reč o ovima u Amazoniji. Zato je najsigurnije ići preko hostela koji ima dobre preporuke na Bookingu. Iako znate da će vas to više koštati, pošto se u cenu koju plaćate ugrađuje i sam hotelijer. Ali sigurnost je najbitnija.

Nakon razgovora sa turističkim poslenikom, ispred me čeka Marsel da me vrati u hotel. Ali odbijam, jer bih želela da malo prošetam. Ako budem pošla u džunglu na deset dana, biće mi potreban solarni panel za baterije. Moj je ostao u Limi, pa bih sad da pogledam po prodavnicama da li bih mogla da kupim neki jeftiniji. A još uvek je i dan, te je bezbedno.

Ali tu ispred nakači mi se neki Peruanac nudeći mi usluge svoje agencije, koja se nalazi odmah preko puta ulice.

„Ne treba, hvala. Sve sam već ugovorila“, odgovorim. Tek on, tako nasrtljiv i brbljiv, nije mi se svideo.

Tako ga otkačim, pozdravim se sa Marselom i krenem.

Ali tek što sam zamakla iza ugla izbivši na glavnu ulicu, kad mi pozvoni telefon. Na drugoj strani je nesimpatični agent sa kojim sam postigla orijentacioni dogovor o turi.

„Ana, budite oprezni, onaj što vas je spopao ispred agencije sada vas prati da bi vas opljačkao!“

Okrenem se i zaista ugledam onog nametljivog Peruanca. U društvu je sa još nekim muškarcem, koji je, za razliku od njega, sav namršten.

„Šta hoćete?! Što me pratite?!“, uzviknem, ali oni se samo iskeze.

Uđem u prvu prodavnicu i zadržim se desetak minuta, u nadi da će odustati od daljeg praćenja.

Ali kad ponovo izađem, oni su i dalje tamo. Čekaju me.

Naglo promenim pravac i krenem prema njima. Propuste me, sa zbunjenim izrazima na licima. Ništa im nije jasno. Gde sam sad to pošla?

A ja pružim korak do prvog ugla i tu uskočim u moto-taksi.

„Desno!“ viknem vozaču, koji poslušno skrene.

Ulica u koju smo ušli vrlo je kratka, te na uglu ćušnem vozaču par sola u ruku, kažem mu da skrene levo, jer je to ionako jedini dozvoljeni smer za vozila, a ja iskočim i otrčim desno, iza ćoška, pre nego što su ona dvojica mogla da me vide.

Izvela sam ovo u stilu ženskog agenta 007.

 

*

Dva-tri dana čekam da mi se onaj agent javi, kako bismo se dogovorili oko detalja. Imam toliko pitanja u vezi sa odlaskom u džunglu: o bezbednosti pre svega, potom o smeštaju, rasporedu aktivnosti… ogromne su to pare da bih ih tek tako dala ne znajući za šta tačno plaćam. No on se ne javlja, ali se umesto njega, sasvim slučajno, pojavljuje drugi vodič.

Sedim u prostranom holu u prizemlju, pošto je u mojoj sobi pretoplo. Nemam običaj da silazim ovde, ali ovog popodneva ponela sam laptop i telefon dole, kako bih pokušala da uhvatim bolji signal. Ikitos je poznat po najgoroj Internet i 4G mreži u celom Peruu, a ni sam Peru se nije proslavio. Internet ovde radi sporije od nekadašnjeg dial-up-a.

Sedim tako dole i nerviram se što čekam pet minuta da mi otvori mejl, a onda još deset da učita sve poruke. Preko puta mene sedi neki Peruanac. Nisam ga ranije viđala i ne liči mi na gosta hotela. Za razliku od mene, on se dosađuje, pa pokušava da zapodene priču. Kako se zovem, da li sam bila na nekoj turi, gde planiram da idem…

Ne bih li ga otkačila, suvo odgovorim da sam već rezervisala svoju turu za Matses pleme.

