Spasioci konja

UVOD

Godine 2020, tokom svetske pošasti novog, nepoznatog virusa nazvanog Covid-19, pisac ovih redova zatekao se u južnoameričkoj provinciji Ajsen, na severu čileanske Patagonije. U nekoj od svojih šetnji, uputio se malo dalje izvan grada, te radoznalo zašao na privatno imanje iza jedne otvorene kapije, gde se, kako će se ispostaviti, smestila lokalna uzgajivačnica konja. Zastajući da bi snimio plemenite životinje, sa iznenađenjem je otkrio da su konji pred njim, u najmanju ruku, neobičnog izgleda. Prilično niski – procenio je da nisu viši od metar i po – ali ne kao Poniji koje je viđao u Španiji i Portugaliji, skoro kudrave dlake, te izuzetno guste grive i repova, najpre su mu se učinili ružnima u odnosu na elegante, dugonoge rase koje je navikao da gleda u Evropi. Ali oko mu se brzo priviklo na njih i, što ih je duže posmatrao, to je bivao sve udivljeniji njihovom očitom snagom i osobenom lepotom koja kao da proizilazi iz te, naizgled, neskladne građe.

Kasnije, po povratku u svoju šumsku kolibu u kojoj je provodio dane u izolaciji, pripovedač se zainteresovao za poreklo i istoriju tih konja, započinjući obimno istraživanje o njima. Priča koja se nalazi pred vama predstavlja sažetak najzanimljivijih saznanja do kojih je došao.

1.

Istorija nam ne daje nikakve podatke o prirodi odnosa Maria de Mendoze i njenog rođaka Pedra de Mendoze. Možemo samo da nagađamo da je to dvoje pripadnika jedne od najmoćnijih kastilijanskih porodica srednjovekovne Španije povezivala ljubavna afera. Ta pretpostavka mogla bi da objasni zašto je Maria založila za njega svoj ugled i uticaj na dvoru Karla V, na koji je dospela kao direktni potomak grofova Rivadavije, iako sa majčine strane. Bilo kako bilo, zahvaljujući njoj, leta Gospodnjeg 1533. prihvaćena je Pedrova ideja o uspostavljanju novih kolonija u Južnoj Americi.

Taj proslavljeni granadski plemić u visokoj dvorskoj službi, koji je imenovan vitezom od Alkantare, ponudio je španskom dvoru da o sopstvenom trošku krene u osvajačku ekspediciju. Ponuda se činila dovoljno privlačnom gramzivom kralju, da bi, uz snažno zagovaranje Maria de Mendoze, proglasio Pedra de Mendozu guvernerom, kapetan-generalom i vrhovnim sudijom Nove Andaluzije. Teritorija na kojoj mu je odobrio zastupništvo prostirala se na površini od dvesta lingota, odnosno sati hoda, južno od Novog Toleda i nekadašnjeg carstva Inka. Podrazumevalo se da se novoimenovani ‘adelantado’ – zvanje, kojem bi najviše odgovarao opis ‘kolonijalni pionir’ – neće zadržati na zapadnoj obali, već da njegova ovlašćenja uključuju istraživanje, pacifikaciju i naseljavanje oblasti oko reke Rio de la Plata na Atlantiku. Uslovi su bili da u roku od dve godine Mendoza doveze 1.000 kolonista, izgradi puteve u unutrašnjosti i najmanje tri utvrđenja. Polovina blaga ubijenih poglavica urođeničkih plemena morala je da pripadne dvoru, zajedno sa devet desetina otkupnine. Zauzvrat, kralj je ekspediciju pomogao sa 2.000 ljudi i 13 brodova.

Ne ulazeći u razmatranje konkvistadorskih zločina, držaćemo se samo činjenica koje su bitne za našu priču. A ona u ovom času uvodi na scenu svoje glavne junake.

Pedro de Mendoza poveo je sa sobom i sto čistokrvnih andaluzijskih konja poreklom iz Kadiza. Njihov španski naziv ‘pura raza española’, ustaljen u skraćenici ‘PRE’, već sam po sebi svedoči o ugledu koji je ta rasa uživala među plemstvom. Iako je zbog svoje veštine u bojevima nosila epitet ratnih konja, ne sme se zanemariti ni njen elegantni izgled, snažna građa sa širokim prsima, dugim vratom, gustom grivom i repom, kao ni poslušni karakter u sprezi sa visokom inteligencijom i osetljivošću.

Nemamo podatak o tome koliko je naših junaka pristalo u Rio de la Plata nakon skoro dve godine plovidbe. Ostalo je zabeleženo da je strašna oluja najpre zaustavila ekspediciju kod brazilske obale, što nam daje osnova da verujemo da su neki brodovi bili izgubljeni i da je na njima moglo da bude i nekoliko dragocenih grla. Nesumnljivo veliki gubitak, ne u odnosu na konkvistadore koji su se razbili u talasima, već s obzirom na veličanstvenu misiju za koju su PRE-živeli bili sudbinski predodređeni.

Ne znamo, dakle, ništa o broju pristiglih, ali, na ovom mestu, naša priča mora da ih na kratko ostavi po strani, kako bismo se pozabavili njihovim jahačima.

Godina je 1536, drugi ili treći dan meseca februara. Pedro de Mendoza, uveliko načet sifilisom, oslabljenog tela i volje (za potonje, zaslugu svakako ima i omamljujuće lišće koke koje ublažava bolove), proglašava osnivanje Santa María del Buen Ayre, nazvavši grad nadimkom Svete Marije Dobrih Vetrova, kako su je prekrstili sardinisjki mornari, dok je sam predlog potekao od Mendozinog brodskog kapelana. Naselje na desnoj obali reke utvrđeno je zidom debljine jednog metra, predostrožnosti radi, mada se oko tri hiljade pripadnika domorodačkog plemena Kurandi pokazalo kao miroljubivo, štaviše, gostoljubivo, donoseći belim ljudima hranu u zamenu za čudotvorna svetlucava stakalca. Pomoću njih, mogla se upaliti vatra ako se vešto uhvati sunčev zrak, ili se mogao videti duh ratnika kao na mirnoj površini vode. Prijateljski odnosi, tokom kojih su Kurandi delili svoje oskudne ulove ribe sa osvajačima, trajali su tačno četrnaest dana – koliko je Špancima trebalo da požele sve zalihe Indijanaca samo za sebe. Iznenadićemo se što je i toliko potrajalo, osim ako tu dvonedeljnu neborbenost konkvistadora ne pripišemo onoj Mednozinoj boljci, zbog koje je više vremena provodio u krevetu, nego što se bavio poslovima zbog kojih je tu bio poslat.

