Malo više morem i malo manje kopnom, za početak

2. septembar: Japanski feri
U Japanu je sve dobro organizovano i precizno funkcioniše, pa nisam ni sumnjala da će tako biti i sa ukrcavanjem na feri. No, ovoga puta ta već poslovična japanska tačnost nije mi išla naruku, pošto je po rasporedu, trebalo da uđem na feri tek u 4.30 h ujutru; da sam pešak, već od 2.15 h mogla bih da se ispružim u svom krevetu ili da se banjam u onsenu…

Oči su mi se sklapale od umora dok sam odbrojavala vreme. U dva navrata, pokušavala sam da spavam u čekaonici. Postavljala sam podlogu na pod, naduvavala jastuke i stavila bih i obavezne čepiće u uši. Ali, iako su Japanci neverovatno tihi (čini mi se da to nikad neću uspeti dovoljno da naglasim, niti da se tome dovoljno načudim), uvek bi me neko probudio čim bih uhvatila onaj prvi tanušni san.

Bicikl sa stvarima ostavila sam napolju, ispred zgrade. Srela sam još nekoliko biciklista, neke sa bisagama, a neke samo sa svojim ljubimcima i, pretpostavljam debelim novčanicima čim ne nose prtljag, koji su se takođe parkirali na mestu predvđenom za to. Ali koliko je bilo motorista! I svi do jednog, sa opremom za kampovanje, i sa prepunim bisagama… Znala sam da Japanci vole prirodu, da su ljubitelji kampovanja, ali samo na ovom feriju biće ih najmanje pedeset koji idu na najsevernije i najdivljije ostrvo Hokaido, da bi tamo uživali u vožnji.

Jedan od njih, koji je sedeo na stepeniku pored parkinga, govorio je pomalo engleski. Po zanimanju arhitekta, krenuo je na tronedeljnu turu svojom makinom. Inače je iz Fukukoke, lučkog grada u koji pristižu svi feriji iz KIne i Južne Koreje, i dovde je vozio šesto kilometara. Van te ljubavi za motorima i prirodom, ceo život proveo je kao arhitekta, projektujući tradicionalne japanske kuće. Sad mu je pedeset devet (iako izgleda barem 15 godina mlađi) i ne radi – nisam uspela da razumem zašto. Dao mi je par saveta o tome gde mogu da spavam besplatno, kao i čega treba da se klonim. Ponudio se da pazi i na moj bicikl kada sam pomenula kako bih otišla u čekaonicu, a kasnije mi je pozajmio i svoju prenosivu bateriju da bih napunila telefon. Još kasnije, podelili smo moju kafu, a onda smo – kao što je i red – naše poznanstvo zapečatili FB prijateljstvom. U 4.15, kada je najzad došlo vreme za naše ukrcavanje, Nirin Kuma zamolio je radnike koji rade na organizaciji oko ferija da me propuste prvu i potom mi je pomogao da uz strm most izguram svoj bicikl. Hvala, Nirin! (A dok sam ovo pisala, došao je iznebuha i stavio mi na stočić jednu veliku galetu koju je kupio u brodskoj prodavnici!)

U utrobi ferija, u delu namenjenom za motore i bicikle, dočekalo me je iznenađenje. Japanci su predvideli svaku stinicu, pa teko postoje posebna mesta za svako vozilo, koje se potom učvršćuje čeličnim lancem fiksiranim za pod; ali prethodno, preko sedišta motora redari uredno prebace ćebad, kako ga ne bi ni slučajno izgrebali! Za bicikle je pak predviđeno da se, kao manje stabilni, oslone na niski čelični poluzid, a on je najpre izolovan nekim mekanim materijalima. Dakle, da čovek ne poveruje na kakve sve detalje ovi ljudi misle.