„Stvarno? Moj prijatelj vodi te ture. Zove se Raul“, reče Peruanac.

„Nije taj“, uzvratim i pokušam da nastavim sa poslom na laptopu.

„A jeste li pitali njega za tu turu? Možda ima bolje uslove od te agencije sa kojom ste razgovarali“, navaljuje ovaj.

„Nisam, dobila sam solidnu ponudu.“

„Ali uvek može i bolje, zar ne. Šta vas košta da proverite i na drugom mestu“, ne odustaje napoznati.

Pa dobro, u pravu je. Ali pristanem tek kad se ispostavi da ga Marsel dobro poznaje, a da je pomenuti Raul i menadžerov prijatelj. U Ikitosu morate ići na provereno, ukoliko ne želite da budete nasamareni. I ovako postoji ta mogućnost, ali dosta je manja nego kada idete naslepo.

Tako se dogovorimo da nepoznati pozove tog Raula, kako bi ovaj došao u hostel i našao se sa mnom.

I dva sata kasnije, simpatični turistički vodič po imenu Raul pokazuje mi fotografije sa svojih tura u Matses pleme. Kaže mi da je on freelencer i da je izgleda upravo on trebalo da me vodi u džunglu, preko one agencije.

Pita me koliko novca su mi tražili, i odmah mi daje ponudu koja je 200$ jeftinija. Ali pošto bih njemu morala da platim u gotovini, što znači da bih izgubila nekoliko desetina evra podižući novac na bankomatu, to mu spuštam cenu na 1500$. Uz dogovor da mu odmah dam 1300$, a ostatak po povratku.

Smatram da sam odlično prošla.

Isto to, za sebe, smatra i Raul.

 

 

*

Put do Matses sela podrazumeva let vojnim avionom do gradića Angamos, odakle se zatim plovi 6-7 sati uzvodno, do sela. Tako se do tamo putuje dva dana: prvog se noći u hostelu u Angamosu, pošto celo poslepodne vodič i turisti, u ovom slučaju samo ja, provode u kupovini namirnica i svega potrebnog za desetodnevni život u džungli. Ništa od toga ne može se poneti ranije, iz Ikitosa, pošto je težina prtljaga po putniku u avionu ograničena na 10 kg.

Pošto je kraj godine, moja desetodnevna tura, sa dodatna četiri dana za odlazak do tamo i povratak, pada za katolički Božić i Novu godinu. Lično sam presrećna što ću 2022. dočekati u jednom plemenu, mada ni vodič ne zna da li oni bilo šta proslavljaju. Nema veze, ne proslavljam je ni ja, ali svakako će biti zanimljivo provesti to veče sa njima.

Na Badnji dan, 23. decembra, Raul dolazi po mene rano ujutru, pa moto taksijem odlazimo na vojni aerodrom. Cele noći pljuštala je kiša, koja i dalje rominja. Na aerodromu merimo prtljag, potom mere nas (vaga im ne radi tačno jer dodaje pet kilograma!) i zatim sedimo i čekamo. Sat, dva, pet, šest… Kad uđemo u sedmi sat, ni smireni Raul ne može više da izdrži već traži da neko odgovoran odluči da li će danas biti leta ili ne. Ne možemo čekati ceo dan da se vremenske prilike, koje su nepovoljne u delu Amazonije u koji idemo, promene nabolje.

Bune se i ostali putnici, mahom meštani sela duž Amazona, kojima je ovaj avion jedino prevozno sredstvo. A nije jeftin – karta košta oko 50$ u jednom smeru. Do Angamosa se može stići i peške, ali to podrazumeva dva dana hodanja kroz džunglu, brdovitim terenom.

Napokon, pojavljuje se kapetan koji nam saopštava da je današnji let odložen iz sigurnosnih razloga. Sutra ćemo pokušati ponovo.