U svojem daljem toku, priča pak dobija neočekivani preokret. Pedro de Mendoza šalje vojsku u domorodačko naselje, ali umesto njenog pobedonosnog povratka u utvrđenje, sa opljačkanim zalihama i otetim ženama i dečacima, vojnici nailaze na neočekivani otpor oko četiri hiljade Kurandija, čiji se broj uvećao nakon što su prizvali svoje saplemenike raštrkane po stepama Rio de la Plata. Ne samo što brane svoju teritoriju, nanoseći osvajačima gubitak od trideset vojnika i šest plemića, među kojima je i sam zapovednik, Mendozin brat, i, nažalost, nekoliko konja, nego kreću na utvrđenje Španaca koji se zatvaraju u nejake zidine od nabijene zemlje.

Pod opsadom, grad nije imao nikakve šanse. Nakon svake kiše, zid bi se delimično otopio, a Kurandiji su iznova i iznova upadali u utvrđenje, paleći sve do temelja. Ipak, najveći problem bila je glad i, vrlo brzo potrošivši sve zalihe, vojnici su počeli da love pacove, miševe, zmije, guštere, a najbedniji među njima gulili su kožu sa svojih čizama, dok su prokletnici pribegli kanibalizmu, jedući tela svojih umrlih saboraca.

Godine 1541, u trenutku kada već umirući Pedro de Mendoza predaje zapovedništvo Huanu de Jaloasu, koji će preostalu vojsku spasti, izvodeći je rekom Paranom do teritorije Guaraníja i budućeg grada Asunción, u tom odsudnom trenutku za našu priču, preživela grla andaluzijskih konja puštena su na slobodu. Istorija kaže da ih je moglo biti između 12 i 45.

Neveliko krdo galopira u slobodu, u široku stepu kojoj se kraj ne nazire, u taj pampas u kojem se sudaraju vetrovi sa dva okeana, jedni duvajući sa juga, drugi sa severa, no u oba slučaja nemilostivo, ali krdo ipak hita u tu pustinju bez zaklona, u kojoj se temperature penju iznad četrdeset stepeni Celzijusa i padaju ispod deset, često u istom danu. Njegov Alfa vođa, najčistorkvniji od čistokrvne španske rase andaluzijskih konja, nosi u svojim genima zapis o preživljavanju vrste kao svoj jedini zadatak, kao najsnažniji nagon koji sledi, kao najjaču svrhu kojoj se povinuje celokupni život na planeti. Hoće li uspeti u toj misiji?

Odgovor na to pitanje oslanja se na podatak o skoro 12.000 grla koliko je proisteklo od PRE-sa nakon četrdeset godina života u divljini. Greške u toj proceni idu na dušu konkvistadora koji su se 1580. vratili na Rio de la Plato i tom prilikom uspešno osnovali Buenos Ajres.

U međuvremenu, rasa je počela da se menja. Budući da su se velikim delom razmnožavali u divljini, ‘pura raza española’ razvila se u izuzetno izdržljivog konja koji je naučio da se odbrani od opasnosti kao što su pume, risovi i drugi grabežljivci i koji je u stanju da preživi ekstremne vrućine i hladnoće, te da izdrži sa malo vode, nalazeći sebi hranu uprkos pretežno suvoj travi tog područja.

Potomci tih prvih konja naseljenih iz Starog sveta nazvani su kriolskom rasom.

 

2.

Ponovo moramo da zastanemo i vratimo se korak unazad, na sam početak godine 1540. Prebacujemo se u drugu koloniju, severozapadno od Mendozine Nove Andaluzije – u Novi Toledo, u kome se nekoliko meseci ranije okončao građanski rat između vojski Diega del Almagra, slavnog osnivača narečene kolonije, i Franciska Pizzara, njegovog nekadašnjeg vernog prijatelja i saveznika u otkrivanju i osvajanju južnih teritorija i pljačkanju blaga careva Inka.

U vojsci potonjeg, pronalazimo Pedra de Valdiviju, Kastilijanca iz plemićke porodice sa dugom vojničkom tradicijom, koga je u Novi Svet dovela vizija obećanog El Dorada. Otkako je pre šest godina, kao član ekspedicije Jerónimoa de Ortala, pristao na ostrvo Kubagua u Karibima, njegov život dobio je ubrzanje kakvo je moguće samo kada nezajažljiva ambicija, udružena sa dovoljno pameti, otkrije i čvrsto prigrabi svoju priliku u smutnom vremenu, mada ne treba zanemariti ni malo neophodne sreće u svakom, pa i ovom životnom scenariju.

Godine 1535. Pedro de Valdivija učestvovao je u otkrivanju i osvajanju Nove Andaluzije, a onda se sa nekoliko pobunjenika odmetnuo od Ortala u potrazi za drugim, obećavajućim horizontima. Nakon bekstva u Provinciju Venecuelu, suđenja za dezeterstvo i sužanjstva, te oslobađanja, izvesno vreme provodi u kolumbijskom Korou, gde uspostavlja čvrsto prijateljstvo sa Franciscom Martínezom Vegasom, svojim budućim saveznikom u osvajanju Čilea.

Nije razjašnjeno kako je potom dospeo u Novi Toledo, gde se pridružio Francisku Pizzaru kao njegov pešadijski zapovednik, izabravši tako pobedničku stranu u građanskom ratu. Kao posledica te odluke i njegovih nesumnjivih vojnih zasluga, usledila je bogata nagrada u vidu vlasništva nad rudnicima srebra u Potosi, kao i zemljišnih poseda u Čarkasu. Dodajemo i začin, nebitan za našu priču, ali zanimljiv u svakoj storiji, o njegovoj strastvenoj vezi sa vojnom udovicom po imenu Inez de Suarez, sa čijim posedima se graničilo njegovo imanje, premda ga je u Španiji uzalud čekala venčana supruga.

Nemirne prirode i vazda željan novih izazova, a ponajviše slave i moći, Valdivija odlučuje da krene u osvajanje teritorija južno od prestonice Kusko. Poduhvat je odmah proglašen nemogućim, i to sa osnovom, pošto su se ekspedicije Del Almagra i, njegovog tadašnjeg saveznika, Pizzara vratile praznih ruku sa negostoljubivog terena u kome se smenjuju pustinje, visoke snežne planine i pampas, uz česte zasede ratobornih indijanskih plemena. Za guvernera Perua, pak, Valdivijin predlog imao je izvesne prednosti i nije podrazumevao nikakve troškove, jer je bilo uobičajeno da konkvistadori sami finansiraju svoje pohode.

Kao opšte mesto u svim prošlim, sadašnjim i budućim traženjima finansijera, preskačemo mučnu i napornu priču o prikupljanju sredstava za ekspediciju, i samo pominjemo presudnu pomoć Francisca Martíneza Vegasa, ako se tako može nazvati njegova ponuda. Taj nadasve zanimljiv karatker, koji je nadmudrio nemačke bankare iz Korua, uspevši da im utaji 110 kilograma zlata (čemu je prethodila pogibija većine njegovih vojnika, njegovo ropstvo među Indijancima, ženidba ćerkom plemenskog poglavice, ali tek pošto je postao odvažan i cenjen ratnik nakon skoro tri godine ropstva), obećao je Valdiviji svoju lojalnost u predstojećoj ekspediciji, uz odredbu o partnerstvu, koje uključuje pravo na polovinu od svih osvojenih teritorija i blaga. Ovaj je, naravno, pristao.

