Čileanska stvarnost

*

Tokom naših prepiski, Ana mi je u nekoliko navrata, usput, pomenula čileanske društvene klase. Nismo se zadržavale na toj temi, ali shvatila sam da postoji duboka podeljenost društva. Isto to pomenula je i Katalina, pričajući mi o svom razvodu. Otkrila mi je kako je učinila prilično velik presedan udavši se za čoveka iz niže klase. U priči je još dodala da se pripadnici različitih društvenih slojeva skoro nikad ne mešaju, a da se između sebe prepoznaju ne samo po poslu kojim se bave, nego i po govoru. To me je zainteresovalo da saznam nešto više o socijalnom uređenju u Čileu.

Od 90-ih godina, od pada Pinočeove diktature, profilisale su se tri klase društva. Najvišu klasu predstavljaju stari zemljoposednici – aristokrate, kao i novi bogataši: industrijalci, trgovci, političari. Moja gošća objasnila mi je kako je moguće da njena imenjakinja, a do nedavno i naša zajednička stanodavka, ima tako nonšalantan odnos prema gostima i kvalitetu usluge koju nudi u svom hotelu, dok, s druge strane, živi na prilično visokoj nozi i školuje sina na londonskom koledžu.

„Njena porodica poseduje velika imanja i oni su obezbeđeni za nekoliko budućih generacija“, rekla mi je.

Za razliku od te prve Kataline, ova druga, sa kojom se pomalo družim, pripada srednjoj klasi. Nju čini mahom urbano stanovništvo: učitelji, univerzitetski profesori, državni službenici, mali privatnici, industrijalci i investitori.

Katalina je rođena u mešovitom braku između Kanađanina i Čileanke. Porodica je najpre živela u Kanadi, ali brak se nije dugo održao. Nakon razvoda, Katalinina majka se vratila u Santjago, povevši i nju sa sobom.

U priči o sebi, otkriva mi nekoliko zanimljivih detalja.

/Foto: Sa Katalinom i njenim sinom/

 

Pohađala je srednju školu, kada je za lektiru trebalo da pročitaju neko delo Izabele Aljende. Katalina je toliko mrzela tu poznatu čileansku spisateljicu, da je tražila zamenu.

„Čitaću bilo šta, dajte mi bilo koju inostranu književnost, samo ne ovo!“, rekla je profesorki.

I nekoliko dana kasnije, molba joj je bila uslišena. Profesorka joj je dala zadatak da pročita Zločin i kaznu, Dostojevskog.

Pravo u metu. Katalinu je Dostojevski oduševio, otkrivši joj čitav novi svet. Zaljubila se u rusku književnost, i čak počela da uči ruski jezik. Zbog te ljubavi, upisala je Filološki fakultet, odsek slavistike. Ali negde u trećoj godini studija, prebacila se na sociologiju. Završila je za socijalnog radnika za decu sa posebnim potrebama. To je bila profitabilnija profesija.

U međuvremenu, upoznala je svog supruga.

„On je muzičar, a inače Mapuče“, rekla mi je.

Čovek iz najniže klase, kojoj pripadaju radnici, zemljoradnici, rudari, zanatlije.

Mapuče su pak starosedeoci Patagonije, koji su po raznim osnovama diskriminisani u čileanskom društvu: teško dobijaju posao, slabo su plaćeni, nigde nisu cenjeni kao radnici. Takođe, postoji stereotip o njima kao o ljudima nezgodne naravi, koji su skloni alkoholu, kriminalu, prevarama. Fizički su prepoznatljivi po izuzetno niskom rastu i tamnoj koži.

„Nešto kao nedodirljivi u Indiji“, rekla mi je Katalina.

/Foto Internet: Emilia Nuyado, predstavnica Mapučea u Parlamentu/

 

Mislila sam da je njen suprug poreklom iz Patagonije, pa je zbog toga došla u Kojaike. Ali, priča je drugačija, takođe neobična za prosečne Čileance srednje klase.