Ali i sutradan se ponavlja isto. Vremenske prilike oko Angamosa veoma su loše, duva jak vetar, pada obilna kiša i rizično je za male letilice. Ovog puta, kapetan se pojavljuje posle nepuna tri sata čekanja da nam još jednom pomeri let. Pošto je petak, a vikendom avioni ne lete, novi pokušaj zakazuje nam u ponedeljak.

„Neverovatno, meni se ovo nikad nije dogodilo. Nikad nijedan let nije bio otkazan, samo se dešavalo da malo kasnimo sa poletanjem“, kaže Raul.

I tek tada shvatim da nam se ne da dva dana. I da je to znak, jedan od onih znakova upozorenja koje uvek pratim na Putu. Probam jednom, probam drugi put, i ako ne ide, onda ne pokušavam ponovo, nego menjam plan. Dva neuspela pokušaja predstavljaju zatvorena vrata, kroz koja i ne treba da prođem. Možda je to putničko sujeverje, ali kad god nisam slušala takva upozorenja, kad god bih podlegla svom egu ili dopustila da me ponese adrenalin, imala sam probleme.

„Znate šta, ja odustajem od ove ture. Nije nam se dalo u dva navrata, trećeg neće ni biti što se mene tiče“, kažem Raulu.

 

 

*

Uložila sam puno u ovu turu koju sad u sekundi otkazujem. Potrošila sam novac na baterije, na hemok, na dodatne sitnice koje bi mi bile potrebne u džungli, iscimala sam ženu koja čisti stanove u Energoprojektovoj zgradi u Limi da pronađe moj solarni panel, koji je potom preuzeo Igor i poslao mi ga preko kurirske službe, te sam dva puta dolazila na aerodrom, pošto paket nije stigao kad je trebalo, nego narednog dana, a prevoz do aerodroma koštao me je više nego slanje pošiljke. Sad treba da povratim onih 1.100$ za turu, pošto je 200$ Raul navodno potrošio na avionske karte. Ima pravo na povraćaj tog novca, ali tvrdi mi da to traje mesecima (ne znam kako to zna, ako nikad nijedan let nije bio otkazan).

Izvući novac od Peruanaca manje je verovatno nego dobiti premiju na Lotu. To zna svako ko je ikad poslovao sa njima. Većina prosečnih stanovnika te zemlje živi od danas do sutra, bez ikakve ušteđevine, a najčešće sa gomilom sitnijih dugova, koji, kada se saberu, i nisu tako mali.

Svesna sam svega toga, a da će ovo biti mučno, shvatam čim dođemo u hotel i povučemo se u jednu odvojenu prostoriju kako bi mi Raul vratio novac. Zapravo, deo novca koji mu je preostao nakon što je sve ostalo razdelio rodbini i onima kojima duguje. Taj deo iznosi nešto manje od 500$.

„Nemam više, potrošio sam“, kaže Raul, pomalo ljutitim glasom.

U neverici sam.

„Potrošili ste 800$ za manje od tri dana?! Pre početka ture? Na šta? Šta je od toga otišlo za turu? Samo onih 200, koliko ste navodno dali za karte. Gde su ostalih 600$? Da li vi mislite da meni novac pada sa neba? Da smo svi mi gringosi hodajući ATM, pa uzmete koliko vama treba?!“

Jako sam ljuta. Dala sam skoro svu svoju neznatnu ušteđevinu (za ne daj bože na putu), računajući da ću nakon boravka u plemenu napisati knjigu i od njene prodaje s vremenom povratiti i to što sam dala za turu. A sad nema ni plemena, ni novca, a neće biti ni knjige.

Insistiram da nam se pridruži i Marsel. Raul je njegov kontakt, a Marselu je stalo do toga da hostel nastavi da radi sa pozitivnim preporukama svojih gostiju.

Ali on pokušava da ostane neutralan, ne zauzimajući nijednu stranu. Šta sam drugo i mogla da očekujem, kao da do sada za toliko nisam upoznala Latinose. Oni pokrivaju jedni druge uvek, i za mnogo manje stvari od hiljadu američkih dolara.