Karta za feri (nešto više od 1000 km i 20 sati plovidbe) koštala me je oko 90 evra, a doplata za bicikl oko 25. Imala sam informaciju sa neta da je nešto jeftinija, ali ispostavilo se da je to standardna cena za ekonomsku klasu. A kada sam otkrila šta je sve uključeno u nju, shvatila sam da vredi svakog centa.
Nasuprot mojim očekivanjima da će sve dame biti smeštene u nekoj zajedničkoj ogromnoj prostoriji, kabine su sa po deset kreveta. To su zapravo bunkeri, u kojima se spavač izoluje navlačenjem zavese. Sve je besprekorno čisto, sa uz svaki krevet dolazi i pripadajući ormarić, utičnica, vešalice.
Pošto sam se smestila, prenevši u sobu gomilu stvari, za koje će se ispostaviti da su suvišne, zalihe od 4 litra vode, takođe nepotrebne, te hranu koja je na brodovima uvek preskupa, poželeh da se okupam. U sobi nije bilo kupatila a oznaku za toalete i tuševe nisam primetila ni duž hodnika, dolazeći. Objasnila sam jednoj od svojih cimerki šta tražim i devojka me je povela izvan sobe, na gornji nivo, gde se nalazi onsen.

“Besplatno?”, upitala sam u neverici.
“Da”, potvrdila je, ostaviviši me da se banjam koliko me je volja.
Sutradan, otkrila sam da na brodu postoje veš-mašine za novčić (100 jena ili 1 dolar), a podeljene su na one za muškarce i za žene. U kuhinji se može natočiti voda za piće, hladna ili vrela za nudle, čaj, kafu… Tu je i TV sala, pa nekoliko sala za pušače, a na nivou na kome je i onsen nalazi se kafe sa stolovima do ogromnih prozora, kroz koje se može posmatrati pučina. Sedenje u tom kafeu nije uslovljeno pićem, a kako se do svakog stola nalaze i utičnice, to sam dosta vremena provela u njemu.
Slot mašine, fotelje za masažu, automate za hladna pića i smrznute pa podgrejane obroke nisam ni koristila. Bilo je to dvadeset sasvim ugodnih sati na brodu koji je sigurno plovio ka svom cilju, uplovivši u Otaru čak i pre predviđenog vremena.

3. septembar: Otaru
Po iskrcavanju sa ferija, ukucavam u svoj GPS odrednicu: „Park“. Bilo koji, jer u svakom mogu da kampujem. Kao i u svetilištima, recimo ovom koje sam nazrela u mraku, prepoznavši tipičan oblik ulazne kapije. Otvorene, uvek. Ako je sloboda ne brinuti se gde ćeš te noći konačiti, kakva je onda zemlja u kojoj mesto za spavanje možeš da nađeš na svakoj javnoj površini? Ne pamtim da sam ikada igde imala taj osećaj bezbrižnosti, kao otkako sam stigla u Japan.

Ujutru obilazim svetilište a zatim krećem prema gradu, u obilazak njegovog najlepšeg dela – kanala, posve po uzoru na one venecijanske. Ima čak i gondole. A ima i svoje ulične umetnike, klošare-artiste. Jedan od njih, koji je poranio pa je već postavio svoj štafelaj pored kanala, usput zabacivši i dve udice, priđe mi još pre nego što sam i stigla da ga opazim. U obema rukama drži pune kese otpada koji je, očito, sakupljao. Čovek ne deluje prljavo, a ni te kese ne izgledaju odbojno, verovatno zbog toga što je smeće ovde strogo selektovano, a, koliko na ovlačni pogled vidim, on je odabrao samo tetrapake i papir. Na moje iznenađenje, pomalo zna engleski, pa me, već očekivano, pita odakle sam i zatim sa ushićenjem ponovi: „Srbija! Ooo!“ A gde idem? A odakle? A…? Iznenada ode nekud đurno, gubeći mi se iz vida. Pojavio se ponovo kad sam stala da fotografišem njegov štaelaj, udice, bicikl, hoklice… lepo se smestio tu kraj kanala, kao kod kuće. Izgleda da se baš raduje zbog našeg susreta, jer zaustavlja stariji japanski par i sa oduševljenjem im priča nešto o meni. Čini mi se da njegova verzija traje mnogo duže od svih zajedno podataka koje sam mu izrekla o sebi. Ali, ne marim. Zaista je drag.