Najzad stižemo na početak tog kratkog leta godine 1540, koje na južnoj zemljinoj hemisferi traje od januara do sredine marta. Pedro de Valdivija ulazi u ogromnu, suvu i zastrašujuću pustinju Atakama. Sa sobom vodi 105 konja od kojih je 75 andaluzijskih. S vremena na vreme, nailaze na posmrtne ostatke ljudi i životinja, od kojih većina pripada prethodnim ekspedicijama koje je vodio Almagro. Pustinja danju gori, sa temperaturama koje se penju i do 45°C, a noću se ledi na -5°C, čak i na -10°C, dok su vetrovi tako oštri i hladni, da većina tela koja se smrznu ostaju kao mumificirana godinama, zbog čega izgledaju kao živa. Ekspedicija broji i oko hiljadu Indijanaca koji nose zalihe hrane i vode, pa se sporo kreće, prelazeći dnevno tek desetinu kilometara. Poručnik Alonso de Monroj zadužen je za brigu o konjima, kao nezvanični veterinar ekspedicije, ali neki ipak umiru od iznurenosti, a jedan broj njih uspeva da odbegne u divljinu. Skoro dva meseca traje prelaženje hiljadu kilometara dugačke pustinje, a taj uspeh, ovenčan osvajanjem Santjaga nekoliko meseci kasnije, pomeriće konkvistadorsko poimanje granica mogućeg, posebno kad je reč o izdržljivosti njihovih konja.

Nepune tri godine kasnije, na scenu opet stupa Valdivijin poručnik Alonso de Monroj, koji se u međuvremenu vratio u Kusk, odakle sada brodom šalje 70 novih konja u čileansku luku Valparaíso. Reč je o nekoliko rasa koje su upravo pristigle iz Španije, među kojima su berberski konji iz Afrike, kao i takozvane radne vrste, mali konji nazvani ‘Jacas’ ili ‘Rocines’, a koje bismo mogli objediniti zajedničkim imenom Poniji. U narednih sedam godina mešanja i ukrštanja sa onim herojskim Andaluzijcima, krdo će narasti na više od pet stotina grla. Njihov dalji opstanak i razvoj obezbeđen je uspostavljanjem prve uzgajivačnice u Južnoj Americi, u vlasništvu sveštenika Rodriga Gonzáleza Marmolejoa, kao i zaslugom četrdeset dvojice odabranih uzgajivača, o kojima se, nažalost, ništa ne zna.

Marmolejo je video odličnu priliku u tome da se posveti uzgajanju životinja koje su sebi mogle da priušte samo aristorkate, zbog čega su i u Novom Svetu konji smatrani simbolom prestiža. Verovatno je dodatni motiv našao u ličnoj ambiciji, budući da ga je Valdivija imenovao sveštenikom i prvim vikarom crkve u Santjago de Čile, a možda je podlegao i nedozvoljenim strastima, pošto je ostalo zabeleženo da je upravo on podučavao Inez de Suarez čitanju i pisanju, iz čega se da zaključiti da je održavao prisan kontakt sa poznatom udovicom. Posredni dokazi o njegovom promišljenom vođenju karijere i novčanih poslova leže u činjenici da je, nakon njegove smrti, nađena zaostavština od 50.000 američkih dolara, koja se u to vreme smatrala priličnim bogatstvom.

Što se samog Valdivije tiče, narednih godina osnovao je desetine novih gradova, postajući prvi kraljevski guverner Čilea. Međutim, zlato koje ga je i podstaklo da preplovi okean, na kraju mu je došlo glave. Pojavile su se glasine o blagu u rudnicima Marga Marga u blizini Valparaisoa, a pohlepom zasenjeni doseljenici počeli su da prisiljavaju domoroce da u njima rade bez odmora, skoro bez hrane i vode, ostavljajući ih da umiru od iznurenosti pod zemljom i ne dozvoljavajući saplemenicima da ih prema običajima spale. Stoga nas ne čudi što su ubrzo izbili žestoki sukobi, koji su prerasli u veliki rat. Španci će na kraju iz njega izaći kao pobednici, ali bez svog vođe, kome će se Mapuče surovo osvetiti za njegove zločine.

Kad je reč o konjima, iz andaluzijske rase će mutacijama tokom narednih stoleća biti stvorena nova vrsta – čileanski Koralelo. Ta vrsta niža je od svojih predaka, pokretljivija je i brža, a njena dlaka i griva menjaju se shodno godišnjim dobima, pa tako zimi imaju dugu i gustu grivu i rep, koji se leti znatno stanjuju. Zahvaljujući tome što su uspešno održali svoje prvobitne odlike, mutirajući tek koliko je bilo neophodno sa genetskog stanovišta održanja vrste, Koralerosi su postali uzor svim ostalim rasama konja na teritoriji Južne Amerike, uključujući i njihove argentinske susede Kriolce.

 

3.

Zadržaćemo se na početku 1550-tih, kada Mapuče ratnici, koji su se nalazili u službi konkvistadora, dobijaju pravo da jašu konje. Od dolaska Kolumba 1492, španski administratori bojali su se moguće pobune domorodaca ukoliko ovi nabave konje. Zbog toga su u svakom gradu i na svakoj hacijendi važile zabrane o njihovoj prodaji Indijancima. I pored toga, neki konji su sami odbegli, a neke su uspeli da ukradu preduzimljivi domoroci koji su službovali na imanjima belaca, pomažući im u dresuri.

Iako istorijski neminovan, proces indijanskog osvajanja konja sigurno bi potrajao decenijama, da sudbinska karta nije pala na izvesnog Leftaru-a, čije ime na jeziku Mapuče Indijanaca znači ‘brzi soko’. Taj momak, gotovo još uvek dečak, bio je predodređen za velika dela kojima će se zauvek proslaviti, postajući simbol indijanske nepokolebljivosti i slobode.

Leftaru je imao jedanaest godina kada je Pedro de Valdivija napao njegovo selo u blizini budućeg grada Koncepcion. Skloni smo da verujemo u najsuroviju verziju tog događaja, po kojoj je Valdivija naredio da se svim odraslim muškarcima i ženama u plemenu iseku stopala, kako bi se sprečilo da prate konkvistadore i organizuju otpor. Istina ili ne, tek, Dolina odesečenih stopala i danas postoji pod tim imenom. Dečak je poveden u ropstvo, a verovatno su njegova mladost i lepota bili zaslužni za to što je postao yanacona – izraz koji je označavao domoroce u službi visokih plemića. Naime, savremenici opisuju Lautara kao dežmekastog, s prodornim crnim očima, robusnim tijelom i okruglim licem, ali prijatnog izgleda. Kako je Špancima bilo teško da izgovore njegovo pravo ime, prekršten je u Felipe-a Lautaro-a, i pod tim imenom počeo je da služi lično Valdiviji.