Pošto je petak popodne, dajem Raulu rok do ponedeljka u isto vreme. Ako mi dotle ne bude vratio pare, imaće posla sa turističkom policijom. Onih 200$ što je navodno dao za avionske karte može da zadrži – što je više nego fer sa moje strane. Ja u životu nisam zaradila 200$ za dva dana sedenja na aerodromu i čekanja aviona koji neće poleteti.

 

*

„Reci mu da tvoj prijatelj radi na nacionalnoj televiziji. Oni se najviše plaše da ne dospeju u vesti“, savetuje me Igor kome sam se požalila.

I ja odmah šaljem poruku Marselu, kako bi pritisnuo Raula.

„Ja sam poznata u mojoj zemlji, ukucajte moje ime i prezime u Gugl pa se uverite. Tražiću od moje ambasade da me zaštiti u ovom slučaju, a pozvaću i svog prijatelja koji radi za RPP i koji me je već jurio za intervju o mom iskustvu putovanja kroz Peru.“

I samoj sebi delujem ubedljivo, iako su moje pretnje na krhkim nogama. Niti bi me moja ambasada u Buenos Ajresu zaštitila, niti bi turistička policija reagovala, niti postoji prijatelj na nacionalnoj peruanskoj televiziji. Jedino što kad sam besna, toliko se uživim u ulogu, da i sama poverujem u to što tvrdim. A sada je moj gnev opravdan, i samim tim – ogroman, što znači da sam jako ubedljiva.

I Marsel sve prenosi Raulu. Kad nismo uživo prisutni sve troje, lakše je i njemu. Ne mora da se sukobi sa prijateljem, zauzimajući jednu od suprotstavljenih strana. Ovako, na What’sUp-u može da ga pritiska ne ugrožavajući njihovo prijateljstvo. Naravno, Marsel se boji za sebe i svoju reputaciju, pogotovu nakon što sam produžila ostanak preko Bookinga, što znači da će me sa tog portala pitati da ocenim hotel i osoblje. Sigurna sam da nikako ne bi voleo da dobiju negativnu preporuku i da ponesu reputaciju prevaranata.

Čak razmišljam i o mogućnosti da ipak odem na turu, ali skraćenu, koliko da mi ne propadne onaj novac. Ali ne znam kako bih provela nekoliko dana u džungli sa čovekom na koga sam toliko ljuta i koji isto oseća prema meni. Ne, to nikako ne bi bilo pametno.

 

*

U međuvremenu, u hostel sižu novi gosti. Među njima je i Francuskinja Katie, sićušna tridesetogodišnjakinja, koja je takođe potpuno izgubljena. Izgleda da ovde dolaze samo takvi, koji beže od nečega ili nešto traže. Katie ne priča mnogo, a i njen engleski je dosta loš, ali uspevam da saznam da je ovde doletela sa neuspelog venčanja, na kome se verenik nije pojavio. Dotični je Turčin, koji hronično pati od depresije. Prethodno je potrošio veći deo njene ušteđevine navodno na lečenje. Katie je posle neuspele svadbe jedino želela da pobegne iz Francuske, bukvalno na drugi kraj sveta. I tako se obrela u Peruu. Ikitos je za nju čist promašaj. Odmah mi kaže da mrzi Amazoniju i ljude u njoj. Podli su, mrze belce i to ne kriju, samo gledaju kako da te prevare. Isto mišljenje imaju i dvojica Majkla, koji se spremaju da odlete za Kusko. I Katie je trebalo da leti, najpre u Limu, odakle bi otišla za Meksiko, ali propustila je let jer njen rezultat PCR testa nije stigao na vreme. A karta je nepovratna, ona najjeftinija. Pokušali su i da je opljačkaju, nasred ulice, u po bela dana, i to u dva navrata. Tako sad sedi ovde, istraumirana od svega, i nema pojma šta da radi. Nema novca i nema ni kome da se obrati za pomoć, jer njen otac je umro, a majka… majka je u nekoj priči koja isključuje postojanje tridesetogodišnje ćerke u problemu.