Treba da krenem prema Saporou, gde u nedelju noć imam smeštaj. Do tamo je nešto više od pedeset kilometara ako se ide glavnim, prilično nezanimljivim i prometnim putem. Ako se pak odabere drugi, sporedni, put je nešto duži (ispostaviće se skoro duplo), a vodi kroz neuporedivo lepše predele. Tako mi je objasnio Kenido, moj sutrašnji domaćin u mejlu. I razumljivo, odabrala sam drugi. Samo je zaboravio da mi kaže da je to skoro dvadeset kilometara uzbrdo, do jezera Saporo.

U početku, i ne obraćam pažnju na uspon. Pokušavam da pogledom obuhvatim pejsaže oko sebe, ne prestajući da se divim. Shvatam i zbog čega me toliko ushićuju. Radi se o nekoj vrsti nostalgije, pošto je Japan, posle dugo, dugo vremena, prva zemlja u kojoj ima četinara. U južnoj Aziji oni, razumljivo, ne rastu zbog za njih nepovoljnih klimatskih uslova. A kako sam ja sa brdovitog Balkana i pojam lepog pejsaža neodovojivo mi je i dalje vezan za planine i četinarsko gorje, to me ovih dana bezmalo trese groznica. Od sreće, dakako, što sam se našla usred nečeg za šta su mi vezane uspomene iz celog pređašnjeg života, onog pre puta. To je to, zato ne prestajem da se divim i da, čak, povremeno glasno nešto viknem ili vrisnem za sebe od tolike lepote i svih osećanja koja me obuzmu.

Saobraćaja skoro i da nema, ako se ne računaju desetine biciklista i nekoliko motorsita. Skoro svi mi se javljaju, iako gotovo niko na engleskom.
Uspon se otegao i sve češće pravim pauze. I sunce je upeklo, pa grabim hladovinu kad god na kratko zastanem. U želucu počinje da mi se oglašava glad, ali nemam ništa od gotovih jela ili grickalica. Računala sam da se na svakom koraku nalaze pradavnice kao na ostrvu Honšu, smetnuvši s uma da je na Hokaidu zapravo uglavnom divljina. To me sad pomalo brine iako se radujem zbog najave avanture, jer možda ću i mesec dana voziti na ovom ostrvu, dok ga ne pređem sa kraja na kraj, a i malo više od toga.

Pred vrh, zaređali su tuneli i mostovi iznad ponora. Prve ne volim nikako, iako su ovde odlično osvetljeni i imaju ograđeni trotoar za pešake i bicikliste. Ipak, zahvalna sam što su ih vredni Japanci probili, jer bi inače ovaj uspon trajao u nedogled.
I najzad stižem do vrha. Poslednjih par kilometara, iza mene je vozio visoki mršavi Japanac, očito bez kondicije, jer se svaki čas zaustavljao i istezao mišiće na nogama. Nismo pričali, samo smo uredno razmnjivali osmehe svaki put kada bismo se mimoišli. Sada je izgurao tik iza mene, pa smo se oboje nasmejali, srećni i ponosni što smo uspeli.

Još nekoliko okreta pedalama i pogled se otvara na Saporo akumulacijsko jezero, a potom i na kanjon. Aaaahhh! Kakva je to lepota! Ne mogu da odvojim pogled od zelene vode, posve nalik na našu Zeleniku, kako je Drina poznata među ljubiteljima prirodnih lepota Srbije. Ushićenje me ne napušta, pa vrsinem i počnem da se smejem naglas.

Kasnije, kada se spust malo ublaži, a prizor vode zamene neka razbacana naselja, ni po čemu nalik na tradicionalna japanska (jer ovde žive Ainu ljudi i njihovi potomci, o čemu ću tek pisati), stanem da razmišljam o tom svom oduševljenju ovom zemljom. Ima tu nečeg mnogo višeg od ličnog dopadanja. Nešto je još tu skriveno, nešto veće i važnije od pojedinačnog utiska. I u jednom trenutku shvatim: svaki put kada me ovde nešto oduševi, to doživim kao potvrdu mogućih dometa ljudskog roda. Ti Japanci, to kako žive, kako se ponašaju, pa i kakvu im je prirodu Stvoritelj podario, za mene su zapravo dokaz dokle može da stigne ljudski rod, a da ipak zadrži svoju iskonsku čovečnost.
4. septembar: Ka Saporu
Do kuće mojih domaćina ostalo mi je još samo oko 40 km, a zamolili su me da ne dolazim pre pet pošto će dotle biti odsutni, tako da sam imala sasvim dovoljno vremena da sve stignem bez žurbe. Dopustila sam sebi da se izležavam čak do osam u šatoru, da potom natenane doručkujem i polako se spakujem.