Među Lautarovim dužnostima bilo je i sedlanje konja, briga o oružju i oklopu, a kako je s vremenom sticao sve veće poverenje kod svog gospodara, tako je dobijao odgovornije zadatke. Uskoro mu je bilo dozvoljeno da jaše konje i da prisustvuje njihovom treniranju, a kasnije i da ih sam obučava. Izvori to ne navode, ali možemo pretpostaviti da je Lautaro bio obdaren velikom inteligencijom, kao i da je gajio strastvenu mržnju prema Špancima, a posebno prema Valdiviji. Znamo da je lukavo sklopio prijateljstvo sa jednim od njegovih glavnih kapetana, nagovorivši ga da ga obuči upotrebi oružja i konjičkoj taktici. Takođe, založio se kod Valdivije za to da i ostali yanaconi dobiju pravo da jašu konje, kako bi bili efikasniji u osvajačkim pohodima, u kojima su pratili Špance kao nosači i pomoćnici.

Godine 1550, kao štitonoša guvernera Valdivija, Lautaro učestvuje u svojoj prvoj bici, nazvanoj Andalien, koja se odigrala na reci Biobio, u neposrednoj blizini njegovog rodnog sela. Sukob je počeo napadom Mapučea na konjima, zbog čega su Španci bili iznenađeni i jedva su ih odbili, da bi ih na kraju pobedili samo zahvaljujući nadmoći svog oružja. Pokušavamo da zamislimo kolika snaga volje je bila potrebna mladom Lautaru da ne oda svoja stvarna osećanja pred konkvistadorima koji su zarobili oko 400 Indijanaca, od kojih su većinu pobili u masakru, a desetak njih poštedeli, odsekavši im uši, noseve i ruke, te ih pustivši da budu pretnja ostalima. Ako ne pre, najkasnije tada morala je sazreti njegova odluka o velikom budućem ustanku, u koji će povesti svoj narod.

I već sledeće, 1551. godine, iskoristivši pogodan trenutak, Lautaro beži iz Valdivijine pratnje. U poemi „La Aurikana“, Alonso de Erkilja opisuje mladog ratnika na leđima konja, kako napušta logor u galopu, vodeći sa sobom desetinu grla. Već navikli da ga gledaju kako jaše i trenira njihove životinje, Španci ga ne zaustavljaju.

U narednim mesecima, Lautaro podučava Mapučee veštini jahanja i dresuri, kojima Indijanci toliko dobro ovladavaju, da uskoro počinju da koriste konje kao prirodni produžetak svojih tela za borbu – o čemu će posvedočiti sami Španci u svojim zapisima iz tog vremena. Istovremeno, zadobio je poverenje lonkosa, koji su predvodili združena indijanska plemena, da preuzme vođstvo nad domorodačkim ratnicima.

Vrlo je izvesno da prve bitke u Arauškom ratu, koji je započeo još 1536. i trajao do 1772, ne bi imale isti ishod bez Mapuče konjice. Naši četvoronožni junaci, među kojima sada najviše ima Kriola – što je zajednički naziv za sve prvorođene na Terra Nueva, podjednako životinje kao i ljude, omogućili su Indijancima da budu brzi i ubojiti, kao i Španci.

Vođeni Lautarom, koji se otkriva kao genijalni strateg i izvanredan lider, Indijanci upadaju u utvrđenje Tukapel i postavljaju zasedu guvernerovim snagama, za koje je Lautar procenio da će pokušati da preotmu tvrđavu. To se i dešava na Božić 1553. godine: potcenivši svoje protivnike, Španci jurišaju sa smanjenim ljudstvom, ali umesto pobede, upadaju u zamku. Shvativši da su poraženi, Valdivija i njegov sveštenik beže na svojim najboljim konjima, a za njima galopira lično Lautar, u strašnom osvetničkom gnevu. Kako jašu na bolje utreniranim i bržim životinjama, begunci mu izmiču, ali tada se dešava da se dva konja pobiju, što zadržava jahače dovoljno dugo, dok ih ne sustignu njihovi progonitelji.

Mnogo je pitanja u vezi sa tim događajem, u kome su upravo konji odlučili o životima svojih gospodara. Šta ih je to uznemirilo i da li su se potukli sami od sebe? Kako su tako iskusni jahači mogli da izgube kontrolu nad njima, i to u odsudnom trenutku? Da li je Valdivija jahao istog konja kog i dve godine ranije, dok je Lautaro brinuo o njemu? Da li je Mapuče vođa, videvši da mu krvnici utiču, možda pribegao nekoj tajnoj komandi kojoj je ranije obučio konja? Nekom visokom prodornom zvižduku na koji se životinja zaustavila, a zatim pokušala da spreči i drugu životinju u daljem begu? Prostora za domišljanje ima onoliko koliko mašta pripovedača može da zamisli.

Ali vratimo se činjenicama. Valdivija i njegov pomoćnik, sveštenik, uhvaćeni su i sprema im se užasna osveta. Prema jednom od pisanih svedočenja, guverner nudi Lautaru nezavisnost svih teritorija Mapuče Indijanaca, sa kojih bi se španska vojska zauvek povukla, kao i dar u vidu velikih stada goveda i konja, u zamenu za svoj i sveštenikov život. Ponuda je bila primamljiva i vredna razmatranja, ali ostrašćeni mladić odbacio ju je bez savetovanja sa saplemenicima. Odsekao je Valdiviji ruke do lakata, ispekao ih na vatri i zatim ih pojeo, otkidajući komad po komad mesa pred zarobljenikovim očima, pre nego što ga je ubio. Prema ritualnim običajima, Valdiviji su potom razbili lobanju, izvadili mu mozak i pojeli ga, dok je njegova lobanja služila kao pehar iz kog su ratnici ispijali njegovu krv tokom pobedničkog plesa te noći.

Na stranu okrutnosti obeju sukobljenih strana, ali u istoriji ratovanja, bitka kod Tukapelea ostaje upamćena kao prva bitka na otvorenom terenu koju su Španci izgubili, a Indijanci dobili zahvaljujući novom načinu borbe koju je uveo Lautar. Njegova metoda oslanjala se u velikoj meri na dobro utreniranu konjicu, što će biti korišćeno u svim narednim bitkama.

A pre nego što završimo i ovo poglavlje, ostaje nam još da pomenemo da je Lautar poginuo 1557. godine, u bici kod Matakvitoa.

 

4.

U velikom, takoreći konjskom skoku preskačemo vekove, tokom kojih su ove životinje preplavile južnoamerički kontinet, prilagođavajući se novim uslovima života i, manje-više, formirajući dva glavna rasna tipa shodno njihovoj nameni: radni konj, na imanjima gaučosa, i jahaći, u vlasništvu indijanskih plemena, koji se koristi u ratovima, ali i za jelo, kao delikates. Iz tog vremena izdvajamo i jedan jezički kuriozitet koji slikovito dočarava prestižni status gaučosa, čiji su konji nazivani Pingo, prema reči koja označava penis.