Žao mi je te devojke. Vidi se da je borac i da ne odustaje, ali previše se toga sručilo na nju. Podseća me na mene na početku mog putovanja, kada me je ostavio partner a podstanar pobegao ostavivši dug od 600 evra koji u tom trenutku nisam mogla da vratim. I dve najbolje prijateljice okrenule su mi tada leđa. Drugim rečima, sve što može da pođe po zlu, pošlo je. Kao sad kod Katie.

S tim što ona nema nikakav jasan cilj pred sobom. Što je pobegla od nečeg, dok sam ja pojurila u susret slobodi i kreativnosti , sa nepokolebljivim uverenjem da ću ih osvojiti. U tom smislu, meni je ipak bilo mnogo lakše, makar psihički i mentalno. Jer Katie je potpuno razbijena.

Oprezno, u višečasovnom razgovoru, natuknem joj da joj treba vremena za promišljanje i sabiranje. Putovanje u tom psiho-mentalnom stanju neće joj doneti ništa dobro. Od sebe se ne može pobeći. Mora prvo da se sredi. Možda bi mogla da neko vreme negde volontira, a onda da vidi šta će dalje?

Katie kaže da je razmišljala o tome, ali sad nema ni za članarinu na nekom od tih volonterskih sajtova. Inače bi išla da radi sa decom u nekom sirotištu, to je oduvek želela.

Tražim njen mejl i potom joj šaljem poklon-pretplatu za najpoznatiji volonterski sajt workaway.info. Četrdesetak dolara mene neće spasti, niti ću zbog njih propasti, dok njoj mogu da budu upravo ona slamka koja će je izvući iz tog živog blata u koje sve dublje propada, bezuspešno se batrgajući. Uostalom, toliki ljudi su i meni pomagali svih ovih godina i pomažu mi i dalje. Sigurna sam da će Katie ponovo ustati i čvrsto stati na svoje noge.

U razgovorima sa njom i analizi planova koje menja po nekoliko puta svakog dana, nekako prolazi vikend.

 

*

„Sakupio je 2000 sola (oko 500$), a pokušaće da do pet kad treba da se nađete nabavi još 500 (120 $)“, piše mi Marsel.

Ništa mu ne otpisujem. I onih 200$ za avio-karte previše je, ali to nikako ne bih mogla da izvučem od Raula, koji tvrdi da se mesecima čeka na povraćaj novca. Ne znam šta ću uraditi ako ne donese svih 2500 sola. Generalno, imam vremena na pretek, ne žurim nikuda, ali plaćam boravak u hotelu, kao i hranu, a Ikitos je među najskupljim gradovima u Peruu, mislim da je skuplji čak i od Lime. Sa svakim danom čekanja, samo sam na gubitku. Ne isplati mi se da ostanem nedelju dana duže radi tih 120$, jer će me čekanje koštati više od toga.

Ali imam puno sreće, pošto se Raul pojavljuje pre vremena, sa svih 2500 sola. Isplaćuje me, Marsel ispisuje priznanicu koju oboje potpisujemo, kiselo se pozdravljamo i odlazimo svako na svoju stranu.

Što se mene tiče, hitam da rezervišem let za Limu, a odatle bilo gde dalje, gde mogu da uđem i gde nije preskupo za moj okrnjeni budžet. Izgleda da iz svake južnoameričke zemlje izlazim tek kad mi prevrši preko glave.

 

EPILOG

Avion za Angamos nije poleteo ni u ponedeljak.

Dvojica Majkla odleteli su za Kusko, gde je Poljak dobio posao kao tatu majstor u jednom hostelu.

Katie je nakon bezbrojnih menjanja planova odletela u Francusku, da započne sa psihoterapijom.

Brajan je našao ajahuaska centar u džungli u kome će volontirati kao englesko-španski prevodilac.