„Nisam želela da živim u Santjagu, htela sam prirodu, planine, pa sam zato došla ovde sa porodicom.“

Iznajmili su kuću nedelako od mesta gde ja sada živim, na južnom obodu grada. Ali onda je doživela nasilje svog alkoholisanog muža, koji je prestao da radi i da se ponaša odgovorno. Ne ulazeći u detalje, ispričala mi je da je morala da pobegne sa svojim devetogodišnjim sinom. Tako je iznajmila sobu u istom smeštaju u kome sam i ja bila do pre mesec dana. Gde smo se i upoznale.

Čekala je da i njen suprug napusti kuću, da se vrati u Santjago, ili provinciju Araukanija, odakle je poreklom. I tek po njegovom odlasku, usudila se da počne da preseljava stvari u novi smeštaj. Za koji, naravno, suprug ne zna.

Uprkos tako lošem životnom iskustvu, Katalina ne govori ništa loše o Mapuče ljudima ili nižoj klasi. Nekako mi to daje nadu da situacija sa klasama i podeljenošću nije sasvim beznadežna.

*

Kroz smeh, nabraja mi ‘uslove’ po kojima se neko definiše u visoku klasu. Nju ovde nazivaju ABC1 (čita se: ah-bay-say-eew-no), pri čemu svako od slova obeležava određenu kategoriju. Ta klasifikacija je poznata i razumljiva u Čileu među bogatim i obrazovanim ljudima.

 

 

/Foto Internet: kvart Vista Alegre u Santjagu, kuća stare više klase/

 

Da bi neko bio ABC1, mora imati ženu koja pomaže u kući, najamanje dva puta nedeljno.

Prihod za C1 mora biti iznad 3.000 $, za B1 iznad 10.000 $, a za A je reč o milionima.

U porodici morate imati barem jednog super-bogatog penzionera, ili profesionalnog penzionera, odnosno člana porodice koji ne mora da radi, već samo rukovodi poslovima.

Deca moraju pohađati privatne škole, a podrazumeva se da imaju i privatne učitelje kod kuće. Najmanje jedno dete iz porodice mora da diplomira na univerzitetu, a sva ostala deca treba da studiraju na uglednim fakultetima.

Morate živeti u nekom boljem kvartu ili, izuzetno, u ekskluzivnom seoskom domu na svom imanju.

Leto morate provoditi izvan Čilea, ili na skupim čileanskim destinacijama, kao što je Patagonija. Mnogo puta tokom pedalanja ovde čula sam da je Patagonija ekskluzivna destinacija i za Čileance, da samo najbogatiji mogu sebi da priušte odmor po ovim cenama.

Morate besprekorno da vladate istom sofisticiranom kulturom koju imaju Evropljani: način ishrane, govora, maniri za stolom, stil odevanja…

Svaki stranac iz Severne Amerike ili Evrope smatra se da je ABC1, osim ako ne dokaže suprotno.

/Foto internet: reklama jedne tur. agencije/

 

“Znači, ja sam bogatašica u očima Čileanaca”, kažem.

“Većina tako veruje”, potvrđuje Katalina.

*

Kasnije, istražujem malo na internetu. Procenti kažu da visoku klasu čini svega 10% čileanskog društva, srednju klasu 43% a nisku čak 47%.  Međutim, srednja klasa, barem po Katalininim tvrdnjama, ima veoma niska primanja i nema gotovo nikakav socijalni uticaj u društvu.

“Najveći problem je što nemaš mogućnost da se školuješ na dobrim školama ako nemaš novca. A novca nemaš ako si niža klasa. I to je začarani krug”, pojašnjava mi Katalina.

Školovanje na dva najprestižnija čileanska univerziteta košta oko 5.000 $ godišnje, što najveći deo populacije, čak i srednje klase, ne može da plati.

Tokom nemira na ulicama Santjaga prošle godine, kao jedan od glavnih zahetva demonstranti su isticali ravnopravno školovanje za pripadnike svih klasa.