Tek što sam krenula, a naiđoh na Mek Donalds. Nije mi bilo neophodno da punim baterije elektornskih uređaja, ali imala sam dosta toga da završim onlajn, sa svog lap-topa, pa se smestih unutra. Jedna od stvari koju je trebalo da uradim bila je da ponovo pažljivo iščitam profil mog večerašnjeg hosta na listi Wormshowers. Minimum pristojnosti kada te neko besplatno ugošćava preko društvenih mreža je da zapamtiš kako mu se zovu članovi porodice, šta je dopušteno u njegovom domu a šta ne, kao i ostale stvari koje je smatrao bitnim da bi ih naglasio. Čitajući sada šta je Ken napisao, otkrih da je naveo kako živi na svega deset muinuta peške od Istorijskog parka Hokaido, muzeja na otvorenom, za koji je ostavio link. Odličan način da utrošim vreme koje mi je na raspolaganju do pet.

Izlazeći iz Meka, put mi je presekla kolona ljudi za koje sam najpre pomislila da su neka organizovana turistička grupa, jer je na čelu išao čovek sa zastavom u ruci, kao oni vodiči tura. Ali koračali su previše žustro za turiste, a kada su se primakli, primetila sam da svi nose planinarsku odeću, gojzerice, da skoro svi imaju rančeve. Natpis na zastavi druge grupe koja je išla odmah iza prve, otkrio mi je da je reč o planinarima. „Sapporo Walking Asociation“, pisalo je na engleskom. Da nisam u Japanu, začudila bih se što je prosečna starost ovih ljubitelja šetnje na otvorenom sigurno iznad šezdeset. A možda i veća, jer kao što reče neko: ako Japanac izgleda kao da mu je osamdeset, onda posigurno ima sto dvadeset. Uglavnom, ovi veterani i ja naklonili smo se jedni drugima, poneko mi je mahnuo a osmehe nismo skidali sa lica.

No scena koju sam doživela nešto kasnije ostavila me je u potpunoj neverici. Zaustavila sam se kod jednog mladog para na autobuskoj stanici, da ih pitam gde se nalazi najbliža prodavnica. Htela sam da kupim hleb za sendviče, pošto je bilo vreme ručka. I da bih ima jasnije objasnila šta tražim, pokazah na svoj stomak gestom koji svugde u svetu označava glad. I tada, mahinalno, i devojka i momak krenuše da traže – ona u svojoj torbi, on po džepovima, očito razumevši da sam gladna i želeći da mi pomognu. „O, ne-ne!“ viknula sam, a njima kao da je laknulo kada su shvatili da moje stanje nije tako urgentno, pošto kod sebe nisu našli ništa što bi mi dali da zavaram glad. Kada sam se otkotrljala od njih, počela sam da se smejem u čudu. Lepo sam mogla da zamislim lekciju u japanskom bukvaru, iz koga se nacija podučava koliko ideogramima, toliko plemenitim manirima, među kojima je i onaj da se mora pomoći onome ko upita za pomoć tako što ćemo mu dati ono što je tražio.

To me nagoni da ponovo (a kao da sam i prestajala) razmišljam o ovim ljudima. Gledam ih dok se kotrljam pored njih i ne mogu a da najpre ne primetim kako su svi dobro obučeni. I mladi i stari, svi imaju stila i sve na njima je nesumnjivo kvalitetno. Ne treba biti ni najmanje snob, niti imati posebno razvijen dar zapažanja da bi se to uočilo. Ali za razliku od naroda, među kojima je i moj, gde se skupe stvari nose sa naglašenom svešću o tome koliko su koštale, ovde su svi ležerni. Jer, oblačiti se kvalitetno za njih je jednako kao jesti dobro ili zarađivati dovoljno za život – civilizacijska tekovina koju nam omogućava naš rad.