Zaustavljamo se na početku 19. veka, u vreme moćnog čileanskog veleposednika Pedra de las Cuevasa, koji na svojoj farmi El Parral de Doñihue gaji stotine grla i planski ih ukršta. Taj čovek, koji će postati jedan od najvećih i najpoznatijih uzgajivača čileanske rase konja, samouk je u zootehničkom znanju. Učio je od svog oca u porodičnoj uzgajivačnici kriolskih konja, koja vuče svoje slavne početke još iz vremena dolaska prvih Španaca. Tako su se, sa jedne strane, stekli tradicija i plemenita krv, a na drugoj ideal drevnog i mitskog ‘zaštitnika imanja’ ka kome je dečak težio. Možemo da zamislimo kolika je morala biti Pedrova ljubav prema plemenitim životinjama, kada nije odustao ni nakon što je ostao bez nekoliko prstiju desne šake, koje su mu odgrizle dok ih je trenirao. Zbog tog patrljka koji mu je ostao, njegovi prijatelji nadenuće mu nadimak ‘Mancho Cuevas’ (u slobodnom prevodu: Pega Pećinac), i ne sluteći da će to postati prepoznatljivo ime za porodicu rasnih konja sa njegovog imanja.

Svestan višestruke korisnosti ovih životinja, Kuevas sprovodi u delo svoju viziju o tri rasna tipa.

Prvi od njih trebalo je da udovolji potrebi bogatih vlasnika ergela za takmičarskim konjima. I sam Pedro bio je ostrašćeni trkač, koji je na jednoj od najvećih hacijendi u dolini Rancuagve organizovao trke, mnogo pre pojave čileanskog rodea. Konj kojeg je želeo da dobije morao je da bude brz i okretan, sa dobrim temperamentom, inteligentan i plemenit. Strastveno se posvetio izdvajanju najboljeg fenotipa, dok nakon mnogo ukrštanja najzad nije oždrebljen idealan Kančero ili brzotrkač. Mladunče, koje je rođenjem bilo predodređeno za pobednika, ždrebe koje je moglo da stane uz rame sa engleskim trkaćim konjima, nazvao je El Caldeado. Malo je reći da ga je Pedro obožavao uprkos njegovoj nesavršenoj morfologiji i neskladnom telu – prijatelji su ga često zaticali kako onom zdravom rukom miluje njegove snažne sapi i kratki, zdepasti vrat, glasno se diveći njegovoj moćnoj muskulaturi, a posebno okretnoj prirodi, udruženoj sa poslušnošću i bespogovornom krotkošću. Ako je Pedro ikada podlegao taštini, to je bilo samo u prisustvu njegovog omiljenog konja, kojeg je smatrao svojim remek-delom.

Genijalni uzgajivač, kog se sad već usuđujemo da nazovemo genetičarem, stvorio je i drugog člana porodice Pećinaca, rasu Koredor, što znači ‘džoger’, ili ljamativo – upadljivi. I on je bio namenjen bogatoj aristokratskoj klasi, gradskom jahanju, šetnjama u okolini i pokazivanju u luksuznim zapregama, rečju, ‘konj gospode iz Santjago de Čilea’ – kako je opisan u jednom zapisu iz 1850. godine. Što se tiče njegovog izgleda, bio je mnogo grublji i deblji, mišićave građe i okruglih oblika, a svojom visinom od 155 do 165 centimetara mnogo bliži svojim evropskim praprecima, nego niskim koraleosima. Ako bismo pak pitali Pedra, džoger ni približno nije mogao da se meri sa njegovim mezimcem, rodonačelnikom brzotrkača.

Još manje je to mogao treći tip koji je stvorio, a koji će nastaviti tradiciju čileanskih radnih konja, poznatih kao Koralero. Savršen za rad u polju, bilo u zatvorenim rudnicima ili na otvorenim imanjima, kao i takmičenjima u rodeu, ovaj konj ustoličiće se kao najdominantnija rasa, na koju će se u potonjim vremenima ugledati i argentinski Kriolosi.

Bez obzira na njegovu pristrasnost i veću naklonost prema određenom tipu, ili ljubimcima koje je svakako morao imati i među drugim rasama, Pedro de las Cuevas smatrao je svoje konje neprocenljivima. Prodavao ih je samo najvećim bogatašima, dok je na drugoj strani poklanjao grla svojim prijateljima i odabranim uzgajivačima. Ostalo je svedočenje i o njegovom velikom rodoljublju, koje se posebno iskazalo tokom Rata za nezavisnost, kada je čileansku vojsku opremio sa nekoliko desetina grla, zbog čega je bio predstavljen i samom generalu Joséu Miguelu Carreri, tadašnjem predsedniku. Tom prilikom, jedan od takozvanih ‘očeva domovine Čile’, kako su nazvani najveći borci za nezavisnost od španske monarhije, navodno je, u Pedrovu čast, izgovorio sledeće: „Bože, Pedro, da li će ti se Čile ikad odužiti za sve što činiš za sveti cilj koji branimo!“

Nakon smrti Pedra de las Cuevasa, njegov sin Jose, znatno manje zainteresovan da nastavi plemenitu misiju svog oca, zadržao je oko sto pedeset najboljih grla, a ostalo je dao na aukciju. Većina aukcionara bili su uzgajivači iz centralnog Čilea, koji će trideset godina kasnije, godine 1893, otvoriti registar čistokrvnih čileanskih konja. Nećemo propustiti priliku da naglasimo kako je, na taj način, Koralero postao najstarija registrovana rasa u Južnoj i Severnoj Americi, u vreme kada u potonjoj nije ni postojala svest o takvoj potrebi.

Iako se u jednom trenutku činilo da će Novo doba sa svojim epohalnim pronalascima nadalje galopirati samo metaforički, u opštu mehanizaciju, potom i automatizaciju, potiskujući značaj konja i potrebu za njima, naše četvoronožne junake spasla je – moda. Pomama za konjskim takmičenjima i čileanski rodeo, sa pravilima da samo čistokrvni Koralelosi mogu učestvovati u tim nadmetanjima, doprineli su da se nakon četiri stotine godina njihova rasa najzad konsoliduje.

Kad je reč o zahvalnosti dnašnje države Čilea rodoljubu i uzgajivaču Pedru de las Cuevasu, navodimo podatak da jedna varoš južno od Santjaga nosi ime Lo de Cuevas, mada ju je malo teže naći na mapi, a ni na Vikipediji ne postoji kao odrednica.

 

5.