Što se same Kataline tiče, rođena je kao pripadnica visoke klase, zahvaljujući kanadskom poreklu, obrazovanju i primanjima njenog oca, ali je nakon razvoda svojih roditelja, njen status pomeren niže, tako da sad pripada srednjoj klasi.

/Foto internet: protesti za pravo na ravnopravno školovanje/

 

*

Intrigira me ko su bogati zemljoposednici u Čileu. Zašto su sva imanja ograđena? Kome pripada voda u Čileu – jer čitala sam da skoro pola miliona ljudi nema pristup nikakvoj vodi u uslovima pandemije Kovida-19.

Na ime Tompkins već sam ranije naletala. Nejasno, sećam se i nekog dokumentarca (180° South) o osnivaču kompanije The North Face, koja proizvodi vrhunsku odeću i opremu za outdoor aktivnosti. Sada otkrivam celu priču o Tompkinsu i onome što se zove Tompkins konzervacija.

A ona ide ovako:

Daglas Tompkins potekao je iz bogate američke porodice u državi Ohajo. Kao srednjoškolac, osnovao je grupu ljubitelja outdoor aktivnosti Fun Hogs (“Zabavne svinje”), koja je sve vreme van škole provodila u slobodnom penjanju, surfovanju i ostalim aktivnostima na otvorenom. Zbog te ljubavi, Daglas je počeo da se zanima za dobru opremu, što je rezultiralo formiranjem kompanije The North Face.

Kompanija je napredovala, postajući sinonim za vrhunsku opremu. Godine 1968, Daglas je iskoristio dobru ponudu i prodao je, zadržavši suvlasnički deo, a svojoj supruzi, od koje se tad razveo, pomogao je da stvori modni brend Esprit.

Što se njega tiče, počeo je da se bavi kolekcionarstvom umetničkih predmeta i vrlo brzo izgradio je jednu od najcenjenijih umetničkih zbirki na svetu. Međutim, takav život nije ga sasvim ispunjavao. Kad god je imao vremena, bežao je u divljine Južne Amerike, na reku, planinu, okean. Ta ljubav dovela ga je do filosofije da je nedirnuta priroda vrednija od bilo koje rude ili drveta, koji se od nje mogu oteti. Počeo je da shvata da previše ljudi koristi previše stvari iz prirode i da Planeta naprosto ne može da drži korak sa tim. Zbog tog, gotovo religioznog uverenja u potrebu ekološkog održanja, 1989. unovčio je milione svojih deonica, prodao veći deo svoje umetničke zbirke i počeo da kupuje zemlju u Patagoniji, prvenstveno čileanskoj.

/Foto Internet: Daglas Tompkins, prvi sleva/

 

Istovremeno, na drugoj strani, Kristina Mek Divit iz Kalifornije bila je takođe zaljubljenik u outdoor aktivnosti i ekologiju. Pomagala je drugom legendarnom članu Fun Hogsa da od svog brenda outdoor opreme – Patagonia, napravi svetsko ime.

Iako su imali zajedničke prijatelje i delili istu strast prema prirodi, Dag i Kris sreli su se tek kad je njemu bilo 50, a njoj 43. Zatekli su se u divljini Patagonije i proveli buran vikend. Nakon toga, Kris se povukla sa mesta izvršne direktorke Patagonije, spakovala sve naophodno u dve torbe i preselila se u kabanju (drvenu kuću) koju je Kris imao na jugu. Živeli su bez struje, interneta, telefona, najbliži put bio im je udaljen sat hoda, ali su imali Daglasov helikopter za slučaj nužde.

Tu su napravili plan o očuvanju prirode Patagonije. Zahvaljujući Dagovom bogatstvu, kupovali su ogromna imanja u Argentini i Čileu, vraćajući na njih divlje životinje, poput puma i jaguara, uklanjajući ograde koje su dizali prethodni vlasnici i oslobađajući zemlju za gaučose i njihovu stoku, te se strastveno boreći protiv pokušaja da se dve najveće reke u Patagoniji stave u cevi, radi izgradnje hidroelektrana.

