Amerika

Skvo Koja Luta

28.05.2023 | 13 komentara
Grad se zove Kingman, kraljevski grad na Ruti 66. Upala sam u bajku Kraljević i prosjak. Presvlačim ulogu na ulazu u naselje, iza pogleda vozača i putnika u vozilima. Čista košulja i bermude kao kraljevska odežda. Ali Amerika ne pita za juče i odakle. Danas i ovde mogu da budem ko god poželim. Sve dok plaćam, ili dok to neko drugi čini za mene. Francuz Etijan nije te sreće. Amerika je sumnjičava prema tamnoputim muškarcima sa bradama. Sumnja je eufemizam za rasizam i strah od beskućnika. Prvi se krije, dok nevoljnike nacija otvoreno prezire. Gubitništvo je Damoklov mač nad glavama Amerikanaca. Presečene karijere i životi premnogo puta po glavi stanovnika. Svako zna neku žrtvu i zato ne želi da ga podsećaju. Najbolje je da nestanu, čim prestanu da budu. Etijan i ja stojimo ispod džinovske kopije saobraćajnog znaka za obeležavanje puteva. Na vrhu kruna, a u njoj broj 66. Dovršite niz, dođavola. Etijan neće da se slika, ali hoće da bude moj fotograf. Prvi drug po pedalama kog srećem na američkim putevima. Eksiramo naprstak razgovora s nogu, u prolazu.

Američki zagrljaj

02.05.2023 | 10 komentara
I sami se žale na skupoću. Na politiku Bajdenove vlade. Na nepravdu koja je učinjena Trampu, a on je toliko toga dobrog uradio i za Ameriku i svet. Nije pokrenuo nijedan rat. Rukovao se sa svakim predsednikom, čak i onim ludakom u Koreji. Hteo je da zaštiti Ameriku i skoro je bio završio zid prema Meksiku koji su sad uništili. Sada izbeglice slobodno prelaze granicu, a Tamarisk nije daleko od nje. Boje se Kine, ali ne kao ekonomske sile, već zbog njenog komunizma. Na pomen te reči, pada mi na pamet prva rečenica iz Marksovog Manifesta Komunističke partije: „Bauk kruži svetom, bauk komunizma“. Jasno mi je da su njih dvoje prosečni Amerikanci iz više ili visoke srednje klase i da dobar deo njihovih sunarodnika deli ista osećanja. Pomalo mi je i smešno koliko se boje toga, kao da govore o nekoj smrtnoj epidemiji. Sa te teme, skačemo na NLO. Ne znam da li postoji narod koji više priča o vanzemaljcima od Amerikanaca. Ovo dvoje su, sasvim predvidljivo, videli leteće tanjire iznad pustinje.

Kalifornijska pustinja

24.04.2023 | 9 komentara
Došla sam pred sam kraj sezone cvetanja kaktusa, kada se pustinja pretvara u nepreglednu baštu. Godinu dana očekivana kiša štedro je zalila zemlju, a duboke žilice kaktusa posrkale su vodu žudno kao deca koja slamčicama izvlače poslednje kapi iz svojih sokova. I onda su sa vrhova bodljikavog rastinja prhnule jarke boje, nestvarne u tom ogoljenom pejzažu kao fatamorgana i kratkoveke kao i svaka iluzija. Zastajem svaki čas, siđem sa bicikla i uđem u taj vrt da fotografišem neki cvet, a onda ugledam drugi, pa sledeći, te krenem namamljena sve dublje u pustinju dok se ne prisetim da sam ostavila bicikl na putu i da bi valjalo da se vratim. Zavodljiva je pustinja, i u toj svojoj primamljivosti može da bude opasna. Težak je uspon na nekoliko stotina fita, koje i ne pokušavam da pretvorim u metre nadmorske visine, svesna koliko te brojke ne znače ništa i koliko je samo subjektivni osećaj merodavan kada se govori o naporu, kao i o bilo kom drugom osećaju. Izgleda da pustinja briše sve veštačke konvencije kojima tako ponosno baratamo, pokazujući nam besmisao svega što je ljudski um pokušao da premeri i definiše brojevima.

Adios, Mexico! Hello, America!

10.04.2023 | 14 komentara
Druge večeri prihvatila sam Virdžinijin poziv da se biciklima provozamo do obližnjih turističkih atrakcija: vidikovca Punta Loma, i plaža Okean beach i Sunset cliffs. Sva ta mesta već su vrvela od ljudi koji su požurili napolje na kraju radnog dana. Na zelenim površinama i na plažama ljudi su plesali uz ritam bubnjeva bubnjara koji su se tu tradicionalno okupljali u predvečerje, da bi do ponoći napravili prave udaračke orkestre, kako mi je objasnila Virdžinija. Na improvizovanim tezgama prodavali su se ručno rađeni suveniri i jeftina hrana. Porodice sa decom u kolicima, sa kućnim ljubimcima doteranim za izlazak, biciklisti, skejteri, surferi, zaljubljeni parovi, samci, bučne grupe najrazličitijih profila, lokalci, turisti, svemirci… doslovno, sve što hoda na dve, četiri ili koliko god nogu izmilelo je napolje da se zabavi, da uživa u zalasku sunca, da pleše, smeje se, vrišti, ćuti, samuje ili radi nešto deseto što bi mu se u tom trenutku prohtelo, ne ugrožavajući druge. Talasi osmeha i dobrih vibracija zapljuskivali su me sa svih strana dok je kalifornijsko sunce žurilo da spektakularno zađe iza doka, koji je trenutno bio zatvoren za posetioce. Gledala sam najlepše lice južne Kalifornije.