Početkom 20. veka, sudbina argentinskih Kriola deluje još beznadežnije nego njihove daleke sabraće u geografski mnogo nepristupačnijem, skoro izolovanom Čileu. Nakon otvaranja zemlje, iz Evrope počinju da se uvoze druge rase sa kojima se Krioli ukrštaju radi poboljšanja njihovog fenotipa, a nove generacije konja koje tako nastaju, iako su brže i okretnije, pokazuju se kao neotpornije na umor i ekstremne uslove u argentinskom pampasu. Činilo se da će ljudska nepromišljenost i pomodarstvo u podražavanju Starog Sveta zauvek upropastiti ona četiri stoleća evolucije.

Na tom talasu sveopšte evropeizacije, godine 1917. u Buenos Ajres stiže Švajcarac Aimé Felix Tschiffely, kako bi predavao na koledžu St. George u Quilmesu. Tek su mu dvadeset dve godine, a već je promenio brojne poslove tokom svojih učiteljskih studija u Londonu, zarađujući, između ostalog, i kao rvač na takmičenjima – detalj u biografiji koji nam otkriva odlučnu prirodu borca, uz, takođe zabeleženu, činjenicu da je bio revnosni student i strastveni čitalac. Stoga, sa priličnom sigurnošću možemo da pretpostavimo da ga je u Južnu Ameriku odvela želja za avanturom, jer ga vidimo kako, po dolasku u Argentinu, često putuje kroz nepregledni pampas, odsedajući na estancijama gaučosa.

Nedugo pošto je naučio da jaše, Tschiffely odlučuje da se upusti u avanturu na koju se niko pre njega nije odvažio – putovanje konjima od Buenos Ajresa do Njujorka, u dužini od 10.000 milja, odnosno 21.500 kilometara. Svako pri zdravoj pameti znao je da je to neizvodljivo; stručnjaci raznih profila slagali su se u svojim izjavama da je takav pohod nemoguć i apsurdan, otvoreno ga ismevajući i nazivajući ga ludim i samoubilačkim Don Kihotom na matorim kljusima.

Ali opšte je poznato da oni koji pomeraju granice mogućeg ne haju za tuđa mišljenja, jer u suprotnom nikada ne bi ni istupili iz svoje zone konfora. Aimé Felix Tschiffely verovao je u sebe, a ništa manje važna nije bila ni njegova vera u dva kreolska konja, šesnaestogodišnju kobilu i petnaestogodišnjeg pastuva, po imenu Manča, što na španskom znači Pegava, i Gato, odnosno Mačak. Oba primerka bili su direktni potomci onih andaluzijskih konja sa broda Pedra de Mendoze, koji su se u 16. veku iskrcali u Argentinu. Pitanje koje se ovde verovatno nameće mnogim čitaocima je: ‘Kako to možemo da znamo?’

U potrazi za tim odgovorom, načas napuštamo Tschiffely-ja, da bismo upoznali Emilija Solaneta, doktora veterinarske medicine, koji u vreme Švajcarčevog dolaska u Buenos Ajres predano radi na oporavku kriolskog konja naučnom selekcijom. Godine 1918, po uzoru na čileanske kolege, argentinski uzgajivači stvorili su registar čistokrvnih Kriolosa, a jedan od najrigoroznijih testova za njihovu selekciju odnosio se na izdržljivost konja. Tako su Manča i Gato, koji su bili odvojeni iz divljeg krda u indijasnkoj Patagoniji, čistokrvnost svoje rase morali da dokažu prelazeći više od hiljadu i po kilometara do estancije kojom je upravljao doktor Solanet. Nijedan konj nikada nije vidio grad, kuće, automobile ili staju. A kada su pred njih stavljeni bujna lucerka i zob, oni su ih potpuno zanemarili, proždirući sa slašću običnu suvu slamu, koja im je bila položena za spavanje, zapisaće kasnije Tschiffely, osvrćući se na uslov po kome su konji smeli da jedu samo ono što usput nađu.

Ne znamo skoro ništa o prirodi odnosa ova dva čoveka, ali iz onoga što je doprlo do nas, dopuštamo sebi pretpostavku da je Solanet bio taj koji je podstakao Tschiffelyja na ludu ideju o jahanju dugom 10.000 milja. Mladić je bio željan pustolovina, a pojavio se u Solanetovom životu upravo u trenutku njegovih najžešćih sukoba sa Enrique-om Crott-om, takođe veterinarom i uglednim članom tek osnovanog Udruženja uzgajivača konja. Njih dvojica bezmalo su vodili rat oko toga koji tip Kriola će biti proglašen rasnim idealom – srednjoazijski, po ugledu na čileanske Koralerose, što je Solanet zagovarao, ili pak afrički, koji je smatran elegantnijim.

Znajući to, više nije teško zamisliti neobavezni razgovor između mladog nastavnika i uglednog doktora, tokom obilaska neke buenosajriške ergele.

„Na ovakvom konju, dragi moj prijatelju, možete preći 10.000 milja, a da se ne umorite ni vi ni on!“, mogla je da bude rečenica koju je izgovorio doktor Solanet, beskompromisno uveren u ispravnost svojih tvrdnji o nadmoći Koralera.

Kao dobar matematičar i geograf, Tschiffely je u glavi lako projektovao tu razdaljinu. „Tvrdite da bi iz Buenos Ajresa moglo da se stigne na Menhetn jašući jednu od ovih životinja?“, upitao je doktora.

„Smeo bih se opkladiti u to“, odgovorio je Solanet. „Ali najmanje dva konja bila bi neophodna za takav pohod.“

Sve ostalo je istorija.

Tschiffelyja nije brinulo to što je tek naučio da jaše, kao ni to što su njegovi konji bili poludivlji. Ostala je zabeležena njegova izjava u kojoj sažima iskustvo svih prošlih i budućih avanturista, pri čemu pod avanturistima mislimo i na sve one koji se usude da krenu u ostvarenje svog sna:

Na kraju je trebalo učiniti samo jedno: skupiti hrabrost, zapaliti sve mostove iza sebe i započeti novi život, bez obzira kuda bi to moglo da me odvede. Uveren sam da onaj ko nije živeo opasno, nikada nije probao so života – jednoga dana odlučio sam da se upustim, reči su koje potpisuje i vaš pripovedač.

Tschiffely je krenuo na put marta 1925, a na cilj je stigao tri godine kasnije. Tokom tog putovanja, trio je preživeo temperaturne oscilacije od +52°C do -18°C, popeo se na 5.900 metara nadmorske visine, prešao Atakama pustinju i probijao se kroz džungle Amazonije, jašući prosečno 46 kilometara dnevno.

Nakon uspeha misije, priču o njihovoj istorijskoj avanturi objavila je „Nacionalna Geografija“, a 1933. izašao je i putopis „Tschiffelyjevo jahanje“, koji ne samo što je najprodavanija knjiga ikada o nekom dugoprugaškom jahanju, nego predstavlja i jedan od najkompletnijih opisa kriolskih konja, počev od njihovog fizičkog izgleda, preko karakternih osobina, do svojevrsne psihološke studije o tim životinjama.