Sve to učinilo ih je sumnjivima u očima meštana. I krenule su teorije zavere. Najzastupljenija je bila da Tompkinsovi planiraju da otope lednike i prodaju vodu Kinezima. Druga teorija tvrdila je da stavraju novi Izrael u planinama Čilea, za sklonište Jevrejima sveta kad bude izbio Treći svetski rat.

/Foto internet: Dag i Kris Tompkins/

 

Međutim, misija Tompkinsovih bila je možda i podjednako ambiciozna kao u tim teorijama zavere, ali ni nalik njima. Želeli su da zaštite što više biološke raznovrsnosti Južne Amerike, stvarajući mrežu nacionalnih parkova, sličnu onima u Sjedinjenim Državama (Josemit, Jelovsotoun..). Plan je bio da otkupe milion hektara zemlje, koju će zatim predati državi Čile na poklon, kao prirodno dobro od najvišeg državnog značaja.

Ali Daglas nije doživeo ostvarenje tog sna. Godine 2015, sa svojim prijateljem iz Fun Hogsa, vlasnikom Patagonije, veslao je na ledničkom jezeru u Patagoniji. Dag je pao u vodu i proveo je skoro sat u njoj, dok nije uspeo da se izbavi. Dobio je hipotermiju i od posledica smrzavanja umro. Poseldenje dane proveo je u bolnici u Kojaikeu.

Aprila 2019, na ceremoniji predaje patagonijekog zemljišta državi Čile, bila je prisutna samo Kris. Tadašnja čileanska predsednica, Mišel Bašele, obećala je da će izdvojiti još devet miliona susednih hektara.

Tako je iz donacije Tompkins fondacije nastalo pet novih nacionalnih parkova, a tri postojeća su proširena, stvarajući zaštićeno područje divljine, koje je površinski veće od  teritorije Švajcarske. Neke od njih sam i sama posetila, a neke tek planiram da obiđem.

/Foto Internet: potpisivanje istorijske donacije/

 

*

Nažalost, druge priče daleko su od filantropskog i humanitarnog karakaktera prethodne storije. Kratko istraživanje otkriva mi da su najveći vlasnici imanja u Patagoniji bogati privatnici iz Sjedinjenih Američkih Država i Evrope. Recimo, Ted Turner, osnivač i vlasnik CNN-a, ima oko 55.000 hektara u okolini argentinskog Barliočea. Luciano Benetton, vlasnik istoimenog svetski poznatog modnog brenda, drži oko 10.000 hektara u čileanskoj Patagoniji. Priča o njegovom vlasništvu sadrži i optužbe da je bespravno isterao stotine Mapuče ljudi kojima je to zemljište vekovima pripadalo. Uzeo im je i pravo na vodu, a oni su ga tužili. Parnica se vodi od 2002.

Ta situacija sa vodom u Čileu veoma je ozbiljna.

Još u vreme Pinočeve diktature (1973-1999) počela je privatizacija izvora u Čileu. Godine 1980. Ustavom je utvrđeno privatno vlasništvo nad vodom. Od 1988. vodeni resurski počeli su da se prodaju privatnim kompanijama. Država je ustupila prava privatnim kompanijama kako bi poboljšala kvalitet usluge i zdravlja u zemlji (zvanično obrazloženje). Ustupanje se obavljalo u dva modela: prvi podrazumeva ustupanje prava na korišćenje na ograničeni period od 30 godina, dok drugi znači neograničenu predaju vlasništva. Kao posledica toga, u 2020, skoro pola miliona ljudi u Čileu nema pristup nikakvoj vodi. Cena kupovne vode iznosi otprilike jedan evro za flašu od litar i po.