A kad je reč o radu, kao i o odmoru, Japanci ih podjednako poštuju. I kao što se radnim danima u radno vreme ne može sresti radno sposoban čovek na ulici, tako se danas, u nedelju, barem tokom prepodneva, osim rekreativaca, napolju ne može videti živa duša. Japanci ne rade nedeljom, izuzev prodavnica mešovite robe koje su otorene 24 sata i benzinskih pumpi. Taman kad pomalo počne da me nervira što nema baš nikoga, a oni polako krenu da izlaze iz svojih lepih kuća, kroz lepe bašte, na potpuno čiste ulice. Ova planeta koja se zove Japan ipak je naseljena.

A njen najseverniji deo, ostrvo Hokaido, pripalo joj je krajem 19. veka, u vreme nakon kraja samuraja. Prenaseljenost je već ozbiljno počela da muči šogune, pa su tako pripojili ovo ostrvo Japanu. Zbog toga su nametnuli svoju upravu Ainu-ima, domorocima Hokaida koji u to vreme još uvek nisu imali probuđenu nacionalnu svest, već su živeli u brojnim plemenima, van ikakve čvršće povezanosti između njih. No možda presudan razlog bio je da se onemeguće Ruse da prošire soju kontrolu južno od ostrva Sakalin. Te podatke ispričao mi je vodič volonter u Muzeju na otvorenom, kog sam srela negde između postavki tradicionalnog ribarskog sela i sela poljoprivrednika. Po zanimanju je istoričar, a tu volontira nedeljom. Zanimljivo mi je što o tom delu japanske istorije govori bez ulepšavanja i opravdavanja, ali i bez osude svog naroda, iznoseći samo činjenice. Ali nažalost, nema mnogo vremena pošto ga čeka još dosta obaveza, tako da se posle petnaestak minuta razgovora razilazimo.

A i nebo se zacrnilo, skoro je i pet, pa bih i ja mogla da polako krenem put kuće mojih domaćina. Nikada ne bih poverovala da ću to osetiti, i to posle toliko godina na putovanju i hiljade ljudi koje sam srela, a desetine onih koji su me ugostili, ali – pomalo me je uhvatila trema. Kakvi su Japanci kada se malo bliže upoznaju? Šta ako mi se ne dopadnu? A da li ću se ja njima dopasti? Pitanja su se rojila.

Subscribe
Notify of
guest
4 Comments
most voted
newest oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Marica
7 years ago

Mene pored te tišine najviše fascinira perfektna čistoća. Gde god da se nađeš kao da si u apoteci. Sve besprekorno čisto. Mi takođe baš patimo za četinarima. Palme su lepe i fasvinantne, puzavice još sve to više, ali miris četinara ništa ne može da zameni. Jako mi je žao što smo uboli najgore poplave po Hokaidu, pa nigde iz Sapora danima nismo mogli da mrdnemo. Ono malo što smo videli kroz maglu i reke kiša je baš delovalo impozantno. Taman sad uživam s tobom, kroz ove postove. 🙂 A Japanci… Šta znam, život u Singapuru i druženje s Japancima po… Read more »

Seka
Seka
2 years ago

Uf, pošto sam se tek sad priključila na blog (nikad nije kasno) malo se sekiram jer nema slika koje prate priču. Nije strašno jer svakako uživam, ali bilo bi lepše da imam i vizuelni doživljaj.

snezana
Admin
2 years ago
Reply to  Seka

Neke stare slike u samom tekstu su se pogubile zbog seljenja bloga, ali imate zasebne Galerije sa svim slikama. https://www.snezanaradojicic.com/galerije/

Goran
Goran
7 years ago

Slučajno otkrih tvoju stranicu. Divota! Uživaj!

4
0
Would love your thoughts, please comment.x