Čitajući odabrane odlomke, ne možemo da se otmemo utisku da je Tschiffely, u početku, bio pomalo razočaran izgledom Kriola. Iako sa svojim čvrstim nogama, kratkim debelim vratovima i rimskim nosevima nimalo nisu zgodni, štaviše, udaljeni su od ideala engleskog ‘show hunter’ konja koliko Severni pol od Južnog, spreman sam da tvrdim da nijedna druga rasa na svetu nema sposobnost Criolloa za tako kontinuiran naporan rad, pisao je kasnije, evocirajući svoj prvi susret sa njima.

Kad je reč o njihovom karakteru, Manču je opisao kao divljakušu, koja će napasti i udariti svakoga ko je dovoljno glup da joj se približi, dok je Gato za nijansu manje ratoboran.

Ali među njima se vrlo brzo razvilo poverenje i čvrsto prijateljstvo: Kad je otkrio da ritanje i sav njegov repertoar gadnih trikova za izbacivanje jahača iz sedla ne uspeva, Gato se predao svojoj sudbini i stvari uzeo filosofski. Od njih dvoje, on je bio spremniji da sa nekim brutalnim jahačem na leđima jaše dok ne padne mrtav. Oči su mu imale detinjasti, sanjarski izgled. Takođe je posedovao redak instinkt za izbegavanje močvara, živog peska i smrtonosnih rupa u blatu… Manča je, pak, uvek bila budan, izvrstan čuvar, toliko nepoverljiva prema strancima, da nikome drugom osim meni nije dozvoljavala da je osedla ili jaše. Preuzela je dominaciju nad Gatoom, koji se nikada nije suprotstavio njenom šefovanju. Imala je vatrene oči, kojima je neprestano skenirala horizont. Uvek je manje jela od Gatoa.

S vremenom, konji su toliko zavoleli Tschiffelyja, da više nikada nije morao ni da ih vezuje. Ako bi spavao u nekoj usamljenoj kolibi, jednostavno bi ih noću otpustio, dobro znajući da nikad neće otići dalje od nekoliko metara i da će ga rano ujutro čekati da ga pozdrave prijateljskim rzanjem.

Nakon povratka u Buenos Ajres, Manča i Gato predati su doktoru Solanetu, na čijem imanju su živeli do svoje smrti, doživevši duboku starost od 36, odnosno 40 godina. U međuvremenu, Solaner je čvrsto preuzeo kontorlu nad Udruženjem uzgajivača i, oslanjajući se na sada neoborivi dokaz o rasnoj superiornosti azijskog tipa Koriola, postavio je novi cilj, sa konjima kraćih nogu i kompaktnije građe, koji oponašaju čileanski ideal kome se toliko divio. Da bi se to postiglo, godine 1938. ubijeno je 70% registrovanih Kriolosa, zbog toga što nisu posedovali fenotip kojem je težio sa svojim sledbenicima.

Mančo i Gato postali su slavni još tokom trajanja ekspedicije. Svojim podvigom su, i nehotice, uticali na ustanovljenje glavnog kriterijuma u budućem odabiranju čistokrvnih argentinskih konja, koji se naziva La Marcha, ili Marš, i održava se svake godine krajem marta. Tokom tog takmičenja, konji prelaze razdaljinu od 750 kilometara, u 15 dana, odnosno etapa, noseći najmanje 110 kilograma tereta, a hrane se isključivo onim što nađu duž puta. U obrazloženju organizatora, piše da je cilj ove trke podražavanje tradicionalnih radnih uslova s kojima se Kriolo susreće u svakodnevnom radu na južnoameričkim rančevima.

Ne znamo šta bi njih dvoje, a ni Tschiffely rekli na sve to.

Kad je o potonjem reč, nakon uspešne ekspedicije, postavši svetski poznat i do danas priznat kao jahač u najveličanstvenijoj avanturi ikada, vratio se u London sa svojom suprugom, gde je nastavio da živi i radi kao pisac. Godine 1937. ponovo je otputovao u Južnu Ameriku i, ovog puta kolima, napravio turu do krajnjeg juga Patagonije, gde su još uvek živela indijanska plemena. Umro je 1954, a njegova istorijska avantura inspirisala je mnoge, ne samo jahače, da slede rutu kojom je prošao, nastavljajući čak i dalje na sever, sve do Aljaske.

 

UMESTO EPILOGA

Otkako je prvi put otkrio malu ergelu kriolskih konja u blizini mesta na kome privremeno živi, pripovedač ove storije često prošeta do nje. Ode do ograde i postoji tamo neko vreme gledajući ih na ispaši, a ponekad im i priđe hraneći ih jabukama ili šargarepama koje je namenski poneo za njih, te ih obazrivo pomazi. Sada, kada zna toliko toga o njima, ne gleda ih ni kao ružne, ni kao lepe, već u tim konjima vidi samo vrstu koja je uspešno preživela četiristo godina ljudskog prisustva. A to je više nego dovoljno da im se divi.

Subscribe
Notify of
guest
49 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Katarina
Katarina
3 years ago

Smeška o čemu god da pišeš, pišeš tako da nije moguće prekinuti čitanje dok se ne dodje do kraja a kad se stigne na kraj onda ti bude žao što nema još 😍 hvala ti na svemu i nek te sreća prati 😘

Jezdimir
Jezdimir
3 years ago

“Sada, kada zna toliko toga o njima, ne gleda ih ni kao ružne, ni kao lepe, već u tim konjima vidi samo vrstu koja je uspešno preživela četiristo godina ljudskog prisustva. A to je više nego dovoljno da im se divi.”…
Odavno ne pročitaj ništa ljepše i tačnije… Preživjeti ljudsko prisustvo, herojski je čin 🙂

Sneška, pratimo te… i po malo zavidimo… Želim ti mnogo sreće i vidimo se na promociji tvoje knjige… jednom… u Sarajevu.

tamdundo
tamdundo
3 years ago

♥️♥️♥️♥️divna priča♥️♥️

Vatroslav
Vatroslav
3 years ago

Čestitam vam, draga Snežana, na sjajnom tekstu koje je istovremeno i ležerno i ozbiljno štivo i zapravo je plod vašeg dobro obavljenog istraživanja. Gotovo da je šteta što u svim krajevima sveta nikada ne ostajete duže na jednom mestu da nam ispričate još ovakvih pričica o lokalnim zanimljivostima. Želim vam ugodan nastavak boravka u Patagoniji i skori izlazak iz izolacije (koji, izgleda, nije baš verovatan). Tešite se da ste pobegli od beogradskog ludila gde epidemija uzima sve više žrtava a policija bezdušno i ciljano prebija mlade ljude koji protestuju, posebnu decu istaknutih opozicionara i novinare preostalih nezavisnih medija. 

Vesna Vider
Vesna Vider
3 years ago

Draga Snežana, uvek nas iznenadite nečim novim. Priča je vrlo zanimljiva i poučna. Čovek bez prirode i njene snage ne može. Hvala!