Takođe iritantnu praksu, čak i za turistu koji je u Čileu u prolazu, predstavlja privatizacija svekolikog zemljišta. Svuda duž puteva, podjednako asvaltnih i zemljanih, podignute su ograde. Ne možete skrenuti na neku stazu i njome izbiti do vrha brda ili planine, šetati bezbrižno šumskim puteljcima, hodati duž reka. Sva zemlja pripada nekome i vlasništvo nad njome označeno je ogradama. Donekle olakšavajuća okolnost je ta što uglavnom možete da preskočite te ograde, sasvim nekažnjeno, i preprečite svoj put ili izbijete tamo gde nameravate.

/Foto: Sve je ograđeno privatno vlasništvo/

 

Što ja i radim svaki put kad krenem u šetnju prema obližnjem aerodromu, koji je odavno zatvoren. Da ne bih išla asvaltom, kojim jure kola, preskočim nisku kapiju i krenem uzbrdo, kroz četinarsku šumu. Posle imam samo problem da nađem mesto gde da je iznova preskočim, pošto su ograde uglavnom od bodljikave žice.

Jednog dana, a slučajno se podudarilo da je prvi dan zime, krenula sam da napravim veliki krug sa jugozapadne strane grada. Pratila sam zemljani put, ali sam se na kraju provlačila između kapije i drveta pored nje kako bih izbila na vidikovac sa kojeg se pruža panoramski pogled na grad.

Ovih nedelja i meseci, kad god razmišljam o Srbiji i Balkanu, najpre pomislim na slobodu da se krene bilo kojim putem kroz prirodu. Bez ograda i kapija. Kao i na reke koje još uvek pripadaju svima. Jer voda ne može biti ničije privatno vlasništvo – ni pod kakvim izgovorima.

*

Zbog nekih sitnih smetnji, treba da obavim jedan lekarski pregled. Više rutinski, ali iskoristiću vreme mirovanja i dostupnost lekara za to.

U državnu bolnicu ne želim, zbog virusa. Nije prezagušena, jer, srećom, i dalje nema puno inficiranih i hospitalizovanih u provinciji u kojoj sam, ali ne bih da rizikujem. Zato mi Ana zakazuje u jednoj od privatnih klinika.

/Foto Internet: Privatna klinika u Kojaikeu/

 

“Imate pregled u petak u 17.15 h, ali doktor će kasniti”, piše mi Ana.

“Čekaj, zakazali su termin, ali unapred znaju da će doktor kasniti? Što nisu zakazali kasnije onda?”, pitam.

“Doktori su vam ovde bogovi”, otpisuje Ana. “Najplaćenija profesija. Nedodirljivi su”, objašnjava mi.

Dobro, mislim se. I treba da budu odlično plaćeni. Od vremena otkad sam predavala u školi tvrdim da doktori i profesori treba da imaju najviše plate. Jer ono što oni mogu da urade za telo, odnosno mentalno zdravlje i psihu, to nema cenu. Naravno, najviši status i primanja podrazumevali bi i redovne provere njihovih i stručnih, i pedagoško-psiholoških kvalifikacija – ako bih se ja pitala. Ali, ne pitam se.

Cena pregleda kod patagonijskog doktora iznosi oko 35 evra. Nije jevtino i, za te novce, mogao bi barem da se spusti na vreme sa svog trona.

Dok sedim u čekaonici privatne klinike u centru, surfujem tražeći informaciju o prosečnoj zaradi čileanskih doktora. Gugl mi izbacijue podatak o oko 7.500 evra za hirurge. Za doktore drugih specijalnosti, to je manje, a zavisi mnogo i od dela zemlje – najviša primanja su, naravno, u Santjagu. Ipak, i dalje ostaje najplaćenije zanimanje u društvu. I najuvaženije.

Na drugom mestu su sudije i advokati, sa prosečnim zaradama od oko 6.000 eur, dok su profesori univreziteta na sasvm zadovoljavajućem četvrtom-petom mestu (mada iza bankarskih menadžera!), sa prosečnim primanjima od 3.500 evra.