Raul je, dva dana nakon što mi je sve isplatio, dobio dvojicu stranaca za turu u džungli (ne među Matsese).

Marsel je izgubio procenat od moje ture, ali sam ga častila za posredovanje u vraćanju novca.

Ja sam kupila kartu za Ekvador u koji letim 7. januara.

 

Subscribe
Notify of
guest
35 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Julija
Julija
2 years ago

U jednom dahu sam pročitala. Slikovito.

olivera
olivera
2 years ago
Reply to  Julija

Čitala u jednom dahu….hrabra ženo prekaljena da i najvece lopove prozres i pobediš…Daj dosta je horora….srecno dalje u novoj godini ljubim

cerevican
cerevican
2 years ago

iz bezbednog sremačkog nam Sela.. pratim haos Ikitosapriča baš ponela …dok povodom n-godišnjeg Slavlja …draga Sneežo ….u ‘20 drugoj, Vama…. poželeću zdravlja!

snezana
snezana
2 years ago
Reply to  cerevican

Hvala, dragi prijatelju, i ja vama želim svako dobro u 2022, a pre svega dobro zdravlje!

zdevalle
zdevalle
2 years ago

Bravo za upornost, svaka čast ! Nadam se da će Vam u Ekvadoru biti dobro. Evo friških iskustava od Noraly “Ichyboots” ( žena solo putnik na motociklu) iz Ekvadora, možda Vam bude korisno. https://www.itchyboots.com/blog/bad-time-travel-ecuador-motorcycle?

Verica Mandaric
Verica Mandaric
2 years ago

Veoma iscrpni doživljaj o tom delu Perua. Sudeći po filmovima koje sam gledala o plemenima u Amazoniji da si ih posetila bio bi to pun pogodak. Uvek si puna samopouzdanja, hrabrosti, snalažljivosti. Koliko iskušenja si imala na putu. Ekvador je potpuno drugačiji i zbog nadmorske visine i svega što pruža. Ipak sve ono što si videla i doživela u Peruu ostaje kao da si živela životom 200 km na sat. Mislim da nijedna zemlja bar koliko ja znam nema toliko raznovrsnosti bilo da je priroda u pitanju, običajii, ljudi. način života. Gledala sam film o Marini Abramović i o njenom… Read more »

LazaTwin
LazaTwin
2 years ago

Što reče čitateljka Julija, pročitah u dahu.
Događaji nisu bili lepi ali sviđa mi se “Epilog”, izvadio je situaciju i ipak sa lepim osećanjem idem da spavam 😁

LazaTwin
LazaTwin
2 years ago
Reply to  snezana

Bas mi mesto deluje ruzno, mislim da ne bih imao apetit da bilo sta jedem dok sam tamo 😄

Boris Veličan
Boris Veličan
2 years ago

Jako lijep opis nelijepih stvari… i onih lijepih!

maksimovic
maksimovic
2 years ago

Dosta teško za čitati dvadesetak minuta, ne mogu ni zamisliti kako je Vama bilo tamo… mnogo duže od mojih 20min. Drago mi je da ste dobili većinu love nazad i što idete iz tog haosa.

Voja
Voja
2 years ago

Sve se na kraju (relativno) dobro završilo (uz puno nerviranja ☹️). Neka ti ova godina nova donese samo lepe događaje.

Gara & Nanou
Gara & Nanou
2 years ago

Hvala na ovom zanimljivom vlogu Snezo, ja i moja supruga rado pratimo vase vlogove o putovanjoma oko sveta. Pozdrav iz suncane Afrike i srecna nova godina sa zakasnjenjem.