LazaTwin
LazaTwin
3 years ago

Bas ste se potrudili oko pisanja, svaka cast! Uzivao sam posebno citajuci o Svajcarcu i njegovom podvigu, za koji moram da priznam, do sada nisam cuo.
Vidim da Vas u komentarima porede sa Svajcarcem, a meni pade na pamet da cete mozda putovanje nastaviti sa konjem umesto biciklom 😃😉

LazaTwin
LazaTwin
3 years ago
Reply to  snezana

Vidim po komentarima da nisam jedini koji pojma nema o tome sta ne valja za diskus herniju 😃

LazaTwin
LazaTwin
3 years ago
Reply to  snezana

Da, jasno mi je. Verujem da uživo ti konji izgledaju primamljivo da se bar tuda malo uzjašu ali treba izbegavati rizike koji su bespotrebni, pogotovo sad.

slavica@medakovic.in.rs
slavica@medakovic.in.rs
3 years ago

Događanja od pet vekova,nama priča u pet poglavlja.Poslednje je najlepše,izaziva nam i bliske asocijacije,a treće je bez sumnje najdramatičnije.Priča o Leftaru/Leutaru/ me ostavila u blagom šoku jer se dešava u rasponu od sedam godina,od kojih se najsurovija dramaturgija odvija u periodu “dečakovih” jedanaest ,dvanaest i trinaest godina,a pogibija u osamnaestoj.Nekako mislim da je priča kroz usmena predanja i kasnije zapise iz nekog razloga pretrpela određene izmene ili taj deo nisam dobro razumela.Bilo kako bilo, jasno se vidi da sva ljudska nevolja izvire iz pohlepe,a da su genijalnost i ludilo,hrabrost i surovost tesno isprepleteni kroz smenu osećaja moći i nemoći u… Read more »

Maja Radičević Cakić
Maja Radičević Cakić
3 years ago

Sad pročitah i komentare – toliko istomišljenika, pa mi drago.

Voja
Voja
3 years ago

Prelepa priča. Uživali smo. Predivan poklon tvojim pratiocima. Koliko si samo truda uložila, svaka čast ❤️❤️

Jugoslav
Jugoslav
3 years ago

Snežana, hvala ti na ovako lepim tekstovima. Pregršt likova, konja, istorije i potpuno novih saznanja za mene. Imam veliko poštovanje za tebe. Ostaj mi zdravo.

Slobodan
Slobodan
3 years ago

VAU, procitao sam u jednom dahu

Jasminka
Jasminka
3 years ago

Odlična priča, vrlo zanimljiva i poučna.

cerevican
cerevican
3 years ago

poredjenje se nameće….a čitanjem mi vodjeni ….da su Sneža i g Tschiffely ……kao rod rodjeni

slavica baclija
slavica baclija
3 years ago

Uživala sam čitajući

ljiljana.svetlo
ljiljana.svetlo
3 years ago

Predivna priča, da li imaš želju da naučiš da jašeš?

Maja Radičević Cakić
Maja Radičević Cakić
3 years ago

Pročitano u jednom dahu!

Zoran LeoZoki
Zoran LeoZoki
3 years ago

Hvala pripovedaču ove storije. Vratili ste mi misli u vreme kada sam prvi put, kao dečak, u Bosni jahao brdskog konjića. Oživele su slike i makar za kratko vreme povezao sam čuvene Kriolose i njihovu bosansku braću. Skromnih potreba, vredni, izdržljivi i ćudljivi na posebno simpatičan način. Pozdrav, sve najbolje do neke nove storije.

Ranka
Ranka
3 years ago

Sjajno! I – koliko istrazivanja! Svaka cast.

Mikele
Mikele
3 years ago

Svaka čast!!! Uživao sam. Pa ti si prava istražiteljica. Ovo bi se moralo štampati.

vema
vema
3 years ago

Fascinantna priča koja me je ostavila bez daha Toliko divnih podataka koji obuhvataju tako dug period. Vešto uklopljena a da ni za trenutak nije dugačka ni razvučena, baš kako treba. Hvala ti na tome. Obožavam konje i Bog mi dade mogućnost da na konju obidjem Petru u Jordanu. Ali to je bio miran arapski konj. Sa naših prostora veliki avanturista i putopisac Željko Molnar išao je putevima Aleksandra Velikog na konju. Čile i njena istorija za nas je velika nepoznanica.Drago mi je da nam možeš proširiti vidike. Hvala ti još jednom. .

vema
vema
3 years ago
Reply to  snezana

Ja sam posetila Petru 1989 godine, tada se još moglo ići u obilazak na konju. Sada je sve očišćeno i ide se peške Mala ispravka nije Želko Molnar već Malnar. Na njegovu žalost putevima Aleksandra Velikog na konju stigao je samo do Jordana, To je bilo 1991 godine kada su ga dogadjaji na ovim prostorima vratili u Zagreb.Još jednom da ti se zahvalim na fantastičnoj priči i na velikom trudu da pronadješ podatke o španskim osvajačima i borbi koju su imal tadašnjii stanovnici Čilea u stvaranju države,.i saznanjima o tim plemenitim životinjama. O neverovatnom podvigu Tschiffeljjevom o kome nismo ništa… Read more »

HJasna
HJasna
3 years ago

Draga Snežana, nekako sam odgadjala čitanje ove poslastice, za dan kada budem imala dovoljno vremena. Vredelo je! Zaista zanimljiva priča, puna dinamike, preokreta i istorije nama dalekog dela sveta. U svakoj Vašoj priči kao da skinem jedan veo sa Čilea, koji mi postaje sve bliži i draži. Sa nestrpljenjem očekujem još takvih delova ove zanimljive i nedokučive slagalice, koju čine Vaša putovanja. Budite zdravi i raspoloženi!

JovanaIv23
JovanaIv23
3 years ago

Fenomenalne priče! Mada, više mi se dopadaju vaši ostali tekstovi. Ovaj je kao iz neke knjige za istoriju. Ali svakako je lep.

vladetaub
vladetaub
3 years ago

Da li je u diskusiji dozvoljeno iznositi lično viđenje političke situacije?

Natasa Rodic
Natasa Rodic
3 years ago

Nesto ne shvatam, krenuo je na put 1935. Put trajao tri godine, nakon uspeha misije i clanka u Nac.geografiji pojavio se i putopis1933., 1937.posle Londona i pisanja knjiga vratio se u J.Ameriku. Da nije greska u tekstu?

Ivana
Ivana
3 years ago

Sjajna prica hvala ti puno sto delis sa nama mnoge price iz tog kraja Mislim da ces jos puno prica pronaci i preneti nam , posto je juzna Amerika zaista nesto posebno . Prica o konjima je vec druga prica o zivotinjama prijateljima i bas me je obradovala kao i prica o Pacu , nadam se da je on dobro i da uziva sa novom porodicom ……. budi zdrava i vesela i neka te sunce prati

vladetaub
vladetaub
3 years ago

Pitanje se odnosilo na post Vatroslava.

49
0
Would love your thoughts, please comment.x