Nisu to neke zarade za moje kolege. Računam koliko me košta ovaj sasvim skromni život u Kojaikeu, koliko mi mesečno odlazi samo na najosnovnije: stanarinu, gas, drva, hranu – i zaključujem da su plate prosvetnih radnika nedovoljne za pristojan život. Ove doktorske su već dosta bolje.

Zaposlena na prijemu veoma je ljubazna, iako je preko telefona bila izuzetno neprijatna – što mi je Ana rekla. Ali, Ana je sa njom razgovarala na čileanskom, koji govori bez akcenta i niko i ne može da pretpostavi da nije odavde. Dok sam ja očigledno strankinja, gringos, što znači belkinja. Slično kao što je to bio slučaj u Aziji, i ovde belce doživljavaju kao viša bića. To su te užasne posledice kolonijalizma, koje, čini mi se, nikada neće sasvim nestati.

/Foto Internet: Doktori i osoblje regionalne klinike u Kojaikeu/

 

Iako je praksa da se plati unapred, odbijam da to učinim dok doktor ne dođe. Ako budem morala da ga dugo čekam, možda ću i otići. Pročitala sam i nekoliko recnezija o njemu, i u svima mu je zamereno to kašnjenje, kao i neljubaznost kompletnog osoblja.

Na moje iznenađenje, dr Pablo, kako mu je ime, vrlo je ljubazan i uliva mi poverenje. Zna nekoliko reči engleskog, ali sigurnosti radi, nakon obavljenog pregleda, zovem Anu kao prevodioca. Usput joj kažem da sam zadovoljna i da mi deluje kao da je stručan, te da mu to prenese. Pohvala prija svakome, a ovaj čovek je naprosto ozaren, što se vidi i ispod njegove maske.

“Tu smo da pomognemo”, kaže.

Teško mi je da pomirim sve ono što sam čula o klasama, sa ovakvim njegovim odnosom, iako mi je jasno da sam privilegovana. Koliko je samo stvarnost neke zemlje kompleksnija kad se u njoj počne živeti i upoznavati je iz perspektive njenih stanovnika, nego dok se po njoj putuje.


Subscribe
Notify of
guest
41 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
hansolina
hansolina
3 years ago

Fenomenalno kao i uvek. Bas nista nisam znala o tom delu sveta i prica Tompkins fondaciji o kastama me je skroz iznenadila!
Strasno je to sto otimaju vodu ljudima, mada i kod nas je to pocelo, sve vise je zahteva za mini hidrocentrale na planinskim potocima i recicama sto je po meni ekoloska katasrofa!

Tatjana
Tatjana
3 years ago
Reply to  hansolina

Baš htedoh isto da napišem.
Sviđa mi se što nam je Snežana otkrila i ovu stranu Čilea.
A priča o Tompkinsu je za film.

Spes
Spes
3 years ago

Post je takav da mi je žao što ne mogu da podelim. Mnogi iz Srbije ovo treba da pročitaju. Tužna, sumorna stvarnost Čilea može uskoro postati stvarnost Srbije (a u nekim delovima već i jeste). Ključni utisak je priča o Dagu i Kris koja je dostojna nauzbudljivijeg romana ili filma. Zapravo, bolja je od romana, kao što je to slučaj sa životnim pričama izuzetnih ljudi.

Maja
Maja
3 years ago
Reply to  snezana

Potpuno si u pravu, što se tiče objava i praćenja.

majrajakov
majrajakov
3 years ago

Hvala ti sto nam olaksavas ove teske dane svojim divnim pricama opustam se citajuci ih i jos docaras slikama , jedan dan cemo citati knjigu o svemu ovome i uzivati…..sunce neka te uvek prati hrabra zeno i samo nek je vatra uz vino ,lepse se sanja