snezana
snezana
2 years ago
Reply to  Gara & Nanou

Hvala na čitnju i pozdrav Africi! I srećna Nova, dakako 😉

Domagoj Vidaković
Domagoj Vidaković
2 years ago

Sjajan blog. Imate talenta za pisanje, žao mi je zbog toga što niste dospjeli do plemena. Ali ako znakovi pokazuju da nešto ne ide treba odustati, pogotovo je to značajno izvan komfor zone. Opisi prljavštine su realni, bio sam u JI Aziji i posebno Indiji pa znam o čemu govorite. Također da nas gledaju kao ATM. To je jednostavno tako. Ali koliko nevjerojatnih priča, ljudi i iskustava svakodnevno sretnete na putu to je zaista neprocjenjivo. Velika podrška za vaše pisanje i istraživanje, jer jedno je turizam a drugo putovanje.

majrajakov
majrajakov
2 years ago

Dobro dosla u Ekvador, zbogom prelepom Peruu secacemo ga se samo po lepom. Samo hrabro u nove pobede budi nam zdrava nasmejana i puno srece

Mikele
Mikele
2 years ago

Ponosim se tobom!!!

Katarina
Katarina
2 years ago

Sve što se dogodilo ostaje iza tebe, u novoj godini želim ti da takvih iskustava bude što manje, nek te sreća prati 🍀 srećna ti nova godina 🙂

Božana
Božana
2 years ago
Reply to  snezana

Retko čitam blogove, ali je ovaj jedan od onih savršeno napisanih koji obogaćuju sliku (pre toga pogledala video). Pratim od početka vlogove na yt i mogu samo da se zahvalim i pohvalim neizmernu posvećenost u svakom smislu. Kod ovog teksta me je oduševila snaga prenetog iskustva, donošenja odluka i nepogrešivost u praćenju instinkta! Likovi fantastično opisani. Epilog, odličan.
Uz mnogo lepih želja za dalje, hvala Snežana!

snezana
snezana
2 years ago
Reply to  Božana

Hvala puno. Pisano je u žurbi (da bih završila tokom novogodišnjih prznika i da bi moji čitaoci imali vremena da ga čitaju na miru), inače je bilo još nekoliko zanimljivih likova u hostelu, koji zaslužuju da budu pomenuti u nekoj dužoj priči od ove.

Chaise Longue
Chaise Longue
2 years ago

Zanimljivo iskustvo ali mislim da je malo neukusno sto im govorite kako je sve prljavo i sto se pred njima gadite na uslove u kojima zive. Mislim, mozete to zadrzati za sebe i preneti citaocima kao utisak ali malo nipodastavajuce deluje kada se to govori ljudima koji tamo zive. Sve najbolje.

Lili
2 years ago

Snežana, odlično pišete, što naravno i sami znate. Moram nabaviti i koju vašu knjigu. Sretno na putu dalje.

Siniša Tadić
Siniša Tadić
2 years ago

Moj prvi susret sa tobom. Od sebe ne možeš pobeći, a želim ti da nadješ to što tražiš.. I figurativno i bukvalno. Jbg… Šta radiš kad ti se jede čorbast pasulj? Leskovačka sa prilozima? Ja kad kupim kamper, zovem te da idemo zajedno. Ako baš voliš, ti vozi bicikl pored mene… Šaljem ti dobru energiju. Živela..

sinisa tadic
sinisa tadic
2 years ago
Reply to  snezana

aha…..ne soli/šećeri/biberi/čisti/truje se voda dok je u nekom drugom agregatnom stanju…a kad ti treba u tečnom,ti skočiš kući par meseci..jesam li sad malo bliže da te razumem?očito si našla i rešenje za vetar,toplo,hladno,kišu kad kotrljaš i pored toga.ti si mrva sa stola koja je sletela na pod pa zapala izmedju dve daske,te ne može biti počišćena,ali je ostala mrva i tamo.i kao što se ćoravom pojača sluh ti si u onom neistraženom delu mozga (83%)razvila instikt za preživljavanjem,u nindža romanima bi se reklo da si pojačala haragei,a bosanci bi rekli da “sviraš kurcu”..ti si rasmunsen,amudsen,viking koji je otkrio novi svet,balon… Read more »

35
0
Would love your thoughts, please comment.x