cerevican
cerevican
3 years ago

raslojeni društveno …..život tavorimo……truda ulažići ….da se NEČEM dodvorimo

ljiljam
ljiljam
3 years ago

“Još u vreme Pinočeve diktature (1973-1999) počela je privatizacija izvora u Čileu. Godine 1980. Ustavom je utvrđeno privatno vlasništvo nad vodom. Od 1988. vodeni resurski počeli su da se prodaju privatnim kompanijama. Država je ustupila prava privatnim kompanijama kako bi poboljšala kvalitet usluge i zdravlja u zemlji (zvanično obrazloženje). Ustupanje se obavljalo u dva modela: prvi podrazumeva ustupanje prava na korišćenje na ograničeni period od 30 godina, dok drugi znači neograničenu predaju vlasništva. Kao posledica toga, u 2020, skoro pola miliona ljudi u Čileu nema pristup nikakvoj vodi. Cena kupovne vode iznosi otprilike jedan evro za flašu od litar i… Read more »

vema
vema
3 years ago

Veoma iscrpan i zanimljiv i poucan tekst o Cileu sa toliko podataka kao da si se tu rodila.. Hvala ti na tome. Ja sam pronasla neke tekstove o osobama sa nasih prostora koji su se obogatili u Cileu. Da li bi mogla detaljnije da nam napises o tome?. Znam da postoji pravoslavna crkva u Santjjagu. Gledala sam zanimljiv film snimljen po istinitom dogadjaju kada su rudari bili zatrpani u rudniku zlata. Dugo je trajalo njihovo spasavanje Cak se tadasnji predsednik Cilea angazovao da pomogne. Mogla bi da kupis neki rudnik zlata i da se obogatis.Uvek se pitam kako niko da… Read more »

HJasna
HJasna
3 years ago

Stvarno dragocene informacije o tom dalekom, a tako zanimljivom kutku sveta. Nakon svakog videa ili bloga jedan deo slagalice zvane ”Čile” nadje svoje mesto u mom poimanju i doživljaju ove zemlje.

nsarski
nsarski
3 years ago

Hvala na detaljnoj reportaži iz čileanskih samoposluga. Cene su zaista ozbiljne, pa čak i za evropske prilike. A najgore je to što je u pitanju processed food (konzerve, smrznute stvari, itd.). Sve što je sveže, toga već manje ima, i skuplje je. Kad putujem po nepoznatim delovima sveta, ja se uvek potrudim da prvo odem do pijace/prodavnice hrane da vidim šta imaju i koje su cene. Mislim da takva “inspekcija” daje najbolji uvid u to kako narod živi, kako se hrani, šta voli. Recimo, onaj avokado je prilično jeftin u poređenju sa ovdašnjim cenama. Ja sam u Meksiku kupovao džakče… Read more »

nsarski
nsarski
3 years ago
Reply to  snezana

A povodom kupovine zemljišta po J. Americi, Džordž Buš mlađi je kupio oko 1200 kvadratnih kilometara zemlje u Paragvaju 2005. godine . Niko nije uspeo da odgonetne zašto, jer zemljište je neplodno, baš neprivlačno. Posle se pričalo da tu ima nekih ruda, ali ništa se ne zna pouzdano. Evo kako to njegovo ogromno zemljište izgleda.
comment image
Mislim, ne liči na ozbiljan projekat, ali tako je.
Evo ga link.
https://5minforecast.com/2015/04/24/why-did-george-bush-buy-nearly-300000-acres-in-paraguay/

Maja Radičević Cakić
Maja Radičević Cakić
3 years ago
Reply to  snezana

Paprikama sada tamo nije sezona. I kod nas su zimi jako skupe. Ili za vreme vandrednog stanja. Ovo sam igrom slučaja zapamtila jer sam snabdevala neke starije ljude iz mog komšiluka, pa su i paprike bile na spisku. Dakle u drugoj polovini marta u Veru videla paprike ko iz tvog videa za preko 560din po kg,a nakon desetak dana u Maksiju sam crvene šilje plaćala 269din za kg…. U to vreme ni kod nas pijace nisu radile i sva se nabavka svodila na prodavnice.
Kad sneg malo okopni, možda ćeš moći biciklom u nabavku.

Ranka
Ranka
3 years ago

O, kakvo je uzivanje citati tvoja zapazanja, impresije, price, putopise… (zvali ih kakogod, uzivanje je). Hvala <3

JovanaIv23
JovanaIv23
3 years ago

Kakve priče! Hvala vam, Snežana! Toliko učim od vas.

Natasa Rodic
Natasa Rodic
3 years ago

Zanimljiv video. Premotavala 10x i dalje na videu ne čujem šta kažeš na 6:25, šta ne voliš?
Inače, čudo od teksta.

slavica@medakovic.in.rs
slavica@medakovic.in.rs
3 years ago

Odlično si osvetlila kompleksnu stvarnost zemlje u kojoj si našla privremeno utočište.S druge strane,veoma me ganula i zadivila u isto vreme,dramatična priča o čoveku Dagu Tompkinsu.Možda će njegova Kris napisati knjigu o istinskom bogatstvu koje čovek stvara delima poklanjanja iz ljubavi…

noskich
noskich
3 years ago

“zaključujem da su plate prosvetnih radnika nedovoljne za pristojan život” To je globalni fenomen, imamo na delu neofeudalizam u kojem vecina zaposlenih jedva prezivljava zarad enormnih zarada shachice ljudi na vrhu. Ali eto, slobodni smo da se cenjkamo na pijaci ne bi li se sto bolje prodali poslodavcima i iskamchili koju monetu vise. Kao sto smo i slobodni da damo glas nekoj od stranaka koje ce sve na prvom mestu gledati svoju korist, cast izuzecima. Dopada mi se zakljucak da je sasvim drugacije negde ziveti i putovati. Mislim da je prepreka dubljem poznavanju ljudi tokom putovanja to sto ih uglavnom… Read more »

Gile
Gile
3 years ago

Da li je plata od na primer 3500 evra bruto ili neto ? U Kanadi su plate bruto iznos pa se na to placa porez . Ako Vam je doktor privatnik naplatio pregled 35 evra to po meni nije mnogo u odnosu na flašu solidnog vina iz vašeg videa ?

Gile
Gile
3 years ago

Ted Tarner je slicno uradio u Montani….. kupio hiljade hektara zemlje i naselio bizone koji su odatle proterani….

slavica@medakovic.in.rs
slavica@medakovic.in.rs
3 years ago
Reply to  snezana

Uz navedenu mapu Turnerove imovine mogu se videti reklame za iznajmnljivanje objekata sve sa prostirkama od kože bizona,restorani u kojima se meso bizona servira kao poseban specijalitet pun proteina i slično.Koliko vidim,ništa on nije donirao već je samo uradio trampu svojeg zemljišta za interesantnije mu državno-Čovek pun kontroverzi,ali definitivno niko mu ne može zameriti što je od tri bizona tokom tri decenije stvorio krdo od 52000 sa reklamom da kao autohtona vrsta imaju poseban istorijski značaj ,ali su vredni za stvaranje neiscrpnih resursa hrane.Mada sam neupućena u temu,čini mi se da je sličnost Turnerovih dela sa delima Daga i Kris… Read more »

LazaTwin
LazaTwin
3 years ago

Za razliku od većine putnika koji svoje mišljenje o državama i njenim stanovnicima formiraju iz pozicije turiste, mnogo cenim što se Vi trudite da razumete ljude, način na koji žive, razmišljaju… Što se ovog teksta tiče ne sviđaju mi se te podele u klase i ne sviđa mi se ovo za vodu, užas, to je kao da vazduh privatizuju…

Sonja
Sonja
3 years ago

Hvala puno na ovakvom članku. Toliko lijepo pišete da imam osjecaj da sam sa vama na putu 😊

Piros123
Piros123
3 years ago

Toliko lepo pisete Snezo, inace nemam bas mnogo vremena za citanje blogova, ali ovaj vas blog mi je melem za dusu.

41
0
Would love your thoughts, please comment.x